Poglavlje 4: Borbe Milutinove sa tatarskim kanom Nogojem
I opet đavo, koji mrzi dobro, koji isprva beše čovekoubica, — koji je učinio mnoge skrbi i stradanja onom pravednom mužu Jovu, no nije mogao izmeniti njegovu ljubav ka Bogu, — jer on podiže ratove i neuredne pobune, a tako je pomislio da se kosne i ovoga hristoljubivoga. Ušavši u srce predatelja (Jude), razluči ga od Vladike, jer isti i ovom bezakonom i nečistom caru tatarskom zvanom Nogaju, ušavši u njega i nagovori ga protiv ovoga hristoljubivoga i protiv svega njegova otačastva. I poče se spremati da se podigne sa silama poganika, i pođe na ovoga blagočastivoga, hoteći ugrabiti njegovo nasledstvo. No sudbine pravednika su u ruci božjoj. Ovom caru poganskom behu javili oni koji su prvo vojevali na državu ovoga blagočastivoga kralja, kao što smo napred izneli u ovom spisu. I ovaj nečastivi, podigavši se sa tatarskim silama, pođe na ovoga pravednoga. I kada ču previsoki kralj Uroš za njegov pohod, toga časa posla svoje poslanike pred njega, da ga dobrorazumnim molbenim rečima posavetuje da se vrati od takva pohoda, i to protiv takve velike sile, povinujući se i osećajući bol za otačastvo svoje, da ga ne ozlobi nečastivi. A sam moleći se Gospodu i vapijući sa suzama, govoraše:
„Dobri čovekoljupče, Gospode, uzdanje onih koji te priznaju, ti znaš nemoć našeg smrtnog tela, koji si se u njega obukao. Zbog množine mojih bezakonja kojima sam sapet od svoje mladosti, nisam dostojan da pogledam i vidim tvoju visinu, ili da sa smelošću prizovem sveto i strašno ime tvoje. No, ka tebi dobrome predlažem dušu moju i misao da na utehu javiš tvoju milost meni grešnome, molitvama presvete tvoje matere, jer, evo, obuzet sam velikom tugom, gledajući dolazak poganika koji hoće da me ozlobe i da progutaju moje nasledstvo darovano mi tobom. Jer evo me opkoliše kao psi i skup zlobnih opseda me, i napadoše na mene krepki1. A ti, Gospode, ne udalji tvoje pomoći od mene i pogledaj na zastupstvo moje, i ustani u sretanje moje, i vidi, i uzvrati zlo neprijateljima mojima2. Izli na njih gnev tvoj, i jarost gneva tvoga nek ih uhvati. I anđeo tvoj, Gospode, neka im dosađuje i ispuni lica njihova dosadom, da se postide i posrame svi koji javljaju slugama tvojima zlo, jer ti si zastupnik moj i utočište, i u tebi se opravdavam. A i vas molim, sveta gospodo moja, prepodobni oče Simeone i kir Savo, imajući smelost ka Vladici, ne prezrite moljenja moga, i ne predajte otačastva vašega u ruke inoplemenika, koje nasledivši utvrdiste nepokolebimo vašim molitvama. Jer u telu ste pre bolovali za njega, a sada, i posle smrti živi, ne ostavite mene grešnoga raba vašega.“
A ovi poslanici, poslani od gospodina moga protiv toga cara poganskoga, nađoše ga gde se sabrao sa velikom silom u državi carstva svoga, i gde žure na ovoga hristoljubivoga. I javiše mu reči gospodina svoga. I pomoću božjom dobro usavetovavši ga, i učiniše da se on opet vrati natrag sa silama svojima, dok ne prispe vreme njegova zaklanja. I opet taj car posla svoje poklisare ka ovome blagočastivome, i imali su sastanak među sobom i sa silnima njegovima. I toliku veliku ljubav utvrdiše među sobom da je i ovaj previsoki kralj dao vazljubljenoga sina svoga zvanoga Stefana na službu njemu3, sa velikoimenitom vlastelom zemlje srpske. I, pošto je ovaj njegov sin mnogo vremena proveo u dvoru bezakonoga cara tatarskoga Nogaja, pošto niko nije rekao da se opet vrati u otačastvo svoje, no dobri Bog koji se brine za sve nas, i ovoga mladića nepovređena vrati ka svojemu roditelju. I, kada je posle njegova odlaska prošlo malo vremena, đavo ne imajući da učini nikakvo zlo ovome blagočastivome, htede da se poveseli njihovom pogibijom, gledajući gde se međusobno satiru. Jer, podiže u njima mržnju, ubistva, i ustade neki jedan silnoimeniti toga tatarskoga naroda sa svojom silom, i dođe na ovoga nečastivoga cara Nogaja, koji se hvalio protiv države ovoga blagočastivoga, i, pošto je tu bio među njima veliki rat i krvoproliće, i ubivši ga svojim oružjem uze njegov presto. I od tada počeše sami da neprijateljstvo vode, među sobom uništavajući se. Za sve ovo neka je blagosloveno ime gospodnje od sada i do veka4, koji daje pobedu ovome rabu svome blagočastivome protiv sviju sablazni koje mu čine nezakonici.
I ovaj blagočastivi kralj Uroš, kada je čuo za takvu smrt cara tatarskoga, otvorivši bogohvalna usta svoja i podigavši ruke svoje u visinu, reče: „Gospode Isuse Hriste, oče vekova, caru sviju, hvalim te, jer pogleda na smirenje moje, i nisi me ostavio u rukama mojih neprijatelja, no, štaviše, ukrepljavajući zaštićuješ me krepošću snage tvoje. Jer ti si lekar onima koji boluju, radost onima kojima se čini skrb, izbavitelj uvređenima, svetlost onima koji su u mraku, imajući uvek pruženu ruku na uzdizanje onih koji su pali. Jer njome si srušio i ove moje hulnoimenite neprijatelje, i razorio si sujemudre njihove namere protiv otačastva moga, a meni, nedostojnome tvome sluzi, mnoge skrbi i žalosti izmenio si na radost.“
Jer vaistinu, hristoljubimci, najmilosrdniji Bog, zbog neizmerne svoje milosti, ne predvide nijedne molbe ovome blagočastivome, prema proroku Isaiji, koji reče: „i postaviću te na večnu radost u rod i rod, i sisaćeš mleko naroda, i poješćeš bogatstvo mnogih naroda, i razumećeš da sam ja Bog koji te spasava.“5 Jer reče: „Uzazvaće ka meni, i uslišaću ga, i sa njime sam u skrbi.“6 „I blagosloven je Gospod Bog naš, koji nas ne dade kao lovitu (lov) neprijateljima našim. Jer mreža njihova podera se, i mi se izbavismo, i pomoć naša je u ime gospodinje, koji je stvorio nebo i zemlju.“7
Napomene
- Psalam (22, 16).
- Psalam (54, 5).
- U stvari, Milutin je napad Nogaja osujetio na taj način što je u zalogu za mir dao Nogaju kao taoca svoga sina Stefana Dečanskog. Posle smrti Nogaja (1299) Stefan je uspeo da pobegne u Srbiju.
- Psalam (113, 2).
- Knjiga proroka Isaije (60, 15—16).
- Psalam (91, 15).
- Psalam (124, 6–8).