Poglavlje 9
Kada snegovi okopne, kada prestanu ladne kiše, i kad grane toplo letnje sunce; onda se na cetinjskom polju razastru alpiske livade sa najlepšim cvećem; onda celu noć, kroz otvorene prozore, slušate pevanje neizbrojnih slavuja, a više sebe gledate jedan komad plavog napolitanskog neba. Cetinje je lepo. — Nema one teške vrućine, koja Primorje davi, nema one žestoke groznice, koja svakoga leta pohodi obale reke Zete i skadarskog jezera. Na Cetinju je vazduh čist, prijatan i zdrav. Po svima okolnim brdima, gde nema šume, raste i cveta mirisava žalfija. Žbun do žbuna, pritisnuo je sav predeo do Njeguša i do Čeva. Nigda na ove visine nedolazi ona zagušljiva omorina, koja u ravnicama biva. — Jutra i večeri imaju svoje osobite planinske čari: svuda je velika tišina; samo tanki glas malog Ivanovog zvona, sa manastira čuje se. Ono svagda pozdravi izlazak i zalazak sunca. Često glas njegov pomešan je sa jasnim glasom Crnogorke, koja, idući kroz ove planine, tuži za poginulim sinom ili bratom. Stotine godina ta se dva glasa poznaju, i zajedno razležu kroz ove dubrave. Po gde koja puška, s brega, prolomi ovu tišinu; to neki Crnogorac polazi ili dolazi, pa hoće da se javi i da pozdravi Orlov krš i svoje milo Cetinje.
Cetinjsko polje ravno je, i savijeno je kao sablja; izgleda kao kakav grad velikim zidom opkoljen, jer odsvuda naokolo stoje kameniti bregovi, preko kojih samo četiri izlaza ima, koji vode u Kotor, Grahovo, Crmnicu i na Rijeku. Te su staze tako uzane, da se natovareni konji jedva razminu. U svoj Crnoj Gori nema kolskog puta, niti ima kola. Tako je gotovo i u Boki i u Primorju. Sve što se ima prenositi tovare na konje i mazge. Volova i krava vrlo malo ima; teško ih je preko zime izraniti, velika je oskudica u senu. Po mnogim mestima gde ima šume, seku lisnike i ostavljaju za zimu, a odmah s proleća krešu granje te stoka brsti. Leti, čeljad po brdima između kamenja, traže i sa srpom žanju neku štrkljastu travu, koja se zove viš; i to u snopovima nose kući ili na pazar. Osim koza, sva je druga stoka sitna i mršava. — Velika je oskudica i u drvima. Najviše se greju sa tankim drvima, šiprakom i granjem; i to raste po stenama i okomcima do kojih se jedva može pristupiti; zato nasade kosir na dugačku držalicu, i s njim dohitaju i seku ta drva i granje. Da nema ovako mnogo koza, može biti da bi se na nekim mestima mogla šuma podići, ali one sve obrste, i samo kržljavi žbunići ostanu. Po donjim stranama bregova oko Cetinja, zabranjeno je kozama ići, i tuda svud je ozelenilo i podigao se lep šiprak i česta od različitih drveta, a pre nekoliko godina bile su gole stene. Lovćen, sa šest sati prostora što zauzima, pokriven je debelim bukvama, ali teško je drva odatle dole doneti. U Morači, — a to je tri dana od Cetinja daleko, — ima na milione debelih borova i jela. Crnogorci kažu: nigda ono nemože čovečija ruka sve iseći. — Nekoliko stranih kompanija gledali su te prostrane šume da uzmu i seku. Jedno Francusko društvo, pre tri godine, bilo je pogodilo da seče, i to samo debele borove i jele, da stružu daske, po tom da ih u splavovima spuste niz Moraču u skadarsko jezero, a odande na lađama do Marzelja. Za svako drvo bila je ugođena cena od jedanaest franaka. U tome rat nastupi. Jedan od toga društva, Francuz, idući kroz te šume, naiđe na jedno malo jezero, i kad vidi oko jezera hiljade kornjača da gmižu, upita: „čije je ovo lepo imanje“ Crnogorci, što su bili s njim, nevideći ničega, upitaju ga: „koje imanje?“ — „ta ove kornjače“; rekne Francuz. — „Nije ničije. Ako hoćeš sve su tvoje!“ odgovore mu Crnogorci smejući se. „Ah!“ — uzdane Francuz, i pomisli kako se u Parizu skupo prodaje porcija supe od kornjače.
Oko Cetinja nema onih drva što ruj daju, ali po drugim krajevima ima ih dosta. Crnogorski ruj čuven je, i na stranim pijacama bolje se plaća nego ruj iz drugih zemalja. Isto tako i buarica, (trava od koje se pravi prašak protivu bua, moljaca, stenica i t. d.) bolja je i oštrija nego što se može igde naći. Buaricu seju neki po Primorju, ali primetilo se da ona nema one snage i jačine, koju ima ona buarica, što kao divlja sama po crnogorskim bregovima raste. Samo cvet otkidaju, suše i prodaju. Kako ruj, tako i buaricu, Crnogorke priležno beru, i svake godine lep novac sa strane uzimaju. Rujevo drvo obično seku kosirom. Ima često slučajeva da ih pri tome poslu zmija ujede. Najviše to se dogodi kad po šipraku ruj beru, jer zmije penju se na drvo, tu im je toplije nego na kamenju. Jednu Crnogorku, kad je ujela zmija za prst od ruke, ona odmah metnula pret na drvo, na udarila kosirom i odsekla ga. Time je spasla svoj život. Zatim je stigla zmiju te ubila; zavila prst i produžila dalje svoj posao. Ovuda su zmije vrlo otrovne i ima ih mnogo; no ipak, gde koje Crnogorke, svuku se i gole beru ruj, da nebi haljine i košulje kroz granje i šiprak derale.
Cetinjsko polje nije veliko; za jedan sat može se šetnjom preći, a široko je nešto više od deset minuta. Može biti da je ono negda bilo jezero, dok nije voda, u dnu korita svoga, načinila izlazak, i kroz te ponore otišla, ocedila se. Sada ima samo jedan ponor, gde voda, kada su kiše, kao reka okomce utiče u zemlju. Blizu toga ponora ima manastirska vodenica, no od mnogo godina ne radi. Pod samim krovom manastirske obitelji, ima u bregu jedna uzana, bezkrajna pećina, koju zovu ladnica, jer je svagda tu ladno, i duva iz dubljine neki ladan vetar. Kašto udari silna voda iz te rupe, i kao reka teče nekoliko dana. Ali to biva u dvadeset godina jedva jedan put. Tom pećinom služe se mesto podruma, i svagda stoji pod ključem. — U dnu cetinjskog polja pod đinovim brdom ima jedno mesto što sve zove Borovik. Ono je uvučeno u čudnovate gudure. Tamo najradije idemo leti u šetnju, jer tuda posle podne brzo ladovina nastupi. Kad sneg po planinama kopni, tu se stvori slap, gde voda kao bujna reka, u dva preloma sa prilične visine, preko stena tutnji i u ravnicu pada. Kad nastupe vrućine sa svim presuši. Borovik je mesto vrlo divlje i pusto. Ima neke neobične svojine, koje su vam svagda nove, i na koje se nigda nemožete navići. Ma koliko društvo da je oko vas, opet osećate neku čudnovatu samoću. Oni goli krševi, one izlomljene stene, bude u čoveku neku jezu. Čini vam se da ste došli na neko mesto, gde je malo pre zemljetres razrušio đinove dvore. Društvo, koje u neprestanom razgovoru preko polja ide, kad dođe u Borovik ono ućuti. Retko se koja reč čuje. Sami neznaju zašto su umukli. Kad počnete govoriti, stene vam odgovaraju. Eho je veliko. Tu se svaki glas mnogo puta lomi i odziva.
Istočno odatle podiže se visoki breg Vrtijeljka. Tu je Pivljanin Baja, u žestokom boju sa Turcima, poginuo. On je saranjen na cetinjskom groblju, pred crkvom. Njegov grob označava jedan vrlo veliki, sa sve četiri strane otesan kamen, bez ikakva nadpisa. Do njega jedan manji kamen stoji, na grobu njegovog pobratima Limuna Arambaše. Baja ima u Pivi još svojih rođaka. Limun je iz Bobove, a odatle je i čuveni Mlatišuma. Kazivali su mi, da obojica imaju još rodbine u Bobovi. Puška Limunova nalazi ve kod vojvode Novice Cerovića. Gde koji Crnogorci, po pričanju svojih starih, vele: da je u Srbiji, za vreme prošla dva veka, bilo tri velike bune protiv Turaka, među koje spominju ustanak pod Mlatišu mom, kao važan i znatan. Moguće, za prošlih dvesta godina, da je bilo dva tri Mlatišume. Zna se za nekog Stanišu Mlatišumu, da je osvojio sav predeo između Ibra i Lima, i da je sedeo u Novom Pazaru kao u svojoj državi. U njegovoj vojsci bili su Srbi iz Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Vasojevića i Kuča. Kao ćesarevog sajuznika, prozvao ga narod u pesmama generalom. U nekim crkvama nalaze se još natpisi, da su podignute za vremena Mlatišume.
U vrh cetinjskog polja, kad se dolazi iz Kotora, stoji selo Bajice, sa lepom crkvom. Tu se rodio patrijarh Čarnojević. Odatle dvadeset minuta idući niz polje, na levo pod samim bregom, vidi se drugo selo što se zove Donji kraj; prema njemu malo niže na desno, beli se Cetinje, sa svojim lepim kućama i kulama. Svega dvesta trista domova. Niko mi nije izvesno umeo kazati, koliko u ta tri mesta ima žitelja. Kad zapitate koga Crnogorca: koliko ima duša, u njegovom selu ili plemenu? on vam odgovori: ima nas trista pušaka; — kao što bi donski Kozak odgovorio: ima nas trista sedala. Više samog manastira podiže se jedno omanje brdo, od samoga kamena, na vrhu njegovom imaju neke starinske zidine; to se brdo zove Orlov Krš.
Najveće kuće na Cetinju, to su manastir sa svojom crkvom, knežev dvor, biljarda, ženski institut, vojena bolnica i lokanda. Sveti Petar (Petar prvi), živio je i umrьo u manastiru, u jednoj maloj sobici, na kojoj ima samo jedan uzan prozor. Petar drugi, na trideset koraka od manastira, ozidao je sebi veliku i dugačku palatu; Crnogorci su je prozvali biljardom, s toga, što je vladika, radi zabave u svojoj samoći, doneo i tu smestio bilijar. Knez Danilo sedeo je takođe u biljardi, pošto je gornjih nekoliko soba opravio i lepim tapetima obložio. Kad se knez Nikola preselio u svoju novu palatu, onda je smeštena u biljardi, u sobama pri zemlji, bogoslovija, osnovna šhola, štamparija i vojeni arsenal. U mnogobrojnim gornjim sobama, stoji senat, kancelarija uprave vojene i finansije, i opet je preteklo nekoliko lepih, nameštenih soba, koje su davali bezplatno gdekojim putnicima, dokle još nije bila velika gostionica opravljena i otvorena. Jednu čitavu godinu dana, ja sam proveo u biljardi, u istoj sobi, u kojoj je vladika. (Njegoš) umrьo. Odmah do moje sobe sedeo je Bogišić. Kad je rat počeo, sve ove sobe ustupljene su za ranjenike. Velika avlija oko biljarde, ograđena je jakim i visokim zidom, a na svakom uglu ima po jedna okrugla kula. Pod prozorima, gde je vladika obitavao, stoje tri dugačka, gvozdena topa, koje su Crnogorci za vremena njegove vlade, sa grada Spuža i Žabljaka od Turaka oteli. Na prvom topu vladika je izrezao ove stihove:
Junaštvo te Vida i Mirčete,
I njihove glasovite čete,
Sa tvrdoga Spuža ugrabiše,
Crnoj Gori tebe donesoše.(24. Marta 1838.)
Vide Bošković još je živ, ali je vrlo ostario. Bio sam u njegovoj čuvenoj kući na Orjoj luci. On je s vladikom po kad kad išao u strane zemlje. Ja vam mu pričao moje putovanje s vladikom po Italiji (1851); a on je meni pripovedao o njihovom bavljenju u Mletkama, Trstu i drugim mestima, gde je s vladikom bio — Na drugom topu stoje ovi vladičini stihovi:
Crnogorci kad ono viteški,
Žabljak tvrdi, turski, poharaše;
Onda mene starca zarobiše,
Na Cetinje srbsko donesoše.(10. marta 1835.)
Na trećem topu izrezane su samo ove reči: „Žabljak me Cetinji darova na silu, 10. marta 1835 g.“ — Onda nije regularne vojske bilo po turskim gradovima oko Crne Gore, i Crnogorci su često iznenada sa uspehom, udarali na same gradove. Tako su godine 1835. kao bujica udarili i grad Žabljak osvojili. No posle su ga opet ostavili. — Žabljak je bio stolica Crnojevića. Odatle je Ivanbeg vladao poslednjim ostatkom srpske carevine: Zetom i Crnom Gorom. Između donjeg i gornjeg jezera, stoji jedan šiljat brežuljak, gotovo od samoga kamena. Na vrhu toga brežuljka ozidan je gradić, ispod njega je mala, siromašna turska varoš. U proleće, kad se jezero razlije, svud oko Žabljaka pline voda. Kud se god pogleda same bare, otuda je taj grad i dobio svoje ime. Tek oko Petrovadne, kad bare usanu, Turci i Crnogorci, oru svoje njive, i seju kukuruze, i svagda dobro rode i sazru, jer lepa jesen dugo traje i nema mrazeva. Oko Žabljaka, Podgorice, Spuža i Nikšića, svagda je bilo svađe i mrtvih glava između Turaka i Crnogoraca, zbog livada i njiva. I jedni i drugi sa oružjem dokazuju svoje pravo na te zemlje. Često Turci neke njive uzoru i poseju, a Crnogorci iznenada udare, pa jedni beru i nose, a drugi iz pušaka dočekuju i odbijaju Turke. — Lješkopoljci kod Podgorice, a Bjelopavlići oko Spuža, kad oru ili kose, za njima čeljad nose duge puške. Kad kad su Turci sa Spuža tukli iz topova Crnorgoce u polju kad kose, no oni nigda nisu ostavili kosu i utekli, Turci su gore pritesnjeni. Deset koraka ako se iz varoši maknu, osvrću se odakle će puška pući. Niko u veče nelegne da spava, dok nezagleda je li mu oružje naredno. Tako se to živilo kroz stotine godina.
Nigda Crnogorci neostaju dugo vremena na skupu u velikom broju, osim vanrednih prilika. Ali-Sajib-paša, i još tri paše, imali su u Spužu oko deset hiljada regularnih vojnika sa potrebnim brojem topova. Prema njima stajalo je oko četiri stotine Crnogoraca, a oni svi drugi što su pripadali toj vojsci, na nekoliko sati naokolo bili su kod svojih kuća, ili orali su na svojim njivama. Ali-Sajib paša, nekoliko je puta pokušao, sa jakom vojskom i topovima, da prodre u Danilgrad, dokle nema više od dva i po sata, sve ravnica; ali nigda nije mogao uspeti. Svagda se grdan vratio. Kako pukne top, gde se god koji Crnogorac desi, ostavi sve svoje poslove i odmah polete te uzbiju Turke, pa se vrate svojim kućama. Tu čudnu revnost i slogu, čitao sam odavno u narodnim pesmama; a poslednjeg rata gledao sam očima u Bjelopavlićima.
Može biti da je i Nikšićko polje negda bilo jezero. I ono je tvrdim visokim bregovima opasano, a reka Gračanica i druge vode, što se u njega slivaju, u dnu polja, južno pod bregom, uviru u ponor, zbog čega se to mesto i zove Slivno. — Te vode, što se u nikšićkom polju u zemlju gube, ispod uzanog, a visokog brega Planinice prolaze, i kao dve reke izviru dole u Bjelopavlićeku ravnicu. Jedna se zove Oboštica, a druga Perućica. Od njihovog izvora na niže oko četrdeset minuta, te se dve reke sastaju, i odatle do ušća svog u Moraču, ta se voda zove Zeta; a sva ta pitoma dolina, dokle je Crnogorci drže, zove se Bjelopavlići. Perućica, koja je manja, izvire visoko, i kad je kišno doba pravi lep vodopad. Breg Planinica, rastavlja nikšićsko polje od zetske ravnice, koja mnogo niže leži, i zbog toga, tu su retki snegovi i mrazevi. Kako se one dve reke sastave, odmah Zeta postaje velika i samo na nekim mestima može se gaziti. U obližnjim selima ima po gde ko vešt brodu, koji prevodi i pešake i konjike. Sniže sela Bogumilovića, nedaleko od izvora, naneo me put da pređem preko Zete. Prevela me jedna visoka devojka. Svojom jakom rukom uhvatila je konja za oglavlje od uzde, i po kamenom sprudu niz šušteću reku prevela me na onu stranu. Konj mi je bio od prilične visine, i opet voda dohitala mi je noge. Kad smo prešli, ja rekoh brodarici: kako ćeš se ti sad natrag vratiti? — „Ev’ ovako!“ odgovori ona, metnu u usta tri cvancika što sam joj dao, pa onda u haljinama sa obale skoči u plahovitu reku. Nije ni rukama ni nogama po vodi mahala, nego kao guja s podignutom glavom odiliva niz vodu, i daleko sniže broda izađe na onu stranu. — U Danilgradu ima lep i vrlo širok most od drvene građe, a odatle do izvora Zete, nema nigde ni brvine, da može pešak preći. Na nekim mestima prevoze se u vrlo malim i uzanim čunovima, koji su kao korita iz jednog stabla načinjeni i izdubljeni. Po dvojica ili po trojica mogu sesti u takav čun, pa malo ako se ko mrdne on se odmah prevrne. Vodu sa Zete niko nepije bez nužde, kažu, da je bolešljiva, nezdrava. Ima jedan potok, u kome je voda crnkasta, taj potok utiče sniže Ostroga u Zetu, i odatle sva je njena voda nezdrava, a više toga potoka vrlo je dobra za piće. Od izvora do Danilgrada, može se doći za četiri sata; a Sulejman-pašinoj vojsci trebalo je lane devet dana, da tuda neprestano ginući, prođe. Od prilike na sredini toga puta, ima mesto što se zove Slap, i tu reka Zeta u celoj svojoj širini, niz omčitu stenu pada, i daleko se svojim šuštanjem čuje. To je najveći i najlepši vodopad u Crnoj Gori. Danilgrad leži na desnoj obali do same reke; tu je zetska ravnice čitav sat široka, inače svud je uža. Od Danilgrada dvadeset minuta na više uz reku, podiže se nasred ravnice jedan breščić. Na vrhu toga lepog breščića vidi se crkva, a odmah za njom beli se jedna velika dvokatna kuća, sa još nekoliko manjih kuća, To je Orja luka; tu je knežev dvorac. To je mesto od sviju strana vidoko, i na sve strane pogledno. Cela zetska ravnica stoji vam pred očima. Danilgrad, Spuž, Velje brdo sa svojim kulama, Martinići, Piperi, Bjelopavlići, sve je tu, i sve se može jednim pogledom videti. A bregovi naokolo, osobito mali i veliki Garač, otišli u visinu, i kao senjka od kakvog oblaka, crne se. Kad sam god preko lepe i zelene doline, pogledao na snežne planine više Kuča, činilo mi se da je Danilgrad, položajem svojim, nalik na švajcarski Interlaken.
U tim zemljama, još pre nego što su primili hrišćansku veru, imali su Srbi svoju lepu istoriju, koju — nemaju. Nije sačuvana ni u jednoj pripovetci, ni u jednoj pesmi, ni u jednoj poslovici; nema ni jedne srušene zidine, koja bi svojim ćutanjem o toj dalekoj prošlosti govorila. Po tim, sada golim bregovima, bili su grmovi i velike lipe, ispod kojih se slavilo ime boga Peruna. — Zeta, može biti da je bila boginja izvora i dolina; Onogost, bog putnika i gostoprimstva, a Lovćen, predstavnik planina i lova. Bežeći sa severa od germanskoga Hrišćanstva, koje im je oduzimalo ime i jezik, ovde su još trista godina, živili slobodno i potpuno po običajima stare vere, grejući se prema svojim badnjacima, u kojima su gledali preobražaj svoj i svega onoga što postoji. To su nevine žrtve stvarajućim i rušećim zakonima prirode. Badnjaci bili su znamenje postanka i nestanka; dolazka i odlazka; rođenja i smrti.
Još se spominju četiri brata što se doseliše u ove krajeve: Beli Pavle, Vaso, Pipo i Ozdro, od kojih postaše plemena: Belopavlići, Vasojevići, Piperi i Ozrinići, u Belopavlićima rodio se Beli Uroš, đed Nemanjin. — U tim zeteskim dolinama i bregovima, odnijalo se carstvo, koje se raširilo od jadranskoga do crnog mora; od Fruške gore do Parnasa i Atona. To je kolevka pobožnosti, junaštva i mudrine. Tu se rodio Nemanja, sveti Sava, Kraljević Marko, knez Lazar. — Tu su sedili i učili se vladati naslednici krune srpske. Umorene vojvode tu su provodile svoju starost. Bogata gospoština prostrane srpske države, najradije se bavila u toj zemlji, koju su svi Srbi punih dvesta godina, zvali poštovanim imenom „đedovina“. — Zeta zaklonjena velikim bregovima i čvrstim karakterom svojih plemena, živila je hiljadu i dvesta godina, samo čistim srpskim životom. Ni grčki, ni ugarski, ni mletački, ni turski upliv nije mogao korena uhvatiti i štogod preinačiti. Nije joj nužna bila ni trgovina susednog mora i Dubrovnika. Ona je imala sve što su trebali njeni sinovi za svoj život. Tu su, ono što se priča, mogli u jedanput doneti Dušanu znake od sva četiri godišnja vremena: grudu snega, mlado jagnje, snop šenice, kotaricu grožđa i zrelih smokava. — Zeta svagda se blistala u velikoj srpskoj državi; a kad se ta država srušila, kad je sve propalo i potamnilo, onda Zeta, — kao brodolomljenik, kome su talasi morski sve progutali, — savila se oko visokog i nezavisnog Lovćena, oko srpskog Ararata.