Pismo 16
U Florencu, maja 1851.
Od Livorna dovde došli smo železnicom. To je jedina železnička pruga u ovom kraju Italije, pa i ona se pređe za tri sata. Predeli kuda smo prošli vrlo su lepi. Dolina kroz koju teče reka Arno puna je svake krasote i miline, osobito u ovo doba godine. Sve je samim cvetom pokriveno. Može biti nigde nije proleće tako veselo i čarobno kao u okolini ove varoši.
Idući iz Livorna, svratili smo te smo gledali čuveni pizanski toronj. On je nakrivo ozidan, nakrivo i stoji. Sa vrha tog visokog toronja olovo na koncu spušteno padne na zemlju trinaest stopa daleko od temelja; toliko je krivo izveden. Strahota je ispod njega stati i gore pogledati; misliš: povodi se i hoće da padne na te. Pa opet on kroz toliko vekova traje; nigde nije ni prepukao. Nisu mu ništa škodili ni toliki zemljotresi, ni sedam velikih zvona što na njemu stoje i svaki dan zvone. Majstor koji ga je zidao navalice ga je tako nakrivo načinio. U tome je hteo da pokaže svoju veštinu; i pokazao je. Da mu spomenemo ime: zove se Bopini. Sedam stotina godina prošlo je i još se o njemu govori. „Ovo njegovo krivo delo — reče Vladika, šaleći se — proslavilo ga; da je što pravo učinio, odavno bi ga rod čovečanski zaboravio.“ — Pizanski toronj odlikuje se i svojim lepim mermerom i svojom visinom. S njime je skopčano i slavno ime Galileja. On je bio profesor matematike u toj varoši, i sa tog je tornja činio svoja fizička posmatranja. Odatle je, može biti, uverio se da se zemlja okreće. To je pobunilo protiv njega papu i kaluđere, jer u svetim knjigama stoji da je bog stvorio vaselenu koja se ne pokreće. Pa ko sme govoriti i pisati drukčije? Ko sme drukčije misliti nego što se mislilo pre hiljade godina? — Ako se za jednu reč iz Svetoga pisma dokaže da je sasvim neistinita, onda i one druge dolaze u sumnju. — Zato je Galilej pao u bedu i u tamnicu. Hoće da ga ubiju, hoće da ga spale na vatri kao komadić kužne krpe. No neće mu ništa učiniti ako tu svoju ludoriju poreče. On pristane. Pred svetim sudom u Rimu metne ruku na jevanđelje i klečeći odreče se. Ali odmah zatim lupne nogom, pa rekne: „I opet se okreće!“ — Od takvog varvarskog doba jedva ima dvesta godina. Sada uči svako dete u školi da se zemlja okreće; sada i pape to veruju.
Italija mi se svidi, ali Talijani ne. U Italiji sve je zanemareno. Jedina crkva cveta, obećava raj, ali rajskog ploda ne prinosi, ona samo cveta. Za njene molitve bog samo njoj i njenim pristerima pomaže. U Italiji ima 3000 manastira, a šezdeset hiljada kaluđera i kaluđerica. — Karaktere niko ne ume niti hoće da neguje. Od toliko vekova, samo po nekoliko književnika, po nekoliko pesnika i patriota bore se i jedan za drugim propadaju. Oni su u svoj Italiji, osim Pijemonta, gonjeni, zatvarani, izgnani. Ko zna hoće li njihovi trudi kadgod biti od koristi njihovoj postojbini! Ali gorak je plod što su ga oni lično požnjeli. Njihovo otačastvo ne postupa s njima očinski.
Sva je Italija pocepana na male države i na dinastije koje imaju svoje zasebne interese. Svaka ta država ima svoje stroge granice, svoju istoriju, svoje novce, svoju osobitu politiku. Na granici papine države jednom putniku zadrža cenzura neku francusku knjigu samo zato što je imala crvene korice; sumnja je bila da se u toj knjizi ne govori o crvenoj republici. Nije slobodno ni crvenu maramu oko vrata nositi: i to je znamenje revolucije. Sreća je još to, te sve male države imaju jedan književni jezik. To će ih može biti dovesti do državnog jedinstva za kojim svi patrioti žude. Među nemačkim državama nema tako velike razlike kao među talijanskim. U Nemačkoj putnik i ne primeti kad pređe iz jedne države u drugu. Italijani suviše mrze Nemce i sve što je nemačko. Kod Nemaca ne vidi se da ima želje spram Italijana.
Pre više godina u okolini Rima nastanio se beše za vreme jedan nemački princ, učen i mudar čovek. On se upoznao i živeo u prijateljstvu sa mnogim talijanskim velikašima i bogatašima. Zajedno su lovili i častili se. Posle nekog vremena naume talijanska gospoda da ismeju Nemce. Jedan bogataš pozove princa na zabavu i gozbu u svoju palatu. Posle lepe večere davana je u domaćem pozorištu predstava. U toj predstavi ismevani su Nemci. Tu su oni predstavljeni kao glupaci i plašljivci: predstavljalo se na bini kako pet Nemaca s puškama idu na jednoga zeca, pa od straha zaklanjaju se jedan za drugog; kako u ratu, kad se bitka započne, viču svojim neprijateljima: „Ne pucajte, ovamo ima ljudi“, i još mnoge druge gluposti kojima su se talijanske gospođe i gospoda glasno smejali i rukama pljeskali. Pri toj predstavi svi su često na nemačkog princa pogledali, i on se smejao i pljeskao. — Posle nekog vremena pozove princ to isto društvo na veselje i gozbu u svoju palatu. Između ostalih zabava bude takođe i jedna predstava davana. Na pozorišnoj bini ukaže se u svom ogrtaču stari rimski Ciceron; njega je za ruku vodio duh. Ciceron, kako stupi, nađe na stolu nekoliko knjiga, otvori ih i vidi da nisu rukom pisane; začudi se. Vođ njegov pokaže mu štampariju i objasni mu kako se sada knjige ne moraju rukama pisati nego se štampaju. Ciceronu bude milo i rekne: „To su Rimljani, moji potomci, izmislili!“ „Ne, odgovori mu vođ, to su Nemci pronašli.“ — Zatim nađu jedan mali sat, kome se Ciceron vrlo obradovao kad je saznao šta je, i glasno rekao: „Daleko je došao razum mojeg naroda!“ — „Ne, odgovori mu vođ, to nije njihov posao, to su Nemci izumeli.“ U isto vreme prođe pored njih jedan lovac, opali pušku i ubije prema sebi jednu pticu. Ciceron uzme pušku i počne je zagledati; vođ mu pokaže barut i razjasni mu kakvu snagu ima taj sitni crni prah. „Ah, poviče Ciceron radosno, to su samo moji hrabri Rimljani mogli izmisliti!“ — „Ne, odgovori vođ, to su Nemci pronašli.“ Onda Ciceron poviče: „Kad su takve stvari izmislili divlji Germani, da s kakvim se čudesima zanimaju naši Italijani, potomci velikih Rimljana?“ — „Eno tvojih potomaka!“ — odgovori vođ, i u isto vreme iskoči pred njih na binu jedan dronjav Talijan sa dva majmuna, za njim se ukaže izdaleka jedan Savojard, zviždeći i svirajući u neku muziku; potom prođu nekoliko bosih kaluđera, zatim odmah istrče nekoliko dronjavih lazarona vičući i proseći. Ciceron se sneveseli, pokrije lice svojim dugačkim skutom, obori glavu preda se, i ode.— Celo je društvo ćutalo, niko se nije smejao ni pljeskao; nije to činio ni nemački princ. Sutradan otputovao je iz Italije.
U celoj Italiji mnogo varaju putnike lažnim starinama. Rimske novce, slike, oružje, bogove od mermera i bronze, različite sudove od pečene zemlje i drugo koješta tako načine kao da im zaista ima više od dve hiljade godina; i prodaju ih putnicima, naročito bogatim Englezima, za skupe novce. Ima dosta Talijana koji od toga žive. Često najbolji antikvari u Londonu jedva mogu poznati da to nisu starinski predmeti. Nema putnika koji će iz Italije poći a da ne ponese sobom štogod za spomen od starinskih stvari. Englezi su vrlo zaneseni za tim. Vladika ništa nije hteo kupiti od tih starina. Ja sam ih imao prilično; iz svakog mesta poneo sam po štogod. U Rimu, za tri talira, jedan Talijan odbio je od Cezareve palate lepe mermerne ukrase i doneo mi. Kad ih Vladika vide, on se nasmeja, pa reče: „Što će ti to kamenje?“ — Ja mu odgovorih: „Hoću da ponesem za spomen: svakome ovom kamenu ima dve hiljade godina.“ — Vladika se opet nasmeja, pa reče: „U Crnoj Gori sve je kamenje staro milione godina; dođi, pa tovari pune lađe, ništa nećeš platiti.“ Nato Đuka veselo uzviknu: „Bogami sam mu, gospodare, i ja to isto govorio. Šta on gleda na Ingleze? Inglezi su maniti, ali imaju manitijeh novaca.“ Ja ih poslušam, i pre polaska iz Rima celu tu svoju zbirku prodam jednom putniku.
Stari Grci ostavili su u Italiji više i lepših spomenika nego u samoj svojoj zemlji. Kako u Rimu, tako i ovde našli smo mnogo njihovih stvari. Ona dva konja, dve na svetu najstarije i najčuvenije statue što stoje na montekavalskoj pijaci, to su od Fidija i Praksitela; ona dva lava na stepenima Kapitola od grčkog su majstora. Isto tako i lepe statue Kastora i Poluksa Grci su načinili. Kad otvoriš knjigu da doznaš ko su bili arhitekti Panteona, kupatila, palata i drugih znamenitih građevina, videćeš grčka imena. Ko potraži da vidi ko su bili učitelji najvećih rimskih pisaca i poeta, videće da su to bili sami Grci. — Rimljani su samo vojevali. Svakog drugog zanata oni su se stideli. Sve su ostavljali svojim robovima — Grcima. Oni su im i suvače okretali i decu vaspitavali.