Poglavlje 14
Produžavam. — Bilo je 18. Oktobra 1830. godine; stari vladika, kao obično, sedeo je u prostranoj manastirskoj kujni pokraj vatre. — Naokolo sedeli su glavari crnogorski. On im življe nego igda savetovaše, da ljube Crnu Goru, da se u slozi drže: protiv turskog napadanja i lacmanskog obećavanja. On je osećao da će nabrzo umreti. O svačemu je govorio i za svašta naručivao, kao brižljiv domaćin kada polazi na daleki put. U sred toga govora nastupi jaka slabost na njega, on iznemogne i celom snagom klone. Glavari pridignu ga i odvedu u njegovu malu ćeliju, gde ga spuste na postelju. Pošto je Simi Milutinoviću kazao, te mu napisao testament, strogo je preporučio zavađenim plemenima, da se pomire, da na njegovom mrtvom telu uhvate veru i zakunu se, da će zaboraviti krvnine i osvete, i da će prestati međ sobom tući se i klati. Prokleo je one, koji njegove poslednje reči ne poslušaju i ne ispune. Za tim moleći se bogu i blagosiljajući Crnu Goru i sav srpski narod, izdane toga istog dana bez ikakvih bolova i samrtnih muka. Cela Crna Gora zaplakala je za njim; svi Hristijani u Primorju i u turskoj carevini, do kojih je njegovo ime doprlo, uzdanuli su teško. Jedan revnosni apostol hrišćanske vere, propovednik bratske ljubava i junačke slobode, pošao je sa ove zemlje.
Tako je u svojoj osamdeset prvoj godini, preminuo taj dobri vladalac Crne Gore, taj veliki prijatelj svoga naroda, taj smireni božji ugodnik, taj odvažni protivnik turske i francuske carevine, taj pouzdani saveznik udaljene Rusije. Crnogorci, što su bili međ sobom u svađi, održali su njegov zavet, uhvatili su veru i zakleli se na njegovom mrtvom telu, da će živiti u ljubavi, i da će u slozi braniti svoju zemlju. Koliko su se Crnogorci bojali njegovih reči i njegove kletve, dok je u životu bio, toliko više sada su se čuvali da što god ne učine što njemu nije milo, i što je on prokleo. On je sada bliže bogu. On će vazda gledati i znati šta mu rade Crnogorci. Dobrima će pomagati, a zle će kaštigati. Svaku njihovu rabotu i svaku pomisao on će znati. On im je bio prijatelj i dobrotvor za svog života; proglase ga i priznadu za svog sveca, da im može i posle smrti pomagati i dobra činiti. On će se više brinuti i pred bogom plakati za svoju zemlju i svoje Crnogorce, nego stotina drugih tuđih svetaca. Tako misle Crnogorci, kad kažu: „pomozi sveti Petre,“ i kad kažu: „budi slava našem svetom Petru.“ S njime je završen dugački red hristijanskih svetaca; nikome od smrtnih što se sada rađaju, neće više ni jedan hrišćanski narod takvo poštovanje ukazati, da se njegovim imenom zaklinju, da ga u pomoć prizivaju, da u tuzi i u bolesti, njegovom mrtvom telu dolaze radi utehe i iscelenja.
Kako umre stari, sveti vladika, odmah sutradan, glavari crnogorski njegovog naslednika, koji ne beše još ni u svešteni čin postrižen, uvedu u crkvu, i obuku mu svečane arhijerejske odežde. Uzalud se Rade tome protivio i govorio: „šta vam je ljudi? ne možete vi nikoga ni zapopiti, a kamo li zavladičiti“. — „Možemo“. Odgovore glavari. Metnu mu episkopsku krunu na glavu; dadu mu u levu ruku vladičinu srebrnu štaku, a u desnu krst, pa ga onda, u pratnji od šesdeset obučenih sveštenika, svečano izvedu pred narod. Hiljade skupljenih Crnogoraca skinu kape, i najpre glavari, a posle svi ostali, celivaju ruku svoga vladike i svoga novog gospodara. Zvona zazvone na veselje, a kroz svo cetinjsko polje zagrokte puške. Mladi Rade seo je na presto Ivana Crnojevića, i na stolicu pećskog patrijarha.
Rade stupivši tada u monaški čin, uzeo je na sebe ime svoga strica i nazvao se Petar. No cela Crna Gora i danas zove ga prvim njegovom imenom; u književnosti najviše spominje se kao vladika Njegoš, a u istoriji kao Petar drugi. — Posle nekog vremena. prizrenski vladika Zaharije dođe na obale skadarskog jezera, i u maloj crkvi svete bogorodice na Komu, proizvede ga za arhimandrita; no Crnogorci, od smrti svetog Petra, zvali su ga neprestano vladikom. — Godine 1838. dođe u Petrograd, gde je svečano u prisustvu carevom, na preobraženje 6. Avgusta za episkopa posvećen. Kad je u Petrogradu prvi put izašao pred cara Nikolu, koji neobično visok beše, car se začudi njegovom stavu, pa hodeći mu na susret poviče: „vi ste veći od mene!“ — „Sam gospod bog veći od cara ruskog!“ odgovori mu vladika. Car ga zagrli i poljubi, — Vladika je tada, koje u Rusiji, koje na putu proveo šest meseci izvan Crne Gore. Petrograd u to vreme bio je vrlo daleko od Cetinja: tada, izmeđ ta dva mesta, ne beše nigde ni parobroda ni gvozdenih putova. Vladika je tom prilikom od cara tražio i dobio pomoći. Kad mu je u razgovoru jedan ruski državnik rekao: „Crna Gora odveć je daleko od Rusije“ Vladika mu odmah na to odgovori: „i sunce je daleko, ali kad hoće ono toplo greje.“
Vladika Rade na tom putovanju, vidio je prostrane i silne države; vidio je vojske i biblioteke: vidio je bogatstva i velike varoši; i to je sve bilo tuđe: ništa nije pripadalo njegovom narodu, koga je on tako silno ljubio, i o kome je, u svom detinjstvu mislio, da je to u svemu prvi narod međ svima narodima. Tek onda, kad je svojim očima vidio kako su druge zemlje velike, prosvećene i bogate, vidio je jasno kako je njegovo otačastvo maleno i siromašno. Vratio se u Crnu Goru, u maleni manastir, u veliku svoju samoću. — Kad je negda sa lovćenskih visina gledao more i bregove, činilo mu se da je sav svet njegov; sada, činilo mu se da je sav svet tuđ; trebalo ga osvojiti, ne detinjim neznanjem, nego ozbiljskim znanjem. Nauka ne poznaje uske granice pojedinih zemalja i naroda. Mislećem čoveku pripada čitav ovaj svet, i sva njegova poznata prošlost: čini mu se da je svojim očima gledao, kako Egipćani grade piramide, kao što sada gleda, kako se grade gvozdeni putovi i telegrafi; čini mu se da je putovao sa Kolumbom i Magelanom, kao što sada putuje sa onima što idu na severne daljne krajeve. Čoveku, koji ljubi nauku, rod su: Aristotel, Arhimed, Omir, Virgilije, Kopernik, Šekspir. To su njegovi poznanici, prijatelji i mili drugovi, s kojima se on razgovara, prepire i šali.
Mladi vladika ljubio je nauku. S toga svog prvog putovanja doneo je dosta ruskih i srpskih knjiga. On je dobro znao kako su mu potrebne u cetinjskoj samoći. Izmeđ pesnika, najradije čitao je Puškina, a docnije, kad je francuski naučio, Lamartina. Nabavio je i nekoliko filosofskih dela u ruskom prevodu. Čitao je, učio je; no ni jedna knjiga nije ga mogla zadovoljiti. Tada nije ni bilo knjiga, a najmanje na ruskom i srpskom jeziku, koje bi njegovom ispitivanju, mogle pokazati kratak i čist račun o tolikim zagonetkama, koje su se njegovom razmišljanju pojavile. Te zagonetke stojale su otvorene pred njegovim očima; zatvorene pred njegovim pitanjem. Ni zvezde, ni more, ni kamen, pa ni sama njegova misao, ne kazuju mu od kuda su i šta su? On iztražuje, pita: „ali sve nijemo mimo mene hodi; tvori svetu volju ne daje otvjeta.“ — Kud je god pogledao na nebo, na zemlju, svuda, kao što njegov učitelj Sima peva: „čitao je iz čudesa čuda; ničem kraja kao ni početka.“ Nemajući suvremenih naučnih knjiga, koje bi mu mogle pomoći, on je sve pravce mudrovanja, koji su se za tri hiljade godina, međ ljudma podigli i pali, sam svojim razmišljanjem, u samom sebi, u svojoj cetinjskoj samoći, stvarao i obarao, dok nije izišao na čistinu gde su stojali tadašnji učeni ljudi. Hiljadu stvari ima, o kojima mladi ljudi danas ne moraju razmišljati: pred njima stoje gotovi, čisti, jasni rezultati, o kojima se nauka više ne sumnja, koji se ne mogu oboriti ni preinačiti; hiljade naučnih rasprava i pitanja rešeno je, o njima nema više zbora ni govora. Za vreme vladičine mladosti bilo je drukčije. Mnoge nauke iz tadašnjeg nedavnog vremena, ne možete danas poznati. I sama filosofija iz toga vremena, koja se hiljadama godina svoga života i razvijanja hvali, izgleda nam danas kao detinjasta; i ako nije još umrla, kao što neki drže, a ona je zbačena sa svoga prestola. U ovom dobu, gde se svi poslovi dele na najmanje struke, gde svaka nauka ima svoje mnogobrojne grane, a svaka grana svoje zasebne stručnjake, može se pitati: šta je ostalo filosofiji, toj negdašnjoj kraljici sviju nauka? Ona je dugo vreme tumarala tražeći po daljinama ključeve od riznice znanja, koji se danas u svakom najobičnijem zakonu prirode nalaze. Ono, što se danas zove nauka, neće da je filosofija, neće da je pojezija, neće da je teologija; ona se pretvorila u čisti komentar prirode.
Mislećem čoveku pripada čitav svet, on pripada čitavom svetu. Vladika Rade ljubio je nauku, mislio je. Prva njegova pesma, koja je sve poglede na sebe privukla, zvala se „Misao“. (Štampana je 1844. godine). On je i pre toga više svojih pojetskih stvari pečatao u štampariji koju je nabavio na Cetinje; ali pesma „Misao“ u ono doba, kada ne beše tako mnogo ljudi koji su mislili, bila je prva pesma koja je učinila, te se u svim srpskim krajevima o „vladici crnogorskom“ kao o pesniku i filosofu govorilo. Crna Gora tada činjaše se kao da je preko bela sveta daleko; glas njegovih pesama, u ostale srpske zemlje, dolazio je kao iz neke udaljene dubljine, kao izpreko mora.
Na više mesta, u svojim spisovima, vladika je razmišljao o ljudskom ništavilu, o ovom svetu, o ovoj zagonetci bez otgonetke. Mnogi crkveni ljudi u ruskom i srpskom narodu, zamerali su mu za gde koje njegove stihove i misli. Vladika je svagda imao na umu, da je on episkop i vladalac, upravitelj crkve i jedne zemlje, i da je takvim ljudima povučena mnogo uža granica za pisanje, nego drugima; ali ipak nije se mogao uzdržati, da neke svoje misli slobodno ne iskaže. Kome je milo za ljubav tuđe gluposti i sam biti glupa O njemu su (kao i o vladici Mušickom, koji je samo rodoljubive pesme stvarao), govorili, da mirjanstvuje, da govori i piše kao svetski ljudi. Zamerali su mu i na tome, što nigda nije hteo da nosi kaluđerske haljine, i što je kao arhijerej samo onda leturgiju služio, kad zamru sveštenici, i kad se nužda pokaže te ih, i to mnogo njih na jedan put, zapopi. No on je bio pobožan svojom uzvišenom pobožnošću, mnogo više nego oni što su ga ogovarali; bio je dobar Hristijanin i veliki rodoljub.
Želio je urediti svoju zemlju, da bude koliko toliko nalik na druge države, i lep je početak u tome učinio; ali nije mogao ići dalje; nije imao s kim, nije imao s čim. Trebalo je plaćati perjanike i druge činovnike i ustanove, a novaca nije bilo; pri tom beše dosta Crnogoraca, naročito glavara, koji su mrzili svake reforme, i koji nisu mogli trpiti ni jedno pozitivno pravilo, koje bi ograničilo njihovo plemensko starešinstvo i vlast. Sam njegov rođeni stric, Sava Markov priklinjaše ga: „tako ti živoga boga, ne pretvaraj Crnogorce u raju!“ a nije hteo da vidi, da je samovolja plemenskih glavara, gnječila sirotinju, i podržavala u zemlji večitu anarhiju. Ravenstvo izmeđ sviju Crnogoraca beše prividno, a samovolja pojedinih beše vidna. Jače pleme činilo je nepravdu slabijem plemenu. Ko se proslavio kao junak prema Turcima, nije hteo da zna za granice ni prema svojoj braći.
Vladika Rade počeo je uvoditi i uveo je odvažno neke po državu i društvo odveć nužne ustanove. Velika mu je zasluga što je neku vrstu stalnog vrhovnog suda na Cetinju utvrdio, i što je sve činio koliko se moglo da se međusobne svađe i krvne osvete iskorene. On je vidio druge uređene države: želio je vladati onako kako je on mislio, a Crnogorci, osobito glavari, želili su ostati samovoljni. Svaka njegova misao o uvođenju novih državnih ustanova, nailazila je na otpor. Sa rečima: „ove gore ne trpe regulu!“ vladika se okrenuo više književnosti što mu mnogi zameraju, i što će mu ozbiljna istorija večito prebacivati. On je pisao. Srbi izvan Crne Gore čitali su ga i slavili. Glas njegovog imena, kao pesnika, čuo se kroz sve slavenske narode. To mu je godilo. Stojao je u prepisci s mnogim znamenitim književnicima. Učeni putnici, osobito Rusi, svraćali su u Crnu Goru, da ga vide, da s njim govore, da o njemu pišu. Polazili su sa Cetinja očarani njegovom ličnošću, njegovim mislima, njegovim posmatranjem. S početka imao je zadovoljstva u neprestanom razgovoru sa Crnogorcima; docnije osećao je veliku samoću: činilo mu se da je pravi cetinjski pustinjak; tako je kad kad sam sebe i nazivao. Crna Gora bila je njegova, ali i drugi svet ne beše mu tuđ; osvojio ga. Njegova književna radnja, ta lepa tekovina u prostranom tuđem svetu, bila mu je isto tako mila, kao i suverenski presto na Cetinju. Manastirska samoća pretvorila mu se u tugu: „kao Prometej prikovan sam za one stijene, đe mi Stambol, ta gadna orlušina, čupa utrobu“. — Tako mi reče jednom u Italiji.
U docnije vreme rado je putovao, i na strani kašto duže se vremena bavio. Srbi i svi Slaveni svuda su ga željno sretali i slavili. To je mnogo prinelo te se Crna Gora čula i bolje upoznala u svetu; ali na Cetinju, u upravi zemlje, osećalo se u svima narodnim poslovima, da prvi glavar nije doma.
Oslobođenje i ujedinenje srpskog naroda, vladici je bila jedina želja. Radovao se što se rodio, jer se nadao da će to oslobođenje doživiti, i prema sebi i svojoj zemlji određenu ulogu slavno ispuniti. Tu je nadeždu vidio da umire pre njega. U najboljim njegovim godinama, bolest ga sustigne, bolest u prsima, za koju je odmah znao da nema leka. Osećao je da je za svoj spomen dosta učinio; ali je osećao da ostavlja srpski narod bez one velike i lepe budućnosti, o kojoj je on, kao pesnik mogao sanjati. On je bio svestan svoje veličine i svojeg — ništavila; on je bio svestan svojeg besmrtija i svoje bliske smrti. — „Hvala ti gospode, jer si me na brijegu jednoga tvojega svijeta udostojio izvesti, i zrakah jednoga tvojega svijeta, divnoga sunca, blagovolio napojiti; hvala ti gospode, jer si me na zemlji nad milionima, i dušom i tijelom ukrasio. Koliko me je od mojega đetinjstva tvoje nepostižimo veličestvo topilo u himne, — u himne božestvene radosti, udivlenija i veleljepote tvoje; toliko sam bjednu sudbinu ljudsku sa užasom rasmatrao i oplakivao. Tvoje slovo sve je iz ništa stvorilo, tvome je zakonu sve pokorno. — Čovjek je smrtan i mora umrijeti. Ja sa nadeždom stupam tvojemu svetilištu božestvenom, kojega sam svijetlu senjku nazrio još s brijega, kojega su moji smrtni koraci mjerili, Ja na tvoj poziv smireno idem“. — Tim rečima počeo je vladika Rade svoj testament. To je bilo 20. Maja 1850. godine u Perčanju, u tihom i skrovitom mestu Boke kotorske, gde se neko vreme bolestan bavio. Kad je to pisao, gledao je sa svojih prozora obale u samom cvetu i zelenilu, slušao je kako valovi morski žubore, gledao je sa svoje bolne postelje, kako se jedan svet, divno sunce, iza Lovćena podiže po svetom zakonu, kome se sve pokorava, i koji je opredelio put svemu i svačemu: „svijetnjaku isto ka’ svijetlom suncu.“ — Spremajući se za smrt, sa užasom rasmatrao je bednu sudbinu čoveka, koji se u ovoj vselenoj pojavi i izčezne kao trunka od praha, koji sa svima svojim delima, u večnosti, u beskrajnom prostoru vremena ništa ne znači i ništa nije. — Takva posmatranja pojave se velikim i proslavljenim ljudima, kad pomisle na smrt, na rušenje svega što postoji; teško im pada kad se opomenu, da će njihovi trudovi i njihova posmrtna slava negda izčeznuti, neće im biti nikakva traga, nikakva spomena. Onda i neograničeni car, premudri Solomun uzdiše i viče: „sve je taština! — meni će biti kao bezumniku što biva!“ I sama sveta crkva, koja svojima vernima toliko nadežde i utehe pruža, koja s one strane groba otvara lepe svetove i blaženi večni život, nije se mogla uzdržati, da nad mrtvim čovekom ne plače i ne rida, i čudeći se toj velikoj tajni da ne poviče: „sve je prah, sve je pepeo!“ Kud god koračite, nalazite jasne dokaze da je tako. Kud se god okrenete vidite prošlost, vidite užasne njene tragove; ona je sve uništila; ona trči za vama: čujete kako šušti kad ruši, osećate da se već dodira do vaših nogu, vidite kako guta vaše dane. Sa užasom gledate bednu sudbinu čoveka, ispred koje nemate se kuda ukloniti.
Podobnih posmatranja nalazimo na više mesta kod vladike. Njemu, kao i svima mislećim ljudma, teško je, što se sva ova naša svest sa ovim kratkim životom svršava; što misao, koja se podiže da univerzum obuhvati, izčezne, umre, prestane raditi, kako se njena mašina, telo, poremeti i ukoči. U svojoj pesmi on pita misao i govori joj:
Plamen božestveni u ništavom hramu!
Kakva je sudba u njemu zažegla?
— — Tajinstveni zakon kakav vas sjedini
— — Ako mi nijesi besmrtnosti svjedok,
A ti bič si meni i tirjanin ljuti,
— — Hiljade sam gleda oltara tvojijeh,
S kojijoh se negda dim svešteni diza’,
Na koje se negda tron gordi visio
Vremenih kumira tobom porođenih.
Sve oltare tvoje, trone i kumire,
U prah razsijava vreme rukom groznom!
Vrijeme je tebi vrag zakleti vječno:
Ono ti sljeduje, ono tvoja djela
Nemilosno ruši, — —
— — No i tvoja sila moguća je dosta!
Negledajuć’ pustoš što vrijeme čini,
Dižeš nove stvari na razvale palih;
Tvom pripravljaš vragu… šta da rušit ima.
U leto godine 1851. vladika iz Italije, gde je radi svog zdravlja zimovao, ne svraćajući u Crnu Goru, dođe u Beč da se sastane sa carem Nikolom, koji tada beše u Olmicu, da ište pomoći i zaštite protiv Omer-paše, koji se spremao da zavojšti na Crnu Goru. No car Nikola, valjda zbog tadašnje svoje istočne politike, nehte ga primiti. Neko vreme vladika se sa zdravljem prilično osećao. Bolest u njegovim prsima nije izčezla, ali se beše pritajala. Sedeo je u hotelu kod „zlatnog jagnjeta“. — Ja sam docnije došao u Beč, jer sam se zadržao neko vreme u Rohiču, a odseo sam u hotel „nacional“, Svaki dan izvozio se vladika u varoš i u šetnju, po kad kad zvao me, te sam i ja išao s njim. Dolazio je u litografsku i fotografsku radionicu Nastasa Jovanovića, gde se slikao sedeći u velikoj stolici, sa crnogorskim kapom na glavi i u crnogorskim haljinama koje je svagda nosio. Po toj fotografiji, na skoro zatim, izdao je Nastas Jovanović njegovu litografisanu sliku. Ta je slika najbolja vladičina slika. Takav je isti izgledao poslednje godine svoga života.
Jedno jutro perjanik njegov Vukalo, sa suzama u očima, dotrča k meni: „hajde brzo, hoće gospodar da umre!“ — Jaki kašalj beše mu došao, i posle svaki dan dosađivao. Doktor Škoda, koji je dolazio i lečio ga, naredi te se preseli iz gostionice u drugu kuću, u istoj ulici. Trebala mu mirnoća i tišina, zato ispred kuće na ulici, moralo se nekoliko kola slame razastreti, da se nečuje da kola prolaze. Danju je po malo spavao a noću nikako; neprestano je kašljao. Retko je kad u postelju hteo leći; lakše mu je bilo sediti u velikoj stolici. Doktor Julije Radišić neprestano je bio kod njega; i Nastas Jovanović ostavio je sav svoj posao, i usrdno starao se o svemu, što je oko bolnoga vladike potrebno bilo. Izmeđ ostalih dolazio je i Branko Radičević; vladika se rado s njim razgovarao. No to ne beše onaj Branko, koga sam pređašnjih godina poznavao. Promenuo se. Bolešljiv, zlovoljan i vrlo neveseo. — Jednog dana, bilo je nas više, vladika u velikoj stolici na sred sobe, sa usturenom glavom žmurio je; mislili smo da spava. Doktor Radišić polako zapita me: „ko je vladičin naslednik?“ — Ja izgovorim samo ime „Danilo“. — Branko, koji seđaše ne daleko od nas, reče: „ja ga nigda nisam čuo“. — Na naše veliko čudo, vladika se osmehnu, i ne otvarajući oči, reče: „ako ostane onakav kakav je, čuće ga cijela Evropa.“
Jedno posle podne beše vladici vrlo teško. Nije mnogo kašljao, ali ga u prsima nešto zagušivalo. Neobično uznemiren, govorio je, da mu se odmah pusti krv. Radišić nije hteo nikako, nego pošlje po doktora Škodu; ali on beše otišao u Baden, i kao što rekoše, neće do ponoći doći. Vladika, kome je sve teže bilo, reče Radišiću: „znadite dobro, ako mi nepustite krv ja nemogu zoru dočekati“. — Onda Radišić posla te dođe berberin. Kad su mu rukav od ruke zagrnuli i sve spremili, berberin reče: „kažite mu neka okrene glavu na drugu stranu, da ne gleda“. Vladika se nasmeja pa mu reče: „udri to, rđo lacmanska! ti misliš ovo su bečke babetine, da padaju u nesvijest kada vide krv“. — Posle toga odmah mu je bilo bolje. Mogao je leći, i celu je noć spavao. Sutra dan osećao se još bolje. U to doba beše um’ro hrvatski pesnik, dobri Stanko Vraz. Svi smo ga lično poznavali i svi smo ga žalili. Govoreći o njemu, vladika reče: „kad sam mu gođ na njegova pisma odgovarao, uvijek ispod riječi: dragi gospodine vraže! — dodao sam još: vrag mi nije mio nigda, a Vraz vazda“.
U Beču beše velika vrućina, zapara i vrlo zagušljiv vazduh. Lekari narede, te se vladika preseli u Hicing kod Šenbruna. Nisu mu dozvolili da se vozi u kolima, nego je prenešen u nosiljci. Tu mu je odmah bilo bolje. Pisao je na Cetinje da će se na skoro krenuti na put za Crnu Goru. — Na jednom tabaku artije, nebrojeno puta iz dugog vremena, beše napisao: „probah pero i mastilo, al mi pisat’ nije milo“. Na drugom nekom komadiću artije napisao je: „najslađa su ljudma voća: san, danguba i lenjoća“. Na jednim novinama beše napisao: „visoko ti svud u nas, glavu diže prazan klas!“
Iz Hicinga krenuo se vladika za Crnu Goru, pored svega toga što su lekari kazali, da je to putovanje opasno za njegov život; jer gvozdeni put ne beše gotov od Ljubljane do Trsta. No on je lepo putovao i sretno došao međ svoje planine, koje tako dugo nije vidio. Kad je sa lađe ugledao Lovćen, podigao je kapu i rekao: „nećemo se više nigda rastaviti!“
Po jednom pismu, koje su mi tada sa Cetinja pisali, bio vladika sa zdravljem dobro sve do 13. oktobra. Toga dana počeo jako kašljati, i odmah je rekao: „evo došao mi opet oni kašalj; i znadite, neću ga ovoga puta preturiti“. — Sutradan držao se još dobro; u postelju nije hteo nikako leći. Neprestano je sedeo u velikoj stolici prema vatri. Oktobra 15. počne sa kašljem izbacivati kao neku gnojavicu. Pošlju za lekara u Kotor. Lekar dođe 16. oktobra, i davao mu neke lekove, koji nemadoše nikakva uspeha. Senatori i glavari vide da će vladika umreti, i mnogima išle su suze na oči. Vladika ih tešio, i govorio im dugo o tome, da budu u slozi, da ljube Crnu Goru više nego svoj život i da sirotinji čine pravdu. — Posle podne reče, da želi ići na Crnojevića Rijeku, gde je mnogo blažija klima. Glavari mu odgovore, da ljudi što su toga dana otuda došli kažu, da je i tamo ladna kiša i veliki vetar. On im onda reče, da hoće da ide u Primorje, tamo je toplo i lepo: „ali do Kotora ne mogu se držati na konju“. Svi mu odgovore: „naredi gospodaru što gođ misliš da je bolje za tebe; mi ćemo te na rukama prenijeti“ — Oktobra 17. bila je gotova jedna velika stolica, na kojoj su hteli da ga nose i on je odmah seo u tu stolicu, i probao kako će mu biti za sedenje. No toga dana pokaza se vrlo rđavo vreme, i svi su ga molili, da se ne kreće na put do sutra. On je želio da odmah pođe; najposle se okrete svom ocu Tomi: „ako mi ti rečeš da idem ići ću; ako mi rečeš da se ustavim, ustaviću se“. — „Ustavi se gospodaru do sjutra, — odgovori mu Toma, — da vidimo eda te se vrijeme na bolje okrene“. — Iste noći mnogo je kašljao, bilo mu je teško. Da bi mu bolovi uminuli, odao je po sobi. Često je pitao: kakvo je vreme na polju? — Ta mu je noć najmučnija bila. Činjaše mu se, da mu se u njegovim prsima nešto cepa. Sutra dan tako je rđavo i ladno vreme bilo, da se nije moglo ni misliti na putovanje. Taj dan još mu je teže bilo. Nigde se nije mogao smiriti. „Hvala bogu! — reče, — kad mi je ovakvi dan, kakva će mi biti noć?“ — Najviše sedeo je potpuno obučen, u velikoj stolici. Bio je toliko oslabio, da su mu morali ruke pridržavati, da ne klonu pored stolice. Glavari vide da će vladika brzo umreti; ali od žalosti niko ne može da mu spomene, i da ga upita ima li što naručiti. Kažu Dimitriju Milakoviću, njegovom dobrom sekretaru, da ga pita. Milaković pristupi mu, ali zaguši se suzama, i nijedne reči nije mogao prosloviti. „Gospodare! — reče na posletku Novica Cerović, — tebi se život krati!“ — „I prekratio se!“ — odgovori vladika. Tada svi glavari poviču: „oprosti nam gospodare tvoj hleb i so!“ — Vladika ispravi glavu i glasno reče: „nek vam je prosto! i neka bog vama i svakome Crnogorcu i Srbinu đe god koji bio, blagoslovi i umnoži svaku dobru rabotu!“ — Za tim posle kratkog ćutanja produži: „ne zaboravite na moje riječi: ljubite Crnu Goru, i sirotinji činite pravdu!“ — U isto vreme kazao je, da se njegov testament nalazi u Dubrovniku, kod ruskoga konzula Gagića, i u kratko je govorio o svemu onom šta je naredio u testamentu. Kad ga je sveštenik pričestio, skinuo je kapu sa glave i jakim glasom rekao: „o veliki samostvoritelju! pomozi jadnome no junačkom crnogorskom narodu; održi ga u slozi i u viteškom poštenju!“ — Za tim ustane sa velike stolice, pređe preko sobe, i legne na postelju. Tu je neko vreme žmurio kao da se odmarao. Svud oko njega bila je velika tišina. Još jedan put otvori oči, pogleda na glavare i na svoju rodbinu, pa izdane. To je bilo 19. oktobra 1851. godine u deset sati pre podne. To je bio onaj isti dan, u koji je pre dvadeset i jedne godine stupio na vladu.
Na mnogo godina pre svoje bolesti, u potpunom zdravlju, vladika je pomišljao na smrt. Jednoga letnjeg dana, hodajući po vrhu Lovćena, zaustavi se na sredini. Odatle je na sve strane pogled pun divote. I more i gore, Cetinje sa svojom uzanom ravnicom, Skadar sa celim svojim jezerom; stolica Ivanova Žabljak; planinske kamenite pustinje i lepa naseljena Boka Kotorska — sve se vidi. Tu je vladika, neko vreme ćuteći stajao. Ko zna kakve su ga misli toga trenutka zanimale! Na jedanput kucne štapom o kamen i rekne: „kad umrem, ovđe ćete me zakopati!“ — Vojvode što su bili oko njega, začuđeni zglede se; to je protiv crkvenog i narodnog običaja, da njegov grob leži u planini i u pustinji. Svaki se episkop saranjuje u svojoj crkvi. Posle kratkog ćutanja upitaju ga: „zboriš li to ozbilje gospodare?“ — Vladika opet kucne štapom o kamen i povtori: „kad umrem, ovđe ćete me zakopati!“ — više se o tome nije govorilo. Crnogorci su ispunili njegovu želju; on tu danas počiva. — Većega i postojanijega spomenika niko nema; piramide, grobovi egipetskih kraljeva, šta su drugo neg malene gomile kamenja, prema lovćenskom vrhu, prema tome vladičinom spomeniku. — I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i vladika.