Poglavlje 2
Mnogi izvan Crne Gore, koji nisu imali prilike gledati crnogorske bitke, misle i govore: lako je Crnogorcu biti junak, sedne u strmenitom bregu, gde mu niko ne može pristupiti, pa odozgo gađa iz puške Turke, koji dolinom ispod brega prolaze; još metne kapu i haljinu na drugu stenu na drugoj strani, te Turci onamo na njegovu kapu pucaju. — Tako, bez ikakve zle volje, samo iz neznanja mnogi misle i govore. U tome njihovom mišljenju jako ih potpomaže i to, što o svakoj bitci čuju i čitaju: da je deset puta a često i dvadeset puta poginulo Turaka više nego Crnogoraca. — Nema sumnje, da je njih dvadeseti deo ginulo koliko Turaka, odavno bi ove gore bile puste. Oni su svagda znali: da njih jedva sto pedeset hiljada duša, stoje prema turskoj carevini, koja broji preko trideset milijona. Njihova hitrina i veština u ratovanju, zaklanja njihove glave. Može biti da njihova neobična odvažnost, čini te manje ginu, a svagda pobede. Oni imaju istu poslovicu kao i Rimljani: da pregaocu bog pomaže. Tu je poslovicu iskustvo među njima stvorilo; oni je nisu iz latinski knjiga doznali. Skup je život svakoga Crnogorca, pored svega toga, što svaki smatra, da mu je na ovom svetu opredelenje, ginuti. Možete po kad kad čuti kletvu: „da bog da umro na postelji kao žena“. — Oni žale onoga koji pogine ludo i bez zamene. Za obraz i poštenje poginuti u boju, to je života vredno. Otuda je kod njih Obilić prvi junak na svetu. Obilićeva medalja njima je milija nego ikakav drugi orden. Ona se bez pravog junaštva ne dobija. Crnogorac kad sprema svoga sina u boj kaže mu: „čuvaj obraz a ne čuvaj glavu!“
Crnogorci su i u ravnicama neodoljivi junaci; a strahoviti su svome neprijatelju svagda i svuda, osobito pri jurišu. — Kad prestane duga puška pucati, kad povade noževe, kad potrče preko polja i poviču: „ha! ko je Crnogorac!“ najčvršća turska vojska zatrepti, zbuni se i počne begati. Oni svagda, sretno izberu trenutak kada treba jurišiti; brzo kao munja pretrče onaj puškomet prazne ravnice; kad se pomešaju, onda neprijatelju nije više ni od kakve koristi puška. Crnogorski noževi čine užas u turskoj vojsci. Njima je osobito mio onaj boj gde treba velika odvažnost, hitrina i naglost; jer dobro znaju, da toga njihov neprijatelj nema toliko, koliko ga oni imaju; i onda su sigurni da će njihova pobeda biti. Oni sami kazuju: da pri jurišu najviše odesku glava, najviše zadobiju slave i pljačke; a najmanje ih pogine. U takvim prilikama može da se pokaže i oceni pravo junaštvo. Posle svakog juriša, ili posle svakog boja gde je do noža dolazilo, odmah se zna i priča, ko je odvojio i ko se najbolje pokazao; svi mu priznaju i hvale ga da je junak, a on skromno odgovara: „kao svaki Crnogorac!“ — Ovoje junaštvo i svoju slavu deli sa svima svojim zemljacima.
Oni su junaci i na vodi. Bilo je vrlo zanimljivih bojeva s lađama. Jedni veslaju, a drugi pucaju. Šta više, sramota je sediti, nego ko je junak stojeći puca iz lađe. Isto tako i Turci veslaju na susret i pucaju. Kad se na blizo sukobe, skaču u neprijateljske lađe, i tu se na sred skadarskog jezera, noževima kolju i seku, dok jedna strana ne izgine ili ne pobegne. — Ima sela i plemena za koja pričaju, da su vešti na vodi kao i primorci. Skadarsko jezero, kad dune vetar, može da pomanita kao i more; ali oni opet i tada po njemu plove, i ako gde opaze turske lađe, zagnaju se na nji. Ima ih vrlo dobrih plivača i gnjuraca: po gde koji zaroni u duboki vir Morače, pa kad nađe u kamenitim šupljinama ribu, zavuče odmah prste u njene škrnje do glave, pa onda se njom zajedno gore iskoči. Riba je po kad kad grdno velika; malo manja u dužinu od njega. Pošto izađu na površinu vode, tu se počne borba; riba se praća i otima, i često po vodi pline krv, tako ga riba izkolje, ali je on ne pušta, nego zajedno s njom ispliva na obalu. — Bilo je takvih ronaca, koji su se posle bitke na Fundini gnjurali te sa podavljenih Turaka iz dubine oružje, a kad kad i odsečene glave, iznosili.
Crnogorci drže, da je od sviju bojeva za ove tri godine, bitka na Fundini, bila najveća turska pogibija. Hiljadama Turaka, tu je poginulo i udavilo se. Dva sata daljine putem kuda su bežali, ležale su turske trupine i pobacane puške. Niz Moraču i po skadarskom jezeru, plovili su leševi kao klade. Nekoliko meseci Skadrani, niti su pili vode iz Bojane, niti su jeli ribe iz jezera. Tu je zadobiveno hiljadama ostraguša Martinijeve sisteme. Te puške Crnogorci zovu inglezice, ili glušice, jer kad pucaju ne čuju se daleko. Crnogorci ih vrlo rado imaju, jer one daleko biju i nisu teške kao druge puške. Jedan vojnik, koji je jednu takvu pušku na Fundini zadobio, oseti da je nešto teža nego druge što su; pošto je bolje zagledao, pozna da je drvo na kundaku bušeno, pa opet začepljeno i lepo uglađeno; kad udari nožem, te razcepi kundak, prospu se dukati iz njega. Onaj Turčin čija je to puška bila, izvrtio je u kundaku rupu, i sve što je imao metuo je u tu rupu, kao u neku štedionicu. Tu mu je najsigurnije bilo; znao je da se od puške neće za života odvojiti. Kad to čuju drugi Crnogorci, koji su takve iste puške zadobili, naume svaki da svoju pušku razcepi, da vide ima li i u njima dukata. Muku su imali vojvode, dok su ih od toga odvratili da ne kvare puške. (Moguće je da Fundina vodi svoje ime još od Rimljana, kad su oni tu u Duklji živili, i da znači izvor, zidani studenci; jer tuda ima izvora, i nalazi se još rimskih zidanih vodovoda. Može biti da se od tih vodovoda (cevi) i reka zove Cijevna. — Arnauti i Kuči mesto Fundina izgovaraju Fundana).
Mnogi, koji nigda nisu bili u Crnoj Gori, niti poznaju izbliže, misle, da turski soldati ne umeju se maći u ovim bregovima i krševima; i da su samo ove strmenite planine održale Crnogorce u njihovoj dugoj i nejednakoj borbi. No to se ne može kazati, kad pogledamo koliko ima ovako isto bregovitih zemalja, koje su Turci odavno osvojili i neprestano drže. Planine u Albaniji, planine u Epiru i Makedoniji, u kojima žive različiti narodi, a osobito Arnauti i Grci, ništa nisu manje od crnogorskih planina. Crnogorce je održalo crnogorsko srce. Bregovi bili su im samo verni sajuznici. Ma kako da je grad jak on se brzo preda, ako u njemu nema dobrih junaka da ga brane. — U ranija vremena turski regularni vojnici, zaista nisu bili mnogo vešti po planinama; ali od nekog podužeg doba, tako su se navikli, da soldati iz same ravne Arabije, kao koze pužu se po stenama, i usred boja i vatre, na ramenima nose topove na strmenite glavice; i od kamena do kamena priskaču i pucaju. A Turke iz Hercegovine i Arbanije, koji su svagda sa nizamima na Crnu Goru udarali, nećemo ni spominjati; za njih svak zna da su odrasli u ovakvim brdima, i da su od detinjstva vični kršu i bojevima. — Pričaju Crnogorci da je pređašnjih godina turska regularna vojska, prema njima bila vrlo plašljiva i nevešta; kad ih u kakvom boju slome i potisnu, oni bace puške pa beže kao stoka, a Crnogorci trče i seku im glave. Često su u takvim slučajevima Crnogorci jedan drugom, kao od šale vikali: „dosta ljudi, dosta! ostavite što i za drugi put!“
Hercegovci Turci, dok su još bile bogate age i begovi, dok su nosili toke, noževe i puške u srebro okovane; to je bila vojska po ćudi Crnogoraca. Znaju se po imence; i jedni i drugi znaju zašto se biju. Istina junaci, i bez krvi ne mogu se dočekati; ali kad Crnogorac takvog jednog Turčina poseče, pozna u njemu svagdašnjega krvnika svoje zemlje; kroz svu Crnu Goru prođe glas: posekao toga i toga bega; osvetio toga i toga Crnogorca; — na prvom saboru sluša, gde mu se ime uz gusle spominje; pri tom, kad takvog jednog Turčina poseče, nađe na njemu dosta oružja, novaca i bogatih haljina. Nizama kad poseče ne nađe kod njega ni duvana. — Na velikoj grahovskoj bitci (1858), kad je turska vojska u najvećem neredu i zabuni na sve strane begala; oni Crnogorci, što su hercegovačke begove jurili, dovikivali su onima što su trčali za nizamima: „haj Crnogorci! jamite te trice, da siječemo ove ljude!“ — Tada još nisu bile poznate ostraguše, no turska vojska imala je vensenske puške, koje su svoje krupno zrno dva puta toliko nosile, koliko crnogorski dževerdani. — Teško i preteško bilo je Crnogorcima što nisu imali puške onakve, kakve su Turci imali. Ni s koje strane nije im se dalo nabaviti ih. Sve svoje pobede morali su veštinom, jurišom i golim nožem izvojevati. Tek je knez Nikola ovih poslednjih godina, naoružao Crnogorce sa dobrim ostragušama i sa velikim revolverima. Tada je Crna Gora mogla preći od večite obrane u junačko napadanje. Čuo sam, kad jedan uze ostragušu, i metu revolver za pojas, da radosno reče: „dao mi je gospodar krila:“ — I zaista ni jedan nemački krojač, nije se obradovao toliko mašini za šivenje, koliko Crnogorci ovom zgodnom, i osobito u njihovim rukama, strahovitom oružju. „Gde nas je stotina, tu možemo sada kontati (računati) da nas je šest stotina,“ — vele oni, — jer svaki revolver ima šest dobrih metaka, koji je svaki pouzdaniji i dalje goni, nego negdašnje njihove duge puške. Kad Crnogorac mete ostragušu na rame, revolver i oštar veliki nož za pojas, i dosta fišeka; onda zaista ima krila.
Za ovih poslednjih dvadeset godina, nizami i njihove vođe izveštili su se u ratovanju sa Crnogorcima; hercegovački begovi pak oslabili su, — ne toliko u junaštvu, koliko što su osiromašili i moralno klonuli, naročito od onoga doba, kad je Omer-paša (1851) prošao s vojskom i tursku aristokraciju u Bosni i Hercegovini ponizio i nizamskoj vlasti potčinio. Do pre četrdeset godina, silni su i jaki bili hercegovački begovi, vojevali su protiv bošnjačkih Turaka, protivu Crne Gore i protiv cara, kad je sultan Mahmud preduzeo reforme, i počeo neki novi red uvoditi. Danas takvih begova gotovo i nema. Osiromašila raja pa osiromašili i oni. Ni sada nisu oni ograničeni u svojevoljstvu; ali nemaju šta više da otimaju. Oni su kao gusenice, pošto su sve, što su oko sebe našli, pojeli, počinje i njih nestajati. — Opustili su dvorovi i teferiči bogatoga Rizvanbegovića; srušene stoje kule besnoga Čengića; ugasila se vatra na gospodskom ognjištu bega Ljubovića. Sve su to bili kroz duga vremena, ljuti ugnjetači hercegovačkih Srba. Hoće li se na tim razvalinama podići srpske škole i fabrike: to je ona briga koja srce svakog rodoljuba teško pritiskuje. — Za kuću bega Ljubovića pričaju: da vodi svoje ime i poreklo još iz Dušanovog vremena. Kad su Turci prodrli u Evropu, da osnuju svoje carstvo, i kad ih je kralj Vukašin s vojskom na reci Marici sreo, dva su se Ljubovića u toj bitci protivu Turaka borili, i obadva poginuli. Sada, kada propada tursko carstvo, kad se digli Srbi Hercegovci za svoju veru i slobodu, pet Ljubovića obukli se u najlepše haljine, pojahali najbolje konje, i sa jedom i prezrenjem jurišili na Hercegovce, i svi pet poginuli jednog istog dana. Nisu hteli da prežive svoje gospodstvo. I bez ovoga rata svi turski begovi bili su propali. Bezposličenje ih zaglupilo, a siromaština ih udavila. Ništa im nije ostalo od gospodstva, osim staroga oružija i prostačke gordosti.
Kad govorite s jednim begom, koji je pod Durmitorom odrastao, koji može biti nije ni do Trebinja dolazio; morate se čuditi njegovom sujeverju, njegovoj prostoti i njegovoj beskrajnoj gluposti. Morate se čuditi, šta može glupa vera od jednoga čoveka načiniti, i šta se koješta bezmislenoga kroz vekove, međ prostim narodom, može na veri nazidati. Takva vera, ko se od nje kao od kakve duševne bolesti ne brani i ne otima, uzme čoveku sav razum, zabrani mu razmišljati, pretvori ga u neko čudovište, koje kod govori o svojim ubeđenjima, o svom sujeverju; ne znate pouzdano kazati: ili je lud, ili se šali, ili ozbilje tako misli i veruje. — Kako uzvišeno stoje stari idolo-poklonici Grci, prema muhamedancima koji sa munareta svojih džamija viču: nema boga osim boga! — Dve hiljade bogova nije smetalo Jelinima napredovati, i u naukama i veštinama čudesa stvarati, jer su smeli svoje misli i razmišljanja slobodno kazivati, i drugome na ocenu i dalje razmišljanje predlagati. Toga nije nigda bilo kod Turaka. Kad su se drugi nadmetali ko će biti vredniji i pametniji; oni su tonuli u lenjosti i gluposti. — Muhamedova vera kroz tolike stotine godina, i kod tolikih naroda, pokazala se da je nepraktična, da smeta čoveku čovekom biti. — Onaj privremeni napredak Arapa, ne može je opravdati. Taj napredak nije obuhvatao celu oblast slobodnih misli. Napredovali su samo u onim stvarima, koje nisu zadirale u propise korana. — Takve nerasudne vere drže tri hiljade godina Indiju, Kinu, i svu Aziju u teškoj gluposti. Hiljada milijona duša na ovom zemnom krugu, ne sme da misli. — Užasno ali zgodno Muhamedovu veru karakterišu reči jednoga Crnogorca, što ih je rekao drugom, koji žaljaše jedno malo tursko dete, koje beše slučajno u boju kod jednog sela poginulo: „što ga žališ — veli — da je ono htjelo čovjek biti, ne bi se u turskoj vjeri rodilo“.