Pismo 10
U Rimu, aprila 1851.
Kada čovek prvi put ulazi u ovakvu jednu varoš s kojom je svetska istorija tako tesno skopčana, obuzmu ga neka osećanja o kojima ne može sam sebi računa dati: osvrće se svuda gde će da vidi one ljude i događaje o kojima je čitao i slušao. Kad smo se približili kapijama Rima, sve što sam iz istorije o Rimljanima znao, ponovilo mi se u mislima: njihove borbe i trijumfi, njihovi junaci i oratori; njihova bogatstva, nauke i slava; njihovi bogovi, boginje; njihovi imperatori i republike — sve mi je to na um palo. Ali od svega toga ništa nema! Našao sam Rim, ali nisam našao Rimljane. Mesto trijumfa, idu po ulicama litije; mesto bogatih Krasusa, Lukula, Vitelija, prosjaci ne dadu ti iz kuće izaći; mesto Cincinata, Katona, Bruta, sretaš po ulicama bose kaluđere; mesto Jupitera s gromovima u ruci, stoji statua svetog Petra i drži dva ključa — kažu da su to ključevi od raja; mesto Cezara, sedi u Vatikanu jedan smiren starac. — Na onom mestu odakle su polazili rimski legionari da idu da pregaze Galiju i Britaniju, vežbaju se francuski vojnici! — Varvari Gali došli da čuvaju Rim — Rim koji je svet osvojio i njime no svojoj volji vladao!
Hoćemo li iz Rima govoriti štogod o prošlosti Rima? Govorili bismo kad bi se u trideset vrsta moglo preći trideset vekova. Pisati prošlost Rima — to je pisati istoriju staroga sveta. Tome nije mesto ovde. Putnici u svojim beleškama spomenu samo pogdekoju godinu, pogdekoje ime, i pogdekoji događaj iz okeana rimske prošlosti. Oni u svojim pismima govore o onom što samo pred njih izađe i što je spojeno sa razvalinama pored kojih oni prolaze. Tako ću i ja činiti. Istorija Rimljana, kroz koju ćemo ovde samo radi opomene protrčati, svakome je poznata još iz detinjstva. Nijedna školska vrata ne možeš otvoriti a da ne čuješ štogod o njima. Kad stranac prvi put po ulicama Rima ide, čini mu se da ide kroz neku varoš gde je proveo svoje detinjstvo. Pita za Panteon, za Koloseum, za Kapitol, za forum, kao za kakve stare svoje poznanike.
Da pređemo brzim korakom istoriju Rima; da protrčimo, tako reći žmureći, kroz tamne svodove od tri hiljade godina, pa da se onda zaustavimo pred razvalinama koje i danas stoje pred nama. Početak istorije sviju naroda i starih gradova zavijen je u maglu i tamu. Sve istorije počinju izmišljenim gatkama.
O postanku i trajanju Rima kažu knjige i pričaju ljudi ovako: Neka rođaka kralja Numitora, sveštenica Rea Silvija, prestupi svoj zavet i rodi blizance, Rema i Romula. Ova deca budu bačena u reku Tibar; talasi nanesu ih na obalu, i, na njihovu dreku, dođe kurjačica, te ih dojila dok ih jedan pastir ne nađe, te ih uzme k sebi i odgaji. Oni, kad odrastu namisle osnovati jednu varoš, no svade se i pobiju oko toga ko će biti starešina; Rem pogine, a Romul ostane, i osnuje varoš koja se po njegovom imenu nazove Roma, ili, kao što je mi zovemo, Rim. Da bi primamio sveta da u njegovoj varoši živi — jer s početka nije ih bilo više od jedne hiljade — proglasi Romul svoju varoš za utočište sviju begunaca. Ko god dođe u Rim, bio je slobodan. Onda sa svih strana povrve zločinci, robovi i begunci od svake ruke. Tako Rim, za kratko vreme, istina ne postane uljudan, ali postane mnogoljudan. Svi su bili beskućnici i vojnici. Žena nije bilo. Ko će za ovakve ljude da se uda! Romul pozove susedno pleme, Sabine, na gozbu i na igru izvan varoši. Usred toga veselja svaki Rimljanin ščepa po jednu ženskinju i uteku natrag u svoje opkope. To bude uzrok ratu. Najposle tako se saglase: da Romul i kralj sabinski uporedo vladaju i da se ta dva naroda spoje u jednu državu. Posle pet godina ubiju sabinskog kralja i Romul ostane sam starešina nad svima.
Odmah s početka osnovali su senat i uveli su neki način religije. Romul se osili i počne tiranski vladati. To senatu bude protivno; dogovore se i — Romula nestane: oni svuda razglase da ga je orao Jupiterov odneo na nebo. Posle njega senat izbere Numu Pompilija sebi za starešinu. On je bio od sabinskog plemena; uveo je neke zakone, uredio neki način kalendara za označenje vremena. On je pripitomio malo Rimljane i uveo u običaj zemljoradnju. Rim je osnovan oko 750. godine pre rođenja Hristova. Oni su računali godine od postanka Rima, dok nisu primili hrišćansku veru i hrišćanski kalendar. Posle Kume vladali su još pet vladalaca do 245. godine pre rođenja Hristova; a te godine ukinu monarhiju i uvedu demokratski način vlade, pod predsedništvom Brutovim. To je onaj Brut što je u stalnosti svojih republikanskih načela osudio svoje sinove na smrt. Kad se posle nađe republika u opasnosti od svojih spoljašnjih neprijatelja, Rimljani vide da im je potrebno svu snagu sjediniti u jednoj ruci; bio im je potreban diktator. Cincinat ostavi svoj plug i primi se te građanske dužnosti. To je bilo 255. godine od osnovanja Rima. Zatim nastanu unutrašnji razdori, nemiri i promene raznih načina vlade. Postanu decemviri, koji su imali neograničenu vlast. Potom iskrsnu cenzori. Godine 322. kuga je morila strašno po Rimu. Kamil postane diktator. Oglasi rat Galima. Pođu protiv Samnita i protiv Pirha, kralja epirskog. Hanibal, Kartagenac, pređe preko Alpa; pobedi Rimljane kod Kane (216. g. pre Hr.). On se nije umeo koristiti ovom pobedom; mesto da ide upravo na Rim, on se zaustavi. Ta ga pogreška upropasti. Rimljani se priberu, udare na njega i pobede ga; on se otruje. Tada počnu Rimljani osvajati zemlje u Iliriji, Grčkoj, Makedoniji, Africi i u Siriji. Marije pobedi nekoliko puta Tevtone; zatim bude proteran iz Rima. Sula postade diktator, no brzo propadne. — Pompej se proslavi, Ciceron svojom rečitošću uništi Katilininu zaveru. Zbog nesloge između Pompeja i Cezara pojavi se građanski rat. Cezar pređe preko Rubikona. Pompej, pobeđen, žalosno svrši svoj život. Republika izdahne, no i Cezar, diktator, bude ubijen usred senata. Nastane opet triumvirat. U vreme rođenja Hristova proglasi se svečano Avgust za imperatora. On je vladao 44 godine, i za to vreme mnoge popravke, naročito u zakonima, učinio. Za njim su bili imperatori: Tiberije, Kaligula i Neron. Ne zna se koji je od koga bio veći zločinac i tiran. Za vreme vlade Avgustove rodio se Isus Hristos, a za vreme Kaligule raspeli su ga.
Oko trideset godina pre rođenja Hristova bilo je u Rimu preko četiri miliona stanovnika. To je bilo zlatno doba rimske književnosti. Onda su živeli: Virgilije, Horacije, Ovidije i mnogi drugi. Bilo je povremenih listova za novosti, za sudske rasprave, za oglase itd., i brzo su razašiljali te listove poštom po celom carstvu. Imali su do pet stotina hiljada vojnika. Grci, koje su oni kao robove kupovali, postanu im učitelji u svemu. Za jedan dan, u Delosu, prodano je takvih robova deset hiljada. Bogati Kras imao je samo nepokretnoga imanja za dvadeset miliona talira.
Imperator Vespazijan (70. god. posle Hrista) vladao je mudro i razborito. Za vremena njegova zidan je veliki amfiteator, čije razvaline i danas stoje, i koji je poznat pod imenom Koloseum. Njegov sin, Tit, za dve godine svoje vlade proslavio se svojom dobrotom. Čovečanstvo će zaboraviti njegove pobede, ali nigda neće zaboraviti one njegove reči: „Danas mi je propao dan, jer nisam nikakvo dobro učinio!“
Nerva (počeo vladati 96. godine posle Hrista), Trajan (98. god.), Marko Avrelije (161. god.), bili su dobri i pametni imperatori. Za vremena Trajanove vlade načinjeni su mnogi mostovi i putovi. Tada je podignut i prvi most preko Dunava, kod Kladova.
Posle još mnogih imperatora dođe na presto rimskoga carstva Konstantin Veliki, koji je sedeo u Vizantiji, u Carigradu, nazvanom po njegovom imenu Konstantinopolj. Počeo je vladati oko 320. godine. On je preneo stolicu u Carigrad, pošto je osvojio Rim. Bio je nečovečan, osvetoljubiv, neveran, nemoralan. Osim mnogih drugih, ubio je svoju ženu i svoga sina. Do ovo doba hrišćani su bili svuda gonjeni, sečeni, mučeni i ubijani. Osobito oko 176. godine gonio ih strašno Marko Avrelije. — Car Konstantin, koji je takođe mučio i gonio hrišćane, naskoro pred svoju smrt odreče se idolopoklonstva, pokrsti se, i posle smrti — posveti se.
Prvi uzrok raspadanja rimskoga carstva bio je preseljenje prestola u Carigrad. Konstantinova tri sina namisle podeliti carstvo. Alarik udari na Rim, osvoji ga i dopusti vojnicima tri dana da ga pljačkaju. Genzerik, kralj vandalski, to isto učini, i njegovi vojnici pljačkali su i pustošili Rim punih petnaest dana. Rimsko je carstvo bilo već raskomadano. — U Rimu vladalo je još nekoliko imperatora do 485. godine. Poslednji imperator zvao se kao i osnovatelj Rima, Romul. — Posle toga vladali su kraljevi i pape. Karlo Veliki osvoji Rim (774. g.) i kruniše se kao imperator.
Pape računaju svoju vladu od svetog Petra; on je bio prvi papa, i to od 33. do 65. godine posle Hrista. Za njim je do danas sledovalo i sedelo na njegovom prestolu 257 papa. Oni su bili vrlo moćni i vrlo slabi, kako je kad svet verovao u njihovo prokletstvo i u njihov blagoslov. U Rimu drže da nijedan papa ne može više vladati duže od svetog Petra. Za ovih 1850 godina samo su njih četvorica po 25 godina vladali. Do 526. godine sve pape što su vladale, na broju njih 55 — posvetili su se. Za ovih poslednjih trista godina nije se nijedan posvetio, a ubuduće, razume se da se neće nijedan više posvetiti. Sadašnji papa zove se Pijo Nono (Pije Deveti). Izabran je za papu meseca juna 1846. godine. On je bio liberalac i težio je za jedinstvom Italije, zato su se svi Talijani njegovom izboru obradovali. Nadali su se da će on mnogo prineti njihovom oslobođenju. No Pije Nono, kad je seo na svetu stolicu, prestao je biti svetac, promenio se sasvim. Našao je ključeve svetog Petra; ne mora više pogrbljen ići.
U današnjem Rimu živi oko 188 hiljada duša, ne računajući tu i putnike, kojih ima na hiljade u svako doba, osobito zimi i oko Uskrsa. Malo je kad kažem da sto hiljada stranaca svake zime lunjaju po Rimu, Neapolju, Florenciji i drugim talijanskim mestima. Kažu da je broj Rusa, naročito u Florenciji, nadmašio broj Engleza. Rusi beže u Italiju od mraza, a Englezi od magle.