Poglavlje 5: Pobuna Milutinova sina Stefana (Uroša Trećeg) protiv svoga oca i oslepljenje Stefanovo
Posle ovog skončanja sviju zlomislenih neprijatelja ovoga blagočastivoga kralja Uroša, pošto je Bog nepokolebivo utvrdio njegov presto, i, pošto je celo otačastvo njegovo živelo tihim i bezmetežnim životom1, ovaj hristoljubivi htede oženiti vazljubljenoga sina svoga, zvanog Stefana, kao otac koji vaistinu ljubi decu, i uze kćer cara bugarskoga, zvanog Smiljca, i ovu zaruči da mu bude žena2. I odeli mu dostojan deo svoje države, zetsku zemlju sa svima njezinim gradovima i oblašću njihovom. Odlikova ga svakom čašću carskoga dostojanstva, davši sve što mu je na potrebu od maloga do velikoga, i otpusti ga u takvu državu koju mu je sam odelio.
I pošto je prebivao dugo vremena u državi te zemlje sa svojom vlastelom, koji, zlomisleni, pobeđeni đavolskom veštinom, sastaviše svoje lukave namere, i ulučivši vreme, pristupiše ka ovome blagočastivome i vazljubljenome sinu blagočastivoga kralja Uroša, i prevratiše ga laskavim rečima od ljubavi svoga roditelja, govoreći mu: „Dostojno ti je da uzmeš presto oca svoga, a, evo, svi mi pomažemo ti da u svemu bude volja tvoja. Ako li nas ne poslušaš, to se mi nećemo više zvati tvoji.“ I govoreći mu dugo takve varljive peči, okončaše svoju volju. I ovaj njegov vazljubljeni sin od tada odvrati srce svoje na lukave reči, i ne htede poslušati reči svojega roditelja koji ga je vaspitao u dobroj veri i čistoti, u ljubavi i celomudrenu smislu. I poče se uznositi svojom mišlju da mu uzme presto njegov, i pošto je bilo veliko uzmućenje među njima, poče velmože ovoga previsokoga kralja nagovarati varljivim rečima da, ostavivši svoga gospodina, idu k njemu. Tako je i bilo. Mnogi, sablaznivši se, odstupiše od ovoga blagočastivoga kralja ka njegovu sinu.
I videvši blagočastivi kralj Uroš takvo delo svoga sina, poče ga savetovati krotkim i slatkim rečima da dođe k njemu. A on ne posluša ove reči, no se poče podizati na veće zlo protiv svoga roditelja. I videvši ovaj gospodin moj nepromenljivu volju njegovu, i sakupivši svoje vojnike, i sa njima pođe ka sinu svome u njegovu državu, zetsku zemlju. A on, videvši dolazak svoga roditelja, pobeže na onu stranu reke zvane Bojane. I pošto je ovaj previsoki kralj bogorazumne reči poslao njemu, kojima bi ga mogao privesti na svoju volju, ovako govoreći mu: „Čedo moje milo i srdačno, zovem te, i ne odzivaš mi se. U žalosti mojoj izgleda mi da si blizu mene, no pružam ruku, i ne nalazim te. Mnoge suze čine mi slepoću, i ljutim bolom cepa mi se srce zbog tvoga razlučenja i deli me plamenovima od mnogog uzdisanja. Zar to beše, čedo moje, čemu se ne nadah od tebe? No dođi, dragi sine moj, da se uteši starost moja!“ I mnogim takvim rečima usavetova ga da dođe, i pošto je mnogo govorio sa roditeljem svojim od vode (Bojane), i posle ovoga pripade ka nogama njegovim govoreći: „Sagreših, oče, pred tobom.“3 I ovaj blagočastivi uzevši ga ljubazno celova ga.4 A misleći, u srcu svome govoraše: „Evo, vidim kako sam došao u duboku starost, i vidim unapred da me i posle očekuju mnoge skrbi i žalosti od ovoga moga sina ako ga ostavim slobodna.“ I sa mnogim svojim velmožama savetovaše se o ovom njemu vazljubljenom, i ovi mu rekoše: „Blagočastivi kralju, dobro smisleno si naumio.“ I tako u taj čas zapovedi da uhvativši svežu njegova sina, i da užeta železna polože na njegovo telo, i odvedoše ga u slavni grad Skoplje. I pošto je sedeo u tom gradu, posla ovaj blagočastivi kralj neke vazljubljene od svojih, i uhvativši oslepiše ga.
Vidi, ljubimče, šta ti čini neposlušnost. Zar ne osuđuje ovako ljude? Jer kaže u priči: „Sin hitar, poslušan ocu, a sin neposlušan biće na pogibao.“5 I opet: „Pošto sam pozvao, i ne poslušaste, no odbaciste moje savete, zato ću se i ja posmejati vašoj pogibli.“ A sinovi Ilijevi, Ofinije i Finej, ne poslušavši glas oca svoga, strašnom smrću skončaše. Kao što si čuo i o Avesalomu koji je podigao ruku na Davida oca svoga, kako mu se dogodi, kao što je bilo i kod nas u sadašnje vreme, kao što čuste. A šta je bilo posle ovoga? Ovaj blagočastivi kralj Uroš, uzevši svoga sina takvoga oslepljenoga, dade ga u slavni grad Konstantinov ka tadanjem svome tastu, svetom i vaseljenskom caru kir-Androniku6.
A sada čujte, vazljubljeni, ova dela blagočastivoga gospodina moga, previsokoga kralja Uroša, i videste li toliku bezmernu ljubav gospodnju prema njemu i pobedu na zamke neprijazne. Jer, ko se slušajući neće diviti, ili, gledajući ovo neće odati Bogu hvale, koji ga je proslavio tako dobrim delima dvostruko? A ja, grešni i nedostojni rab Hrista moga, Danilo, koji sam požurio da ispovedim veličija neiskazanih čudesa ovoga moga gospodina, pomišljam u mome umu, otkuda mi i ove izrečene reči, jer obuzet veoma strahom hteo sam ćutati, a ljubavlju bogougodnih njegovih dela ranjen, usuđujem se da iznesem njemu pohvale, obodren silom sv. Duha. Delo mi je drago, no dobri moj Spasitelju Hriste, koliko hoćeš daj mi, jer, posmatrajući divna i neiskazana dela ovoga dobroga i vernoga sluge tvoga, užasavam se i drhćem odakle ću početi, čime li ću okončati. Ko će nabrojiti njegova čudesa? Koji će mnogogovorljiv jezik iskazati tajna dela njegova Bogu, koja ne može saznati čovečja priroda? Koje će se usne otvoriti dostojno na pohvalu mu, da ga razumno uzveličaju? Evo divni i prekrasni prizor za vas, Hristovi ljubimci, koji ste se skupili, priležno slušajući ovo o blagočastivom. Treba smotriti njegove trudove i znojenje i topljenje tela, noćna bdenja i tople suze, neiskazane milostinje pa čak i do smrti njegove, nezlobivu narav, tihu i poslušnu, o čemu se potrudismo da posle ovoga progovorimo, od nedostatka moga slaboga uma. Jer, ako iznesem po imenu sve o ovom hristoljubivom, to je onda moguće i zvezde nebesne izbrojiti ili pesak morski. No koliko grešni videsmo očima našima, ili od kojih dela njegovih postadosmo tajnici, ako nam ko saopšti od pređašnjih svedoka života ovoga hristoljubivoga, tako iznesoh vašem bogoljublju što je bilo na kraju njegova života, kojima ga Bog primi.
Napomene
- Danilo ovde prelazi ćutke preko sukoba koji je u ovo vreme Milutin imao sa bratom Dragutinom, i koji se završio pobedom Milutina.
- Po povratku iz tatarskog zatočeništva, Stefan se oženio ćerkom bugarskog cara Smiljca, i sa njom je imao sinove Dušana i Dušicu. Posle toga otac mu je dao na upravu Zetu sa Trebinjem.
- Jevanđelje po Luci (15, 18).
- U stvari, Stefan se predao ocu na veru, ali ga otac okovanog pošalje u Skoplje, gde ga oslepe, i zajedno sa celom porodicom pošalju u Carigrad, u kojem je proveo sedam godina. Oslepljenje nije bilo potpuno, ali je Stefan to krio za života očeva.
- Priče Solomonove (13, 1).
- U to vreme Milutin je bio oženjen po četvrti put Simonidom, ćerkom cara Andronika Drugog Paleologa.