Poglavlje 5
Klima je na Cetinju i u svom katunskom okrugu čudnovata. Kad kiša udari ne misli prestati, a kad prestane ne misli udariti. Često čitav mesec dana živimo u oblaku. Kad kad u pozno jesenje doba, neprekidni pljusak dan i noć po šest nedelja traje. Sve polje sniže Cetinja pretvori se u jezero, odakle voda sa tutnjavom sliva se u jednu kamenu provalu, koja se zove ponor, a odatle nekuda kroz zemlju teče; po svoj prilici u more ili u skadarsko jezero. Kad nema velike kiše, taj je ponor suv. Na Cetinju nigda nema blata. Sva voda brzo usane. Gotovo svaki pljusak prate jaki vetrovi, i onda najbolje kuće prokisnu. Na svakom prozoru imaju debeli drveni kapci, koje na takvom vremenu odmah zatvaraju. Osobito su južni vetrovi strašni. Kuće pokrivaju ćeramidom i pritisnu ćeramide kamenjem da ih nebi vetar digao. Gostionica — ili kao što ovde kažu lokanda, — velika je dvokatna kuća, od samog kamena zidana i dobro pokrivena, ali nekoliko puta morao sam u po noći ustajati te premeštati postelju, tako je kisla. Posle takvih kiša, kad se cetinjani sretnu na ulici, pre svega jedan drugog pitaju: „je li ti kuća točila (kisnula)?“ I čuo sam gde neki odgovore: „nije hvala bogu, samo na dva mjesta!“ — Nemojte misliti da su to obične kiše, i da sam slučajno kazao: neprekidni pljusak traje šest nedelja. Sve je podpuno tako. Takvih plahovitih i dugih kiša nisam nigde vidio.
Kad sam prvi put (Nov. 1857. god.) dolazio u Crnu Goru, beše nesnosna kiša. Pratio me neki Šuta iz Bajica, tadašnji jedini poštijer, što poštu nosi; odavno je umr’o. Kad on putem primeti da je meni takva kiša vrlo neobična, reče: „a šta se čudiš čoče? bogu je ovđe lako, nije mu more daleko; jednom rukom zaita, a drugom sipa na ove planine.“ Kad smo se penjali strmenitim i mučnim putem na Krstac, reče mi: „ovudijen sam jednom hodio sa tri noge“. I kad ga upitah: kako je to bilo? odgovori mi: „sa moje dvije i sa jednom drvenom Vuka Karadžića; i on kad se gođ osvrne s konja poviče: „Šuto, nemoj mi izgubiti nogu“. — Kad sam tada kroz Beč prolazio i radovao se toplom primorju, reče mi pokojni Vuk: „ja sam se od zime napatio više u Kotoru nego u Petrogradu.“ I zaista o tome sam se docnije uverio. Kad sam god zimi u primorje dolazio, padale su mi te reči na pamet. Nigde nema peći. Cele zime nemate se gde zgrejati. I na ulici, i u sobi, i u kafani i gde ručate, ne možete sa sebe, skinuti zimski kaput. Ladne kiše nesnosne su. Još su dosadnije nego u Crnoj Gori. Jer i onda kada na Cetinju suvi sneg pada, u Kotoru kiša pljušti. Jedan oficir, koji je zimovao u Kotoru, posle deset godina kad je u Beču sreo jednog trgovca iz Kotora, prva mu je reč bila: „pada li još kiša u Kotoru?“ Zimne kiše i letnje vrućine u Kotoru, strancima su vrlo nepovoljne i dosadne. Ali kotorski građani tako su ljubazni i prijatni, da je svakome putniku milo među nji doći, a žao mu je izmeđ njih krenuti se; koga god sretne čini mu se da mu je svojta. Cela Boka i sva Dalmacija takva je; i kad bih ovde hteo još što god o njima govoriti, morao bih povtoriti sve ono, što je Dositej odavno kazao o njihovoj ljubavi, dobroti i gostoprimstvu.
Nigde nisam vidio ovakvih jakih grmljavina kao ovde na Cetinju. Kad grmi, rekli bi da se Lovćen ruši. Sav se vazduh pretvori u strahovite gromove. Kad vas takvo vreme zateče na Lovćenu, u oblacima, vidite svuda oko sebe u blizini munje kako sevaju. Čini vam se da ste u boju i da puške oko vas na sve strane plamte, i da najveći topovi pucaju. Grmljavina ovde ni zimi nepreseca; donesu je oblaci iz tople Italije. — Često je na visinama lovćenskim nebo vedro i sunce greje, a kad pogledate dole u primorje i na more, vidite ispod sebe crne letnje oblake, vidite kako ih munje presecaju, čujete, kao iz neke dubine, čudnovatu tutnjavu bure.
Novembar i Decembar, to su najružniji meseci na Cetinju. A gde su oni lepi? Svake zime imamo jakih mrazeva i snega do pojasa. U sred zime kad je vedro i nema severnoga vetra, sunce je vrlo prijatno i toplo; ono rastopi površinu snega, koja se posle noću smrzne i za nekoliko toplih dana uhvati se tako jaka kora po vrhu snega, da mogu ljudi i stoka ići kuda hoće, nigde sneg pod nogama ne propada, ili kao što crnogorci kažu: ne greza. Svake zime čuje se da je zavejao vetar po gde koje čeljade na putu. Ima dana kad niko ne može da iznese poštu iz Kotora na Cetinje. Sneg i glad nateraju kurjake te se po kad kad iz lovćenskih planina spuste i u cetinjsko polje. Pod golim kamenitim vrhom Lovćena, vidi se leti šuma od visokih stogodišnjih bukava; zimi tako ih zaveje sneg da se nepoznaje gde su bile; ni vrhovi ne vide im se ni malo. U tim mestima i svuda po Lovćenu gde ima dubokih jaruga i rupa, nalazi se snega cele godine. Svakoga leta, donose ga crnogorke na Cetinje te prodaju. S one strane Lovćena nose ga u Kotor, i za svako breme dobijaju pola forinte, a kad su velike vrućine i više. Crnogorsko selo Žanjevdo, što leži na Lovćenu više Kotora, ima lep prihod otuda. Žene i devojke načine duguljastu veliku grudu od snega, dobro je zbiju, oblože je lisnatim bukovim granjem, metu oko nje uprte od konopca, pa s tom grudom na leđima osvanu u Kotoru. Čitav sat i više treba im dok siđu. Primorci često im u šali reknu: „lako je vama, vi i snijeg prodajete;“ a one im odgovore: „da neima nas ozgo, vi bi poskapali: ljeti vas ladimo, a zimi vas grijemo. Naš Lovćen više vrijedi nego vaše more!“ — Sa Lovćena snose i drva u Kotor te prodaju,
U Drobnjacima i u Vasojevićima mnogo veći snegovi padaju. Sneg od dvanaest pedli tamo nije nikakvo čudo. Kad kad tako zamete da ne znadu gde su im sena, nego vežu krplje na noge da ne propadaju, uzmu gvozdene šipke ili kakav dugačak ražanj, pa po vrhu snega idu i onim šiljkom bodu po snegu, dok ne napipaju seno, zatim odgrnu sneg od njega i nose ga te stoci polažu. U tim krajevima bregovi nisu ovako kameniti; obilati su sa svakom stokom i letinom; imaju dovoljno paše, šume i na sve strane lepih izvora. Pored svega toga željni smo beloga smoka; niko iz tih krajeva ne donosi što god na Cetinje da proda. Daleko je; treba tri dana putovati. Najlepši sir što ga ovde trošimo to je — švajcarski. Njeguški je sir na glasu, ali strancu neće se nigda dopasti, i nema ga dovoljno. U svakom pogledu skuplje je za putnika ovde živiti nego u Kotoru i u Dubrovniku. Sve što je potrebno za udobnije življenje, i sam beli lebac i sva zelen za lokandu, — kupuje se i donosi iz Kotora.
Kiša na koju toliko mrzim, i sada pljušti: neda mi ispod streje koračiti. Ni amrela ništa ne pomaže; ovde kad dođu kiše onda obično s njima dođu i južni jaki vetrovi. Za svaki ovakav planinski pljusak, mislilo bi se u ravnicama da se oblak provalio; za svaki ovakav vetar reklo bi se da je oluja. Jesenas u po noći dunu neobično jaki vetar. Ova se naša gostionica tresla. Malo za tim čujem da neko lupa na moja vrata. Kad otvorim vidim jednoga putnika, profesora iz Nirnberga, s kojim sam se pri večeri poznao. On uplašeno poviče: „za ime božije, šta je ovo?“ — „to vam je crnogorski zefir;“ odgovorih mu ja, „jesmo li sigurni sa životom?“ upita on dalje; — „potpuno smo sigurni ako lokanda ne padne;“ kažem mu ja; i zaista držao sam da nije nemoguće da se kuća sruši, tako se tresla, zastane malo pa opet, tresla se sve na mahove. On se bio uplašio, jer je mislio, da se sve jači i jači zemljotresi povtoravaju. Na dalje spavanje nije se ni misliti moglo. On se obuče i pređe k meni, te smo ostatak noći proveli grejući vodu i pijući čaj.
Na Cetinju čućete po kad kad reč: „kud i juče!“ koje se kao neka poslovica spomene. Kad ih zapitate šta to znači? oni će vam kazati ovu priču: bog je podelio sve svoje poslove na nebeske glavare; a bog, kao bog, samo boguje; tako čine i kraljevi na zemlji, što su ništa prema njemu. Svetom Iliji predao je bog oblake i zapovedio mu: da se brine i da dobro razgleda; gde treba kiše, pa tamo i da je šalje. Ali, sveti Ilija zaneo se u svome velikom gospodstvu, pa neprestano spava. Njegovi mlađi što vode oblake, svako jutro dođu k njemu, drmnu ga za rame i zovu: „Ilija! Ilija!“ a on otvori malo oči i zapita: „šta je?“ — „kud ćemo danas kišu?“ pitaju ga oni, — „kud i juče!“ — odgovori sveti Ilija i opet zaspi: a kiše eto ti opet posred katunske nahije. To mu je najlakše svaki dan odgovoriti. Ne mora ništa da se trudi ni da razmišlja.
Kad su na Cetinju veliki snegovi i mrazevi, jedan sat hoda treba sići niz brdo u Dobrsko selo, pa tu već nema ni mraza ni snega. Odatle ide se niz brdo još dobar sat do na Rijeku, gde je još toplije; jedne godine prvoga Februara tu sam nalazio proletnjeg cveća. Isto je tako župno u belopavlićima pored reke Zete gde je Danilov-grad, Spuž i Podgorica. U Crmničkom okrugu klima je blaga gotovo kao u Primorju. Oni, kao u Italiji, nigda ne zagrću svoje vinograde. Crmnica ima svakog voća; otuda najviše donose na cetinjsku pijacu grožđe, šipkove, trešnje, smokve i drugo voće i zelen. Crno crmničko vino najviše se pije u Crnoj Gori. Ono je blago i dobro. Mnogi Francuzi kad ga piju misle da je Bordo; tako je mala razlika. Belog vina u Crnoj Gori nikako nema. Na Cetinje donose vino kao u Omirovo doba, u mešinama. Prvu čašu kad popijete osetite neprijatan miris od mešine. Rakiju peku samo od vinove komine. Ona je bistra kao voda i vrlo jaka. Takvu rakiju zovu prvenac, stranci je nerazlikuju od konjaka. Vino je jevtino a rakija je skupa: jedna puna butelja — kao što su one butelje u kojima se prodaje rohička voda, — ne može se po kad kad kupiti ispod talira. Na Cetinje donosi se dosta i dalmatinskih vina; ali crnogorska vina u toliko su lepša i prijatnija, što nije ništa u nji mećano i mešano, nego su onakva kakve ih je priroda dala, i nisu onako vatrena i jaka kao dalmatinska vina.
Na cetinjskom polju, na Njegušima i u celoj toj okolini, zbog ladnoće ne može vinova loza da rodi. Osim po gde koje šljive, nisam drugog kakvog voća vidio.
Najviše seju krtolu (krompir) i rumetin (kukuruz). (Krtola dolazi od rusko-nemačke reči kartofelj, a rumetin je talijanska reč). Preko zime svaka kuća ima dovoljno pastrme, — suvog ovčijeg i kozjeg mesa. Svinje su redkost u Crnoj Gori; mesto masti služe se po najviše sa lojem. Ko nije iz malena privikao, ne može nikako jesti ona jela, što su s lojem zgotovljena. Mlado maslo (buter) niko ne pravi. Nema ni mleka dovoljno i u svako doba na prodaju.
Pored svega jevtinog vina i dobre rakije, od nekoliko godina počeli su, osobito na Cetinju biru (pivo) piti. Donose ga u malim buradma i u buteljama iz Trsta, Graca i Beča. Često se pokvari i uskisne dok dođe ovamo. Svake godine sve se više u običaj uvodi. Pre nekoliko godina niko ga nije donosio; retko se pilo i u Kotoru. Godine 1857. sišli nekoliko mladih Crnogoraca u ćesarevu zemlju; među njima beše i Peko Pavlović; odu u kavanu. Vojvoda Đura Matanović, koji beše s njima, poruči te popiju po dve čaše piva; za tim izvadi jednu prljavu articu (banknotu) te plati. Kad su izašli zapita Peka: „šta to bi vojvoda?“ — „Ništa, pismo i platismo!“ — odgovori mu vojvoda. Peka se nasmeja pa reče: „vala, niti valjade ono što pismo ni ono sa čim platismo.“ —
Govorio sam vam dosta o crnogorskoj kiši, pa je pravo da reknem nekoliko reči i o crnogorskoj suši; i s njome se Crnogorci junački bore. Ona im vrlo dosađuje; jer donosi ne samo gladnu, nego i žednu godinu. Suša je ovde mnogo veća i mnogo teža, nego u drugim zemljama. Gde kojih godina kad preseče kiša i kad ode na druge udaljene strane, i kad sveti Ilija nekoliko letnjih nedelja produži govoriti: „kud i juče!“ — onda sav usev sprži se i propadne. Jer na ovu kamenitu mršavu zemlju, ako u vreme ne padne kiša, ne može ništa da rodi. Malo koje leto da svo cetinjsko polje nije oskudno s vodom. Svako jutro i veče vidite čeljad s mešinama i drvenim putunjama na leđima, gde sa sviju strana vrve na tri bunara što su sniže Cetinja u polju iskopani, ali i u njima kad kad nema dovoljno bistre vode. Na Cetinju većina bunara leti stoje pod katancem. Oba javna bunara, jedan na pijaci a drugi u biljardi, samo se iz jutra i pred veče u opredeljeno vreme otvore, te iz njih ko dođe za svoju kuću vode izvade, pa ih opet zaključaju. U toj vodi leti vide se neke male žive bubice. Svako čeljade koje dođe na bunar nosi za sobom dugačak konopac i na njemu privezan plehani sud ili kotlić, s kojim će vodu vaditi i u svoje burence sipati; i tako ne može nigda voda biti čista, počem se toliko sudova i toliko konopaca iz različitih ruku u jednom bunaru svaki dan operu. Lane, čitava dva meseca, što je trebalo u gostionici nama za piće, donošena je voda sa Ubala, čitav sat daljine, i za svako barilo — duguljasto burence, — što može jedna žena na leđima doneti, plaćano je po četiri šestice (40 krajcara). Sva Crna Gora, naročito s ove strane Zete, vrlo je oskudna s vodom. Svuda je bezvodni krečni kamen. Osim dolnjeg cetinjskog polja, gotovo nigde ne mogu se bunari iskopati. Obično prave bistijerne, u velikim ozidanim rupama hvataju kišnicu i tako se pomažu. Izvori, i to sa svim nejaki, vrlo su retki.
Leti kad su vrućine i kad nastane velika suša, idu s litijama i mole se bogu za kišu. Među crkvenim molitvama, što se tom prilikom čitaju, imaju i one reči: „gospodi, gospodi prizri s nebes i posjeti vinograd sej, jegože nasadi desnica tvoja!“ koje sveštenik glasno i svečano izgovara. Jedan vrlo stari popa, nije dobro vidio da pročita i svagda je mesto: „prizri“ (pogledaj) govorio: „priždi“ što znači: pripali! ili prižeži! — Jedne godine kad pođu na litiju reknu mu Crnogorci: „pope, ti svake godine klikuješ boga i govoriš: gospode priždi s nebesa! a on, u zli te čas posluša, pa kad s neba ognjem priždi, sva nam ljetina izgore. Zato molimo te, preokreni tu riječ. Pa nemoj ni vinograd spominjati; u svoj katunskoj nahiji nema da đavolje loze. Ta je molitva pravljena za Primorce i Crmničane. Nego molimo te, mjesto vinograda pomeni krtolu i rumetin.“