Pismo 1
U Neapolju, marta 1851.
Nebo bez oblaka, more bez talasa, obale bez lazarona, lađe bez jedrila. Otvorio sam prozor da se nagledam lepe neapoljske zore, koja sa svojim lakim i ružičastim krilima trepti već po vrhovima ovih zelenih breščića na kojima cvetaju limunovi i pomorandže. Poranio sam da ti u ovoj tišini pišem, poranio sam da ti se javim sa dna Italije.
Prošlo je već nekoliko dana otkako sam ovde, a moglo je proći i nekoliko meseci pa da opet ništa ne pišem. Lepota Neapoljskog zaliva zauzme celo vreme što ga putnik ima ovde da provede. Moj Bajron i Dante, koji su mi najmiliji drugovi na ovom putovanju, u Neapolju stoje netaknuti; po njima se hvata prašina. Jutra su prijatna za gledanje ovih divnih predela, večeri su lepe za šetanje pored obala morskih, ostali deo dana, kad sunce upeče, udesan je za razmatranje muzeja i galerija, a tihe talijanske noći — za odmor. U Neapolju šteta je da putnik čita ili piše. U Neapolju pesnik treba da peva, virtuoz da svira, slikar da slika; a mi svi ostali samo da gledamo. Odavde ne očekuj dugačkih pisama, kao što sam ti negda iz drugih mesta pisao. Peskovite prajske ravnice, ili švajcarske česte kiše, zadrže putnika u sobi, i on mora onda da piše. Iz Neapolja zadovolji se kratkim beleškama, jer svaki trenutak što se u sobi provede izgubljen je za putnika. U Neapolju češće se čuje za ručkom gde poneki putnik, kao kakvo čudo, kaže: „Danas sam celo prepodne sedeo kod kuće.“ A nije nikakvo čudo kad kogod, i ne dočekavši svršetak ručka, iza stola ustane. Hita da ide u Pompeju, Kazertu ili na ostrve.
Posle Londona i Pariza, Neapolj je najveća varoš u Jevropi, ali za njegove okoline kažu da su najlepše na celom svetu. Ja ih bar ni na jednom pribrežju morskom, ni na jednom švajcarskom jezeru nisam video lepših. I sama varoš vrlo je lepa, i za putnike, koji ovuda tako rado putuju, u svemu udešena. Njene pijace, njene ulice, crkve i palate, njeni hoteli i pozorišta zadovolje i one putnike koji su na pariskim bulevarima šetali i u prvim nemačkim varošima živeli. Po drugim talijanskim mestima nije tako.
Odseo sam u hotelu „Novi Jork“, koji je na samoj obali morskoj, na pristaništu. S mojih prozora vidi se ceo zaliv morski sa svojim zelenim obalama, vidi se ognjeni Vezuv, čiji se vrh neprestano puši: dim od njega podiže se u visinu kao kakav oblak. Po vrhovima breščića vide se bašte sa svojim letnjim palatama, vide se visoke palme i pogdekoji kiparis. Neizbrojne lađe i parobrodi ljuljaju se na moru. Sve je to obvijeno u neko čarobno plavetnilo. „Poznaješ li onu zemlju gde limuni cvetaju“? Ovo je ta lepa i topla zemlja. Dugo sam stojao u jednom voćnjaku i gledao kako se na granama žute pomorandže i limunovi; prihvatio sam ih rukama da se uverim da nisu od voska napravljeni; ili da nisu naslikani.
Za ovo nekoliko dana otkako se ovde bavim video sam i mnoge znamenitosti neapoljske; ali o njima ne mogu ti sad pisati; toliko me ova lepota ovih predela zanima. Pođemo po varoši da gledamo crkve, galerije, palate, prođemo pored kakvog proplanka, odakle se izmeđ kuća vidi more, Vezuv, Iskija, Kapri; zaustavimo se, gledamo, pođemo, osvrnemo se, opet stanemo; i tako prođe nam i dan. Da ništa nismo videli što je u Neapolju, i što je ruka čovečja stvorila, videli smo ono što je priroda stvorila; videli smo Neapoljski zaliv, i videli smo mnogo.
Nisam se začudio tunelu ispod Temze; nisam se začudio visini tornja u Štrasburgu, a lepoti Neapolja začudio sam se. Ne možeš kazati: ili je lepši uveče, kad ga sunce ostavlja; ili ujutru, kada se prvi zraci sunčevi kroz dim Vezuva kradu; ili noću, kada ga mesečina obasja.
U ovim varošima, gde je svaka ikona u crkvi znamenitost stare ili nove veštine, u ovim predelima gde je sa svakog breščića lep i drukčiji izgled, putnici su svagda umorni, ali svagda zadovoljni. Kako svane, hitaju da idu tamo gde je sinoć pri večeri ugovoreno; kako se ruča, opet trče na drugo mesto; tek što bi se hteo odmoriti, kažu ti za nešto što treba toga dana videti, jer posle je čitave nedelje za gledaoce zatvoreno. Ako si ranije pošao, moraš iščekivati društvo; ako si odocnio, moraš trčati; ako si zaspao, čičeroni (vođ što nas po varoši vodi) lupa na vrata i viče: „Svi na vas čekaju!“ — Putnik ne sme ništa što je za gledanje ostaviti za drugi dan, jer onoga drugog dana iskrsnu druge stvari koje treba gledati.
Sad u Neapolju ima mnogo putnika. Putnici koji radi svoga zdravlja traže blagu klimu, dolaze u jesen, a beže odavde u proleće, čim počnu vrućine; putnici veštaci dolaze u svako doba godine, i bave se poduže; putnici koji putuju samo putovanja radi, svrate u Neapolj obično u proleće: pohode Pompeju, penju se na Vezuv, jedu makarone, pa odu; — kuda? — svuda, samo ne tamo gde su bili. S takvih desetak putnika i putnica ja sam u društvu. Ti bi, može biti, želeo znati ko su ovi putnici. — Zajedno smo došli, zajedno smo odseli u gostionici „Novi Jork“; zajedno ručamo; jednog čičerona imamo; zajedno svuda po varoši lutamo, i mi se ne poznajemo. Jedan drugom reknemo „dobro jutro“ pri sastanku, i „laku noć“ pri rastanku; to je sve. Niko neće svojim razgovorom i zapitkivanjem da dosađuje drugom. Svaki imamo po jednu knjigu u kojoj su znamenitosti Italije; to nam je razgovor. Jedan drugog ne poznajemo, niti znamo koje je narodnosti koji. Ko bi mogao pogoditi ko je otkud. Svi govorimo rđavo talijanski, svi govorimo rđavo francuski, svi govorimo rđavo nemački. To su sve oni svetski večiti putnici kojima je hotel — kuća, kojima je okean — jezero, kojima je Švajcarska — domaći park, kojima je čitav krug zemni — otačastvo. U razgovoru padne ponekom gdekoja reč iz usta iz koje vidiš da je jedan od njih pre nekoliko meseci bio u Braziliji, drugi da se vraća iz Kine, a treći da je proveo nekoliko godina u Kalkuti. Samo jedan jediti Nemac ima među nama. On je rad da se sa svima razgovara, da se sa svima pozna; ali osim mene ni s kim se drugim iz našeg društva nije mogao upoznati bliže. Nemci na putu rado prave poznanstva; kako progovori s tobom deset reči, on ti odmah kaže: kuda ide, otkuda dolazi, kako se zove i čime se zanima: „Ja sam doktor Miler iz Ajzenaha, imam brata majora u prajskoj vojsci, dolazim iz Sicilije, putujem u Maltu!“ — Englez ga gleda i ćuti. „Za spomen na prijatno putovanje naše, želim, poštovani gospodine, da se upoznam.“ Englez ga gleda i ćuti. „Smem li pitati za vaše poštovano ime?“ — „Ne!“ — odgovara Englez, pa dalje gleda i ćuti. Nemac se oprosti, ode, i u sebi pomisli: „Ala se siti narazgovarasmo!“
Međutim, svi mi prijatno provodimo vreme u društvu, i svakom prilikom uslužni smo jedan prema drugom. Naš čičeroni održava vezu među svima nama. Samo on jedan govori. Mi ćutimo, gledamo, i retko kad zavirimo u svoje putne knjige: da se uverimo da nas ne laže. Čičeroni, kome svi zajedno plaćamo da nas vodi po varoši, neprestano trči od jednog do drugog, neprestano govori. Kad pogledaš u more, govori ti o moru; kad pogledaš u ovo plavo nebo, govori ti o nebu. U crkvama i galerijama, govori ti o Rafaelu i Ticijanu, kao da je s njima odrastao. Ako ideš pored obale, kazuje ti gde se ko udavio, gde se koji lord s čamcem prevrnuo. Putem, priča ti u kojoj se kući što dogodilo, vodi te gde se može što kupiti, silom te svraća u kavanu, gde se i on odmori i o našem trošku počasti. Ako hoćeš cigara, moramo s njim da idemo kroz dve-tri ulice tamo gde on veli da su dobre, a sve druge cigare što se prodaju na drugim mestima ne valjaju, i još nas usput uverava da on to ne čini što njemu onaj prodavac neku nagradu daje samo da bi mu putnike dovodio. On govori francuski, ali sve reči izgovara po talijanskom načinu. Zna nekoliko reči i engleski, i vrlo se obraduje kad gdekoju englesku reč rekne pa ga Englezi još razumeju i nasmeše se. Ako te drži da si Rus, on ti pobroji stotinu imena grofova i knezova koje je po Neapolju vodio; ako te drži da si Englez, broji ti imena lordova, i pokazuje pisana svedočanstva koliko je Engleza na Vezuvu ili na moru od očevidne smrti spasao. Ne da nam proći ni pored jedne znamenitosti da nas ne zaustavi. Kad jednome što kaže, trči redom te i onima drugim to isto kazuje. Ne vodi računa mnogo o tome da li ga ko sluša i razume. On priča sve, i ono što je bilo, i ono što nije bilo. — Dugo sam ti govorio o neapoljskom čičeronu. Šta da radim kad se o neapoljskom kralju nema šta pisati!