Pismo 8
U Neapolju, aprila 1851.
Putnici su kao laste: zimi idu k jugu, a kako proleće grane, ostavljaju Palermo, Neapolj, Rim, Nicu i gomilama vraćaju se k severu da prekrile alpiske planine i da nasele Vizbaden, Karlsbad, Helgoland, Baden-Baden. Ono što ih u ove južne krajeve dovodi, to ih i odgoni — toplota. I mi smo sasvim spremni za put. Hoćemo da ostavimo Neapolj. Još ne znamo upravo dan kada ćemo poći. Vladika neće navalice da ga označi, da bi tako izbegao neke njemu dosadne posete i ceremonije.
Išli smo opet u Pompeju. Vladika je želeo još jednom da vidi onu sliku na duvaru što je pred njime otkopana. On je naručio te je jedan vešt slikar kopirao istu sliku, i poneće je sobom. Namerava je poslati u muzej u Beograd. Napisao je jednu lepu pesmu Pompeji; čitao mi je. Kaže mi da je i o Vezuvu nešto zimus pisao, ali ne može da nađe; zabacilo se negde. Ja mislim da mu je ovako, osobito otkako je bolestan, mnogo rukopisa propalo.
Vladika je juče pre podne išao kralju, te se s njim oprostio i rekao mu zbogom. Tom prilikom metnuo je sve ordene i lentu preko prsiju, i pripasao je sablju. Inače nigda ih ne nosi. Ja i Đuka išli smo s njime kao njegovi ađutanti. Kralj sada sedi u Kazerti. To je mala, ali prijatna varoš. Samo je nekoliko sati daleko od Neapolja. Išli smo na železnici, i to u onim istim kolima u kojima se kralj vozi. Kola su vrlo lepa, iznutra su obložena svilom i pozlaćena. Naročiti voz krenuo se iz Neapolja zbog Vladike. Brzo smo otišli, jer se nismo nigde putem zaustavljali. Po želji Vladičinoj, i ja sam bio obučen u crnogorske haljine. Nešto sam uzeo od serdara Andrije, a nešto od Vukala, koji su kod kuće ostali. — U Kazerti na stanici dočekaju Vladiku dvoja kraljeva kola i ađutanti. Kraljeva palata nije daleko od železnice. Ona je lepa i velika; rekao bi čovek da na samim stubovima stoji, toliko ih ima. Stepenice osobito su velike, i neobično široke, mogao bi bataljon vojnika po njima marširati. U hodniku i pred kraljevom sobom dočekalo je Vladiku mnogo oficira i generala; i odmah otvoriše se i jedna velika vrata, i kralj primi i odvede svoga gosta.
Mi ostanemo razgledajući slike po duvaru i zabavljajući se s onim generalima. Ili bolje da kažem, oni su se zabavljali s nama gledajući crnogorsko odelo i oružje. Za svaku su malenkost zapitkivali. Vadili su Đukin jatagan, i pitaju: je li koliko turskih glava odsekao? Ja kažem Đuki šta pitaju, a on im odgovori: „Molto, molto!“ (Mnogo, mnogo!). Pa mi reče te im prevedem i kažem: da je taj jatagan mnogo i srpskih i turskih glava odsekao, jer je najpre bio jednog paše, pa su Crnogorci uhvatili pašu i posekli, a ovaj mu nož uzeli. Zatim pokaza im turski natpis na nožu. Oni glede zlatom izvezeni natpis i pitaju šta znači. „To znači — odmah odgovoru Đuka — ne nosi me žedna!“ Rekoh mu ja: „More, Đuko, neće tako biti; ne znamo šta to turski piše.“ — „Kaži ti njima — reče — da je tako; a ako ne veruju, neka sami čitaju.“
Proveli smo tako u razgovoru oko dvadeset minuta; dok se najedanput ona velika vrata otvoriše, i kralj isprati Vladiku i oprosti se s njime. Tom prilikom kralj je i na nama svoj pogled zadržao. Mi se svi duboko poklonimo osim Đuke. Kad smo silazili niz basamke, reknem mu ja: „Bolan, Đuko, ti se nimalo kralju ne pokloni!“ — „A bogami, jesi čudan! — odgovori mi Đuka. — Kralj otkad se rodio, danas prvi put gleda Crnogorca, pa i to zar pogrbljena da ga vidi!“
Kola su nas opet čekala. Kralj ponudi Vladiku da se malo na kolima po parku prošeta, i Vladika je to primio. S Đukom se oni oficiri koji su nas do kola ispratili najduže praštaše. On im, rukujući se s njima, pola talijanski pola srpski govori: „Adio, đenerale! Adio, šinjor kolonel! Što nosite te sablje cijeloga života ovudijen uzalud? Dođite u Crnu Goru da siječete Turke!“ — Park je odmah do kraljevog dvora: lep je i vrlo prostran. Vozili smo se po njemu tamo-amo do jednog prekrasnog vodopada. Tu smo se malo zadržali, odatle smo se odvezli pravo na stanicu. Pred nama je svuda išao jedan dvorski konjanik. Na kolima, na amovima, na haljinama dvorskih sluga što su nas pratili viđali su se izvezeni beli krinovi. To su znaci burbonske dinastije. Oni su u Francuskoj uvenuli: ovde još u potpunom svom zanosu cvetaju, kao pre sto godina. Kralj Ferdinand Drugi vlada ovde punih dvadeset godina. S početka svoje vlade bio je pristupan reformama i dobrim uredbama. No docnije izopačio se. Godine 1848. bio je primoran da objavi ustav, no kako se malo revolucije utišale, ukinuo je odmah ustav. Njemu je sada oko četrdeset godina.
Od Neapolja do Kazerte put ide kroz same ravnice. I s desne i s leve strane urađena je zemlja kao kakva bašta. Nijedna stopa zemlje nije ostala nezasejana. — Kad smo došli kući, pita Vukalo Đuku: „Kako ti se dopada kralj?“ — A Đuka mu iz Gorskog vijenca odgovori: „Da ne bješe pod onim imenom, ne šćaše se bojat’ od uroka.“ — Vukalo se vrlo raduje što ćemo skoro poći na put. Kako kakvu skrinju zatvori, ili kakav paket veže, svagda rekne: „E, dabogda te do Cetinja ne driješio!“ — Đuka kaže: „Đe je gođ gospodaru dobro, tu je i meni dobro!“ — Serdar Andrija puši pa veli: „Meni je svejedno: ovako ću sjeđeti i na Cetinju.“