Poglavlje 15
Lokanda, velika cetinjska gostionica gde stalno, kad nisam u logoru, obitavam i ranim se, svagda je puna stranaca. Tu sam imao priliku za ručkom ili večerom, doći u razgovor sa putnicima iz sviju krajeva sveta. Jednoga dana nabrojili smo za astalom devet narodnosti i devet jezika. Od slavenskih naroda bilo ih je najviše. Pozdrave, zdravice i kratke razgovore, Slaveni vode međ sobom svaki na svom jeziku; ali kad hoćemo da se svi dobro razumemo, onda, pošto svaki na svom jeziku dobro izgrdi Nemce, čemu i Talijani pripomognu, okrenemo svi govoriti nemačkim jezikom. Tada razgovor oživi, postane opšti, celo društvo razume šta se govori, i svaki se umeša u razgovor. Gde koji od slavenskih putnika, od šale, nazivaju nemački jezik, opštim slavenskim jezikom. Da nije nemačkog jezika, Slaveni od različite narodnosti, ne bi se mogli međ sobom razgovarati. Često sami ne osetimo kako se razgovor celoga društva, i onda, kad nema međ nama ni jednog Nemca, pretvori u nemački jezik. Bilo bi već vreme da bar oni Slaveni, koji se međ učene i obrazovane broje nauče ruski toliko, da se sa tim jezikom u razgovoru i u dopisivanju, služimo sa Slavenima druge narodnosti, mesto nemačkog jezika. Time ne bi ništa oštetili svoju narodnost. Nekoliko meseci dovoljni su svakom svesnom i obrazovanom Slaveninu, da nauči ma koji drugi slavenski jezik. Sve se veća potreba ukazuje, da imamo jedan opšti jezik za saobraćaj međ sobom; a prirodno je da učimo onaj jezik, kojim blizu sto milijona govori; a među tim ruski je jezik tako razvijen, da ga učeni Nemci upoređuju sa svojim i sa francuskim jezikom; priznaju mu veliko bogatstvo i savršenstvo, hvale mu lepotu i književni polet u svima strukama. Kao nešto čudno moram ovde napomenuti, da sam na mom putovanju svuda nalazio više Rusa koji govore srpski, nego Srba koji znaju ruski.
Nema izgleda da će svi Slaveni imati jedan književni jezik; ali neće prođi ni pedeset godina, a većina zagraničkih slavenskih spisatelja, kad napišu kakvo stručno, učeno delo, štampa će ga na ruskom jeziku, jer će ga kupovati i čitati narod od sto milijona, Tako su činili mnogi učeni Talijani i Nemci, i štampali svoja dela najpre na francuskom jeziku, da ih bolje prodadu. I danas ruski knjižari i novinari, plaćaju književne proizvode bolje nego Nemci, bolje nego Talijani. Posle sto godina biće dvesta milijona duša, što će ruskim jezikom govoriti. Osim toga ruski jezik raširio se i neprestano širi se daleko preko granice ruskoga carstva; to je u Aziji jezik civilizacije i trgovine. U Perziji, Kini i Japanu, uče taj jezik; potreban im je; s njime se različni narodi, onih malih država srednje Azije, međ sobom razgovaraju. Putnik Vamberi, koji je te sve državice prošao, čudi se koliko je sveta, tamo, daleko od ruske granice našao da ruski razumeju i govore. U Japanu ima naročita škola gde se ruski jezik uči, a zagranični Slaveni nigde je nemaju.
Ni jedan jezik nema tako velike budućnosti u Evropi, kao ruski jezik. Engleski jezik ima još veći izgled, ali budućnost njegove čudne veličine leži izvan Evrope. Računa se da će posle dvesta godina, govoriti engleskim jezikom pet stotina milijona duši.
Svi drugi narodi ostaće na jednom istom mestu, njihov prinovak biće neznatan; ne mogu se množiti, svi su pritesnjeni. Ograničeni samo na svoje staro otačastvo, kao na jednu košnicu, bez prostranih i naprednih zemalja i kolonija izvan Evrope, poče će venuti, kao drvo koje nema kuda da širi svoje grane. Sva velika Britanija da potone danas u more, jezik engleski produžava ipak ići svojoj velikoj budućnosti. Ostaju još četiri velike Britanije: Istočna Indija, južna Afrika, sva severna Amerika i sva Australija. To su četiri lepe i bogate kćeri, koje govore jezikom svoje majke. — Nemački rodoljub teško uzdane, kad govori o tome kako svake godine, sto hiljada duša isele se iz evropskih nemačkih zemalja, i već njihovi unuci neznaju nemačkog jezika; sve se to utopi u englesku narodnost. Za to nemački patrioti i diplomati, tako željno pogledaju na istok i jug, gde bi njihovi iseljenici, ne samo svoju narodnost zadržali i množili se, nego još i tamošnje narode ponemčili. Sve obale morske izvan Evrope, i sve ostrove po okeanu, pritisli su drugi narodi, njima nije ništa ostalo. Slana voda ne ljubi ih, ona neće njihovu vlast, talasi morski ne primaju da nose njihov jezik. I samo ono more na njihovom pragu, koje se zove po njihovom imenu: nemačko more, nije njihovo: pred Hamburgom, na ušću Elbe, na ostrvu Heltolandu, vije se engleska zastava. Nemce nužda nagoni, da se od mora okrenu na drugu stranu. Oni glede na istok, i ne videći do Teherana nigde ni jednog univerziteta, ni jedne velike fabrike, ni jednog ozbiljnog koraka industrije, glasno i radosno viču: „nemačka civilizacija za vas je sunce na nebu, ko ga ne vidi slep je!“ — A dvadeset naroda podižu oči od svojih plugova i odgovaraju: „hiljada godina mirnoga napretka trebalo je vama dok ste došli do te visine; ostavite nas na miru, mi ćemo stići vas. Prosveta što svetli na sve strane, nije samo vaša: ona je tekovina sviju naroda, ona i pripada svima narodima. To je delo na kome su sedam hiljada godina radila sva deca Adamova. Mi želimo prosvetu i civilizaciju; ali ne želimo da se naš bog zove got, da se naš hleb zove brot, da se naša krv zove blut, da se naše dobro zove gut.“
Nemački narod što nije na moru, to je na suvu: silan i jaki. Tri hiljade ima lepih varoši koje nemački govore, i koje su pune različitih fabrika; šest miliona nemačke dece svaki dan u školu idu; dvadeset pi pet hiljada nemačkih študenta pohode univerzitete; šestnaest hiljada novih knjiga svake godine izađe na nemačkom jeziku, — dva put više nego u Engleskoj. Nemački narod neprestano raste, množi se, širi. Kad bi svake godine po dvesta hiljada duša iselilo se iz nemačkih zemalja, posle dvadeset godina, opet bi ih čitav jedan milijon više bilo, nego što ih danas ima. Nemačka je srce Evrope. — Za to Evropa i nema srca za Slavene.
Ako uzmete nemački jezik kao more, to mu onda vidite od Italije i Francuske visoke i tvrde obale; ni jedna kaplja ne može preko njih da pređe. Na istoku i jugu sa svim je drugče, tamo ne nailazi na visoke obale, razliva se po ravnici kao Nil. Svake godine možete primetiti veliki napredak nemačkog jezika. Svaka parna lađa nosi ga na svojim krilima; svaki list njihovih knjiga i novina, što niz Dunav pođe, jeste raketla što osvetljava putove nemačkom jeziku. Svaka igračka za decu, svaka artica u kojoj je njihov espap zavijen, priviknjava balkanske narode na nemački jezik i nemačke običaje. Svaki vandrovac, koji zna bravu skovati ili čizme okrpiti, ide kao apostol njihov do Bosfora, Smirne i do Soluna. — Napredak očevidan, uspeh izvestan, i nemački profesori sa katedre, biskupi sa predikaonice, deputirci sa govornice klikuju: „za šest stotina godina ponemčili smo polabske i baltiske narode, i pridobili ih civilizaciji; za dvesta godina ponemčićemo balkanske narode, i otvorićemo te lepe zemlje civilizaciji. Što Latini i Grci nisu mogli učiniti, to ćemo mi“.
Jedni vele: to će u ovom prosvećenom veku lako biti. Ništa ne može današnju brzu struju civilizacije zaustaviti, a druge civilizacije za jug i istok nema osim nemačke. Talijani i Grci ostali su na svojim lađama: za hiljadu godina njihov jezik nije mogao prodreti u dubinu ovih zemalja; dokle su mogli sa obale morske doviknuti, dotle su ih ovi narodi razumevali, dalje njihov jezik niko ne zna. Germanizacija, sa pedeset milijona prosvećenog i priležnog naroda, udara na centrum balkanskog poluostrva, na male i nevešte narode, koji će brzo viditi kakva je to sreća i radost, biti član jednog velikog, obrazovanog naroda. Sa svojim haljinama, oni će promeniti i svoju narodnost. Za osamdeset godina biće u Solunu nemački univerzitet, i Atinjani neće, kao sada, morati putovati čak u Berlin i Minhen, da slušaju predavanja o njihovom Aristotelu i Platonu, i da uče kako treba čitati i izgovarati jelinski jezik u Omirovim pesmama. Za dvesta godina sve će se to prekuvati i pretopiti u Nemce.
Drugi opet vele: ništa to neće biti. Ovi narodi imaju svoju istoriju, svoj ponos; imaju svoju prošlost, o kojoj pričaju i pevaju, nadaju se svojoj budućnosti. To nisu Indijanci amerikanski. Za dvesta godina, zemlja će da obiđe dvesta puta oko sunca; za dvesta godina dogodi će se u ljudskom rodu dvesta važnih slučajeva, koji menjaju misli i težnje pojedinih naroda, i pojedinih ljudi. Za dvesta godina biće dvesta milijona Slavena, a Nemaca neće više biti nego što ih danas ima. Sadašnje napredovanje nemačkog jezika na istok i na jug, silno je i primetno, ali privremeno. Talasi toga napredovanja još će jači biti; ali, oni će se za osamdeset godina povratiti u svoje korito. Slavenski narodi u svojim zemljama umnoži će se, prosvetiće se. Za osamdeset godina granica ruske države, izaći će upravo preko Pekinga na japansko more. Tu će se podići najvažnija svetska varoš za trgovinu, tu će biti poslednja stacija najduže željeznice na ovom svetu; u Londonu moći će putnik sesti u kola, i tu, na obalama žutoga mora izaći. Rusija je i sad velika; svaki Rus s ponosom i s pouzdanošću gleda u budućnost svoga naroda; svaki oseća veličinu svoga otačastva. U Rusiji svake godine čitav jedan milijon više se rodi nego što umre. — Rusija je svet za sebe. Njena su jezera i reke kao mora; njene ravnice niko još nije premerio; njeni bregovi smetaju oblacima hoditi; njeni gradovi, što su hiljadu godina stari, zovu se Novi gradovi. Do podne samo Rusiji sunce greje, a od podne ostalom svetu. Ona je tako velika, da kad bi se odcepila od ove zemlje, mogla, bi kao nova planeta pored meseca na nebu ploviti. Sa strahom gledali bi je Nemci i Englezi na nebu, kao što je sa strahom sada glede na zemlji. Rusija jeste i svagda biće jedno more, koje dokle god traje, neće presušiti zagranični slavenski izvori. — Jugosloveni govorili su da se treba uzdati samo „u se i u svoje kljuse;“ sada, posle ovoga rata videći da je propala Turska, ali nije propala opasnost za njihov narodni život, počinju popravljati tu poslovicu i polagati svu svoju nadeždu: „u se i u Ruse“.
Većina putnika i diplomata drže, da mali narodi, ne samo na balkanskom poluostrvu, nego ma gde oni bili, ništa drugo nisu nego etnografski materijal, koji će se kao sitna građa upotrebiti na zidanje i uveličavanje jačih i većih naroda. Dok nije bilo gvozdenih putova i parobroda, dok nije bilo mašina i štamparije, mali narodi mogli su u svojoj ograničenoj samoći hiljade godina u tišini svojim životom živiti. Borba za opstanak danas nikome neda mira. Na pusti ostrov, gde je Robinzon živio, dolazi sada redovno evropska pošta, s engleskim parobrodima.
I najmanji slavenski narod, ima svoje lepe nadežde; one se mogu kašto pomračiti, ali ugasiti, nigda. Ove dve godine zajedničkog slavenskog ratovanja, bile su samo opit, samo mali pokušaj za zajedničke velike ratove, što će se, može biti tek posle sto godina voditi. Slavenski zagranični narodi mogu još dugo padati i pronadati, ali neće pasti ni propasti.
Pružila se duga preko plava neba,
Od rumenog vina i beloga hleba,
Pružila s’ daleko, preko pola sveta:
Od Amura reke do Lovćena brega.
To ne bila duga od hleba i vina,
Veće to je ruka složenih Slovena.
Ta to je znamenje što budućnost sprema:
Da potopa više za Slovene nema.
Od sve množine različitih stranaca, što su za vreme ovoga ratovanja dolazili na Cetinje, samo je jedan Mađar bio. Mlad, bistar i vrlo obrazovan čovek. Sa zadovoljstvom spomenuću mu ime; zove se grof Betlen, poslanik je u ungarskoj skupštini. On je izašao s parobroda u Budvi, i preko Crmnice došao na Cetinje, te je tako vidio lep deo Crne Gore. Začudio se ovim kamenitim bregovima, ali mu se Crnogorci dopali. Jednom pri ručku u lokandi, u razgovoru o Crnogorcima neko od stranaca reče: „velika sirotinja“. — Na to mu grof Betlen odgovori: „što ne sravnite našu evropsku sirotinju? što ne pomislite na ono očajanje? Gde ste ovde videli brižno i neveselo lice, kao što ih u našim civilizovanim zemljama na svakom koraku sretate. Naša je sirotinja zbunjena i svuda pogružena; ovde svaki visoko nosi glavu: slobodan je, zadovoljan je. Junački i veselo svaki pobeđuje svoje oskudice kao i svoje neprijatelje. Evropska ugnjetena sirotinja mrzi na sebe i na imućne ljude. Ovde toga nema. Na svakom licu vidite neku radost. Svaki je junak i u svom stanju srećan. Ne zavidi nikom, jer oseća da i on na sebi ima nešto, čemu oni bogati mogu zaviditi: junak je, slobodan je, zadovoljan je. Sa prvim vojvodama on se rukuje i bratski u obraz poljubi. Sa svojim vladaocem on se slobodno, kao sa svojim ocem razgovara. Sad pomislite na našu prezrenu evropsku sirotinju, i na one hiljade radenika. u fabrikama i u rudarskim rupama. Gde ste ovde vidili namršten pogled? U svakom oku vidite blagost i prijateljstvo“.
Pre nego što se rat odpočeo, jedan putnik, po svoj prilici Belgijanac, dođe preko Skadra na Cetinje. Čovek sredovečan, učen i vrlo ozbiljan. U razgovoru o proširenju crnogorskih granica, zapita on jednoga iz našeg društva: „pa šta upravo želite vi?“ — Na to mu onaj odgovori: „želimo Nikšić i svo nikšićsko polje; želimo da se oni Vasojevići, što su još pod Turcima, s nama sjedine, za tim da nam se preda Spuž i sve polje do blizu Podgorice, i da nam se ustupe ostrovi na skadarskom jezeru; na posletku želimo da dobijemo jedno pristanište na moru.“ — „Ah, — uzdanu taj putnik, koji je sva ta mesta poznavao, i reče: kad vam bog sve želje ispuni, opet ništa nemate“. Da te reči nisam čuo volio bih. Bio bih zadovoljniji sa uspehom ovoga ratovanja. One mogu da uguše svo oduševljenje i svu pojeziju u srpskoj duši. Te su mi reči često padale na um, a osobito onda, kad su se velika veselja činila, kad je jedno ili drugo od tih mesta došlo u crnogorske ruke.
Dođe jedan mlad Francuz, može biti da je pesnik, doneo je sa sobom srpske narodne pesme, što je Dozon na francuski jezik preveo. Prvi dan pri ručku reče mi: „molim vas povedite me gde mogu viditi gusle, i čuti guslara kako peva junačke pesme; jedva čekam da ih vidim i čujem“. — Pred veče toga istog dana svratim s njime u jednu krčmu, gde je jedan Crnogorac pevao uz gusle Pivljanina Baju. Tek što smo seli, nije prošlo ni dva minuta, onaj Francuz reče: „hajdemo, hajdemo!“ — Ja mu kažem da pesnik tek sada dolazi u pojetsko oduševljenje; a guslar zaista udaraše u gusle i podvikivaše svoju pesmu, što je bolje mogao. Posle dva tri minuta Francuz povuče me za haljinu i opet reče: „molim vas hajdemo!“ — Za tim posle nekoliko trenutaka ustanemo i izađemo. Ja sam se čudio njegovom nestrpljenju a on mi odgovori: „nije mi moguće bilo dalje izdržati: taj čovek nije ni malo muzikalan; svi su mu glasovi i u muzici i u pevanju sa svim fališni. Užasno vređa sluh; dere uši i do samoga mozga prodire mi kao kakav nož“.
Jedan korespodent nekih engleskih novina, kako dođe na Cetinje, napisa dugačku depešu, i ode u telegraf, ali odmah sa svojom depešom opet izađe na ulicu, pa našavši jednoga što talijanski govori, reče mu: „u telegrafu nema nikoga, osim jednog crnogorskog deteta.“ Onaj mu odgovori: „to je telegrafista; podajte njemu, pa nemajte više brige“. — Za vreme rata na svima telegrafima, radili su samo oni mladi Crnogorci, koji po svojim godinama još nisu za borbu dorasli. Jedan takav beše na Rijeci postavljen, sa osam talira mesečne plate. Ime mu je Stevan, ali su ga svi zvali Stefo. Kad bi god on u kafanu otišao, da ee tamo malo zabavlja, njegova stara mati sedila bi u telegrafu pored aparata kao straža, i svagda bi odmah šiljala da ga zovu, kako se sa Cetinja kakva depeša javi. Jednom tako pošlje po svog sina, on odgovori da će doći, ali ne dolazi. Sa Cetinja žica opet još jače zadrma, mati opet pošlje po Stefu da odmah ide, jer zna ako ne dođe izgubiće platu. On odgovori da će sad doći, ali nema ga. Kad i treći put sa Cetinja telegrafski aparat žestoko zatandrče, onda brižljiva mati, sagne glavu do samog aparata, počne u ono dugme prstom udarati i iz svega grla vikati: „sad će Stefo doći“.
Korespodent praških novina „Politike“ u razgovoru s Crnogorcima, zapita: „dokle možete pogoditi iz puške?“ Jedan mu odgovori: „dokle zrno stiže.“ — On onda ode daleko u polje, pobode štap, i metnu na taj štap svoj šešir, i viknu: „gađajte iz dugih pušaka“. Jedan perjanik osmehnu se, pa poteže revolver, i od prve pogodi po sred šešira. — Vojvodi Mirku držali su Crnogorci više sebe prut u ruci, i on ga prebije iz duge puške. Vladika Rade, iz male puške pogađao je jabuku ili pomorandžu, kad je kogod u visinu baci. Knjaz Nikola takođe vrlo dobro bije iz puške. Bili smo jednomu parku iza palate, gde je naslednik učio se gimnastici i iz nekih malih pušaka gađati nišan. Knjaz Nikola uze jedan tabak artije, razvi ga, dade mi i reče da opružim ruku na stranu od sebe, i da držim artiju. Ja tako i učinim. Knjaz se izmače na trideset koraka, uze dugu pušku, i poče je nameštati da gađa artiju u mojoj ruci. Kad ja to primetim, odmah bacim onaj tabak artije i uklonim se na stranu. Knjaz se tome slatko smejao. No ja ipak milim da on, znajući kako sam nervozan, ne bi pucao na onu hartiju u mojoj ruci; hteo je samo da se našali. U tome pritrča Marko, njegov rođak, podiže onu artiju u opruženoj ruci bez ikakvog straha. Puče puška i zrno prođe po sred artije, jedan pedao daleko od ruke njegove.
Stranci, koji pohode Cetinje, kad se vrate, na parobrodima obično pričaju o tome svom putu, i iskazuju otvoreno svoje misli o Crnoj Gori. Gotovo svaki čudi se ovoj kamenitoj zemlji, i svaki hvali izdržljivost i junački karakter njenih stanovnika. No nađe se gde koji i da ih pakosno grdi; a drugi od putnika nađe se da ih brani. Kapetan na morskom parobrodu to je ustavni kralj: svi su putnici u granicama propisanih pravila slobodni, svi uživaju jednaka prava, sve su vere i narodnosti ravne. On sa vicekapetanom predsedava na ručku i večeri. Pre dve godine, na jednom parobrodu, što se krenuo iz Kotora, izmeđ ostalih putnika bio je jedan otmen Englez, koji je proveo dva dana na Cetinju. Pri ručku, na kom dosta putnika beše, kao obično govorilo se talijanski. Taj Englez znao je dobro talijanski, i pričajući o svom bavljenju na Cetinju, teško se žalio kako ga tamo niko nije hteo ni pogledati. Istina nije se nikome prijavio ni tražio da bude prema svom stanju primljen; ali, kao što on mišljaše, trebali su na Cetinju odmah znati da je on došao, i svu pažnju na njega obratiti. Za tim je počeo bezobzirno i sa svim prostački grditi Crnogorce. Jedan čovek, — prosede brade i duge kose, što je na dnu sovre sedeo, koga su svi putnici osim onoga, Engleza, dobro poznavali, kad je počeo Englez grditi Crnogorce, — prestao je jesti: gledao je neprestano u Engleza, menjao se u licu i ćutao. Ali, kad je Englez u daljem svom govoru kazao za Crnogorce, da su to divljaci i svinje, on mu strahovito poviče: „basta, basta! (dosta, dosta!)“. Začuđenom Englezu ispadne viljuška iz ruke, a on, u najlepšem talijanskom jeziku produži: „gospodine Inglezu! vi ste vašim govorom pokazali da nemate nikakva vaspitanja; da nemate ni jedne kapi čovečanske krvi u sebi. Za ništa, samo iz nekog zverskog besa, grdite pakosno onu zemlju; a ono je svetinja: svaki onaj kamen okvašen je suzom i krvlju onoga patničkog ali viteškog naroda. Vi niste penjali se onim teškim putem, što ste čuli da ćete tamo videti svinje; to ste mogli kod svoje kuće videti; nego što ste svuda slušali: da ćete videti neobične vitezove i neobičnu zemlju, kojima se sav svet divi, i koje i njihovi neprijatelji poštuju. Gospodine Inglezu! ono nisu divljaci, nego lavovi, koji pet stotina godina brane svoje ognjište, ono nisu svinje, nego pravi sokolovi, a onaj što ih tako sramoti i ruži, taj je prava svinja (porko, porko). — I ako vam je krivo za ove moje reči, eto kapetana, neka zaustavi brod, i neka nas odmah izbaci na obalu; tamo svaka kuća ima oružja, pa da podelimo megdan. Ja sam od toga istog naroda, koga ste vi sada tako bezobrazno grdili, i zovem se pop Jovo Sundečić; a za vaše ime ne pitam, ne treba mi: Lord ili Fakin (torbonoša), meni je sve jedno; ja pristajem da se na duelu iz pušaka bijem sa svakim, koji tako napada na moj patnički ali viteški narod“. — Na licu sviju putnika pokazalo se odobravanje. Englez usta od ručka, ode u kabinu, leže u svoju postelju, uze knjigu, i do Trsta ni s kim više nije ni jedne reči progovorio. Kapetan smešeći se reče: i u Londonu, kad u kakvom društvu počne grditi Crnogorce, najpre će zapitati, da nije tu kakav Sundečić?“