Poglavlje 6: Napadaji zavojevača raznih naroda na Sv. Goru i nevolje od njih i od gladi
Posle malo vremena takva tiha života sve Gore Svete, ovako popuštanje božje dogodi se, kao što je prorečeno ovo o vazljubljenom gradu Jerusalimu, jer reče: i daću vazljubljene moje u gaženje i grabljenje mnogima, kao što je i tada bilo. Kada je ovaj blaženi gospodin moj bio u Svetoj Gori, kao što više ukazasmo, podigoše se mnogi narodi, i velikom silom, spremivši se za borbu, zavojevaše mnoge krajeve grčke zemlje, čak i do samoga Carigrada, i sve opusteše, i zarobljenike odvedoše u ropstvo1. Jer taj prizor beše čudan i paradoksan. Jer ovi, zavojevavši, dođoše sa svojim silama u Svetu Goru, i, opkolivši je, razgrabiše sva bogatstva sabrana u njoj, i skoro je svu opusteše; a to sveto mesto, zvano Hilandar, bilo je veoma oskrbljeno i u velikoj tesnoti od napadaja bezbožnika. A unutra u gradu, pobožni i bogobojažljivi muževi behu držani od njih, među njima i ovaj gospodin moj i velika množina svetskih ljudi države toga manastira, koji behu unutra pribegli sa ženama svojima i decom.
I te godine dođe ljuće zlo na ovo zlo, da je ceo rod ljudski ginuo od gladi, i ceo takav mnogobrojni narod za dugo vremena hranio se od toga slavnoga manastira Hilandara. Veliko je bilo stradanje takve rane, i počeše, dakle, ljudi i sve životinje skončavati od gladi. Jer, umrlim materama deca sisajući dojke sama umirahu, i ljudi od gladi zijajući sudarahu se i padahu kao pijani, i, obuzeti glađu, nisu mogli ni gledati. A drugi od njih ničice ležeći, kao i životinja travu zubima kidajući, izdisahu. A mnogi od monaha koji su bili u tom manastiru, ne mogući trpeti takve tuge, ostaviše ovoga gospodina mojega, prepodobnoga igumana kir-Danila samoga, i sami bežahu. No ko je taj ko može izbeći rečeno božje? Jer takve uhvativši bezbožnici, jedne ubiše, a druge u ropstvo odvedoše. A ovaj blaženi, podvizavajući se za crkvu Hristovu, voleći da za nju smrt podnese, ne ostavi je, videći se u tolikom stradanju. Jer razumede da je rana Bogu mrska, i da tako svi stradaju po božjem gnevu. Provede na jednom mestu sedeći u pirgu toga manastira tri godine i tri meseca, stradajući od takve skrbi i bede, i čini mi se, vazljubljeni da su tadanji ratovi i strahovanja slični onom stradanju Jerusalima koje podnese od Tita, kesara rimskoga. Jer, kada je on došao na Jerusalim, svaka duša toga grada padaše pod oštricu mača i ostale zlobe bedno pričane. Jer ljudi hvatahu svoje pojaseve i obuću, a drugi se doticahu i najskarednijih. Jer, takav užas mogao se videti tada kada je bila pustoš Svete Gore od ruke protivnika. Jer ovi bezbožni narodi: Fruzi, Turci, Jasi, Tatari, Mogovari i Katalani, i ostali mnogoimeniti narodi, došavši tada na Svetu Goru, mnoge svete hramove ognjem upališe i sve njihovo sabrano bogatstvo razgrabiše i zarobljenike odvedoše u ropstvo, a ostali njihovi ostaci skončavahu od najljuće smrti gladi. Ne beše ko će ih pogrepsti, no se zverovi i ptice nebeske hranjahu od njihova tela.
Napomene
- U želji da se oslobodi Turaka, Andronik Drugi je najmio grupu avanturista, poznatih kao Katalonska velika kompanija (1332), ali se ovi uskoro okrenuše protiv svojih poslodavaca; blokirali su bili i sam Carigrad (1335—1337), i na kraju su se povukli, opljačkavši Makedoniju i Grčku. Kao hilandarski iguman (1337—1339), Danilo se istakao braneći manastir od katalonskih najamnika.