Poglavlje 16
Ne mogu vam pobrojiti koliko sam lepih dana u Crnoj Gori vidio. Pobeda za pobedom išla je, grad za gradom predavao se, nadežda za nadeždom ispunjavala se, vesnici sa dobrim glasovima na svakom raskršću sretali su se. U svakom je srcu bila sreća, na svakom je licu bila radost. Gledali su pred sobom da se naglo ispunjava ono, čemu su se od Kosova nadali. Turske carevine nestaje, topi se, države srpske jačaju, šire se. Nigda Crna Gora nije imala takih dana.
Kad sam ovamo došao (Novembra 1874. godine) Cetinje beše sumorno, neveselo, u žalosti; Crnogorac svaki beše uvređen, ljutit. Turci u Podgorici za jednoga Jusu Mučina, koga je ubio neki Hristijanin, iznenada iseku Crnogorce, njih sedamnaest što su se tada desili u varoši na pazaru. Crnogorci odmah su hteli udariti, da pale turske gradove ali su od svih velikih dvorova došle hitne depeše knjazu, da uzdrži Crnu Goru od ratovanja; bojali se da čitav istok ne plane, a obećavali su da će svi krivci Turci iz Podgorice, biti kaštigani. Tursko-crnogorska komisija već je u Skadru tu stvar ispitivala, i mnogi Turci bili su pozatvarani. Crnogorcima to ne beše po volji, žao im je, ljutili se. „Nigda se, vele oni, nijesmo s Turcima za posječenu glavu pred sudom ravnali; ali kad carevi tako žele hoćemo ih ovoga puta poslušati. Ko nigda ljude ne posluša, ni ono nije čovjek.“
Seča u Podgorici bila je uplašila celu Evropu; svak se boji, ako Crnogorci počnu, da će odatle izići veliki istočni rat. Mir se tada održao, raja ostala je opet roblje, ulice podgoričke uzalud su bile crvene od crnogorske krvi. Tada činjaše se, da se istočno pitanje, na čitavu stotinu godina udaljilo u mračnu budućnost. Zora oslobođenja ni po čemu nije se mogla poznati. Svi su srpski listovi sa velikom tugom pisali o podgoričnom varvarstvu. — Sima Popović, tadašnji urednik crnogorskih novina, tako je žestoko zastupao crnogorsku i u opšte jugoslavensku stvar, da su bečki listovi, sa najvećom ljutnjom prevodili njegove uvodne članke, i pružali prst na te zvanične crnogorske novine, koje bune raju. — Od mojih priloga što su izašli u tim novinama, navešću ovde jednu pesmu, koja je pod imenom: „je li zora?“ štampana pri svršetku te godine.
Spustila se noćca tavna
Spustila se na bregove,
Na varoši i gradove,
I na srpska polja ravna.Ni od kuda nema zraka,
Samo mesec što se kreće.
Te po tavnoj noći šeće,
Mesec, kruna mrkla mraka.Po gde koja zvezda padne,
To znamenje sužna roba,
Koji beži od svog groba,
Ah, iz kuće svoje jadne.Ali tavna noćca ova,
Nije kao druge noći,
Misliš neće nigda proći,
Ona traje od Kosova.Usred tame, usred jada,
Na jedanput crvenilo,
Daleko se rasturilo; —
Crvenilo iznenada.Glasovi se odsvud čuše:
„Ta je li to zora veće?
Zora mile srpske sreće?“
— Srbi u glas poviknuše. —„Ne može se trpit više,
Milija nam i smrt sama,
Nego ovog ropstva tama;
Već nam oči potamniše.Od Kosova mi pištimo,
Odpadoše naše ruke,
Sve dvoreći besne Turke;
Takav život mi živimo.U kući smo svojoj roblje,
Pritežu nas teški lanci,
Na svojoj smo zemlji stranci,
Mi smo samo živo groblje.Pa to sada crvenilo,
Što se tako naglo javi,
Jesu l’ zore znaci pravi?
Noći već je mnogo bilo“.— S Durmitora vrha stara,
Tužne zemlje, tužna, vila,
U crno se sva zavila,
Pa žalosno odgovara:„Moj nesretni mio rode,
Nije zora, nije zora!
Veće stara naša mora:
Mora sreće i slobode.Ah, to čudno crvenilo,
Po kom gaze turske paše:
To je krvca braće naše;
Srpskog stida rumenilo,To je nova zlokobnica,
To je jošte jedna rana,
Srpskom rodu pridodana,
To krvava Podgorica.To je jošte Turčin kleti,
Koji srpsku krvcu lije,
Ne od žeđi da je pije,
Nego vamo iz obesti.Nema srpstvu nema zore,
Dok junački nepregnete,
Dok se složno nedignete,
Dokle Stambol ne izgore.Dok junačke one čete:
Sa Lovćena Crnogorci,
A s Rudnika mnogi borci,
Na Kosovo ne polete.Što je sabljom izgubljeno,
To dobiti sabljom treba;
Sunce srpskog našeg neba,
U krvi je utopljeno.Iz virova krvi same,
Ono će se opet dići,
I sloboda srpska nići,
A nesta će ove tame.
Zaista Cetinje beše tada neveselo. Toliki Crnogorci izginuli bez zamene. Bili su po uvedenom pravilu na pazaru bez oružja. Da su poginuli u boju niko ne bi ožalošćen bio. I sama priroda činjaše se sumorna: gusta, vlažna magla, sedam nedelja nije se dizala sa cetinjskoga polja i sa katunskih bregova. Nestalo beše plavoga neba i na njemu sunca. Knjaz Nikola bio je brižan i zlovoljan. Imendan njegov i naslednikov prošli su bez obične svečanosti, bez veselja. Držalo se da će tako i nova godina proći. Od starina ostao je običaj, da se glavari od čitave Crne Gore o novoj godini na Cetinju skupljaju, da se tu saslušaju i razgovore: o prošloj godini i o prošlim poslovima i događajima, a da se dogovore za iduću godinu. Tada se o najvažnijim državnim stvarima dogovore i saglase, a pravac za nastupajuću godinu odrede i utvrde. Takve skupštine drže Crnu Goru u jedinstvu. Tu se svi posavetuju i o svačem priupitaju; otuda je ona velika saglasnost cele zemlje. To je lepa prilika da se starešine međ sobom lično bolje poznadu i da ljubav i slogu međ sobom obnove. Tada dolaze osim glavara. i svi oni Crnogorci, koji bi imali štogod o opštim poslovima govoriti, ili se na koga starešinu žaliti. Pred svima vojvodama i senatorima, Crnogorac bez zazora govori šta mu na srcu leži. To je njihova sloboda pečatnje. Niko neće mu mahnuti rukom da umukne. Oni imaju poslovicu koja veli: u ovim gorama niko ne muči. To su pre sto godina kazali ruskom knezu Doltorukom, kad je jednom Crnogorcu rekao: molči (ćuti)! — Oni govore otvoreno i slobodno, ali niko nigda neće u svom govoru preći onu granicu, koju svaki Crnogorac poznaje i smatra kao prirodnu granicu slobodnoga govora. Nema ni zašto propisanih pravila: ali u svačemu vidite neka pravila preko kojih niko ne ide, ne sme da ih prekorači. Crnogorski obraz propisao je ta pravila; svaki Crnogorac čuvar je njihov. „Što gođ nije uljudno neka nije među ljudima: U tim njihovim rečima stoje sva pravila i svi zakoni; a šta je uljudno to znaju svi ljudi. Za to je svaki njihov govor uljudan i odabran. Svaki je oružan i junak, ali svaki zna da govori oružanima i junacima. Gde koji počne svoju besedu sa ovim skromnim rečima: „ni sam ja međ’ vama najpametniji; ali svaki Crnogorac, treba svakog Crnogorca da čuje!“
U oči nove 1875. godine, glavari cele Crne Gore bili su skupljeni u biljardi, u velikoj, lepo osvetljenoj dvorani. Seli su jedan do drugog za dugačke astale, na kojima su stojali brav do brava, pečeni celokupni; a pored njih vino, so i hljeb. Ništa drugo nema; takav je starinski običaj. Knjaz je seo u začelje, mitropolit do njega, a vojvoda Boža i drugi senatori sedili su izmešani sa ostalim starešinama. I meni beše poručeno, te sam došao na tu svečanu večeru, na tu glavnu njihovu skupštinu. Nisu me smatrali za stranca. Nigda nisam na jedanput vidio toliko vojvoda, senatora, serdara, kapetana i drugih priznatih crnogorskih ličnosti. Na svima blistalo se ruho i oružje, onako, kao što narodne pesme opisuju. Tu ne beše ni jednoga bez srebrnih toka, i bez zlatne Obilićeve medalje; malo koji da nije imao na sebi znake od negdašnjih ubojnih rana. Razgovor vodio se neprestano o državnim poslovima. Svi su glavari govorili najviše o svojim krajevima: nabrajali su i dobra i zla, spominjali su i ono što se ima pohvaliti, i ono što se ima pokuditi. Svak je kazivao šta je od opštinskih poslova urađeno, i šta bi još trebalo uraditi. Svak je svoje misli na ocenu izlagao. Govorilo se o bolestima ako je kakvih u narodu bilo, o crkvama i školama. Hvatan je račun, koliko je kuća u prošloj godini sebi žito kupovalo. Dugo su se dogovarali o načinu, kako bi sve moglo pomoći onima koji su u oskudici, i za koje misle da će im pre žetve hljeba nestati. Govorilo se o Crnogorcima koliko ih je u toj godini otišlo u tuđe zemlje da što god zarade. — Na jedan put sa cetinjskoga manastira začu se malo Ivanovo zvono. Svi glavari ućutaše i na noge ustaše. To je ponoć! ona ponoć, u kojoj se dve godine celivaju: jedna polazi u večnost, druga nastaje da svetom vlada. I knjaz Nikola ustade, podiže čašu i glasno reče: „Crnogorci! ljutim se na staru godinu, a sa radošću i nadeždom pozdravljam novu godinu, pozdravljam našu vitešku Crnu Goru.“ — Za tim u svojoj daljoj besedi kazao je sve, što se imalo kazati za prošlu i za nastupajuću godinu. Spomenuo je podgoričku razmiricu, i dokle je komisija u Skadru taj posao svršila. Pa onda tu svoju besedu završi sa ovim rečima: „Crnogorci! nema mi ovđe na okupu sviju glavara: ne vidim međ vama serdare mostarske i nevesinjske; nisu međ vama vojvode prizrenske i skadarske; nisu mi došli primorski kapetani od Bara i Ulćina. Crnogorci! doći će jedna godina, kad ćemo se na današnji dan svi skupiti i svi sastati. Neka bog do toga dana podrži sav srpski narod, i neka mu daruje vitešku snagu da ne klone!“ — Za tim podiže još više čašu u ruci, i jakim glasom reče: „živio vascijeli srpski narod! živila Crna Gora, a propast turskom carstvu!“ — U taj mah sva zvona zazvoniše, topovi sa visoke Tablje objaviše Crnoj Tori sretni početak nove godine, a vojena muzika ispred biljarde naglo počne svirati: „onamo onamo za brda ona!“ — Svi glavari viknuše: „propast turskom carstvu!“
Posle toga odmah počela se večera i lepo crnogorsko veselje. — Sutra dan sunce sa Đinova brda, kao usred proleća, osijalo je Orlov krš i pod njim stari manastir svetoga Petra; sa cetinjskog polja i sa bregova uklonila se magla, a Lovćen, pokriven snegom, blistao se u celom svojem veličanstvu. Cetinje je oživilo i neku neobičnu radost osetilo. Nastupajuća godina ne beše ona očekivana godina; ali beše puna znameniti događaja i lepe nadežde. Zora lepše srpske budućnosti u njoj se pojavila. Ustanak u Hercegovini počeo je u toj godini. Od toga dana vidio sam Cetinje po kad kad maglovito i brižno, ali neveselo nigda.
Toga proleća, pred Đurđevdan, dođe u Kotor car Franja Josif. Boka Kotorska, koja svojom krasotom može se upodobiti samo Bosvoru i Neapolju, beše tada pretvorena u najlepši park ovoga sveta. Lepoti i milini, što svako proleće obično donosi, pridružile se ljudske ruke, ljudska veština. Cveće, lavorove grane piramide i vence, vidite na svakom koraku, mislite da je to sve tu niklo i poraslo. Na svoj obali morskoj, gde je car sa vojenoga parobroda izišao, načinjeno je od zelene mahovine za čudo lep ćilim, po kome su šare proletnjim cvećem izvezene. Doček je bio sjajan i srdačan. Ćesar prvi put dolazi u ova udaljena i zabačena mesta. Boka htela je da pokaže svoju ljubav prema caru, onako jasno, kao što je pre nekoliko godina pokazala svoju mrzost prema njegovoj vojsci. Junaci se ne pretvaraju. — Slaveni obe vere složili se da sa „živio“ nadviču talijansko „eviva“; i nadvikali su. To je bila prva sloga međ njima od kako zajedno žive. Talijani se ljutili; u množini sveta što se sa sviju bregova slegao, izčezao je njihov jezik. Car se uverio da su ovo zaista slavenske obale. Kad je u kotorskoj školi jedan učitelj počeo na talijanskom jeziku govoriti, car ga prekinuo s rečima: „govorite srpski!“ — U pravoslavnoj crkvi, vladika Petranović u svojoj srpskoj besedi preporučio mu živim rečima da štiti srpsku narodnost i pravoslavnu veru. — Dočekom i lepotom Boke kotorske, car je bio iznenađen. Razgovarao je sa oružanim Krivošijanima i Ledeničarima i vidio je da su to ljudi pitomi, ljudi od razloga, i da carica nije imala uzroka plakati, kad ga je izpratila na ove krajeve, gde se glave seku, gde i svako dete oružje nosi. Bregovi su rapavi i divljasti, al međ njima živi razborit i ljubavan narod. „Mi smo prema ljudima ljudi!“ kazali su stari Rišnjani mletačkom duždu, kad ih je za neposlušost korio.
Množina nas sišli smo sa Cetinja u Kotor, da vidimo tu svečanost. Imalo se zaista šta viditi. Silni svet kz sviju primorskih krajeva i ostrva, u različitom narodnom odelu, pritiskao je morske obale. Ako pogledate na more, vidite neizbrojne okićene čamce i u njima ljude i njihovu čeljad u svečanom ruhu. Parobroda vojenih i trgovačkih bilo je na sve strane. Kad ste pogledali na morski zaliv pred Kotorom moglo vam se učiniti da gledate sa londonskog mosta niz reku Temzu, takva je živost bila. To sve, zajedno sa zelenim obalama i po njima raštrkanim selima i kućama kao neku molovanu sliku, okružavali su crni veliki bregovi, bregovi od samog kamena; među njima Lovćen, svojom visinom i lepotom vlada. — Proletnji dani bili su tako lepi i prijatni kao da su i oni za ovu svetkovinu naručeni. To su dani u koje sve obale trepte u cvetu. U to doba lepog južnog proleća u Novome zatvaraju ljudi svoje prozore: tako je silan miris kad pomorandže cvetaju.
Sutra dan po dolasku carevom, sišao je knjaz crnogorski da ga pozdravi. To je bio za sve krasan i prekrasan trenutak. Sav prostrani crnogorski pazar pred Kotorom beše pokriven svetom. Bedemi od grada nisu se vidili od ljudi i žena. Jedno odelenje vojske stajalo je pod komandom Jovanovića, pored zida pred kotorskom kamenom kapijom. Varoš je ostala prazna. Sve su oči juče bile okrenute na more, a danas na planine. Svi su gledali uz strmenitu uzanu stazu ispod Lovćena; niz koju silazaše jedna izabrana četa junaka. Oni su se izdaleka vidili. Napred su peške išli dvanaest najodličnijih perjanika; svi u najlepšem crnogorskom odelu, svi pod srebrnim tokama i oružjem. Za njima odmah vidio se knjaz Nikola na njegovom lepom zelenku; oko njega najstarije vojvode, a međ prvima Novica Cerović; svi dobri junaci, svi na dobrim konjima. Na posletku vidite jednoga ličnog Crnogorca na svome nemirnom vrancu: ostao je na daleko i ide nazorice; čas se ukaže, čas ga međ onim stenama nestane. To je mladi Đura Petrović, rođak knežev, pošao je nezvan, kao Miloš Vojinović, da prati svojega gospodara u latinsku zemlju; ostavio je svoje mnogobrojno stado na planini, i pošao međ Latine, da se svojima u pomoći nađe, ako gde god do nevolje dođe. — Skupljeni svet dočekao je knjaza sa iskrenom ljubavlju i radošću. Sav vazduh pretvori se samo u jedinu reč; „živio!“ — Primorski Srbi, koji su u svojim udaljenim krajevima ponikli i odrasli, svagda gledeći tuđe svečanosti i tuđu slavu, pri tom pogledu plakali su kao nigda: plakali su od radosti. Do toga trenutka nisu znali da u svome srcu imaju toliko srpskog osećanja, i da je to osećanje tako silno i jako, tako milo i tako slatko. Knjaz je istoga dana pohodio cara, i car mu posle desetak minuta vratio posetu. „Nigde nisam vidio lepše garde!“ reče ćesar kad je prošao pored perjanika. Toga dana ručao je knjaz kod cara. — Kad je sunce zašlo i noć nastala cela Boka Kotorska pretvorila se u novu neobičnu lepotu. Obale od Kotora do Perasta, buktile su u plamenu. Sve kuće i lađe pored mora, bile su okićene i osvetljene. Po bregovima treptilo je, u vatrenim velikim pismenima, ime carevo i reč „živio.“ — Car sa knjazem krenuli se na vojenom parobrodu; a za sve nas goste, stavio je Lojid na raspoloženje nekoliko parobroda sa muzikom. Čitava tri sata plovili smo tako morem po lepom zalivu kotorskom do Perasta i natrag. Velike vatre i topovi sa crnogorskih visina, pozdravili su tu do sad neviđenu svečanost Boke Kotorske.
U carevoj sviti putovao je kroz celu Boku i Stepan Ljubiša, koji se kao meteor na jedanput pojavio sa svojim pripovetkama u srpskoj književnosti. Tom prilikom poznao sam se lično s njim. Dva put zajedno ručali smo kod gostoljubivih Kotorana, koji su nas na sve strane svesrdno pozivali. On u svom razgovoru isto onako, sve nove stvari usmeno priča, kao što ih i piše. U svakom društvu najviše smo njega slušali. Jedan od viših oficira iz careve svite, reče mu talijanski: „od kako je Boke Kotorske, još ni jedan car pređe nije nigda dolazio.“ — „Jeste! — odgovori mu Ljubiša, — dolazio je ovde jedan car koga svaki Bokelj zna.“ „Kako se zove taj car?“ upita onaj dalje, a Ljubiša mu odgovori: „zvao se Dušan.“
Pred dolazak carev dato je na znanje svima opštinama u Boki, da svaka može svoje želje na pismeno caru izjaviti i moliti, da im se u opštinskim stvarima što god pomogne. Neke opštine tražile su da im se put proseče, neke da im se voda dovede, druge molile su za druge potrebe koje su im nužne bile. Kad su zbog toga neke opštine držale svoju skupštinu više Risna, da se dogovore šta će iskati, jedan stari Krivošijanin, ozbiljna lica i namrštena čela, rekao je: „kažite mu ovako i ne drukče: care gospodine! pravoslavni ćesare! mi od tebe ne tražimo ništa, a ti od nas ne traži ništa; pa da živimo u lijepoj ljubavi, kao što smo im sa duždom mletačkim življeli.“
Car je bio iznenađen lepim i veselim dočekom Boke Kotorske. Sa zadovoljstvom i poverenjem išao je kroz gomile sveta. Nigde niste mogli videti ni jednog žandara; nigde niste primetili nikakvu policajnu vlast. Samo su opštinski kmetovi svuda išli pored njega. — Kad je car na daljem svom putovanju pohodio fortice (tvrdinje), što su blizu crnogorske granice, prešao je pod Lovćenom na crnogorsku zemlju, gde ga je vojvoda Boža sa jednim odeljenjem crnogorske vojske dočekao i pozdravio.
U Kotoru kraj obale videli smo jedan parobrod neobično mali, ali neobično lep. Knjaz i car gledali su ga također; zove se „Slavjanin“, i beše okićen sva zastavama sviju slavenskih naroda. To je knjažev parobrod. Ko god izađe da pored mora šeta, zaustavi se, te ga gleda; tako svojom lepotom privlači svačije poglede. U svoj Boki poznat je pod imenom: „gospodarev vaporić (parobrodić)“. Od nekoliko nedelja on se tada nalazaše u kotorskom zalivu, — Kad sam već spomenuo taj parobrod, vredno je da vam o njemu poduže govorim; on će vas provesti kroz neka mesta, koja će vas zanimati.
Na bečkoj svetskoj izložbi (1873. god), ruski car sa crnogorskim knjazom hodajući i razgledajući tamo izložene predmete, naiđu na jedan mali parobrod, koji je kao neka osobitost donešen i tu na ugled stavljen bio. Obojica gledali su ga, obojici vrlo se dopao. U razgovoru zapita car, imali Crna Gora vode gde bi mogao ploviti takav parobrod? i kad čuje da osim Crnojevića reke, po kojoj lađe plove, ima i jedan deo skadarskog jezera koji pripada Crnoj Gori, okrene se jednom od svoji ađutanta i zapovedi, da se uzme plan od toga parobrodića, i da se potpuno takav isti parobrod u Kronštatu načini i knjazu crnogorskom pošalje. Ta je zapovest izvršena. Jedna vojena lađa donela ga iz Rusije u Dubrovnik, tu ga spustili na more, a odatle doveden je u Kotor. Sad trebalo ga odvesti morem do ušća Bojane, a odatle uz Bojanu kroz Skadar u jezero pod crnogorske obale. No tuda bilo je sumnjivo proći mu: to je turska zemlja i turska reka; mogli su ga Turci, koji na sve što je crnogorsko mrze, zaustaviti i u komade razlomiti i razdrobiti. Osobito tada, zbog suđenja o onom pokolju što se u Podgorici dogodio, beše u Skadru i u okolini njegovoj velika uzrujanost. — Knjaz je rad da što pre taj parobrod dođe u krajeve crnogorskoga jezera; neko treba da ga provede, a nije hteo da šalje ni jednoga od vojvoda kojima su Turci žedni krvi. Jednom šetajući se knjaz sa glavarima preko cetinjskoga polja, zaustavi se i reče: „je li majka rodila junaka, da mi provede onaj parobrod kroz Skadar?“ — Ua tim pogleda na Simu Popovića, tadašnjeg urednika crnogorskih novina i upita ga: „hoćeš ti Simo ići?“ — Sima odmah odgovori, da će rado ići. Po tom okrete se k meni i upita me hoću li i ja? — Ja odgovorih da ću ići, ali samo tako, da nikakvu brigu nevodim o parobrodu, nego Sima neka ide kao kapetan od parobroda a ja kao putnik. Na to Marko Miljanov mahnu glavom pa reče: „ko ti je mio, gospodaru, ne šalji ga sada u Skadar; da je tica ne može iznijet’ svoje glave“. Svi smo znali da vojvoda Marko rado u šali plaši druge, ali svi smo znali i to, da tada iz Crne Gore ići u Skadar, nije bilo bez opasnosti.
Sutra dan osvanuo je Đurđev dan, knjaževo krsno ime, ostali smo da provedemo taj dan na Cetinju. U dvoru beše lepa svečanost i veliki ručak. Na tome ručku beše i nekoliko Hercegovaca, koji su od turske nepravde u Crnu Goru pobegli, i o trošku knjaževom na Cetinju zimovali. Knjaz je slavio svoje krsno ime onako, kao što narodne pesme spominju slavu starih srpskih vladara. On je služio svoga sveca: svi smo za ručkom sedeli, on je sam stojao, dokle mitropolit nije ustao da se spomen svetom Đorđu učini i da se kolač prelomi. Za ručkom bilo je više zdravica, i uza svaku spomenuta je nadežda za oslobođenje ugnjetene braće. Pri svršetku ručka knjaz ustavi malo poduže svoj pogled na jednom Nevesincu iz Hercegovine pa reče: „upamtite! ako na brzo dođe do ratovanja, onaj će pokazati veliko junaštvo“. — Nevesinjac veselo odgovori: „i hoću, gospodaru!“ — On je održao reč: kad im se posle kratkog vremena, na posredovanje knjaževo, dozvolilo da se slobodno mogu vratiti svojim kućama, njegova je puška prva pukla na Turčina. Navikao se na crnogorsku slobodu, pa nije mogao tršiti tursko samovoljstvo.
Odmah posle toga praznika ja i Sima odemo u Kotor, da preduzmemo naše putovanje. Sima i crnogorski konzul u Kotoru Ramadanović, starali su se da spreme sve što treba parobrodu, oni su stručni i vešti tome. Ja počem sam uzeo na sebe ulogu bezbrižnoga putnika, nisam se hteo ni u što mešati, čekao sam dok je treći put zazvonilo zvono, koga ne beše, pa ostavim gostionicu i uđem u parobrod. Sve je bilo spremljeno i u svom redu: našli su kormanoša koji nezna kormaniti; našli su jednoga mašinistu, koji nema iskustva oko parobroda; pogodili su jednoga tromog i bolešljivog starca, koji će ložiti vatru ispod kazana i hitro posluživati parobrod; kupili su i natovarili ugalj koji neće da gore. Mašinista je Čeh, po imenu Karlo, koji, od kako je došao ovamo na jug, sa svim je ostavio pivo, ali propio je vino. Starac Andrija bio je Dalmatinac, kad mu god zapovedite da vrši kakav posao, on vam odgovori: „Šjor (sinjore, gospodine!) nemajte brige;“ i posle dva minuta, on je zaboravio šta ste mu kazali.
Svi naši poznanici izišli su na obalu da nas isprate. Sima kao kapetan i upravitelj broda, stao je na svoje mesto; velika crnogorska zastava, podigne se u visinu, i mi se kretosmo, Sa obale vikali su nam: sretan put! i mahali su rukama i maramama, a mi smo im tako isto odgovarali i dalje plovili. S nama je pošao i Ramadanović. — Putovati u to doba godine po kotorskom zalivu, to je najlepša šetnja. Zelene obale pored kojih smo plovili, bile su u najlepšem proletnjem cvetu i mirisu. Sa obe strane svuda su bašte, votnjaci, kuće, varoši i sela. Svuda su izlazili da vide „gospodarev vaporić“, i zvali su nas da časte. Svak je želio da izbliže vidi dar cara ruskog. To je prvi parobrod koji pod crnogorskom komandom i pod crnogorskom zastavom tuda prolazi.
Naš parobrod tako je malen, da se po njemu nije moglo hodati; to je za putnike bilo vrlo neprijatno; morali smo svi na jednom mestu sedeti, ili ako nam je: povoljnije, stojati. Čitav parobrod u dužinu nema više od trideset stopa, a širok je samo sedam stopa. Na sredini ima jedna uzvišena, okrugla, staklena sobica, u kojoj na lepa kanabeta može sesti osam ljudi. Lenger na polusvilenom konopcu, beše malo veći od udice kojom se ribe love. S našeg parobroda mogli smo rukama vodu dohitati i umivati se. On je vrlo malen, ali sve što je na njemu sve je veštački i od najskupljeg drveta izrađeno, a plovio je tako brzo kao i veliki parobrodi.
Kad smo prošli varoš Perast, i ostavili na desnoj strani Risanj sa njegovom morskom lukom, ušli smo u klanac što se zove Verige. Od Kotora do Perasta zaliv izgleda kao kakvo jezero, nigde mu se ne vidi otvoren izlazak; visoki bregovi sklopili su ga sa sviju strana. To je najlepši i najživlji komad celog toga zaliva. Verige na nekom mestu mnogo su uže od Dunava. To ime dolazi otuda što su u stara vremena tuda isprečili gvozdene lance, verige, te tako nisu mogle prolaziti neprijateljske lađe. Kad je Risanj bio u svojoj slavi, taj sav zaliv zvao se po njegovom imenu. Stotine godina Rišnjani se svojim junaštvom odlikovali i na moru i na suvu. Narodne pesme spominju ih kao prave srpske vitezove. Danas je njihovo pristanište pusto; retko koja lađa tu se zaustavi i savije svoja jedrila; nema šta da donosi. — Sva mesta u Boki Kotorskoj od dužeg vremena opadaju. Vidite svuda pored obale kuće kao palate, ali puste, zatvorene. Ono što su negda stotine brodova radili i vozili, to sada nekoliko tuđih parobroda vrši. Jedini Kotor, zbog prolaza za Crnu Goru napreduje, i podiže se. Trgovina svake godine sve življa. Parobrodi i lađe svaki dan dolaze i odlaze, donose i odnose različitu robu i putnike. Trst i Beč nisu više daleko. Kad u veče na Rivi kraj mora svira lepa vojena muzika, i pogledate na svet što se tuda šeta čini vam se da gledate na promenadu ma koje evropske varoši. — „Gledajte, — reče mi jedan stari Kotoranin, — tamo đe ona muzika sada stoji i svira njemački valcer, za moje mladosti svako veče bješe tu po jedan guslar, a mi svi sjednemo oko njega i slušamo junačke pjesme“. — No niko neće od Slavena žaliti za tim vremenom, kad vidi da Kotor napredujući u svetskoj civilizaciji napreduje i u slovenskoj narodnosti. Talijanski jezik sve se više gubi; njegovo mesto nezauzima nemački nego naš jezik. Nemački znaju i govore samo oficiri; niko drugi. Nemačka civilizacija, koja je bez svake sumnje lepša i pitomija od talijanske civilizacije, dolazi u Kotor bez nemačkog jezika. Talijanska obrazovanost ima na sebi još mnoge znake srednjega veka; Nemci su čisti od toga, oni idu uporedo sa duhom vremena. U Kotoru škole na našem jeziku, sa dobrim učiteljima i profesorima, sve se bolje razvijaju. Nauke i prosveta složiće i sjediniti sinove jednog istog naroda, kad vide da je jezik prava narodnost, i kad vide da druga vera i druga pismena, ne treba da pretvore braću u neprijatelje. I Nemci imaju dve vere i dvoja pismena, pa se zbog toga ne razdvajaju u dve narodnosti. Kad se govorom usta razumevaju, treba i osećanjem da se srca razumevaju. Jezik je ono veliko i istinito znamenje, po kome se Srbi i Hrvati poznaju, da su deca jedne iste majke.
Kad smo prošli kroz uzane Verige, naš parobrod jedva se micao napred. Malo za tim čujemo strogi glas našega kapetana: „Karlo, šta je to?“ — Odgovora nije bilo nikakva. Mašinista zaspao. Imao je uzroka da zaspi: kod njega su smeštene dve velike kotarice, u jednoj bile su butelje najboljega primorskog vina, a u drugoj pršute, salame i kolači. To su nam sve dobri Kotorani poklonili i spremili za naše dugačko putovanje. Parobrod je stao: u kazanu nije bilo vode, u jednoj butelji nije bilo vina. „Andrija, — na novo vikne kapetan, što je stao parobrod?“ — „Šjor (sinjore), nemajte brige!“ — Putnici počnu se ljutiti i vikati. Ramadanović reče kapetanu Simi: „ili nas vozi kao što treba, ili ćemo preći na drugi parobrod“. — Kapetan mu odmah odgovori: „kako ste platili za podvoz, tako vas i vozim“. — Posle takvog odgovora putnici nisu se imali šta dalje ljutiti; nego polovina njih, a to je Ramadanović, pomagali su da se parobrod privuče obali. Tu smo primetili da je kormanoš gluv: kad mu kapetan komanduje: na levo! on okreće brod na desno, te smo tako tri puta zakačili o neko kamenje, dok smo kraju prišli. Jedva smo došli do suve zemlje: ni jednoga vesla, ni jednoga jedrila, ni jedne katarke niti čaklje, nismo imali.
Tu gde smo stali ne beše nigde kuća. Treba nam vode, jer slana morska voda, osobito za tako mali kazan, ništa ne valja: ostavlja veliki talog i kazan se brzo zagojati. Posle dugog traženja našli smo jedan izvor u votnjaku međ maslinama, na trista koraka daleko uz brdo. Odatle donosili smo u flašama i u malim sudovima vodu i sipali u kazan. Kad je vode donešeno toliko što nas može, po tačnom računu mašiniste, služiti pedeset minuta, krenemo se sa najvećom brzinom dalje. Pri polasku samo smo dva put zakačili o stenje. Kormanoš izvinjavao je svoju neveštinu se tim, da je navikao ploviti po velikom, otvorenom moru, a ne pored obale. Još na nekoliko mesta stajali smo, ne toliko zbog vode koliko zbog vina. Naši poznanici, sa obale, ispred svojih na vikali su i zvali su nas da im se vratimo.
Neumem kazati koja je polovina kotorskog zaliva lepša, ili ona do Veriga, ili ona od Veriga do Novoga. Obe polovine imaju svoje osobine, koje se nadmeću u lepoti. Kad prođete Verige, čini vam se da ste izašli iz nekih tavnih i ladnih gudura na otvoren svet; poznate odmah pravu južnu klimu, i sunce, koje svoju toplotu nigda ne gubi. Kod Kotora i Perasta vidite nebo kao kako plavo jezero, preko koga sunce, kao neka ognjena galija za čas pređe; visoki bregovi sa sviju strana susretnu vaše poglede. Od Veriga do Novoga, zaliv je više otvoren, više vedar i veseo. Obale njegove večito su cvećem i zelenilom obasute. Tu nema onog oblačnog neba i onih velikih kiša, koje preko cele zime Kotoru dosađuju; morski vetar goni oblake Lovćenu i Durmitoru. Pred sami zalazak sunca, u društvu sa još nekoliko čamaca, stignemo pod Novi (Kastel-Novi ili Herceg-Novi). — Toliko sam puta došao i prošao tuda, ali mi nigda nije sva lepota toga kraja izašla pred oči kao toga večera. Od Novoga, — gde cvetaju pomorandže i limunovi, odakle ispod afrikanske palme gledate vrhove snežnih bregova i pučinu sinjega mora, gde čujete samo svoj jezik i zvona sa manastira Savina, — ne tražite lepšega mesta ni u jednom slavenskom kraju; nigde ga nećete naći. U Novome zimi nema zime: južni, topli vetar greje ga; leti nema nesnosne žege: razlađeni vetar sa otvorenoga mora provejava ga.
Novi, čudno mesto, puno svakog čara,
Novi u svem svetu nema ravna para!
Kraj mora priroda čudo učinila:
Što najlepše mogla to je satvorila.
Kud god oko bacim na levo, na desno,
Sve je namešteno divno i čudesno.
Neapolj sam gled’o, o večeri bleda!
Al ovakvog nigde nemadoh pogleda.
I čudim se suncu kako može zaći?
Kad lepote ove neće nigde naći.
Šteta je što naši ljudi, koje lekari upute da traže blažiju klimu, ne dolaze u Boku Kotorsku i Novi; nego idu u tuđa skupa mesta, gde se, naročito oni, što neznaju jezika, od teške samoće još većma razbole. Klima u Novom prijatnija je i lepša nego u Nici. A što se tiče života i društva, može se slobodno reći, da sama ona iskrenost, s kojom vas svaki prijateljski sreta, najbolja je medicina za ljude, kojima je zdravlje porušeno. Kad god dođete u Novi, niste došli u tuđu varoš čini vam se da ste došli svojoj kući, međ svoje srodnike, poznanike i prijatelje. Pri tom je neiskazana jevtinoća: za sedam ćesarskih dukata imate u prvoj vostionici ručak, večeru i kvartir sa poslugom. Svaki drugi dan, kad parobrod prolazi, možete za nekoliko krajcara voziti se šetnjom do Kotora i natrag. Tako lepe promenade nemaju druga primorska mesta.
U Novom, gde su se nadali našem dolasku, proveli smo veče u prijatnom društvu naših poznanika, i mnogobrojnih crnogorskih prijatelja. Noćili smo u varoši, jer na parobrodu nigde nije bilo toliko prostora, da bi se dva putnika mogli opružiti. — Sutradan osvanuo je prvi maj, dan lepote i miline u svima krajevima sveta. Ustali sme vrlo rano; sunčana ždraka još se ne beše pokazala ni na najvišim vrhovima istočnih bregova. Naš parobrod već se pušio. Kapetan Sima odpuštio je onoga neveštog kormanoša, i po preporuci Novljana, našao je drugog, vrlog pouzdanog čoveka. Bilo je prijatelja iz varoši, koji su poranili da nas izprate. Jedan od njih pošto je pregledao sav parobrod, reče mi: „šta to činite od sebe? kud ćete sa ovim čamcem na more? Najmanji talasi odmah će vas podaviti. Ja sam dvadeset godina plovio, i bez velike nevolje ne bih se na tom vaporiću krenuo na takvo putovanje. Ovo su dani proleća, sada je vreme mirno i tiho, ali posle jedne ure može se vetar i oluja dići, i onda ste izvesno propali. Ako vam je omrznuo život, skočite ovđe u more pa ćemo vas izvaditi i lijepo po našem srpskom običaju saraniti gore kod manastira.“ — Na takvu razložnu besedu, mesto ikakvoga odgovora, ja uzmem moju torbu, i uputim se uz brdo u varoš. Sima reče da se neće vratiti makar pod sigurno znao da će se udaviti. On je kapetan parobroda, on mora ići, ali putnici mogu kako hoće. Drugi, takođe od starih pomorskih ljudi, srete me i kad je čuo što se vraćam, poče mi govoriti da treba da vidim Bojanu i Skadar i sva ona mesta gde je retko koji Srbin prošao. „Opasnost! — šta je to opasnost? — govoraše on, — kad bih se na najmanju opasnost gledalo čovek prestao bi čovekom biti; za Ameriku mi još nebi znali. Zar je suva zemlja bez opasnosti, pa ljudi opet koračaju po njoj.“ Ja se vratim na parobrod, najviše zbog toga što mi žao beše ostaviti Simu da putuje bez društva, sam. Ramadanović koji s početka govoraše da će i on s nama dalje štutovati, predomisli se i vrati se u Kotor, a mi se otisnemo na more. Za dvadeset minuta prošli smo uzano ušće, kroz koje prolazi more i razliva se kroz bregove do Kotora. To ušće utvrđeno je sa obe strane gradovima i jakim kulama, odakle vire topovi koji brane ulazak u Boku. (Reč Boka na talijanskom jeziku znači usta, ušće).
Iz kotorskog tihog zaliva, kao iz neke uzane reke, izašli smo na široku morsku pučinu. Kad smo se na onom malom vaporiću, kao na kakvom čamcu, vidili na otvorenom i nepreglednom moru, neka čudnovata jeza prošla je kroz sve moje živce; činilo mi se da gledam dva tri mrava na malenoj iverci, kako plove po brzoj reci. — Nebo bilo je vedro, more bilo je tiho: na nebu ne beše ni jednoga oblaka, na moru ne beše ni jednoga talasa. Ali širina nepregledna i dubljina neizmerna, bila je oko nas i pod nama. Naš parobrod, kao mali komadić drveta, plovio je sve dalje i dalje. More tako veliko i tako prostrano, pa ne vlada sobom, nema svoje slobodne volje; i ono kao sve drugo zavisi od okolnosti. Jedan mali oblak, jedan vetar, uništi svo njegovo spokojstvo; pretvori ga u mučenika, koji se ječeći tamo amo pretura, pretvori ga u manitog smušenjaka, koji svojim grudima udara o tvrde kamenite bregove. Za to kažu da je more ćudljivo, neverno. Kad mislite da ste potpuno sigurni, vetar dune i poklopi vas talasima. More je žitko: ni zašto se nemate uhvatiti, ni na što nemate stati; obale daleko a dići se u vazduh treba imati krila. „Andrija! je li svuda more ovako žitko?“ „Šjor! svuda, svuda! ali nemajte brige!“ — Hajde što je žitko, samo da je plitko! — Sva moja nadežda, da ćemo na takoj maloj lađi sretno to putovanje svršiti, osnivala se na pomorskoj veštini kapetana, na osvedočenoj trezvenosti mašiniste i na hitrini starca Andrije.
Kako smo izašli na otvoreno more, okrenuli smo na levo. Tako smo morali činiti; jer da smo okrenuli na desno, otišli bi u Dubrovnik, da smo plovili pravo, prešli bi u Italiju. Vozili smo se nedaleko od bregova što rastavljaju kotorski zaliv od pučine morske; ali ta brda kraj mora tako su strmenita i omčita i stene od talasa uglađene, da, u slučaju kad bi se kakva lađa potopila, i putnici do takvih obala doplivali, ne bi se mogli spasti; nemaju se za što uhvatiti. Tuda obale stoje kao pravi zidovi. „Andrija, je li doručak postavljen?“ — „Šjor! nemajte brige!“ — I ako je parobrod mali, doručak je bio veći i bolji nego na svima velikim vaporima. Plovilo se lepo i veselo. Vetar po malo duvao je od istoka, vidili smo na dalekom moru male, ali za naš parobrod velike talase; no kuda smo mi plovili nije ih bilo; štitio nas Lovćen i visoke kamenite obale; pored kojih smo plovili.
U podne, kad smo prošli jedan breg, koji je podaleko u more ušao, na jedanput ukaza nam se neki lep grad. Kuće nismo mogli videti, jer je varoš ležala iza gradskih zidina. „Kako se zove onaj grad, Đuro?“ upita Sima kormanoša. „Ja ne znam kapetane! — odgovori kormanoš; — ja sam putovao morem upravo u Smirnu i u Carigrad, ali ovuda nigda nisam prolazio“. — I stari Andrija, koji je neprestano pušio i ložio vatru pod kazan, pogleda na obalu gde se grad sve više pred nami ukazivao, mahnu glavom i ništa ne reče; ni on nije znao. — Ni najobičnije mape od krajeva kuda ćemo proći, nismo sa sobom poneli, a o kompasu i durbinu neću ni da govorim: to je luksuz za crnogorske brodare. Kažem ja Simi, da su pre dve hiljade godina pored tih obala plovili Grci i Rimljani, i bili su sa lađarskim potrebama bolje spremljeni nego mi. Sima se smeje i zapovedi da se plovi upravo kraju u pristanište gradsko: može biti da je to neka varoš za koju niko u Evropi ne zna; može biti da ćemo kao novi Kolumb, pronaći jedan deo novoga sveta. Kad smo došli bliže primetili smo već nekoliko ljudi i dece, stoje goli na obali. Svi su bili od kavkaske rase; ni jednoga crnca ne beše međ njima. Neki su kao delfini plivali upravo nama. Kapetan viknu i upita: „kako se zove taj grad?“ A jedan mu smejući se odgovori: „zar dolazite upravo iz Amerike, te nepoznajete našu Budvu?“ — Drugi veselo viknu: „dobro došao Simo! — ćeraj kraju; eto mene dok se okupam i obučem“. Tu su bili naši dobri poznanici, s kojima smo se često viđali u Kotoru i na Cetinju. Dok smo obišli grad i došli pred varoš u pristanište, obale su već bile pune sveta. Svak je potrčao da vidi crnogorski vapor a poklon cara ruskoga. Da mi nebi svojim zapitkivanjem dosađivali oni što dolaze da glede, ja sam odmah izašao i sa nekim poznanicima otišao u varoš. Tako je i kapetan učinio pošto je naredio da se jedno burence kupi, u kome će se dosta vode poneti. — Ne treba da spominjemo da smo u varoši dobro ručali i dva tri sata prijatno proveli. Ustavljali su nas da noćimo, ali mi smo hitali. Ko je za putom treba da putuje. U Budvi Sima je već raspitao: kako se zove prva varoš gde ćemo doći i za koliko vremena možemo stići? zabeležio je opasna mesta koja treba obići; i tako pošli smo odatle bez brige. Znali smo kuda idemo, i pred veče kad nam se kraj mora ukazala jedna mala, lepa varošica, znali smo da je to Kastel Lastva (Kastijo), krajnja tačka na jugu austrijske carevine.
Tu smo imali poznanika, koji su nas od nekoliko dana, željno iščekivali. Kako smo izašli na obalu pokazaše nam telegrafsku depešu u kojoj pitaju sa Cetinja: je li prošao crnogorski parobrod, i čuje li se što o njemu? — Kad su se na Cetinju nadali da ćemo biti na Crnojevića Rijeci, mi smo tada došli tek u Kastijo. Prepreke, koje se nisu mogle predvideti i nadvladati, izilazile su pred nas: svuda svu nas ustavljali da nas časte i da vide vapor, koji se mogao samo na velikoj svetskoj izložbi videti. Koji bi se narod mogao hvaliti svojim gostoprimstvom, kad nebi bilo onih što primaju gostoprimstvo. — Sima je odmah odgovorio telegramom na Cetinje, da mirno i sretno putujemo da se ne brinu.
Varoš Kastel Lastva vrlo mi se dopada. Okoline, po kojima smo celo veče hodali, mnogo su lepe. Svuda vinogradi, smokve i maslinova drva. Svuda ona kamenita, gorska divljina pomešala se sa primorskom pitominom. Činilo mi se da sam u nekom južnom kraju grčke kraljevine. More sa svojim večitim valovima, izkopalo je u kamenitom bregu takve začkoljine i zatone, da ih se ne možete nagledati. Među tim stenama voda je na nekim mestima plava, a na nekim zelena kao trava. — Nepregledno more otvoreno je, i sve kuće, u jednom redu, stoje pored obale. Svi zimski dani tu su pravo proletnje vreme: afrikanski vetar iz velike peći koja svu Evropu greje, iz peščane pustinje Sahare, dolazi za dva za tri dana neolađen. Veliki bregovi zaklanjaju to pitomo mesto od ladnih severnih vetrova.
Mi smo odseli i gostovali kod čestitog sveštenika Vladimira Gregovića, on nas je srdačno primio i želio tri dana zadržati. Po pesmama i knjigama, što smo štampali, poznavao nas je obojicu, i radovao se što nas je u svojoj kući mogao viditi i dočekati. Kod njega smo našli lepih srpskih knjiga i listova. Svi njegovi prijatelji došli su u naše društvo. Vreme što smo s njima proveli možemo brojati u najprijatnije časove toga putovanja.
Kad smo pošli odatle dobro smo raspitali i kazali su nam sve opasne stene, što tuda iz mora vire i koje treba obići, kazali su nam ona mesta, gde se možemo u slučaju vetra skloniti, rekoše nam da na ušću Bojane ima naročiti kormanoš, koji svaku lađu provede iz mora u reku; jer Bojana pri izlasku svom u more, svaki čas menja svoje korito, gde je juče bilo duboko tu je danas nanela pesak i zemlju pa je plitko, i po tome kom nije poznato, može lako sa svojom lađom nasesti i propasti; kazaše nam da se taj kormar sa obale obično sam javi i na čamcu doveze kako vidi lađu, rekoše da uz Bojanu nije opasno ni teško putovati, osobito u proleće, kad je voda obično velika. Ali, na naše pitanje, vidimo da ni jedan od njih nije nigda tuda plovio, svaki nam je to samo po čuvenju kazivao. Iz Kastel Lastve putuju više u Ameriku nego u Skadar. Pričali su nam da od osamdeset kuća, osamdeset i dva mladića otišlo je u svet iz toga kamenitoga mesta, da traže sebi bolje uživljenje. Oni se već nigda neće vratiti u svoj zavičaj. Zato se ta varošica ne umnožava. Tako je i sa drugim tamošnjim mestima. Ima ih u Carigradu, u severnoj i južnoj Americi, ima ih u Australiji. Mnogi se vrlo obogate, a gde koji propadne i nečuje se glasa o njemu. Dok su god živi oni pišu svojim srodnicima, i razbiraju za ove krajeve. Crnogorske novine imaju dosta pretplatnika u Americi.
Kako smo iz Lastve pošli, odmah smo putovali pored turske obale. Kad smo bili prema Baru, naš mašinista reče, da bi trebalo svratiti se, da napunimo prazne sudove vodom; za to okrenemo upravo obali. Varoš i grad nismo mogli videti s mora, samo dve tri kuće ima na onom mestu gde obično lađe pristaju. Austrijski parobrodi, što iz Trsta pored Dalmacije plove, kad se krenu iz Kotora, zaustave se u Budvi, Baru, Draču pa pređu u Korf. U Baru obično iskrca se espap i putnici što idu za Skadar. Od Bara do Skadra nema kolskog puta, nego to sve ide na konjma. Dvanaest sata taj put dugačak je. Svaki evropski konzul u Skadru ima svoje naročite poštare na konjma, koji prime svoju poštu se parobroda, i nose je u Skadar. Kad smo se na sto koraka približili obali, vidimo mnoge Turke da trče onome mestu gde ćemo stati. To u svima nama podigne sumnju. Poznali su crnogorsku zastavu i crnogorske kape koje smo svi na glavi imali. Kad pristanemo uz obalu, mogu zapodenuti svađu i oteti nam parobrod. Više smo se bojali sebi nego parobrodu. Parobroda ima dosta na ovom svetu. Posle kratkog savetovanja, kapetan komanduje kormanošu te okrene opet na more. Začuđeni Turci gledali su sa obale za nama. Niti mi njima rekosmo: dobro jutro, ni oni nama: sretan put. Oni s Crnogorcima nikad nisu u prijateljstvu, gde se god sretnu pozdravljaju se iz pušaka.
Posle kratkog plovlenja ugledamo kraj samoga mora, na jednom brešćiću lepu varoš Ulćinj. (Crnogorci je zovu: Ucinj i Ocinj; Turci i Albanasi: Ulkin i Olun; a Talijani: Dulčino, što znači: slatko. Primorci, narodne pesme i neki stari dokumenti, zovu to mesto Ulćinom.) — Varoš je prilično velika i s mora izgleda vrlo lepa. Sve kuće imaju izgled na pučinu morsku; okoline dokle se moglo viditi, pokrili su voćnjaci od maslinovih drva. Sve se zeleni kao kakva zelena šuma. Maslinke dugo rastu, kad navrše dvadeset godina, tek onda, stanu na najbolji rod; a mogu trajati pet stotina godina. Ko ima hiljadu drva, to je bogat čovek; svako drvo donese mu godišnje tri talira. Što je u Arici palma, to su u primorju maslinke. Kad maslinke dobro rode, oni kopaju u kamenom bregu rupe, pa ih tamo gnječe i cede zejtin; nemaju dovoljno drvenih sudova. Svaka kuća, mesto drva, služi se sa kočicama od maslinaka, koje vrlo dobru vatru daju. Ulćin je čisto albanesko mesto, niko nezna ni turski ni srpski; ima preko sto svojih brodova što morem putuju. U njegovom pristaništu, koje je mnogo sklonitije od barskog pristaništa, videli smo dosta različitih brodova.
Kako smo prošli Ulćin, otvorila se pred nama s leve strane nepregledna ravnica, koja se pruža od Bojane i sa one strane Bojane, do visokih miritidskih planina, iz te prostrane ravnice dolazio je vetar, i mi odmah osetimo da se naš mali vapor počeo vrlo ljuljati. Obala je svuda niska i ravna sa površinom mora; mogli smo viditi talase kako izađu daleko na suvu zemlju, pa se opet vrate. Begali smo dalje od obale, što smo mogli misliti, da je tu more plitko; i naš parobrod, koji čitave dve stope duboko gazi, mogao bi nasesti. Plovili smo dugo pored te ravnice, a Bojane nigde nema. Vetar se sve jači dizao i sve dalje terao nas na more; a dva tri oblaka sa visokih sutormanskih vrhova, pojaviše se kao najcrnji dimovi. To nas zabrine. Uzalud smo svi gledali na suvu zemlju; Bojane nigde nema. Pri tako ravnim obalama, teško je i poznati gde reka utiče; more ima svoje zalive i svaki izgleda kao ušće kakve reke. Može biti da smo prošli Bojanu i putujemo dalje u Sredizemno more. Sve obale, dokle smo mogli pregledati, bile su puste, nigde nikoga nije bilo. Nemamo gde pristati uz obalu, a sa tako malim brodom, kao što je naš vapor, noćiti na moru, koje se počinjalo u belu penu pretvarati, to bi bila izvestna propast. Kad sam se negda iz Crnoga mora uvozio u Dunav, sećam se da se dunavska voda daleko u morskoj vodi poznavala, belila se. Na te znake najviše smo pazili; ali Bojane nigde nema. „Andrija! znaš li ti gde je Bojana?“ — „Šor, ona je u Albaniji.“ — Naš parobrod sve jače igrao je po talasima, i sam kapetan, koji je inače svagda filozofično, da ne reknemo flegmatično raspoložen, počeo se brinuti; ali opet naredio je da se spremi dobra užina, i da se otvori jedna butelja vina. Morski vetar donosi veliku opasnost, ali donosi i veliki apetit.
Na jedanput primetimo da smo uplovili u mutnu vodu. Bez svake sumnje to je Bojana. Odma okrenemo na levo pravo suvoj zemlji. Posle dvadeset minuta mogli smo raspoznati obadve obale od Bojane, koja tu beše tako široka, da je izgledala kao kakvi morski zaton; osobito u to doba, kad se snegovi po planinama tope, i posle velikih proletnjih kiša, izgledala je kao Nil. Što smo se bliže ušću primicali, naš vapor sve je lakše plovio, jer je sve jača brzina od Bojane bila, pri tom vetar i talasi što su nas sretali vraćali su nas natrag. — Gledali smo na obalu i očekivali da nam se javi kormanoš, koji bi nas provezao kroz to opasno ušće. — „Eno neko maše maramom!“ reče kapetan, koji je tako kratkog vida bio, da bez naočara na trideset koraka ne može poznati čoveka. „Šjor! ono beo konj pase i maše repom.“ — Na celoj ravnici osim toga konja, ništa se drugo nije vidilo.
Plovili smo vrlo teško, ali opet pomicali smo se napred. Kad smo već bili blizu da uđemo u samu reku, dohvati nas matica i vetar te nas opet potisnuše daleko u more međ talase, koji se, sa svojim šuštanjem, sklopiše oko parobroda; oni se propinju i dodiraju do naših sedišta, vuku nas za haljine k sebi; njihov čudni žubor učinio mi se, da se svađaju oko svog plena. — Naš kormanoš, kome se mora priznati velika veština, okrenuo je vapor na drugu stranu, gde vodena struja slabija beše, i prilično već smo se prikučili levoj obali Bojane, ali još stizali su nas jaki talasi iz morske dubljine, kad najedanput mašinista Karl povika: „nema više ni ugljena ni vode; sad će mašina prestati raditi.“ — I zaista oma osetimo, kako se parobrod sve slabije napred kreće. „Meći na vatru stolice, knjige košulje i sve što goreti može; a sipaj u kazan morsku vodu i vino “ To je obično poslednja komanda svakog kapetana kad vidi taku opasnost. No iskusni kormanoš smotrio~je druge veće opasnosti, o kojima mi nismo ni sanjali. Naišli smo mi na neke klade i katarke od potopljenih brodova, koje su virile iz mora: vetar, vodena struja i morski talasi opet nas sa svom svojom snagom dohvate. Nije nikakve koristi više bilo od kormana, svi smo se dobro držali rukama za parobrod, da nas talasi i vetar ne bace u more. U taj mah kormanoš prebledi i drktećim glasom viknu: „propali smo!“ Nekoliko trenutaka svi smo ćutali. Posle takih reči nema se šta ni govoriti ni misliti. — „Andrija! je li ti žao umreti?“ — „Šjor! isto tako kao caru pod krunom!“
Naša neizvesnost nije dugo trajala. „Jedan veliki talas iz daljine morske, kad nas je sreo, uzeo nas je na svoja penušeća se leđa, i odneo nas je u preko na levu stranu; tu se na jedan put pretvorio u stotine malih talasa, pa ga sa svim njegovim užasnim šuštanjem nestalo. Oko trista koraka nismo dalje od obale bili. Naš parobrod prestao se ljuljati i išao je primetno napred. Mi smo bili u plićini. Da je lađa malo veća bila, bez svake sumnje tu bi propala, trebalo je pohitati da izmaknemo, da nas drugi talas ne stigne i opet u more ne odvuče. Sretno smo uspeli. Za nekoliko minuta bili smo izvan svake opasnosti. Kad smo ulazili u samo ušće Bojane, Sima podiže čašu i veselo viknu: „na ušću Bojane, stare srpske rijeke, pijem ovu čašu vina: u slavu junačke Crne Gore i u zdravlje viteškoga crnogorskog kneza. Bože daj da skorim Bojana bude granica crnogorske države.“1 — Tu zdravicu pratili smo sa pucnjavom iz pušaka. Đura i Karl iskočili su na obalu, i privezali vapor za jednu vrbu. Tu, na zelenoj travi, u ladovini te granate vrbe, produžili smo našu užinu. Izašli smo iz nesigurnog Neptunovog carstva, i došli smo u još nesigurnije sultanovo carstvo.
Za tri sata što smo na tom mestu ostali, svi smo neprestano imali posla. Mašinista svu je mašinu rastavio, očistio i namazao: naročito morao je očistiti cevi kroz koje dim ide, jer su se one zbog toga što je ugalj rđav i što su vrlo uzane, bile sasvim od čađi zagušile; Andrija je ispljuskivao vodu iz parobroda, a mi ostali tražili smo i donosili suvih drva, s kojima smo dalje mesto ugljena mašinu grejali. Tom prilikom primetili smo da je trebalo poneti jednu sikiru, i mnogo više zejtina za podmazivanje mašine. Osim oplavaka što je voda nanela, nikakvih drugih drva nismo našli; a i od njih samo tanje birali smo, jer smo ih morali na kratke komadiće lomiti.
Pred veče produžili smo naše putovanje uz Bojanu. Vapor išao je kao strela. Posle nekoliko minuta vidimo na obali neku drvenu opalu kuću, iz koje jedan Turčin u vetoj oficirskoj uniformi, i u papučama izađe pa na čamcu doveze se pred nas. To je bio carinar, zapitao je ime parobroda i kapetana. Na naše pitanje kazao nam je da je reka svuda dovoljno duboka, i možemo bez brige ploviti. Sima mu dade nešto napojnice, i on se duboko pokloni, i ode svojim putom a mi našim. To je prvi čovek što smo vidili od kako smo u Bojanu uplovili. Obale su niske, gole i puste. Nigde nismo videli njive niti kakve stoke na onolikim prostranim ravnicama. Posle dužeg putovanja sreli smo tri ribarska čuna; u svakom čunu beše po jedan Albanez; po svemu izgledali su kao Indijanci. Albanezi što žive u ravnici pored Bojane drukčiji su nego oni što su u planinama. Ne nose oružja niti idu u čete. — Kad je sunce zašlo nismo se ustavili, putovali smo dalje pored svega što nam je Đura kormanoš govorio, da je opasno ploviti po reci koju nikako nepoznajemo. Beše mesečina kao dan, i naš mali parobrod išao je bez ikakve smetnje. Po zalasku sunca nije mnogo prošlo, a mi uđosmo međ bregove, kroz koje se Bojana svaki čas verugala tamo amo. Međ bregovima Bojana je mnogo uža i brža nego što je u ravnici. Mesec je zašao za bregove; mesečine sa svim je nestalo; ostala je tamna noć međ tamnim bregovima. Mi smo dalje plovili. Jedva smo vidili pred nama da se voda beli. Nismo mogli stati u toj pustinji da noćimo, nadali smo se da ćemo naići na kakvo bar najmanje selo. Na jedanput, kad smo oko jednog kamenitog brega, kao oko lakta, hteli da obiđemo, dohvati nas brzica, i silno potisnu nas natrag, prebaci nas na drugu stranu, i sa svom svojom snagom gurnu nas u nekakav vrbljak. Parobrod stade; bio je zaklješten među vrbe koje je razlivena voda oplavila „Andrija! jesi li živ?“ — „Šjor! nigda više nemojte putovati na crnogorskom vaporu“.
Nismo imali nikakva fenjera; ko bi se setio da i to ponese! — Kod mašiniste našla se jedna sveća. Kad smo je zapalili, vidli smo samo zeleno granje oko nas. Ponoći još ne beše. Kad smo našli hleb, pršutu i butelju s vinom, ugasili smo sveću; bojali smo se da zli ljudi, kad vide sveću, neudare na nas. Slatko smo i u mraku večerali. Posle večere svi smo se pritajali; gde je ko sedio tu se i naslonio da spava; metnuli smo pored sebe dvocevke, koje su sitnim olovom za lov bile napunjene. Svuda mrak i tišina. Iz dubljine od nekuda začu se jedna puška, posle nekoliko trenutaka čuše se još tri jedna za drugom; pa opet je nastala savršena tišina, tišina pustinjska od koje nas jeza hvata: samo je valovita Bojana šuštala, i jedan ćuk u bregu prema nama, celu je noć neprestano pevao svoju čudnovatu pesmu. Oni svi brzo su zaspali; ja nisam; baš ta neobična tišina smetala mi da zaspim. U mislima prebacivah sam sebi šta ću tu? — Kod tolikih lepih mesta po uglađenoj Evropi za putovanje, šta ću ja bez ikakva posla, u divljoj Albaniji? — U mesecu maju putovati po lepoj Rajni i Roni, ima smisla, to hiljade bezposlenih čine; ali, putovati na Bojani radi šetnje i zadovoljstva, to niko do sada nije činio. U mislima kroz san trepteli su predamnom prekrasni hoteli i parkovi, činilo mi se da do mojih ušiju dopire i muzika koja me uspavljuje. — Na jedan put sa obale začu se neobična vreva. Neko, što je igda mogao, sa drktećim glasom viknuo je: „pomagajte!“ posle nekoliko trenutaka opet je još jače viknuo; „pomagajte pogiboh!“ — Za tim nastade opet potpuna tišina. Svi se na vaporu probudiše. To je Đurin glas. Učinilo mi se da sam na afrikanskoj reci Kongu: divljaci uhvatili našega kormanoša pa peku; Đura beše prilično uranjen i debeo: sto bifteka mogu od njega isterati.
Posle nekoliko trenutaka čula se opet vreva i lajanje pasa. Po glasovima, što su do nas dopirali, mogli smo poznati da tamo ima više ljudi. Nije prošlo ni deset minuta a Đura dođe na obalu. S njim išli su još tri čoveka, Arnauti. — Đura, koji se najviše brinuo o sigurnosti našega putovanja, nije mogao spavati, nego je hteo da rasmotri, gde se i u kakvom položaju nalazi naš parobrod; pa je s grane na granu izišao na suvu zemlju, i udaljio se od obale da vidi ima li gde god blizu kakvo selo. Arnautski psi osete ga i kao vukovi polete na njega. Đura uteče na drvo i počne vikati za pomoć. Arnauti s puškama izađu iz svojih ribarskih koleba, koje nisu daleko bile, dotrče na to mesto gde su psi lajali, i vide, ili bolje reči čuju u mraku ka drvetu čoveka. Nisu se mogli međ sobom ni jednom reči razumeti. Naposletku odbrane ga od pasa i dođu s njim na obalu. Arnauti kako su primetili našu lađu, uveriše se da smo putnici a nismo zli ljudi. Odmah ostaviše oružje naložiše veliku vatru, koja je osvetlila svu obalu i naš parobrod. Oni su govorili nama, a mi smo govorili njima; ali ništa se nismo razumevali. Mašinista dao im je praznu butelju, i pokazao na dlanu malo zejtina. Oni su se setili. Odmah otrčao je jedan i doneo punu butelju zejtina, koji nam beše vrlo potreban za mašinu. Sima mu pruži nekoliko cvancika, Albanez neće nikako da primi. Tek onda, kad je primetio da hoćemo da mu zejtin vratimo, primio je. Posle nekoliko minuta dođe drugi Albanez, i donese kapetanu veliku pogaču i na sredini pogače šaku soli. Sima ih obdario sa duvanom i sa drugim sitnicama. Kao stari narodi, tako još Albanezi po planinama, kad mese hleb, ne meću soli.
Kad je svanulo sva tri Albaneza pomogli su nam, te smo naš mali parobrod, s velikom mukom izvukli iz vrbljaka. Ni u čemu nije bio povređen, samo je na nekoliko mesta okrnjen i nagnječen. No prema tako dugom i opasnom putovanju to ništa ne znači. Dalje plovili smo lepo i mirno, osim nekoliko ribara i njihovih koleba od trske, nikoga više nismo vidili. Bojana beše sve uža i sve brža. Bregovi kroz koje smo išli nisu veliki, a beše i pitomih ravnica. Na ručak stignemo u jednu malu varošicu na desnoj obali, zove se Obod. Dotle obično dolaze morske, prilično velike lađe. Odatle, osobito Grci, izvoze žito; ravno Podrimlje plodno je, i daje dosta pšenice i kukuruza; i tada beše nekoliko stranih brodova. Varoš je mala ali je naviknuta na putnike, svak je bio uslužan da zasluži što god. Doneli su nam i lepog proletnjeg cveća. Miriditi su u prijateljstvu sa Crnogorcima. jer su daleko od Crne Gore, i nigda se nisu međ sobom krvili. Tu nas dočeka nov kormanoš koji nas je do Skadra poveo; sa Cetinja su telegrafisali u Skadar, te je izašao pred nas. Nedaleko odatle vidili smo na levoj obali, do same Bojane, velike i vrlo lepe razvaline. Jedni vele, da je bila negda srpska crkva, a drugi to poriču i drže da je latinska crkva. Za nepuna tri sata došli smo u Skadar, i stali smo kod dugačkog drvenog mosta što preko Bojane vodi. Tu kod samog toga mosta, iztiče Bojana iz jezera. Stali smo na dobrih pedeset koraka od obale, privezali smo vapor za most i za neke direke, što su udareni u vodu za vezivanje brodova. Skadar je velika varoš; kažu da preko trideset hiljada duša ima. Grad je od južne strane na jednom zasebnom brdu. Veliki pazar, gde su samo trgovački dućani i zanatske radionice, odmah je do Bojane. Dvadeset minuta k severu od pazara, prostire se u ravnici varoš sa lepim kućama i mnogim, dosta širokim ulicama. Svi, što imaju svoje poslove, rano dođu na pazar, tu u podne olako ručaju, kao što čine obično zapadni narodi, pa rade do mraka, i onda zatvore svoje dućane i radionice, pa se vrate svojim kućama u varoš na prenoćište. Glavna jeđa sa celom familijom, to je večera.
Nije prošlo pet minuta od našega dolaska, a svet se počeo kupiti na obali i na mostu, Kao munja prošao je glas kroz čitav skadarski pazar, da je došao jedan crnogorski parobrod, pun Crnogoraca i da se veliki crnogorski barjak vije ispod mosta. Takav prkos nije se nadao Skadar nikad dočekati. Muslomani ostavili su svoje dućane i dotrčali na obalu; niko nije mogao verovati dok nije svojim očima vidio. U tome doveze se k nama Perović, glavni trgovac skadarski, dobar Srbin i naš davnašnji poznanik, on često dolazi na Cetinje, preko njega crnogorska vlada sve svoje poslove u Skadru vrši, i po tome je poznat kao neki crnogorski konzul, pri tom on, pored svoje trgovine zastupa i nemačkog konzula. Bogat je, računaju ga na sto hiljada talira. Nosi se kao i svi Skadrani, arnautski: ubranu košulju, i na glavi veliki fes. Razgovoran je i vesele naravi. Ulazeći na parobrod glasno je pevao:
Stambole gordi u more toni!
Silna je ruka koja te goni.
Kako je došao kaže nam, da je po preporuci sa Cetinja, kod paše sve što je trebalo svršio i ugovorio da se odmah most otvori i da prođemo u jezero; među tim da mi izađemo na njegov dućan, koji od obale ne beše ni trideset koraka da se malo založimo i pročastimo. Zaista dođoše određeni majstori i počeše na jednom mestu razvaljivati most. Sveta se još više nakupilo, i najpre turska dečurlija a posle i matori ljudi, počeše vrevati i vikati: da se odmah crnogorski barjak skine. Na čamcima opkolili su naš parobrod i počeli su pretiti. Kao uz prkos vetar je duvao, i velika crnogorska zastava sa belim krstom na sredini, u svoj svojoj slavi vijala se na parobrodu.
Paša je dozvolio da možemo dalje putovati, kako most bude otvoren; ali Muslomani Skadrani u gomilama otišli su i kazali paši: da će pre krv pasti, nego što će ma kakva lađa s crnogorskim barjakom kroz Skadar proći. Sima neda ni spomenuti da se zastava skine: to ne može crnogorski obraz podnijet’. — Jedno odelenje turske redovne vojske došlo je na obalu da održi red. Mašinista Karlo, koji je neko vreme u Poli, kod austrijske marine služio, skinuo beše crnogorsku kapu i metuo onu zvaničnu kačketu, što nose austrijski oficiri. Osećao se da je u većoj sigurnosti pod tom kapom. Svi Skadrani dobro poznaju kapu bečkoga ćesara; đaurina, pod tom kapom, Turčin ne sme darnuti. Kad to Sima primeti, ljutito mu viknu: „crnogorsku kapu na glavu! rđo lacmanska! ili ću te sad u vodu baciti!“ Sa teškim uzdisajem Karlo izvadi iz nedara crnogorsku kapu, i metnu je na glavu. Naš stari poslužitelj, sa prekrštenim rukama stajao je u dnu parobroda bez crnogorske kape. „Andrija! što si gologlav?“ — „Šjor molim se bogu.“
Tri dana pred naš dolazak, usled zahtevanja Crne Gore i evropskih velikih država, a po presudi turskoga suda, obesio je paša dva junaštvom svojim čuvena Turčina, za koje se dokazalo da su bili kolovođe kad su Crnogorci u Podgorici isečeni. To je nečuveno i nigda do sada nije bilo slučaja, da Turčin bude najmanje kaštigan, kad Crnogorcu glavu odseče. Za takvo delo davane su nagrade i pohvale. Da bi se samo mir sa Crnom Gorom održao, pred pazarom obesili su ta dva Turčina, i još mnogi podgorički Turci osuđeni su na robiju i na tamnicu. To je sav Skadar protiv sviju đaura, a osobito protiv Crne Gore uzrujalo. U tu veliku razdraženost mi smo sa crnogorskom zastavom došli i dali im zgodnu priliku da se mogu osvetiti; oni su žalili što ne vide na našem parobrodu Marka Miljanova ili koga drugog vojvodu; nego vide samo one, koji nisu ni jedne turske glave odsekli. — Pobožni i miroljubivi Andrija zavarao je Simine oči, i dobro je uvio sav barjak oko motke, samo da bi se vreva svetine malo utišala; i zaista neki su već počeli odlaziti sa obale. Kad Sima to primeti, misleći da je vetar obmotao barjak oko motke, priđe sobom pa ga razvije da se opet leprša. Hoće Srbo da pogine, a neće da se pokori. Pitam ja Simu: šta mu je kazao knjaz pri polasku? Jeli ga poslao da provede parobrod kroz Skadar, ili da zametne rat sa Turskom carevinom? — Sima se smeje i neće ništa jasno da odgovori.
Među tim mi smo obojica s Perovićem izašli u njegov dućan, gde je bila prekrasna užina. Tu smo hteli pričekati dok se most otvori, pa odmah, makar noću, da se uvezemo u jezero. U tom dođe jedan mlad u novoj uniformi obučen turski oficir, predstavi se Simi kao kolega. To je bio kapetan od turskog vojnog parobroda što po celom jezeru krstari i stražari. Govorio je turski a Perović je prevodio. On izjavi učtivo ali odsečno, da nam ne da proći sa crnogorskom razvijenom zastavom, i da se paša, koji nam dozvoljava, nema ništa u to mešati: „on je zapovednik nad vojskom — govoraše dalje, — u gradu i na suvoj zemlji, a na vodi ja sam nezavisan od njega. On ima svoja pravila, a ja imam svoja, preko kojih nesmem preći. Kroz ovaj most još nije ni jedna tuđa zastava proplovila: i budite uvereni, kad bi to bio parobrod sa engleskim barjakom ja bih isto tako postupao.“ — Kaže mu Sima: da jedan deo skadarskoga jezera pripada Crnoj Gori, i da crnogorske lađe imaju pravo ploviti sa svojom zastavom po jezeru; i da će on kako bude ćuprija otvorena, odmah se uvesti u jezero.“ — Na to kapetan od vojenog turskog parobroda polazeći reče; „vi vidite da je varoš uzrujana i da može doći do nereda, koji će biti štetan i nama i vama. Ovo su neposlušni Arnauti, s kojima sve vlasti imaju veliku muku. Kad nastupite na jezero što pripada Crnoj Gori, možete razviti kakvu hoćete zastavu. Kad ne pristajete na to, a vi ćete ovde ostati ili ćete se vratiti od kuda ste i došli. Ja ću sad, radi umirenja varoši narediti, da se ćuprija odmah zatvori. I kad god vidim u turskom jezeru lađu sa crnogorskom zastavom, ja ću je odmah gađati iz topova. Takva naredba postoji i ja ću je vršiti, dokle je iz Carigrada ne promenu.“ Za tim pozdravi se učtivo i ode ljutito. — Kaže nam Perović da je sve tako kao što taj oficir govori, i da paša, koji i u varoši slabo šta znači, počem samo pije i spava, nema nikakve vlasti na jezeru. Sve pašine poslove vrši jedan Englez sa velikom platom. On je odavno u turskoj službi i vrlo je sposoban.
Sa Cetinja dođe nam, na naše pitanje, kratka telegrafska depeša u kojoj kažu: „držite se čvrsto ne popuštajte ništa; bolje je da izginete, nego da skinete crnogorski barjak sa crnogorskog parobroda. Telegrafali smo u Carigrad i svuda gde je trebalo. Doći će zapovest u Skadar da vas moraju propustiti da prođete.“ — Posle takve depeše mi smo uzjali na konje i otišli u varoš, u kuću Perovića, gde nas je dočekala postavljena lepa večera. Od kako smo pošli, to beše prva noć, koju je kapetan Sima spokojno prespavao. Njegovu brigu uzela je na sebe Evropa. Mi smo slatko večerali i mirno spavali, a evropski veliki diplomati i poslanici, čitali su depeše od svojih konzula, i cele noći razmišljali su treba li propustiti taj parobrod? Hoće li to uvrediti dostojanstvo turske carevine? Sultan izgubi će važnost u očima cele Arbanije. Sva raja pomisli će da se turski car od straha udvara Crnoj Gori. Pri tom, taj parobrod, poklon je iz Rusije. Treba se izvestiti: ima li u tome parobrodu topova, pušaka, baruta i sakrivenih ruskih oficira? Nećeš Rusijo kud si naumila! danas Evropom upravljaju sposobni i energični ljudi. Engleski ministar Palmereton, braneći negda tursko carstvo, pravo govoraše: i na varnice treba paziti, od njih postaje plamen. — A korespondenti talijanskih, nemačkih i drugih novina, pisali su svaki po svojoj ćudi, hitne depeše: na evropskom vedrom nebu opet se pojavio oblak, opet od Crne Gore; oblak, koji, ako mu Evropa energično ne stane na put, izvesno će na čitavom istoku doneti strahovitu oluju. Tek što se svršila podgorička razmirica, koja je celoj Evropi bila brigu zadala, i u kojoj je turska vlada, samo za ljubav, mira popustila; i sve što su Crnogorci zahtevali, savesno izvršila; sad evo opet, lukavi gorštaci sa Cetinja, hoće da ruše evropsko spokojstvo; te kao što su i do sada svagda činili, da drže tursku carevinu u večitoj neizvesnosti. Dokle će Evropa trpiti, da od ove šake planinaca zavisi svetski mir! Očevidno je da po ruskom odobrenju, Crna Gora neprestano traži uzroka, da zarati sa turskom carevinom. Jedan ruski parobrod pod crnogorskom zastavom, došao je iznenada pod Skadar i hoće silom da prodre u skadarsko jezero; jedan deo mosta na Bojani već je razvaljen. Cela je varoš neobično uzrujana; što do sada nije bilo nikakvoga pokolja, ima se jedino blagodariti razboritosti i velikoj energiji skadarskoga paše. Kapetan od toga vapora (parobroda), odveć drsko traži, da mu se u roku od dvadeset i četir sata, dozvoli da protiv svakog dosadašnjeg običaja, sa razvijenim crnogorskim barjakom, uplovi u skadarsko jezero. Telegrafska žica izmeđ Skadra, Cetinja i Carigrada neprestano radi. Turska vlada nalazi se u velikoj neprilici: ako ne dozvoli prolazak zameriće se ruskom caru, jer to je njegov parobrod, zameriće se i crnogorskom knjazu, jer je njegova zastava; pri tom turska vlada mora najpre o tom saslušati želje i savete sviju velikih evropskih država. To nije stvar same turske carevine; to je stvar cele Evrope. Svak će lako videti na što se ide. Ako evropska diplomacija propusti taj parobrod, i s time Crna Gora dobije pravo slobodnoga prolaska; onda će posle nekoga vremena, ruska flota pod crnogorskom zastavom uploviti u skadarsko jezero; i zauzeće taj Gibraltar južne Evrope. Kad Slaveni zauzmu to jezero i ušće Bojane onda je njihovo i adrijatsko more, a kad osvoje adrijatsko more, onda su njihove i sve obale toga mora. Važnost skadarskog jezera i reke Bojane niko ne vidi. Treba pomisliti kakva su sila na moru negda bili Slaveni, što su oko Neretve živeli. Bojana sa svojim prostranim jezerom mnogo je udesnija za velike rusko-slavenske planove. Albanezi, koji izbliza vide tu opasnost, vrlo su se uzbunili ovim događajem. Na skadarskom pazaru mnogi govore, da se na tom parobrodu nalazi stari ruski general Andrejev; preobučen kao prosti lađarski sluga, prošao je taj general duž cele Bojane, i obeležio je sve važnije tačke. Crnogorske novine nazivaju Bojanu južnom Nevom. Crnogorci, neće biti dotle zadovoljni, dok se ne raspadne tursko carstvo. Oni imaju pesme u kojima se, kao njihovi gradovi, spominju: Skadar, Prizren i Prilip.
Tako je mali crnogorski vapor, postao veliko evropsko pitanje, koje diplomatima i novinarima, nije dalo spavati. Kapetan Sima gurnuo je ugarak u papirnu Evropu, pa je slatko spavao. — Svaki dan dolazile su i odlazile različite depeše, a mi smo svaki dan častili se i hodali po Skadru. Perović i Sima išli su gde je trebalo, vodili diplomatske pregovore i davali ultimate. Stvar o prolasku parobroda svaki se dan zapletala i odpletala. Kad su god išli paši da se izveste je li došlo kakvo rešenje evropskih velikih država, paša, pijan i dremljiv svagda im je odgovarao: „Evropa hoće mira.“
Slavenin kad dođe u Skadar i u Ljubljanju, u te dve stare slavenske varoši, mora se vrlo začuditi, kad vidi da niko ne govori slavenski, niko ne zna slavenskog jezika, niko neće da je Slavenin. Kad se Slaveni prelivaju u veliki i prosvećeni talijanski ili nemački narod, može imati smisla: civilizacija i napredovanje svega onog što čoveka čovekom čini, privlači ih u te velike zadruge; ali kakva smisla ima kad ostavljaju svoj jezik i svoju narodnost, pa se pretapaju u neznatni arnautski narod? Skadar je prava albanska varoš: niko ne zna srpski, niko, osim činovnika, ne zna ni turski. Ne možete u varoši kupiti duvana, ako ne razumete albanski jezik. Oni su Muslomani i Katolici, ali se slažu međ sobom; vera ih ne razdvaja mnogo. Katolici imaju veliku i vrlo prostranu crkvu; i pravoslavni imaju u sred varoši svoju crkvu i zvona; novčanom ruskom pomoći podigli su je i ukrasili. Od sto pravoslavnih kuća, što ih u varoši ima, kao što su mi kazivali, samo četiri kuće govore srpskim jezikom; u svima ostalim kućama potpuno vlada albanski jezik; njihova deca i čeljad ne znaju srpski. Tako je i u čitavoj okolini. Pored Bojane i svuda kud se maknete, nailazite na sela, bregove i doline, koja nose srpska imena; ali srpski niko ni jedne reči ne razume. Arnautski jezik u tim krajevima učinio je čudesa: sve je osvojio. Na zapadnoj strani skadarskoga jezera, dokle traje crnogorska granica niko ne zna albanski; dva koraka preko te granice niko ne zna srpski. Tu ima Muslomana, koji se još prezivaju Popovići; o praznicima skupljaju se na razvaline gde im je negda crkva bila. Albanezi nemaju svojih pismena, knjige u kojima su na njihovom jeziku molitve, štampane su latinskim slovima. U južnim krajevima služe se grčkim pismenima.
U Skadru vidite dosta ljudi obučenih u evropske haljine; mnogi od njih govore talijanskim jezikom. Trgovci skadarski idu često svojim poslom u Trst. Zanati od svake vrste razvijeni su i napreduju. Imaju strpljenja pri teškim poslovima. Kod njih ne možete primetiti one turske lenjosti. Oni su ponositi i mnogo drže na svoju narodnost. Vrlo su umereni u jelu i piću; varošani više vole zanate nego trgovinu; štedljivi su. Rado pevaju; a imaju neke osobite melodije, koje su prijatne slušati. Po planinama žive Arnauti kao divljaci; celog svog života ne slaze u varoš; Ima odraslih ljudi koji ne znaju šta je to novac; oni provedu sve svoje godine u planini kod stoke. Arnauti uzdižu svoje junaštvo nad crnogorskim. „Koze crnogorske!“ kažu oni za Crnogorce. Ali zavide Crnoj Gori na njenom državnom uređenju. Mladi Đorđe Prenk, miriditski princ, proveo je na naukama čitavu godinu dana na Cetinju. Knjaz ga je nagledao i svakom prilikom lepo prizivao; nosio je crnogorske haljine i živio je na Cetinju sa svima kao sa rođenom braćom. Naučio je lepo srpski govoriti, čitati i pisati. Vrlo je pobožan, svagda, kad je trebao da se prečesti, silazno je u Kotor u katoličku crkvu. U govoru i u celom svom ponašanju odličan je i plemenit. Kad je polazio kući, svom ocu u miriditske planine, mnoga od nas, njegovih poznanika, izpratili smo ga preko cetinjskog polja, pri rastanku njemu udariše suze i uzdišući reče: „ah da mi je samo doživiti da vidim međ mojim Miriditima, ovakvi sud i red, kao što je u Crnoj Gori.“ On nije smeo putovati preko Skadra, jer je njegovo pleme u neprijateljstvu sa turskom vladom; nego je propraćen kradom do nekog ugovorenog mesta, gde su ga njegovi Miriditi dočekali i odveli ga u planinu. Za njega Cetinje beše pravi Pariz. „Ah, kako ću ja sada u onoj pustinji živiti!“ govoraše često kad se spremao da pođe.
Albanasi pritisli su svojom narodnošću mnoge zemlje. U grčkoj kraljevini ima ih preko dvesta hiljada. Atina, to je bilo njihovo selo, i danas na njenim ulicama pri svakom koraku, sretnete Albanasa u njegovom narodnom odelu. Kazivali su mi u Atini, da moraju da drže tumača za arnautski jezik pri atinskom okružnom sudu.
Od sviju varoši, u kojima se samo albanski jezik govori, Skadar je najveća i najglavnija. U ovim starim slavenskim zemljama Arnauti su svojim jezikom i varoši zauzeli: Na jugu to nisu mogli učiniti: u svima varošima vlada grčki jezik; Janina prava je grčka varoš; jedini je uzrok tome silnom raširenju arnautskog jezika po našim krajevima, to, što su se Srbi odatle iselili u Ungariju. Cvet naroda srpskog, sa svojim pokretnim imanjem, sa svojom stokom i sa svojim bogatstvom, ostavio je svoje zemlje; Arnauti sišli su sa neplodnih planina, i zauzeli ih. Prizren, stolica, srpskih careva, danas je arnautska varoš. — Nije se srpska vojska, za vreme prvog ustanka, vratila sa Senice, zbog izgubljene srpske bitke na Kamenici, nego zbog toga, što je naišla na jednu tuđu zemlju, gde u narodu nije imala oslonca. Arnauti neće zajednicu sa Srbima, oni su se oduprli na oružje zajedno s Turcima. Da su oko Senice živili Vasojevići a ne Arnauti, srpska vojska išla bi pevajući napred.
Što se Albanasi, pored mnogih svojih pokušaja dosada nisu mogli otrgnuti od turske carevine, uzrok je, što ih ima mnogo muslomanske vere; oni teže izlamskom Stambolu. Crna Gora danas bi isto tako bila, da nisu iztrebili muhamedanstvo izmeđ sebe.
Bliske okoline oko Skadra, po kojima smo jednog dana išli na konjima, nisu lepe. Veći deo brda su od golog kamena. Samo ime Skadra, znači: stena. Reč Miriditi znači: dobro jutro. Skipetari, kao što oni sami sebe zovu, znači: planinci, gorštaci, brđani. Bili smo u srpskoj crkvi kad su došli jedni svatovi. Žensko odelo vrlo je čudnovato. Ogrću neke binjiše. U svatovima bilo je i Muslomana; oni su ostali pred crkvom dok se venčanje svršilo. Gostionica i kafana ima lepih. Gotovo svaka kuća ima svoju baštu, s toga je varoš zauzela vrlo veliki prostor. — Pored svih telegrafskih depeša, koje su dolazile i odlazile, prođe sedam dana, a o našem parobrodu ništa se nije moglo rešiti. To je jedan deo istočnog pitanja, a sve što se istoka tiče, polako se svršava. Među tim mi smo lepo provodili vreme. Ruski konzul Jastrebov zvao nas je često na ručak i večeru. Njegova bašta beše puna rascvetanih ruža i drugog lepog cveća. On i sekretar konzulata Sper, dobro govore srpski. Jastrebov i piše pravilno srpski; član je srpskog učenog društva, i štampao je na srpskom jeziku nekoliko zanimljivih rasprava o srpskim starinama. Kad bi god momci, što oko ručka poslužuju, počeli govoriti arnautski, on se svagda okrene i rekne im: „zborite srpski!“ Kud god smo išli po varoši, radi naše sigurnosti, išla su za nama dva oružana kavaza iz ruskoga konzulata; na fesu im stoji srebrn, dvoglavi ruski orao. Jastrebov više puta štiteći hristjane, pokazao je u Skadru lično veliku odvažnost; često mu je život bio u opasnosti. Skadrani za njega kažu: „mi smo pravi Arnauti, ali i on je pravi Moskov.“ Na posletku došlo je vreme i našem željnom polasku. Tako je dugo premišljano: hoće li se pustiti jedna mala lađica sa zastavom u skadarsko jezero; hoće li se time okrnjiti celokupnost turske carevine i povrediti pariski ugovor. — „Pođi da vidiš sa kolicno pameti upravljane su evropske države!“ rekao je švedski državnik Oksenstierna, svome sinu, kad ga je spremao da putuje po evropskim dvorovima.
Iz Skadra krenusmo se na put vrlo rano. S nama je pošao Perović i njegov zet Luka, trgovac skadarski. Oni su imali svojih trgovačkih poslova u Crnoj Gori. Naš parobrod plovio je punih šest sati preko jezera. Putovali smo neprestano pored zapadne obale, Sa te strane svuda su brda, među kojima je visoki breg Rumija, a odatle malo dalje iza njega Sutorman. Nigde nema šume; po negde vidi se šiprag, a pored obale veliki žbunovi lavrovog drveća. Sa zapadne strane obale su tako strmenite, da pored njih retko gde god ima pešačke putanje. — Skadarsko jezero nije ni nalik na jezera u Švajcarskoj, Italiji i Gornjoj Austriji: nema onoga zelenila ni one lepote; izgleda kao bara, kao Dunav kad se razlije po banatskim ravnicama. Može biti to dolazi otuda, što nije tako duboko kao što su ona jezera; a može biti da je tome sasvim drugi uzrok. Rona, koja protiče kroz plavo ženevsko jezero, i Rajna, koja protiče kroz zeleno bodenesko jezero, zadržavaju do ušća farbu svoga jezera: Rona je plava, Rajna je zelena. Voda od Bojane bela je kao i njeno jezero. — Skadarsko je jezero pusto; nigde nismo videli ni najmanje lađe da plovi, obale njegove isto su tako puste, nigde nismo videli ni jedne koze na onim vrletnim i golim stenama. To jezero nigde se ne spominje u starim istorijskim beleškama; ono je za poslednjih šest vekova postalo, i svojom vodom lepu i plodnu Zetu pritislo. Od negdašnje uzane mlakve, bare, kroz koju je Morača do Skadra tekla, malo po malo, načinilo se veliko jezero. — Veći deo te negdašnje bare, u starija vremena svakog je leta usanuo i na tom je mestu ostalo blato. Otuda dolazi te Crnogorci i danas skadarsko jezero ne zovu dručke nego blato. (Reč „blato“ u Crnoj Gori nema drugog značenja, to je ime skadarskoga jezera; a za ono što se po drugim srpskim krajevima zove blato, oni svagda kažu: glib).
Izlazak Bojane kod Skadra sve se većma zagušuje i zatrpava; to je uzrok te se jezero svake godine sve više širi. Tome prinosi mnogo: most na Bojani kod Skadra, koji je na čestim direcima, koji smetaju da voda otiče, načinjen; za tim valoviti Drin, koji je ostavio svoje staro korito, i pod samim Skadrom ne daleko od mosta u Bojanu utiče, i brzinom svojom pravi veliki uspor. I tako sav šljam i pesak što iz jezera ide, zaustavi se na samom izlasku Bojane i tu pravi nasip. Velike smetnje izlasku vode čine se i tim, što u Bojani, oko mosta udaraju kolje i prave brane, te love ribu. — Izvesno je da jezero svake godine raste i biva sve veće. Stari Crnogorci kazuju, da sada po nekim mestima plove lađe, gde su oni u svojoj mladosti kukuruze sejali, i dokle voda nigda nije mogla dopreti. Pričaju takođe, da se na nekom mestu, kad je jezero mirno i bistro, sa lađe viđali u vodi zidine od kuća. Kad bi se kod Skadra Bojana očistila i njeno korito duboko iskopalo, onda bi iz jezera voda istekla, i ostala bi za oranje lepa i velika zemlja, koja bi sve ove krajeve mogla raniti. Može biti da bi na dnu toga jezera, našli razvaline od starih srpskih sela i gradova. — Gde je ta ravna i bogata Zeta, o kojoj starinski spomenici kao o nekom raju sviju ovih krajeva, sa ponosom govore? Ova kameniti i neplodni bregovi nisu nam mogli takav mio i lep spomen iz prošlosti ostaviti. — Te pitome Zete nema više; ona danas pod vodom leži. Kad bi se skadarsko jezero ocedilo i osušilo, otvorila bi se na tom mestu nepregledna ravnica, koja bi za nekoliko godina postala jedna od najlepših srpskih zemalja: bio bi novi ravni Srem, u kome nigda nema mraza ni snega.
Skadarsko jezero puno je različite ribe. Kod Skadra najviše hvataju jegulje. One u svoje obično vreme, krenu se u velikim gomilama, te putuju u more. Velike jegulje nigda se ne vraćaju u jezero; nestane ih, niko ne zna šta bude od njih. Čudnovato je da sve reke i sva jezera što imaju svezu sa sredizemnim morem, dosta jegulja u sebi imaju; a Crno more i reke što u njega utiču, nikako nemaju. — Ima jezera, iz kojih reka idući u more, na više mesta s visokih stena okomce tako pada, da nije moguće ni jednoj ribi uz te slapove i bukove uzplivati. Šta rade male jegulje kad tu dođu? One po stenama, kroz vlažnu mahovinu popenju se gore i putuju dalje u jezero. — Pričali su mi da ima neka vrsta sitnih riba, koje svake godine u svoje obično vreme, kao mravi krenu se iz skadarskog jezera, spuste se Bojanom u more, pa onda sve pored obale putuju do ušća Neretve; prošetaju se neko vreme po Neretvi, za tim vrate se opet u skadarsko jezero.
Ukljeve mnogo ima po jezeru; to je riba malo krupnija od sardine; na talijanskom jeziku zove se skoranca. Crnogorci je hvataju, suše i prodaju u primorje. Po dvesta hiljada dinara dobiju godišnje za tu ribu. One se obično u proleće, kad prvi topli dani ogreju, milionima prikupe na poznata mesta pri obali jezerskoj. Crnogorci, kako to primete, odmah počnu ih hvatati. Ta mesta tada su puna sveta; svak povrvi na obalu i svak ima dovoljno posla. To je za Crnogorce onih krajeva veselje, kao što je berba za one predele gde ima mnogo vinograda. To je njihova najmilije žetva. Oni međ sobom imaju svoje uobičajene delove, i nigda se ne svađaju o prihodu. Na jedan takav ribolov pozvao me knjaz sa sobom; i zaista vrlo sam se začudio množini onih riba. Crnogorci na pedeset koraka od obale, zađoše sa čamcima, pa jednom mrežom koja je trista koraka dugačka mogla biti, zaokolišiše ono mesto gde se riba skupila. Za tim oni sa čamcima pridržavaju mrežu, a stotina drugih sa obale, za oba kraja polako vuku mrežu sve bliže suvoj zemlji. Kad se ta mreža na deset, petnajest koraka obali prikučila, onda prestadoše dalje vući. Uzeše velike kotarice, koje su za taj posao ispletene, i tim kotaricama zahvataju ribu i u lađe izručuju. Svaka kotarica, kad je iz vode podignu, do polovine beše puna ribe. Kad je lep i tih dan, mogu po četiri hiljade oka takve ribe, samo sa jednim bacanjem mreže da uhvate. Takav vir, gde se ukljeva, najviše u prve proletne dane skupi, zove se oko. To su retka mesta; na crnogorskoj strani ima ih samo tri četiri. Ukljeva je vrlo slatka i zdrava riba. Vazdan smo ih na ugljevlju pekli i jeli, i nigda nam dosta ne beše. U skadarskom jezeru ima mnogo i šarana; jednom bejah na lađi s knjazom, kad je išao u lov na pernatu divljač što se nalazi po jezeru; pa tom prilikom, pri ušću Crnojevića reke, baciše jedan dinamit, i uhvatiše četrdeset i šest šarana, a svaki beše dugačak blizu dva pedlja. Šaran, ili kao što ga Crnogorci po talijanskom jeziku zovu krat, važi ovuda kao najzdravija riba. — Kad se prođe grad Žabljak, ima jedno malo, ali svojim izgledom lepo jezero, ono se zove: gornje blato.
Skadarsko jezero, kad dune vetar niz belopavlićsku dolinu, podigne takve talase, da se po njemu ne može sa ovim malim lađama ploviti. Mi smo putovali lepo i mirno. Kad smo se prikučili crnogorskim obalama, pozdraviše nas sa bregova pucnjavom iz pušaka. Poznali su crnogorsku zastavu. Tako im je isto odgovarano s parobroda. Na Vir-pazaru stali smo uz obalu; beše petak, pazarni dan, i mnogo skupljenoga sveta i lađica sa sviju strana. Prolazak crnogorskoga parobroda posred skadarskog jezera, sa razvijenim crnogorskim barjakom, smatrali su Crnogorci kao jednu novu pobedu nad turskom carevinom. Svi što su toga dana bili na pazaru, iztrčali su pred nas na obalu, i od veselja pucali su iz pušaka. To je bio prkos Turcima koji su svoje posade tada još imali na obližnjim ostrvima: Lesendri, Vranjini i Grmožuru. Na Vir-pazaru ostali smo ceo dan; to je crmnički lepi i topli okrug; to je crnogorski Misir. Hodali smo po svoj okolini. Tu knjaz ima svoj vinograd i lepu baštu.
Vir nema mnogo kuća, ali je na glasu zbog svoga pazara, gde u poznate dane dolazi svet ne samo iz Crne Gore, nego takođe iz primorja, i iz obližnjih turskih mesta, kad nisu s Turcima u ratu. Tu na pazaru ko šta ima prodaje, a kome šta treba kupuje. Crnogorski pazari slobodni su; nema da se plaća nikakva carina ni mjeračina. Na Viru ima jedna jaka kula, koju je vladika Rade ozidao, za sigurnost i odbranu pazara.
Odatle sutra dan pošli smo rano, i za četrdeset minuta uplovili smo iz jezera u Crnojevića reku, kojom rekom, zajedno sa crnogorskim frketima (hitre lađice s veslima), za dva sata dođemo u varoš što se zove Crnojevića Rijeka, ili samo: Rijeka. Tu beše takođe pazarni dan, i mnogo sveta. Svi su se radovali našem dolazku, i za znak veselja pucali su iz pušaka, a naš parobrod okićen cvećem i lavrovim granama, doplovio je do kamenog mosta i tu se uz obalu zaustavio. — Reka, kojom smo od jezera izmeđ crnogorskih bregova plovili, široka je petnaeet do dvadeset koraka; a na nekim mestima zeleni virovi izgledaju kao kakvo malo jezero; ona se izmeđ kamenitih bregova neprestano tamo amo krivuda. Na jedan puškomet više varoši, može se pregaziti, i tu je vrlo brza.
Kako smo došli, Sima je tog istog dana otišao na Cetinje, a mi smo ostali na Rijeci. Varoš Rijeka leži na levoj obali pored same vode. Prema varoši, s druge strane na brdu, stoji starinski grad Obod. Tu je crkva, škola i nekoliko kuća. Obe strane skopčava lep most. — Mnogo sam puta dolazio na Rijeku, ali sad sam prvi put obišao njene okoline. O njima se nema šta govoriti; one su brda od kamena kao i sva Crna Gora što je. Išao sam uz reku do jedne velike pećine iz koje ona izvire, i u malim vodopadima, gde su vodenice, barutane i fabrika za puške, teče dalje. Za nepun sat može se doći do te pećine.
Grad Obod najviše je znamenit time, što je tu prva srpska štamparija podignuta. Crna Gora beše jedna od prvih zemalja u Evropi, koja je odmah, kako se čulo za pečatanje knjige, nabavila iz Venecije štampariju, i smestila je u grad Obod. To je bila prva uredna štamparija sa kirilskim slovima. — Prva knjiga na svetu štampana je u Nemačkoj 1455., a u Crnoj Gori 1493. godine. To jo bila, prva pečatana knjiga na slovenskom jeziku; jer knjige što su tada u Poljskoj i Českoj pečatane, bile su na latinskom jeziku. Prva knjiga u Italiji štampana, je 1465., u Engleskoj 1474., u Rusiji 1493., god. Ni jedna knjiga, u tom dobu u Evropi pečatana, ne nadmašuje svojom lepotom, one knjige što su tada u Crnoj Gori štampane. Oko Grada Oboda još se može naći olovnih slova od te prve štamparije, i niko se ne seća da ih pošlje u narodni muzej.
Bio sam u crkvi i pohodio sam školu na Obodu. To je jedna od najboljih škola u svoj Crnoj Gori. Svi crnogorski učitelji, koje sam do sada poznao, dobri su i vrlo revnosni za prosvetni napredak. Sposobne učitelje daje cetinjska bogoslovija, a ima ih i Dalmatinaca, koji su u zadarskoj srpskoj seminariji svršili nauke. U svima školama jezik je — crnogorski; u mnogome različan je od onoga priznatog, lepog jezika na kom je biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju, da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kom se do sada najviše pisalo i radilo ostaće za svagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika, nego što je izmeđ portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši, samo napominjem, da bi za ljubav književnog jedinstva, trebalo da manjina pristupi većini, i da svi, koji jedno srpsko ime na sebi nose, počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju ni malo nisu skloni tome. Oni vele: mnogo je lepše i običnije kazati: lijepa, bijela, sijeda, kosa u đeda; nego: lepa, bela, seda kosa u deda. — Za vreme mog prvog bavljenja na Cetinju, knjaz Danilo neprestano me popravljao u govoru. Jednom pred veče u šetnji na cetinjskom polju, razgovarao se on nešto sa Crnogorcima; u tome dođe perjanik i reče mi, da mu kažem da je večera gotova. Kad je knjaz Danilo svršio svoj razgovor upita me: što je dolazio perjanik? „Zovu na vječeru;“ odgovorih mu ja. „E ti prećera! — odgovori on glasno smejući se, — ni Crnogorci ne kažu: vječera; govori od sada kao što si navikao“.
Sa Rijeke Perović vratio se u Skadar, a ja i Luka kretosmo na Cetinje. Nismo mogli naći konje, nego uzesmo pod kiriju mazge sa golim samarima. Mesto uzengija bile su dve uzice, a mesto uzde samo ular. Češće sam tako putovao po Crnoj Gori. Mazge sigurnije od konja koračaju po ovim kamenitim i strmenitim stazama. Sretno smo išli uz reku do pod breg; tu moja mazga svrati na jedan mali i uzani potočić. Viče Crnogorac, što nas je pratio i čije su mazge: „nedaj tamo!“ Ja sam mislio da je žedna i hoće da pije vode; no mazga, kad dođe do potočića, saže glavu, onjuši vodu, pa se onda kao koza prope, za tim prući se stražnjim nogama, a ja padoh na zemlju. Nisam se mogao na ruke dočekati, u desnoj ruci držao sam razapet amrel protiv sunčane žege, a u levoj držao sam ular i otvorene novine, koje smo pri samom polasku sa Cetinja dobili. Pao sam na levo rame i prilično se ubio. Crnogorac odmah pritrča i proklinjući svoju mazgu, pomože mi, te se opet na samar popenjem. — Kad smo pošli uz brdo, on mi, vajkajući se, svaki čas govoraše: „ti se ubi, gospodine?“ — ja sam odgovarao: „nisam!“ — „jesi boga mi!“ — „nisam boga mi!“ — „ama jesi, a nehoćeš da kažeš;“ — „ama nisam, kažem ti.“ — Kad mi se dosadilo tako odgovarati mu, ja okrenem drukče. Posle desetak minuta on opet reče: „ti se ubi, gospodine?“ — „jesam, te mnogo!“ — Na to on povika: „nijesi boga mi!“ — „jesam boga mi!“ — „ama nijesi, nego se samo šališ!“ — „ama jesam, nije mi do šale.“ — Luka, na deset koraka jašio je pred nama, i neprestano se na samaru previjao i po kad kad jauknuo. — „Luko, tebi nije dobro; šta, ti je?“ viknem ja. „Hoću da umrem, — odgovori Luka — htio bih se smijati, a nesmijem, bojim se naljutićeš se.“ — „Smej se Luko koliko hoćeš; i ja bih se smejao, da me rame ne bole.“ Na takav moj odgovor Luka spusti ular, sklopi amrel, i tako se glasno smejao da su se sva brda orila. Njegova mazga, uzbuđena tim veseljem, što god može, poče najpre onom opasnom stazom, a posle krez kamenje i granje, trčati, tako, da je Luka prekinuo smej i vikao: „pomagajte pogiboh!“— Crnogorac nije ih mogao stići, dok se nisu survali u jedan mali klanac. Kao Mazepa ležao je Luka pored izvrnutog samara. Nije bilo velike štete: okrnjio se samar i prekinule popruge (kolani); a Luka udario nekoliko puta kolenima i golenima o kamenje. — Sve mazge vrlo su lukave i pakosne; mrze na ljude: biju ih nogama, ujedaju zubima, i svakom prilikom glede da im kakvo zlo učine. Mazge su na ovaj svet posle konja došle, i još se nisu navikle da služe ljudma i da nose njihov jaram. Od domaćih životinja, one se jedine još bore za svoju slobodu.
Kod lepog sela Ceklina, u kome su kuće kao tvrde kule ozidane, ne daleko od puta u šumi, primetim neku novu, lepu građu i tri čoveka, tešu i nešto testerama stružu. To je prvi put da sam vidio Crnogorce da takav majstorski posao rade; za to sam hteo da svratim da se sit nagledam. „Hajde čoče: — reče mi Crnogorac što nas pratio, — nemaš šta viđeti! ono su zimus došle nekakve Bugarštine (Bugari), pa vascijeli dan tešu i stružu neke jade.“
Ručali smo u Dobrskom selu u maloj krčmi. Beše još nekoliko Crnogoraca. Prizovemo na ručak i jednoga starog Pipera, koji iđaše na Cetinje. Posle ručka i dugog razgovora, onaj Piper poče tražiti svoju kutiju s duvanom. Kad čovek što god izgubi, najpre po svojim nedrima traži; tako je i on činio. Za tim je tražio oko sovre i svuda po sobi. „Ljudi! đe je moja šatulja s duvanom?“ — govoraše neprestano. „Va istinu, ako si je ovđe izgubio, naći ćeš je“ odgovaraju mu Crnogorci što su sedeli u krčmi. Posle dugog uzaludnog traženja, stari Piper pogleda po svima, slatko se nasmeja, pa reče: „svi U kući pošteni, a Martinu nema kape!“
Od Dobrskog sela čitav sat, do blizu Cetinja, išli smo peške. Vrlo je uz brdo, pri tom put vodi pored jedne strmenite strane, niz koju se mnoge mazge, zajedno sa svojim tovarom, skrhale. Mazga obično nigda neće da ide sredinom puta, nego svagda ide krajnjom ivicom, tako, kad bi se jedan kamen pod njenim nogama otisnuo, ništa više ne bi je moglo zadržati od propasti. Niz tu strmenitu prljušu, kao što su nam kazivali, skobrljao se zajedno s konjem neki arhimandrit Dimitrije; i ništa nije bilo ni njemu ni konju. Taj Dimitrije bio je mimo ljude, i ostavio je mnoge priče posle sebe; ja ću samo jednu ovde navesti. On je proveo sav svoj život kao arhimandrit u manastiru Morači. Ne znam je li rodom iz Crne Gore. Jednog dana dođe mu u gosti u manastir jedan odpušteni ruski oficir. Morača je pustinja, i Dimitrije, koji je rado pio, a nije imao s kime, jedva dočeka toga Rusa. Čitavu nedelju dana sedeli su, pili i pevali. Jednoga dana Dimitrije podreže košnice i iznese na ručak saće s medom pred svoga milog gosta. Rus je jeo ono saće kao smušen; za nesreću jedna pčela, koja je u saću živa bila, ujede ga za usnu. Rus naljuti se i vikne na Dimitrija: „Durak! što nisi najpre otrebio ovo saće od pčela, pa mi onda doneo?“ — Nato mu Dimitrije odgovori: „a što jedeš ka medved đe su ti oči, što ne gledaš?“ — Malo im je trebalo, jer su obojica bili vinom dobro ugrejani. Dve tri reči, pa se ščepaju za guše i počnu se tući preko sovre. Dugo su se tako rvali, dok najposle Dimitrije obali Rusa i počne ga kolenima gnječiti. „Dimitrije — rekne mu na posletku Rus, — pusti me, daću ti ovu medalju“. — Dimitrije ga odmah pusti. Rus skine sa svojih prsiju medalju i pridene Dimitriju na grudi. Za tim opet sednu za sovru, i pili su još deset dana. — Posle nekoliko meseci, Dimitrije dođe na Cetinje. Vladika Rade, kad ga vidi s ruskom medaljom, začudi se i rekne: „Dimitrije! otkuda ti ta medalja?“ — „Ne pitaj gospodaru! — odgovori Dimitrije, — dobio sam je u jednom teškom boju“. — on je duboku starost doživio. Njemu su i Turci donosili svoje bolesnike, da im čita molitvu. Svuda gde je trebalo u molitvi kazati: pomjani gospode raba tvojega Osmana; on je govorio: „pomami gospode stvorenije tvoje Osmana!“ — Turci hercegovački i danas dolaze u Ostrog, svetom Vasiliju radi iscelenja. Oni mnoge hrišćanske praznike svetkuju; na svetog Vartolomija neće ništa da rade: boje ga se. Oni kažu: „to je neki maniti đaurski svetac, što vratove lomi.“ Sveti Vasilije rodom je iz Hercegovine; pre sto šezdeset godina, kao vladika prebegao je u Crnu Goru i nastanio se pod Ostrogom. Tu je u strmenitom bregu, što se zove Ostroška greda, u jednoj maloj, gotovo nepristupnoj pešteri, skromno i pobožno živio; tu je umr’o i posvetio se; tu i danas u kivotu celokupan počiva. Pola sata odatle niz brdo, nalazi se veliki i lepi manastir sa prostranim ćelijama, gde se silni svet iz Crve Gore i Hercegovine, o Duhovima skuplja. To se zove donji manastir, a ona pećina, gde je sveti Vasilije, i gde samo jedan stari kaluđer živi, zove se gornji manastir. No i tu su Turci uznemirivali svetog Vasilija, i odatle je često, u vreme opasnih ratova, morao mrtav u kivotu begati. Takav je slučaj bio i lane, kad je Sulejman sa velikom vojskom prodr’o kroz Ostrog. Knjaz je naredio; da se svi ranjenici i sveti Vasilije, odmah na Cetinje prenesu. Kad dođu da nose svetog Vasilija, stari kaluđer, koji je takođe Hercegovac, prihvati se rukama za ćivot, pa poviče: „šta vam je Crnogorci? neće svetac da bjega; nije on kao vi; ne boji se on turske sile. Evo, ćivot neda se pokrenuti; neće svetac da bjega!“ — Onda perjanik, što je bio određen da tu naredbu hitno izvrši, pristupi svecu, celiva ga i reče: „je si čuo sveti Vasilije! rekao je gospodar da bjegaš; ako hoćeš, hajde: a ako nećeš može ti biti! ali znadi: spali će te Turci isto kao sv. Savu.“ Za tim okrene se da ide. Dobri i vrlo pobožni kaluđer, na novo očita molitvu, u kojoj je molio sveca da se krene. Posle te molitve, sa suzama u očima rekne: „hodite Crnogorci! hoće svetac da bjega; evo ga lak kao pero.“ — Sveti Vasilije bio je na Cetinju do letos (1878. god.) — Kad su ga hteli opet da prenesu u Ostrog, bila je velika svečanost. Knjaz mi je ukazao počast i pozvao me, te sam s njim i još četiri vojvode, nosio sveca od crkve do na kraj varoši.
Crnogorci su pobožni; ali nisu ni malo zaglupljeni verom, nisu nigda pritvorni fariseji. Ljudi, što se neprestano bore za slobodu svoga tela, nisu ni svojom dušom zarobljeni, nisu sujeverni. Francuski Montanjari, kojima su njihovi lukavi i pritvorni kaluđeri sva vera i sav razum, kažu: „ko ne veruje ni malo na đavola, taj veruje vrlo malo na boga“ a Crnogorci vele: „bog je stvorio čovjeka da čovjekom bude; — ni bog ne traži ono, što ne može crnogorski obraz podnijet.“ — Jedan prosti seljak, zapitao je u sred sabora staroga igumana iz manastira Vujna: „boga ti hadži-Josife, kaži mi iskreno što god o onom svetu?“ — „Boga mi brate, — odgovori mu stari iguman, — i ja bih dao pedeset dukata onome, koji bi mi ma što god istinito o tome znao kazati.“ Na takvo pitanje kakva bi čudesa rimski kaluđer odgovorio! —
Pričaju da je neki kaluđer Grk, iz svete gore, došao u Drobnjake crnogorskom popu na prenoćište. Pop spremi dobru večeru i iznese na sovru. Onda svetogorski kaluđer zapali veliku voštanu sveću, i svi ustanu na molitvu: no ta molitva trajala je puna tri sata. Kaluđer je, kažu, izčitao jednu veliku knjigu svu, pa onda uzeo da čita drugu još veću. Domaćin, kad vide da molitvi nema kraja, a čeljad počela dremati oko sovre, okrene se i rekne ženi: „sjedi ti te večeraj s đecom; pa idi, te spavajte a ja ću se sa ovim ludakom do zore nositi.“ — U jednoj hercegovačkoj četi, gde i Crnogoraca beše, jedan Crnogorac izvadi iz torbe komad suva mesa i počne jesti, a beše post. Hercegovac, kad to vide, reče mu: „mi se bijemo za post a ti mrsiš?“ — Crnogorac se nasmeja pa mu odgovori: „ja se bijem za rišćansku slobodu i za mrs; a ti ako se biješ za post, da bogda nigda se nemao s čime omrsiti.“ — U crkvi ostroškoj, na leturđiji, neki Rus pade na kolena; a jedan izmeđ Crnogoraca, koji ne znađaše taj ruski običaj, nego mišljaše da je od kakve 6olesti pao, pritrča mu, uhvati ga za ramena i govoreći: „šta ti bi čoče?“ htede ga dići. — U cetinjskoj lokandi, jednom pri ručku, gde beše kao obično mnogo stranaca, od različite narodnosti, jedna stara Ruskinja, milosrdna sestra, u razgovoru sa svojim susedima, reče: „ove Crnogorce nigda ne vidite da se bogu mole; vrlo malo veruju; vera im ništa drugo nije, nego jedan lep narodni običaj, da ih ne vidite da se po kad kad prekrste, ne bi rekli da su Hristijani.“ — Na to jedan mladi doktor, Rus, koji je za vreme prvoga rata bavio se dugo u Srbiji, reče: „U Crnoj Gori veruju bar išta; ali u Srbiji ne veruju baš ništa!“ — Ona Ruskinja brzo mu reče: „ne govorite tako; ovaj je gospodin, što sedi prema nama iz Srbije.“ I pokaza mu rukom jednoga putnika, kome se mladi doktor odmah okrete i reče: „izvinite gospodine; ali ja govorim onako kao što mi se učinilo.“ — „Ništa, ništa! — odgovori onaj Srbijanac, — bar u tome pretekli smo Ruse i Engleze sto godina unapred.“
Napomene
- Sada je crnogorska granica do reke Bojane, i Sima Popović sedi u Udćinu kao okružni načalnik.