Poglavlje 7
Niko nije Turke tako iz bliza i tako dobro poznavao kao Crnogorci. Svak je mislio da će se Turska, kao trošna zgrada odmah srušiti, kako kakva, strana vojska udari; samo su Crnogorci govorili: neće Otmanović bez velikih jada ostaviti zemlje, u kojima je tako dugo gospodovao i bez truda blagovao. — No i Turci jedinim Crnogorcima priznaju pravo junaštvo; zarobljenici na Cetinju govoriše: „svi bježe od nas a mi samo od vas.“ — Do ovoga rata često su se Arnauti hvalili, da su bolji junaci od Crnogoraca, ali sada, pošto ih je mnogo izginulo u nekoliko bojeva, vrlo su zaplašeni. „Vodi nas na Moskova, — ići ćemo; a na Crnogorce nigda više!“ tako su poručili jesenas Ali-Sajib paši u Podgoricu. — Kad se predala jedna tvrdinja, dođoše tri starešine što su tom tvrdinjom upravljali; knez Nikola zapita ih: odakle su? Jedan odgovori da je iz Foče, drugi, iz Rumelije, a treći s nekim ponosom odgovori: „ja sam Miridit!“ — Knez Nikola reče mu; „ova dvojica što su se predali ne čudim se; može im biti; ali kako ti da se živ predaš, ljuti Arnautine?“ — „Samo Crnogorcima, nikome drugom!“ odgovori Arnautin i poljubi skut dolame kneževe.
Lane za šest poslednjih meseci, Crnogorci su zarobili preko hiljadu Turaka, a Turci za vreme celog ovog rata, ne zarobiše ni jednog jeditog Crnogorca. Sa turskim zarobljenicima svagda je čovečno postupano; kad im je nekima govoreno, da idu svojim kućama, oni su molili, da ostanu do svršetka rata; njima je milije ropstvo u Crnoj Gori, nego sloboda u njihovoj domovini, u Turskoj. Ovde na Cetinju bilo ih je zimus oko četiri stotine, sve samih nizama. Osim oficira i još nekoliko njih, ni jedan nije znao turski, no samo arapski. Bili su svagda mirni i poslušni. Mogli su u određene časove svuda po varoši hodati. Kad je god lepo vreme bilo, po vazdan na cetinjskom polju igrali su svoje igre, pevali su pesme, i zabavljali se po svom običaju. Dovoljno je bilo pet Crnogoraca da ih čuvaju i u redu drže. Kad je jedan umro, dođe desetak njih starom vojvodi Petru Vujoviću, koji Cetinjem upravlja, i zamoliše ga: da im dozvoli, da samo njihov hodža, noću, u najvećoj tišini, telo umrloga nizama do groba izprati.“ — Stari vojvoda nasmeja se tome njihovom strahu pa im reče: „vi ste se junački branili, a Crnogorci poštuju junake. Idite i u po dana saranite ga, i kažite vašem hodži: koju je gođ molitvu mrtvacu u Stambolu jedan put čitao, neka mu ovđe tri put pročita; i otpratite ga do groba lijepo kao svoga druga, i sve mu učinite po vašem običaju.“ — Na te reči svima onim nizamima gronuše suze, i poletiše da vojvodi skutove celivaju. — Vojvoda posla s njima jednoga Crnogorca, da im pokaže mesto gde su se muslomani pre dvesta godina saranjivali, da toga umrlog nizama onde zakopaju. „Bi će mu lakša crnogorska zemlja kad je međ svojima!“ rekoše neki Cetinjani a jedan Primorac odgovori: „boga mi, crnogorska zemlja nije laka ni onima Turcima što po Stambolu živi hodaju.“
Svima zarobljenicima, prema mogućnosti, davana je dobra rana; njihovi ranjenici i bolesnici dobijali su lekarsku pomoć od crvenoga krsta; nisu gonjeni na kakve teretne poslove. Za vreme celog njihovog bavlenja na Cetinju, samo su jedan put išli do Njeguša da načine prtinu, jer se od velikog snega nije moglo u Kotor otići; i dva puta išli su na Rijeku te svaki doneo po breme lavrovih grana, da Cetinjani okite kapije i piramide što su spremili, za doček knjazu, kad se posle predaje Bara, i posle zaključenog primirja na Cetinje povratio; (meseca Januara). — Davato im je, naročito oficirima, po kad kad i novaca; na svaki način urednije nego što im je sultan davao. Njihovi oficiri dolazili su u kavane, i zabavljali se po svom običaju.
Zarobljeni Osman-paša, dok je bio na Cetinju, živio je potpuno u slobodi; sedio je u velikoj gostionici, primao je mesečno novčanu pomoć s kojom je mogao lepo izlaziti na kraj, pisao je pisma svojoj ženi i dobijao odgovor od nje; na zadanu reč da će se opet vratiti, bilo mu je dozvoljeno te je išao u Kotor i u Dubrovnik. On je znao ruski, i po tome mogao se s Crnogorcima razgovarati i razumevati.
Zarobljeni hercegovački Turci bili su takođe mirni i poslušni, ali, — osobito oni iz boljih kuća, — zadržali su mnogo od svog ponosa. Jedan zarobljeni Turčin, spahija iz Hercegovine, idući iz logora na Cetinje, sretne putem hercegovačku čeljad, hrišćane, svoje negdašnje susede, i reče im: „pomozi bog rajo!“ — Crnogorac što ga je pratio, planu i ljutito mu viknu: „Turčine, ti si u Crnoj Gori; ovđe nema raje!“ — „he boga mi, odgovori Turčin, — zaboravim se; a neznaš kako mi je milo kad sretnem koga poznatog vla.“ — Pričaju za jednog takvog zarobljenog Turčina, kad je našao negde u Crnoj Gori svoje susede hrišćane, koji su od njegovoga zla u Crnu Goru utekli, on ih je vrlo sažaljevao, tešio i bratski se s njima svima razgovarao. Jedna stara žena, koja je poznavala kakav je on zver prema njima u Hercegovini bio, rekne mu: „bože moj, aga, kako vi sada dobar!“ — „babo! odgovori joj Turčin, — mol se bogu što ne mogu.“ Svaki Turčin pod sigurno je držao: da Crnogorci koga god zarobe odmah ga poseku, i to je jedan uzrok te su se svuda, gde su god bili opkoljeni, do krajnosti branili. — Na Bršnom na jedan put iskrsnu među nama jedan visok Turčin, bošnjak; sa golim rukama uhvatilo ga i zarobilo jedno mlado Crnogorče, bandista; uzeo mu odmah dugu pušku, pa ga uputio u crnogorski šanac, a on veseo što je zadobio dugu pušku otišao napred, da se tuče. Bitka je već bila prestala; topovi su umuknuli, samo po gde koja puška mogla se još čuti. Mi se skupimo oko toga zarobljenika, da nam što god priča, ali on samo drkće, i neprestano se osvrće odkuda će nož sevnuti, da mu glavu odseče. Govore mu Crnogorci da se ne plaši, neće mu ništa biti, ali on ne veruje. U tome prođe tuda Blažo, knežev ađutant, mlađi brat vojvode Bože, i Turčinu kazaše, da je to jedan iz kuće Petrovića. Blažo, kad ga viđe kako drkće, reče mu: „neboj se Turčine! tvrda je crnogorska vjera, neće ti niko ništa učiniti!“ — Onda se taj zarobljenik odmah oslobodi, sede na zemlju i viknu: „e sad sam nanovo rođen! dajte mi Crnogorci malo vode i duvana!“ — Prestade, drktati, kaza odkuda je rodom i da mu je ime Alija. Za tim poče pričati gde i koliko ima turskih topova i vojnika. Izmeđ ostalog reče: „ima jedan veliki top sakriven u Nikšiću, za koga kažu da nije od Kosova pucao; on kad pukne na tri sata daljine svuđ naokolo i čovjek i stoka, sve što je živo, od strahote padne na zemlju i u svakome pukne srce, i na tom mjestu krepa. Taj top bez velike turske nevolje ne puca; a kad bi došlo vrijeme da i on puca, svijem Turcima naprijed bi se zakazalo, da legnu na zemlju i zatvore uši voskom, da tako ostanu živi.“ — Crnogorci svi se u glas nasmejaše toj njegovoj prostoti. — Malo za tim reče mu jedan: „Turčine, tebe će zvati gospodar da te pita za tursku vojsku; treba sve pravu istinu da mu kazuješ“. — Turčin spusti cigaru na zemlju podiže obadve ruke i reče: „ako za jednu mrvu slagao, da bog da na onom svijetu nemala mi duša mira kao nemačka kapa!“ — Kad dođe ono momče što ga zarobilo, i sede prema njemu, on mu se obradova i reče mu: „e nek sam ti sretan! ali pravo mi kaži, zašto mi ne odsiječe glavu kad me uhvati?“ Ono Crnogorče nasmeja se pa mu odgovori: „pravo dati kažem, nijesam imao veljeg noža; a ako ti je što žao ja ću ti sad ovđe posjeći glavu!“ i osvrte se na obe strane od koga će pozajmiti nož. Crnogorci se nasmejaše, a Turčin ga uhvati za ruku i povika: „ne boga mi! nek sam tvoj rob do vijeka!“ — Posle je sve išao s bandistima, i kad se god logor premeštao, nosio je njihove trumbete, veliki bubanj i drugo koješta. Docnije vidio sam ga u Ostrogu; pogodio se da služi za platu kod crvenog krsta; zatim mesio je lebac kod jednog pekara na Rijeci jer je taj zanat dobro znao. Mogao je u svako doba da se vrati svojoj kući u Bosnu, ali nije hteo.
Osim ovoga Turčina, ni jedan drugi nije se dao zarobiti bez velikih jada. Svaka najmanja kula i svaki njihov vojnik, svuda su se branili do krajnosti. Mora se čovek čuditi, odkuda Turcima takvo požrtvovanje i takav patriotizam. Nemaju književnosti, koja ih u jedinstvu drži; nemaju novina ni junačkih pesama, koje im podgrevaju narodni ponos. Jedina mrzost na hrišćansku veru, drži ih u junaštvu. Kad su u Baru najvećma, i glađu i žeđu i bolešću, pritesnjeni bili; viknuo im je jedan Crnogorac: „haj Turci, predajte se i neginite uzalud! propali ste s glave! ruska vojska uzela Jedrene, i otišla na Carigrad. Ako neverujete, pošljite koga hoćete u ćesarevu zemlju na Kastel-Lastvu; neka čuje; pusti ćemo ga da slobodno ode i da se vrati!“ — A s grada Turčin mu se odzove: „eve smo čuli i sve verujemo. Oni Turci u Jedreni biju se za svoj obraz, a mi za svoj!“ — Kad se docnije Bar predao, i komandant grada došao knjazu, samo je nekoliko reči mogao izreći, pa se zagušio suzama, kad su ga blažili i tešili, odgovorio je: „car mi je poverio ovaj grad da ga branim, i ja ga nemogoh odbraniti“. — Nikšićani isto tako branili su se do poslednje mogućnosti. S početka, kad su bili opkoljeni, nisu se ništa plašili. Svako veče pevali su pesme i često su s bedema vikali: „haj Crnogorci, naša je vjera bolja od vaše!“ — Crnogorci su im odgovarali na svoj način. No posle mesec dana, kad su vidili da im nema ni odkud pomoći, da se nemogu održati i kad su se uverili, da se moraju ili predati ili pomreti od gladi i žeđi; stao je jedan Turčin na bedem gradski i viknuo: „haj Crnogorci! izgibo smo i mi i vi; jedan je bog i vaš i vaš; nesretni sveci zavadiše nas i zakrviše!“
Za pet stotina godina turskog besnila u Evropi, nigda se nisu ovakve reči čule iz turskih usta. Sada se čuju ne samo sa bedema padajućeg Nikšića, nego i sa obala Bosfora; to su reči izdišućeg turskog carstva. Iz gordoga Stambola izletili su na sve strani fermani, koji daju ravnopravnost, ustav, slobodu štampe, skupštinu. No na to se više niko ne osvrće. Istorija ovoga veka, umnoži će se još jednim listom, na kome će stojati zapisano: dockan! — Ono što je podiglo tursko carstvo, ono ga i srušilo; — koran. Na takvim osnovima nemože više država u Evropi postojati. Pravila vere moraju se po pravilama čovečnosti, razuma i napredujuće prosvete ili previti, ili prebiti. U slavu božiju nesmedu se više bezbožna dela činiti. Svaki je fanatizam vatra; njenim plamenom neupravlja svest, nego vetar; kad se ugasi ostavlja za sobom samo crno zgarište. Musloman sažaljeva čoveka nemuslomana samo u toliko: što ga bog nije umudrio da bude glup koliko i on. Poseći đaurina, ako neće da primi prorokovu veru, to je zadužbina i zasluga na ovom i na onom svetu. Kalife i sultani, kad pišu hristijaninu, ako su u prijateljstvu, svagda završe svoje pismo sa rečma: „neka ti svršetak bude sretan!“ a to znači: kad nisi tako sretan bio, da se rodiš i živiš u muhamedovoj veri; onda neka ti bog bude toliko milostiv da bar umreš kao muhamedanac. — Glupost turskoga fanatizma nije ni u Stambolu ni u Bagdatu tako velika bila kao u Bosni i Hercegovini. Tu su se koranu pridodale i kao pravilo držale mnoge poslovice, koje su još više razdvajale turke i hristijane. Stotine godina Turci su govorili: „Đaurina udri i globi, pa će te voleti, — Podaj đaurinu dvije čaše, trećom će te udariti u glavu. — Metni jednoga đaurina pod siniju, a drugoga za siniju da s tobom ruča; šta ti misli onaj ispod sinije, to ti isto misli i ovaj za sinijom.“ — Nemožete turčinu bošnjaku dokazati, da te poslovice i još mnoge podobne, ne stoje napisane u Koranu. On ih spominje kao prorokove reči. Vera njihova takav je pancir za glupost, da ni jedna varnica svetlosti i prosvete nemože prodreti. Oni su svome koranu sebe celokupne prineli na žrtvu.