Pismo 5
U Neapolju, marta 1851.
Opet sam poranio da dočekam izlazak sunca. Nigda, čini mi se, Neapolj nije lepši nego kad se sunce rađa. Šta upravo čini ovu lepotu, nije nijedan putnik opisao, nije nijedan slikar naslikao, nije nijedan poeta opevao. I na drugim mestima gledao sam plavo more i oko njega zelene obale, i na drugim mestima gledao sam ovo isto sunce, i na drugim mestima stoje po moru razbacani ostrvčići i po obalama lepe palate; ali druga mesta nisu ono što je Neapolj. Obale morske nisu svuda jednake; ne možeš znati ni kazati: zašto su jedne od drugih lepše. Neapolj sa svojim položajem, sa svojim Vezuvom, sa svojim ostrvčićima, sa svojim neobičnim plavetnilom neba i mora, ostaje večito najlepši kraj sveta. Srušite ove palate, crkve i muzeje, uklonite odavde sve što je ruka čovečja stvorila — putnici će opet sa svih strana vrveti, opet će na praznim obalama sedeti i gledati. Ugasite i Vezuv, potopite u more lepe ostrvčiće, ostavite mu samo more i bregove, ostavite mu jutra i večeri, i opet će ovaj zaliv kao magnet privlačiti putnike. Kad je Omir u svojim pesmama spominjao miline koje ovuda putnike opčaravaju, i večito ih pri sebi zadrže, onda nije bilo palata na obalama, niti je bilo vatre u Vezuvu; ali bilo je ovo sunce koje, kad se ovde rađa, rekao bi čovek da vidi na njemu kako se i ono raduje da što pre izađe, da se nagleda ovih predela.
Lepa je zora kad se sa švajcarskih planina, ogrnuta rumenim purpurom, kao carica javi; kada obasja večite snegove onih božjih piramida; kada se zablista na jezerima, kao rastopljeno srebro na zelenoj kadifi; kad umije svojom rosom alpisko bilje. Putnik — taj bogati zarobljenik velikih varoši i njenih običaja — kad gleda alpisku zoru, podigne obadve ruke k nebu i gotov je u suzama pobožnosti da padne na kolena pred veličanstvenošću prirode. Crte njegovog lica ozbiljne su; na njegovim jagodicama nema osmejka, toga znaka unutrašnje radosti; čisto bi se nekuda sakrio, ne uzda se u svoju snagu da može izdržati pretres novih osećanja, a — ne oseća ništa; zamišljen stoji, a ne misli ništa. Gleda rađanje sunca ne kao kakvu dosad neviđenu krasotu, nego kao neko vanprirodno čudo. Gleda alpisku zoru sa nekim tajnim strahom, čini mu se da tog trenutka priroda rešava: hoće li dalje svet opstati ili će ga u prah pretvoriti. Putnik u tome gorskom čaru ne poznaje ono sunce koje mu je celog života više glave treptalo, čini mu se da je to neko drugo sunce: sunce koje ljutito ide da se poslednji put svetu pokaže. Putnik, kada međ pustim i divljim planinskim vrhovima gleda zoru, on zanemi, usta mu se otvore, ali reči mu izumru na usnama; čini mu se da se sunce samo sebi, bregovima i jezerima rađa, a za čoveka, za taj mali stvor, ništa ne zna, neće ništa da zna.
Lepa je alpiska zora, ali je lepša zora neapoljska. Ja neću kušati da je opišem, jer ona je puna neopisanog čara i nežnosti, ona je puna poezije i ljubavi; putniku, kad je gleda, čini se da mu se ona umiljava, čini mu se da se to lepo sunce samo njemu rađa, i da ga sva ova divota zove u svoje zagrljaje; srce mu se razdraga i počne jače kucati, čelo mu se razvedri i nehotice obuzme ga neka milina; prijatno smešenje pojavi mu se ne na usnama, nego na licu, radost u njegovoj duši prekipi, i vesela pesma zahori se iz njegovih usta, a ne oseća da je hteo pevati, ne oseća da peva. Alpiska je zora ozbiljna i pobožna; neapoljska je zora vesela i umiljata.
Koliko je lep Neapolj i u zoru i posle zore, ja bih ga ipak davno ostavio; otišao bih — da u njemu nije Vladika. Kad sam mu kazao da ću da polazim, reče mi: „Ostani još malo; ja očekujem neka pisma, pa onda možda ćemo zajedno.“ — Kad mu ja rekoh da sam rad za Uskrs biti u Rimu, gde papa toga dana pravi velike svečanosti i parade, pa želim to da vidim, odgovorio mi je: „E, boža ti vjera, ako više voliš rimskog papu nego crnogorskog vladiku, a ti idi; — može ti biti!“ — Tako sam ostao i Uskrs proveo ovde. No i ovde sam video lepih ceremonija o ovom prazniku. Išli smo po crkvama, koje su cele Velike nedelje crnim bile zastrvene. Od Velikog četvrtka od podne prestala su svuda kola ići po varoši. I sam kralj ovih dana ne vozi se, nego ide peške. To je običaj i znak žalosti. Na Veliki petak bio sam s Vladikom u jednoj crkvi gde je pevalo preko sto najboljih pevača iz opere i drugih pozorišta. Pevanje je bilo vrlo lepo. To nekoliko dana Vladika je neprestano bio obučen u civilnim, talijanskim haljinama, tako da ga niko nije na ulicama, kuda smo hodili, poznavao. Samo sam ja išao s njime. Kud smo god prolazili kroz najživlje ulice, kao što je Toledo, gde ljudi tako idu da se jedva mogu razmimoići, Vladika je išao bez smetnje; svaki mu se uklanjao s puta. Mnogi, pošto prođu, osvrnu se i glede za njim. Vide da nije običan čovek. Ovde Hristos ne vaskrsava u nedelju. Topovi sa svih strana oglasili su u subotu ovaj praznik. To čine najviše zato da bi imali vremena u crkvama promeniti crne i žalosne ukrase i pripraviti ih za svečanost.
Bio sam više puta u ovdašnjem muzeju što se zove „Burbonski muzej“. Jedanput sam i s Vladikom bio. Ovaj je muzej izmeđ prvih muzeja na svetu. U njemu ima vrlo mnogo stvari koje se nigde više ne mogu naći i videti. Tu su prikupljene najznamenitije starine; između ostaloga, u tom muzeju čuvaju se sve stvari što su nađene u Pompeji i Herkulanumu. Ima slika; ima različitih statua od mermera i bronze; ima mumija i svakojakih vaza; upravo ima svašta, i sve je vredno videti. Sve nas je zanimalo. Ima oko trideset hiljada različitih starinskih stvari od pečene zemlje, i oko dvadeset hiljada od bronze i stakla, što su samo u Pompeji našli. Deset velikih soba zauzele su etrurske vaze. Videli smo mnogo i skupocenih stvari, naročito nakita od srebra i zlata, što je u Pompeji ili u grobovima nađeno.
Pregledali smo gotovo sve što ima važnije u Neapolju. Videli smo lepih statua od Kanove, od Čelinija, od Mikel-Andžela i od stotine drugih koji su docnije radili. Videli smo slika od Rafaela, Ticijana, Koredžije, Karavadžije, Rubensa, Vandika i mnogih drugih. Za jedno prepodne što provedeš u galerijama čućeš sto puta da se pomenu ova imena. Od mnogoga gledanja oči zasene i glava zaboli. Vladika ne mari da vidi mnoštvo stvari; on gleda samo ono što je najlepše i najređe. Pri onome što mu se dopadne on se duže zadrži i pažljivo posmatra. Ukus mu je lep i nežan. Gde se on zaustavi, tu zastane mnogo gledalaca. Koja mu se slika dopadne, uzme stolicu i sedne pred nju pa je dugo posmatra. Ja prođem kroz nekoliko soba i u njima pregledam stotine predmeta, pa se vratim njemu, a on još sedi pred onom slikom koja mu se dopala. Posle Rafaela, najradije gledao je poslove Vandika. To je škola holandska. Jednom, šaleći se, reče: „Valjda mi se zato dopadaju njegove kartine (tako on zove slike) što mu je ime nalik na moje ime (vladika).“ Mnogi bogataši u svojim kućama i poljskim vilama imaju lepe zbirke statua, slika itd. Mi ih nismo pohodili. Stručnjaci, osobito ljubitelji starina, trče gde god čuju da ima deset slika ili nekoliko kamenova i ploča iz Pompeje.
Ostavimo slike i galerije, ostavimo prašljive muzeje i u njima polomljene stare bogove: Herkula bez ruke, Bahusa bez trbuha, konjske glave bez trupa, silnog Jupitera bez nosa, Merkura bez nogu; bežimo iz etrurskih soba, u kojima stoje okrnjeni lonci i sudovi, iz kojih su ljudi pre dve hiljade godina jeli i pili; ostavimo te trošne stvari koje nas opominju na naše ljudsko ništavilo, na ništavilo naše i naših bogova; koje nas opominju da smo se na ovu zemlju samo svratili da provedemo nekoliko godina, kao nekoliko trenutaka, pa onda da nas zanavek nestane. — Hajdemo u polje, hajdemo na otvoreno more i na obale plavoga jezera Anjana; hajdemo u Pucuoli i na lepa pribrežja zaliva od Baje, gde sam proveo jedan dan lepo i veselo, kakvih dana malo ću u životu imati. O tome da ti pričam.
Iz Neapolja pošli smo na kolima rano, jer je to prilično daleko. Vladika je bio toga dana neobično veseo i dobre volje. S nama je pošao i Đuka i Vukalo. Serdar Andrija ostao je da sedi na balkonu. Ceo smo dan proveli u okolinama Baje i Pucuole. Hodali smo po prahu starih Rimljana i razgledali smo njihove palate, hramove, kupatila. Samo njihova imena spominju se pri gdekojoj gomili kamenja. To je slaba uteha ljudskoj sujeti i ljudskom ništavilu. Pucuoli, a naročito Baja, zbog svoje lepote i toplih banja, bila su najmilija mesta velikašima starog Rima. Tu su se oni odmarali od svojih trudova i uživali svoja neizmerna bogatstva. Tu su Pompej, Marijus, Neron, Sula i mnoštvo drugih imali svoje palate. Bogatstvo koje je igda bilo u pojedinim rukama treptelo je po ovim palatama. Uz vino točene su sve raskoši koje su igda ljudi izmisliti i uživati mogli. Sva je ova okolina bila u neprestanom blesku i veselju. — I prošle godine za godinama, i prošli vekovi za vekovima, i vetar razneo pesme i vesela, i moljac pojeo bogate prostirke, i vreme srušilo mramorne palate! — Od svega toga ostalo nekoliko survanih zidova, ostalo nekoliko sitnih vrstica na listovima svetske istorije. U dvoru gde je Ciceron živeo, i gde je imperator Adrijan umro, našli smo gde goveda planduju; u palati bogatog Lukula udelili smo milostinju jednom iscepanom prosjaku koji je pred vratima sedeo, i videli smo gde korov i gušteri vire iz zidova onih soba u kojima je Lukul, od blaga nagrabljenog po Aziji, čitav milion za jednu čast, za jedan ručak trošio. Kad smo izlazili iz razvalina ove palate, Vladika spomenu Gundulićeve reči:
Ah čijem si se zahvalila,
Tašta ljudska oholasti!
Sve što više stereš krila,
Sve ćeš paka niže pasti.
Neću ti govoriti o razvalinama hramova Jupitera, Merkura, Venere i nekih drugih ko je smo tamo videli. Oni se nalaze još u dosta dobrom stanju. Njihovi stubovi još stoje uspravno, njihovi svodovi još nisu srušeni; trošni oltari nadživeli su svoje bogove. U jednom hramu pucao je Vukalo, po zapovesti Vladičinoj, iz puške, da čujemo kako se eho razleže; u drugom nekom velikom hramu takav je akustičan svod da smo se u njemu duže zabavljali: jedan stane s jedne strane uz duvar, drugi prema njemu s druge strane uz duvar, a treći stane na sredinu; od one dvojice jedan prisloni uvo na duvar i sve čuje lepo šta onaj s druge strane uz duvar šaplje, a onaj što u sredini hrama stoji ništa ne čuje. Glas prolazi uz duvar, pa ide ispod svoda onome drugom.
Videli smo razvaline amfiteatra, koji je, kao što kažu, samo za jednu četvrtinu manji od Koloseuma u Rimu. Pohodili smo grotu Sibile. Ona leži podaleko u jednom lepom usamljenom i dosta pustom predelu. To je uzana, mračna i dugačka pećina. Dugo se i mučno ide kroz nju dok se dođe do kupatila i soba gde je sedela Sibila i odakle je starim Rimljanima proricala šta će im do posletka biti. Kroz ovu je pećinu, kao što Virgilije peva, išao Enej na onaj svet, u podzemno carstvo, u pakao. Pred tom pećinom našli smo nekoliko krupnih i crnih lazarona, za koje nam se učinilo da su sad izišli iz pakla. Ovi banditi gledali su začuđeno u srebrne toke Đukine i Vukalove. Nigda toliko srebra nisu videli na jednom mestu. Okoline su Neapolja svagda opasne za putnike. Ja i Đuka molili smo Vladiku da ne ide u pećinu; no on zapovedi da se ide. Dvojica od ovih lazarona zapališe buktinje, i pođemo. Jedan od tih Talijana išao je s buktinjom napred, za njim Vladika, za Vladikom Vukalo, a za Vukalom ja; na posletku išao je za mnom onaj drugi lazaron s buktinjom. Đuka je ostao pred pećinom, i gledeći za nama reče: „Bogami, ako jednu uru (sat) ne iziđete, ja ću sve ove što napolju ostaše isjeći.“ — Pećina je sva kroz celac kamen prosečena; ona je tako niska da smo se morali mnogo ugnuti i tako je uzana da smo često i jednim i drugim ramenom zakačivali o duvar; i onaj dim od prve buktinje sve je išao na nas i gušio nas.
Kad smo neko vreme ćuteći išli, reknem ja: „Da se vratimo, gospodare!“ — „Jami, čoče!“ — Tako je imao običaj reći kad što ne odobrava, li kad mu se što ne svidi. Kad vidim da pećina nema kraja i da je sve uža, opet reknem: „Da se vratimo, gospodare!“ Vladika, idući dalje, zapeva polagano, kao uz gusle:
Vidi mu se, mrijet’ mu se neće,
A jest nešto što ga napr’jed kreće.
U to doba izađosmo najedanput u neku veliku šupljinu. Izgledala je kao kakva osama prostrana sala. Tu je živela proročica Sibila. „Šteta što je sad nema, reče Vladika šaleći se, da nam kaže hoće li Omer-paša, kad satre Bosnu, zaista udariti na Crnu Goru.“ — Tu smo se malo odmorili i ispravili leđa. Odatle treba dalje ići preko vode koja se videla kroz jedna velika vrata. Vođe naše već su se spremile bile da nas nose preko vode na drugu stranu gde su bile sobe i kupatila Sibile. Vladika zapita jednoga: „A možeš li ti mene preneti? Vidiš, koliki sam ja?“ — „Mogu“ — odgovori onaj. — „Vaša Ečelenca nije ništa prema trbušastim Englezima koje sam ja ovuda na leđima prenosio.“ — Vladika se osmehnuo, pa reče: „Prenesi najpre ovoga, i pokaza na mene, pa onda ću ja.“ Jedan jaki Napolitanac uzme me na leđa, a drugi je nosio zapaljenu mašalu pre nama. Tako smo naišli na ono podzemno jezero. Vladika je gledao za nama i nešto pevao iz narodnih pesama, samo sam čuo gde veli: „Serahtlije hate pojahaše.“ — Ali se grohotom poče smejati kad smo dublje zaišli u vodu, i kad sam već i ja nogama dohitao do vode. Prešavši preko te vode, došao sam na suvotu, u sobe Sibiline, koje su bile nekad iskićene i ukrašene mozaikom. Tu su bila i kupatila njena. Poznaju se još veliki stepeni, isečeni u kamenu, po kojima je ona hodila. To je sve pusto i porušeno sada. Niko ne dolazi više ovde da čuje šta će mu biti. Palmerston i Luj Napoleon nagovešćuju sada budućnost pojedinim ljudima i državama. — Jedva sam čekao da izađem ispod ovog podzemnog carstva, i ne bih više tu došao da bih znao da će me Virgilije, u svojim pesmama, kao Eneja, opevati. Želeo sam što pre da izađem na beo dan. Radovao sam se kad sam pri izlasku iz pećine čuo Đukin glas gde, terajući one talijanske prosjake da ne ulaze u pećinu, viče: „Mak’ se otle, gadu!“ — Kad smo izašli, bili smo svi garavi od dima onih buktinja. Osobito Vukalove crnogorske bele haljine bile su se isprljale.
Pohodili smo Grotu di kani (Pseća jazbina). To je jedna rupa u zemlji iz koje izlazi neki ugljeni gas. U tu rupu kad se spusti kakva životinja, pa posle nekoliko trenutaka izvadi, ona je onesvešćena kao mrtva, ali se na čistom vazduhu odmah povrati i ne bude joj ništa. U tu rupu obično pse puštaju, zato se i zove Pseća rupa. Vladika nije hteo da gleda taj eksperimenat; neće da gleda to mučenje životinja. — Videli smo i jedan breg koji je pre dvesta godina iz ravnice za trideset sati izrastao. On je gotovo koliko Avala, i zove se Montenuovo, što će reći: Novo brdo. To je neki podzemni vulkan iz dubine buknuo, ali nije površinu zemlje prokinuo. I sada vidi se tuda na mnogim mestima gde izbija dim iz zemlje. Ovuda su česti zemljotresi. I priroda i ljudi činili su ovuda svoja čudesa.
Pohodili smo naposletku i Neronove banje. One su na jednom breščiću kraj mora. Voda je vrlo vruća: jaje u toj vodi za nekoliko trenutaka skuva se. Ulazak je uzan, strmenit, mučan i opasan. To je kao neki dubok bunar. Vladika nije hteo silaziti. Vukalo s jednim vođem spustio se u tu banju. Za to vreme mi smo sedeli na bregu i smatrali more i hiljadama predmeta na njemu i oko njega. Prekrasan izgled udubio nas je u misli. Vladika je sedeo na jednom kamenu i zamišljeno gledao preko mora i preko njegovih obala. Odmah iza njega ja sam ležao na travi, podnimljen na obadve ruke pratio sam njegove poglede. Pred našim očima stojao je čitav Neapoljski zaliv sa svojim varošima, selima i sa svima svojim krasotama. Đuka je stojao pred onom rupom kroz koju je Vukalo otišao u Neronova kupatila, i pokatkad nadnosio se na ono ždrelo i vikao: „Jadan Vukalo, jesi li živ?“ — Vladika je sedeo i nije se micao. Oči su mu preletale od Neapolja na Vezuv i na Kastelamare, a odatle na pitome ostrve. Gledao je kako se Vezuv puši, kako se more talasa, kako se lađe i nebrojene barke na njemu ljuljaju. Bio je zamišljen; ko zna šta je mislio; ko zna kakve se velike misli u ovako velikoj duši pri takvim pogledima javljaju. Tako je dugo trajalo. Najedanput Vladika se osvrte i zapita me: „Kaži mi: šta si mislio sad u ovom trenutku?“ Ja se zabrinem i počnem se sam sebi smejati, jer pošto pretrčim kroz sve svoje misli, vidim da upravo nisam ništa mislio. Ili, kad se već nešto mora misliti, — mislio sam o svakom onom predmetu koji mi je za to vreme iskrsnuo pred oči: o Vezuvu, o njegovom dimu, o Rimljanima, o grčkim kolonijama koje su se ovde naselile i posle iščezle, o moru, o svakom čuniću koji se na njemu pojavio, mislio sam o svemu što se odatle moglo videti; ali svaka ta misao bila je tako kratka da se u nekoliko reči mogla iskazati. One hiljade predmeta podigle su hiljade misli. One se pojavile i iščezle kao talasi na moru na koje sam gledao. Nisam znao šta da odgovorim. Iz te zabune oslobodio me Đuka, koji se izdaleka začu gde viče: „Đe si, jadan Vukalo! Ja mnija e pogibe u tu đavolju banju!“ — Vukalo je izašao iz te duboke jazbine sav znojav i prljav, i izneo je Vladici jednu punu čašu vruće vode iz podzemne Neronove banje. Odatle smo pošli kući. Kad smo slazili peške sa toga brega, Vladika je, kao da mu je žao bilo što se u ravnicu spušta, glasno uzviknuo:
Orô gnjezdo vrh Timora vije,
Jer slobode u ravnici nije!
Vozili smo se natrag onim lepim putem pored mora, izmeđ prekrasnih, večno zelenih breščića i dolina. Svratismo na grob Virgilija, i tu smo sedeli i gledali kako se sunce nizbrdo valja, da padne u valove Sredozemnog mora i tu da utrne i da se ugasi. — Na jednom uzvišenom mestu, pri ulasku u jedan dugačak starinski tunel stoje dva-tri izvaljena kamena, oko njih je korov i žbunić od lavorike; to je grob velikog latinskog pesnika. Da je Virgilije u Nemačkoj pevao, ili da je u Nemačkoj sahranjen, grob njegov bio bi monumenat celoga ovoga predela. Ljudi mu nisu nikakav spomen podigli ni grob ukrasili; lavrove što rastu oko njegova groba priroda je sama podigla. Vladika odlomi jednu veliku granu od lavorike i ponese sa groba Virgilijeva za spomen.
U samu suton došli smo u Neapolj, smo vrlo zadovoljni ovom dugom šetnjom. Vladika je toga dana bio vazdan neobično vedar i veseo. Zaboravio je toga dana svoje domaće brige i zlopatnje svoga naroda; zaboravio je bio kakva strahovita bolest u njegovim grudima stanuje. — Gledao je na plavo more, na Vezuv, na razvaline starih dvorova i hramova, na ostrva, i na sve, kao kakav bezbrižan engleski turista. Putem je pevao, zviždao, smejao se i šalio. Njegovo dobro zdravlje i veselje pobudilo je i u nama radost. Da se može, svaki bi od nas odvojio po jedan deo svoga života i zdravlja, i njemu bi dao. Kad smo došli kući, našli smo serdara Andriju gde jednako sedi na balkonu. On se vrlo radovao kad je čuo da je gospodar taj dan lepo i veselo proveo.