Poglavlje 5: Danilo izabran za igumana Hilandara
I posle takvih vremena učini sastanak taj preosvećeni arhiepiskop sa blagočastivim kraljem Urošem. A tu je bio sa Preosvećenim i ovaj gospodin moj, blaženi i Bogom izabrani monah Danilo, sijajući posred celoga sabora kao mnogosvetli svetilnik, po izgledu dobrolepan i dobrogovorljiva jezika, jer se izli blagodat na usne njegove, i dade mu Gospod takav dar da smisleno i razumno govori pred carem, kao što kaže prorok Isaija: „Dade mi Gospod jezik za poučavanje kada mi treba reč reći.“1 Pošto u to vreme slavni manastir Hilandar, koji je u Svetoj Gori, dom presvete Bogorodice, nije imao igumana, i blagočastivi kralj Stefan Uroš učini savet sa preosvećenim arhiepiskopom Jevstatijem i celim saborom, i izabravši ovoga mojega gospodina, bi mu zapoveđeno da bude iguman više rečenoga, Bogom podignutoga manastira, i tu ga blagočastivi kralj i taj preosvećeni odlikovaše mnogim različnim darovima, ovoga darovanoga od Gospoda još od početka začeća njegova neiscrpnim darom bogatstva, i poverena takva primanja časti. Sa velikom i dostoimenitom hvalom i čašću otpusti ga u Svetu Goru, koju od svoje mladosti željaše nesitom ljubavlju da bi bio njezin žitelj. I došao je tamo u dom Presvete, koja je dana svima prepodobnim kao dobar stan i prosvećenje večne slave i nagrada nebesnoga života i primanje rajske hrane.
„Dostojno mi je nazvati ovu dobru i željenu zemlju Svetu Goru kao i onu obećanu koja toči med i mleko. No ova je, dakle, bolja i skladna, da je u njoj veselje svima koji su prava srca2.
Tu, dakle, u domu Presvete, poče živeti ovaj blaženi, došavši u veliku tišinu smernog mudrovanja, olakšavajući telo svoje postom i bdenjem i bezmernim molitvama dotle da ga je prezreo, ne bi li imao nadu spasonosnoga prošenja od Gospoda. Jer mnoga iskušenja stvaraše mu đavo, misleći, lukavi, da će mu zapeti preponu takvim mučenjem. Kada je ovaj stojao na molitvi noću, i došavši na oči njegove, javljaše mu maštanjem mnoge bede i strahovanja; a ovaj, Bogu poslušljivi, imenom gospodnjim protivljaše mu se, drugi Jevtimije pustinožitelj, pobeđujući zlolukavoga. Jer, mada viđaše tolike njegove utvare i pakosti kako se dižu, stojaše tvrdo i dobropobedno ukrepljen krsnim znamenjem, i ne bojeći se lukavstva njegova i napadaja, niti izostavi psalma pevanoga u svojim ustima, no se još više podvizavaše. Živeći u ovakom predivnom životu u poverenom mu manastiru Hilandaru, i brinući se za njega u svakom prilaganju trudova kao što je dostojno, a uvek zapovedaše o vrlini izvanrednoga života i pobožnosti i strahu božjem, poučavajući sve o jednomislenosti i iznoseći reči o saglasnosti ljubavi božje.
Napomene
- Knjiga proroka Isaije (50, 4).
- Peta knjiga Mojsijeva (6, 3).