Poglavlje 11
U Crnoj Gori, svaka je stopa zemlje zasejana i urađena je kao u Toskani. Nigde ne možete videti korova. Krčiti njivu, ovde znači lupati kamen, i iznositi ga u krajeve, Slušao sam da su na gde kojim mestima, u torbama nosili zemlju na svoje njive, da pokriju kamenje. Njive u bregovima s donjega kraja jakim su i visokim zidom podzidane a odozgo uravnjene. Kad nebi toga zida bilo, kiša bi svu zemlju. niz brdo odnela i ostale bi gole stene. Ima slučajeva da se na sred njive otvori ponor, i kroz tu rupu, koja često nije šira od jedne stope, za vreme nekoliko kišnih dana, voda toliko zemlje odnese, da sva njiva izgleda kao levak, i za kratko vreme svuda pojavi se kamen. Osim Belopavlića, gde su najbolje njive i livade, svuda je brdovito i kamenito. U Rovcima ima jedno vrletno mesto što se zove Savina Lazba, gde se nastanilo nekoliko kuća; tamo osim čoveka, ništa drugo ne može prići; oni što tu žive, ako hoće da imaju vola za oranje, moraju na svojim leđima malo tele tamo doneti, pa čekati dok poraste da s njim oru. To su mesto nazvali Savina Lazba (pužanje), što se neki Sava prvi tu naselio.
Plodna zemlja svuda je skupa. Gde je god u rupače među kamenje, voda malo zemlje nanela, oni odmah uzkopaju i zaseju, pa makar to ne bilo veće od deset koraka. Osim Cetinja nigde ni jedna kuća nije načinjena na mekoj zemlji, jer bi šteta bilo i toliko plodne zemlje zapremiti zgradama. Kuće su im od samog kamena i na samom kamenu. Niko neće ni šaku đubreta baciti na drugo mesto, nego na svoju njivu. Gledao sam gde nakopaju veliku gomilu busenja s travom, pa to natrpaju na drva i zapale; kad se ta zemlja zgore i u pola ispeče, oni je usitne i s tim svoju zemlju gnoje. Kazivao mi je Đorđe Radić da je to vrlo dobro za njive. Radić je direktor zemljedelske škole u Danilgradu; sa svih strana dolaziše Crnogorci da vide, kako se može zemlja bolje raditi; pitaju ga za svašta, a on svakome rado kazuje. Matori ljudi povećavali su tu školu. Svakog proleća naručuju, da im se nabavi različnog semenja. Brzo su se uverili, kolika je korist sejati detelinu na njihove malene livade; i gomilama njih naručivali su seme od deteline. Kad je rat počeo svi su đaci otišli na vojsku. — Krompiri što rastu u Crnoj Gori, vrlo je dobra sorta; neobično su krupni i slatki; sve bližnje varoši u Primorju samo crnogorske krompire traže i kupuju.
Danilgrad i Rijeka od prilike su koliko i Cetinje. Ta tri mesta smatraju se za varoši: u njima ima po nekoliko ljudi, koji se bave sa zanatima i s prodavanjem različne robe. S malim izuzetkom to su sve sami Albanezi, latinske vere; oni šiju i vezu one lepe crnogorske haljine, i za kratko vreme steku novaca. Već sam vam ranije napomenuo, da Crnogorci ne rade nikakve zanate. S početka nisu hteli ni trube za signale učiti. Gde koji govorili su: „volim u svijet ići, nego po Crnoj Gori u trumbetu duvati; moju đecu niko neće zvati mojim imenom, nego će ih zvati Trumbačevići.“ — No brzo su se uverili od kolike je potrebe i koristi truba u ratu. Sada svaki Crnogorac zna signale i razume sve šta truba svira. U svoj crnogorskoj vojsci nema ni jednoga doboša; vidili su da je to za njih izlišno, pa nisu uvodili.
Neki Boža Janković, Piper, nije bio trubač, ali je znao sve turske signale svirati isto kao nizami; imao je i tursku trumbetu. Kad se otvorila velika bitka na Maljatu, on uzme tu svoju trubu i nizamske haljine pa ode međ Turke. Kad je bilo u sred bitke, a on počne u svoju trubu Turcima svirati: „natrag! natrag!“ — Turski batalijoni odmah se uskomešaju, a on im je neprestano svirao: „natrag, natrag! Brzo, brzo!“ — Turci se zbune i počnu begati, a Crnogorci su jurišali i sekli ih. O tome Boži Piperu, imalo bi se mnogo čudnovatih stvari pričati. On je znao turski i arnautski, mogao je u svako doba među Turke i u turske varoši otići, i tamo hodati i u krčmi sediti, a da ga niko ne pozna. Pogibe lane meseca Maja; crnogorska straža ubila ga kad se vraćao izmeđ Turaka iz Podgorice; mislili su da je Turčin, bilo je veče; tek kad su ga izneli mrtva, poznali su ga. Svi su ga žalili. Isti Boža beše vrlo dobar gnjurac: on je za jednim Turčinom skočio u duboki vir Morače; zajedno s njim potonuo, i posle nekoliko trenutaka, kad se ukazao iz vode, držao je u levoj ruci odsečenu tursku glavu, a u desnoj ruci nož.
Kad zapitate Crnogorce: zašto oni ne otvore butike (dućane) i ne trguju? oni vam obično odgovore: ne ide nam to od ruke; pa vam onda u šali po što god pripovede, kako su prošli oni što su trgovali. Tako, — pričaju, — bio je jedan Crnogorac kom je omrzlo klati se neprestano s Turcima, pa prikupi svoje novce što je imao, i ode u Sarajevo da trguje. Pre nego je počeo kupovati robu, Crnogorac ka Crnogorac, hoće da se pomoli bogu, a i onako je nedelja bila; ode u sarajevsku crkvu. Kad se leturđija svrši i izađe, vidi dva dugačka reda prosijaka i nevoljnika, sede pred crkvom, pred svakim stoji kapa i svaki pružio ruku ište i bogoradi. Crnogorac ka’ Crnogorac milostiva srca: izvadi kesu i svakom počne po redu davati. Kad je na dnu ta dva reda došao, a njegova kesa sa svim prazna; onda i on sedne međ one prosijake, metne kapu preda se i poviče: „podarujte i mene!“
Zaneta u mnogim prilikama primetio sam da su Crnogorci milostiva srca. Kad kakav siromašak ili sirotica pruži ruku i zaište, neće ih Crnogorac odbiti, osim ako i on nema. Jedan begunac, Hrišćanin iz Turske, priđe, gde nas je bilo više, i zaiska da mu se što god udeli. Neko iz društva reče: tome ne treba ništa dati; on je imućan. Jedan Crnogorac što se tu desi, izvadi kesu, dariva onoga i reče: „ko prosi, da krunu nosi, podaj mu!“
Kad se zaratilo, više od četrdeset hiljada duša iz Hercegovine i od strane Vasojevića pribeglo je u Crnu Goru bez nigde ničega, samo sa golim životom. Crnogorci i Crnogorke, otvorili su im svoje kuće i zgrade, i delili su s njima što su god imali. „Sa ovom braćom zajedno smo na Kosovu ginuli; pa ako bude suđeno sada od gladi mrijeti, neka zajedno umremo!“ tako su govorili Crnogorci. — Ovi begunci mnogo su se namučili od zime, od gladi i od različitih bolesti. Mnogo ih je pomrlo, osobito dece. Ta njihova patnja traje blizu tri godine. I od njih ko je god za oružje dorastao bio je na vojsci; same žene ostale su, da se muče sa sitnom decom. Stotinama takvih žena mogli ste u svako doba viditi putem sa vrećom na leđima, idu i nose žito iz Kotora. Žito je dolazilo na parobrodima i davato im je bezplatno. Nekima, što su se u Drobnjacima i drugim pograničnim mestima smestili, trebalo je sedam dana, dok odu u Kotor ili Risan, i vrate se svojoj gladnoj deci. One su tako leti po žegi, a zimi po mrazu i velikom snegu išle, te brašno i žito prenosile. Mnogo je njih putem umrlo. Na njima ništa ne vidite osim neopranih dronjaka. Kroz pocepane košulje vide im se ramena i kolena; kosa zapuštena odavno neočešljana, razbarušena; lice suvo, bledo i neveselo. Često su se u takoj nuždi nalazile: da su po neko vreme kopale korenje i s time sebe i svoju decu ranile. Zbog nedovoljne i hrđave rane, došle su različite bolesti. Te svoje patnje svi su strpeljivo snosili i obično govorili: samo da hoće posle biti bolje.
Lane idući jednoga dana od Ostroga, nađem jednu takvu ženu: pala na putu pa kao mrtva leži se punom vrećom na leđima; preko njenih golih ramena užuljile se u meso uprte od vreće; pored nje jedno dete od devet godina pola nago, naslonilo svoju glavu na kamen i ječi u groznici, i ono ima jednu torbicu žita na leđima. Sunce ih žestoko pripeklo, što god dohvati hoće da izgore, svaki kamen ugrejan kao da je na vatri bio, a nigde nema ladovine ili kakvog zaklona, nigde blizu kakve kuće ili kolebe; prostrana pustinja od samoga kamena. — I sam bolestan zaustavim se kod ove jadne žene, te joj pomognem da se malo povrati; dam joj od svega što sam pri sebi imao za jelo i piće; imao sami jedan limun i pilula od kinine, i to sam joj dao. Društvo njeno ostavilo je, hitali su da pređu u brda dok im Sulejmanova vojska nije put presekla, jer bitka u donjoj vojsci već beše počela, i sva su se brda razlegala od silne pucnjave. „Vrati se u Drenovšnicu, pa tu ostani dok se malo odmoriš i oporaviš, Crnogorke su dobre, svaka će te primiti!“ rekoh joj ja. Ona se zaplaka i odgovori: „ako sjutra u veče ne stignem, dvoje će mi djece skapati od gladi.“ Za tim pogleda po golim bregovima pa reče: „od Crne Gore ništa crnje i gore! ali Crnogorci su svi dobri: poslednji zalogaj dijele s nama. Crnogorska je zemlja od kamena, a crnogorska su srca od rajske jabuke.“
Kad sam malo pre govorio o crnogorskom trgovanju, zaboravio sam kazati vam još jednu priču. — Neki Crnogorac, Zagarčanin, pravi gorštak, naumi trgovati. Siđe sa svojih planina na Vir-pazar, kupi što je god našao crmničkih smokava, natovari ih na jednu lađicu i krene u Skadar da ih prodaje. Kad je bio na sred jezera, dignu se talasi, potope mu lađu sa svim smokvama, a on se jedva živ izbavi, i odmah vrati se u svoja brda. Posle nekoliko godina siđe opet na Vir-pazar, i sedeo je s društvom na obali jezera. Na jedanput počnu se silni talasi dizati i obali ići. Onaj Zagarčanin skoči, i grdeći talase, vikao im je: „nema! nema!“ — „Šta ti bi, čoče!“ — zapitaju ga iz društva. „Gledajte! — poviče Zagarčanin, pokazujući im talase, — viđeli mene đe sam došao, pa odmah potrčali: misle da sam im opet donio slatkih smokava.“
Crnogorci kad imaju novaca nisu štedljivi. Oni sami kažu: „svaki je Crnogorac kapac (sposoban) potrošiti carevo blago.“ — U svoj Crnoj Gori nema valjda ni jednog jeditog tvrdice. Kad sam se jednom prilikom čudio kako ne štede pare, reče mi jedan: „a Crnogorac ne štedi ni život, a đe li će šteđeti to žuto gvožđe!“ a za njim drugi nastavi: „ko ljubi mletačke dukate, taj se lako i previje kao oni.“
Crnogorci su s malo zadovoljni. Cela vojska od nekoliko hiljada ljudi ide, i ne vidite za njima ni jedne natovarene komore. Kad u veče zapitate koga vojvodu: „šta će ovi ljudi jesti noćas?“ On vam odgovori: „ima to svaki.“ — Sutra dan opet se ide dalje i opet su svi veseli i zadovoljni. Komad hleba, kriška peksimeta, njima je ceo dan dosta. Kad se vojska gde god duže zadrži, kolju ovce i koze, a često dobijaju i po komad slanine, koju iz Trsta nabavljaju.
Njima su ravnice vrlo dosadne i nesnosne; kad je katunska vojska nekoliko sati išla kroz ravnu zeteku dolinu, oni su jedan drugom dovikivali: „ha sokolovi! drž’te se još malo, sad ćemo uz brdo!“ — Hiljade njih idu ili stanu da prenoće, a ne čujete nikakve vreve. Samo u boju, kad juriše na neprijatelja, oni klikću i dozivaju se po imenu. Kad se pomešaju s Turcima, oni uzvikuju imena i onih junaka, što su u stara vremena sekli Turke: „ha, Strahinjiću Bane!“ — uha, poteci Obiliću!“ — „ha, Mandušiću Vuče, đe si? evo Turaka!“ — „ha, sokolovi! ha, đeco crnogorska!“ — Nigda nisam čuo ranjenika da jaukne. Rado su išli u bolnice, jer su se brzo uverili, da ih lekari ruskog crvenog krsta pažljivo i svojski leče, i da ih milosrdne sestre zaista kao prave sestre neguju. I domaći vidari, prosti Crnogorci, lečili su ranjenike sa dobrim uspehom. Pričali su mi doktori kao čudo: da vrlo retko koji dobije groznicu, koja u ostalom svetu obično dolazi na svakog ranjenika. Često su se lekari žalili: da ranjenici u pola izlečeni uteku iz bolnice, i odu u vojsku da se opet biju. Nema više od dva tri slučaja, da je ranjenik pristao, da mu se odseče noga ili ruka. Jedan, kad mu odsekoše nogu, nasmeja se pa reče: e boga mi ću s jednom nogom duže živjeti nego sa dvije. Poslovica veli: okrnji lonac da te duže služi. — Kad se rat otvorio, svi Crnogorci što su bili po stranim zemljama, bez ikakvog poziva potrčali su u Crnu Goru. Poznavao sam dva mladića, koji su ostavili svoju radnju i došli iz Kalifornije iz Amerike, da se biju. To je neki Sava (čini mi se da je rodom s Njeguša), i Ćira Jevtov Cetinjanin. Sava pogibe junački na Ulćinu.
Svi Crnogorci svagda su pod oružjem. I oni što sude, i oni kojima se sudi, imaju puške za pojasom. Samo kad ulaze u crkvu da se bogu mole, ostave oružje pred vratima. I sveštenik izvadi puške i nož iza pojasa samo dok očita leturđiju. Oni često iz revolvera biju zečeve i lisice. U mnogim slučajevima služe se s puškama. Pre tri godine bio sam na Rijeci u subotu kad je pazarni dan; na jedanput u sred pazara jedan perjanik izbaci u vetar malu pušku, i glasno viknu: „u posluh Crnogorci!“ — Sav se narod zgrnu oko njega; a on korači na jednu stenu i viknu: „zapovijest od gospodara i senata: da se od sada jedna rublja prima i daje po osamnaest groša. U posluh Crnogorci!“ pa onda opet izbaci jedan pištolj. I tako je oglašena i u važnost stupila jedna zakonska naredba, koja je većana i rešena pod vedrim nebom na cetinjskom polju; koja nigde nije zapisana i u protokol uvedena, i koja će se za dva tri dana po svoj Crnoj Gori znati i držati. — U nekim crkvama, gde nema zvona, oni ih puškama zamenjuju. Kad se počne evanđelje čitati, izađe jedan Crnogorac pred crkvu i izbaci jednu pušku; kad bude „dostojno“ izađu dvojica i u dva puta opale kubure. Doktor Milan Jovanović, učitelj naslednikov, kad je to prvi put video, zaplakao se; a Crnogorci kažu: „bogu je svejedno; ili zvona ili puške, samo neka čuje da ga i Crnogorci prizivlju.“ — Na prvi glas da se kome rodio sin, Crnogorac poviče: „neka je sretan!“ i odmah puca iz pušaka. Rodio se junak, rodila se pomoć za borbu. Oni kažu: gde puška trebi, tu se više muške dece rađa. Svak se obraduje kad se detić rodi. Pričaju, da je u Mletkama. neko o božiću njihovom, sreo Crnogorca i rekao mu: „Hristos se rodi!“ — a Crnogorac poviče: „neka je sretan!“ i obadve puške iza pojasa odmah izvadi i na sred pijace opali. — Oružje, to je duša, kojom Crnogorac dija i živi: ali kad je gladna godina, založi ga, te kupi i donese svojoj deci hleba.