Pismo 13
U Rimu, aprila 1851.
Skoro ćemo iz Rima poći. Treba dalje ići, Italija ima još lepih varoši; Italija ima još lepih slika i lepših reka nego što je Tibar, Ove poslednje dane našeg bavljenja ovde posvetili smo okolini Rima. No ipak, nigda ne možemo proći pored Petrove crkve, ili pored Koloseuma, a da se ne zaustavljao i da ih ne gledamo; nigda ne možemo proći pored Vatikana a da ne svratimo i Preobraženje, tu poslednju i najsavršeniju Rafaelovu sliku, ne vidimo. — O okolinama Rima nema se toliko govoriti koliko o Rimu, ali ima mnogo što zaslužuje da putnik u svojim kratkim beleškama spomene. Ja ću ih sasvim izostaviti. Vladika pravo ima kad kaže da će Rim i njegove okoline trajati još hiljadu godina i hiljade putnika još će ih opisivati. — Ja ću samo o Vladici da pišem. O njegovom putovanju po Italiji niko drugi neće pisati. Njegovo trajanje na zemlji kratko je.
U Rimu poslužilo je Vladiku i dobro vreme i dobro zdravlje. Otkako smo ovde, niti je bilo oblačnoga dana, niti se Vladici vraćao kašalj. Pored svega mnogoga hodanja i voženja, nigda se nije potužio da je umoran ili da nije mogao spavati. U Neapolju mnogo je noći zbog kašlja proveo sedeći u stolici. Gledanje znamenitosti po Rimu vrlo ga zanima. Crkvu Svetog Petra sam je premerio koracima i kazao mi da zapišem. Ima dužine 184, a širine 140 koraka. Kad smo izvan Rima jednom u polju bili, i toliko koraka premerili i označili, nismo mogli verovati: tako mnogo prostora zauzme čitava njiva. U crkvi Svetoga Petra kao osobita svetinja čuva se lanac kojim je sveti Petar u Jerusalimu u tamnici bio vezan. To je onaj lanac što je u našem narodu poznat pod imenom Časne verige. U kalendaru, u mesecu januaru, njima je posvećen jedan dan. Sećam se da kod nas mnogi razbiraju kad su Časne verige, da se ne bi ogrešili i u taj dan štogod radili. Taj lanac čuva se kao svetinja i stoji u kovčegu svagda pod ključem. Kaluđer kad ga pokazuje otmenim putnicima, sa velikom pažljivošću otvara skrinju, vadi lanac iz pamuka, i sa osobitom pobožnošću i smirenošću prinosi ga poklonicima, te ga oni, klečeći, sa skrštenim rukama, celivaju. Kad je kaluđer prineo Vladici ove verige, Vladika ih odmah uze u svoje ruke, rasteže ih da vidi kolike su, i, čudeći se kako su dugačke, reče: „Ala su ga dobro vezali!“ — Zatim ih vrati odmah kaluđeru, koji od čuda jedva je mogao zapitati: „Zar ih neće Vaša svetlost celivati?“ — Vladika mu, polazeći, odgovori: „Crnogorci ne ljube lance!“
Pri prvom ulasku u Petrovu crkvu serdar Andrija zaustavi se na vratima, skide kapu, prekrsti se i glasno reče: „Prosti mi, majko, crkvo moja na Cetinju, ne ulazim da se poklonim, nego da se nagledam.“ — Vladika se osvrte i povika: „Ulazi, čoče! Stalo je crkvi na Cetinju kuda hodi Andrija serdar!“ — „Ja mislim, gospodare — nastavi serdar — da će joj biti žao što ulazim u tuđu crkvu.“ — Često smo se razgovarali i o crnogorskom svetom Petru, stricu Vladičinom. Osobito Đuka, koji je kod njega služio, mnogo mi je pričao o njemu. „On je svetac! — često Đuka govoraše — još dok je po zemlji hodio, šćaše se posvetiti. Što rekne, ono se dogodi. U poslednje vrijeme niko nije znao šta je jeo i od čega je življeo; samo jedan stari kaluđer, Rus, u jednom malom zatvorenom lončiću svagda mu je nešto kuvao, i to je sveti Petar i objedovao i večerao. Niko nije znao šta je to. Još za života njegovog nismo ga drukše zvali nego: sveti vladika. Bojali smo se njegove kletve više nego oštre sablje.“ Jedanput kad smo izlazili iz Petrove crkve, reče: „Ja mnim, gospodare, koliko gođ ovi sveti Petar može kod boga učiniti, toliko može i onaj naš što je na Cetinju!“ — Vladika se slatko nasmeja, pa mu odgovori: „Baš i ja tako mislim, Đuko!“
Nisam još nijedne reči napisao o crkvi svetoga Jovana, koja je posle Petrove crkve najveća i najznamenitija. Ona se obično zove Crkva lateranska, po imenu jednog hrišćanina Laterana, koji je na ovom mestu, gde je ova crkva podignuta, pogubljen, što je bio u zaveri protivu Nerona. Ovo je katedralna crkva sviju papa. U njoj oni najviše služe. Naročito kad nov papa bude izabran, u ovoj crkvi drže se najveće ceremonije. Prepuna je raznih ukrasa. Stubovi i statue ne mogu se prebrojati. Svuda se vidi skupocena pozlata i vrlo lepi mozaici. O znamenitosti, svetinjama i grobovima ove crkve neću govoriti, jer ne bih znao odakle ću početi i gde ću se ustaviti; samo ću spomenuti da se tu čuva i da su nam pokazivali trpezu, na kojoj je Hristos sa apostolima tajnu večeru držao. To su dve hrastove, crne, dosta debele daske. Pre su bile okovane u srebru, sad je srebro skinuto, da se daske bolje vide.
Odmah kako smo izišli iz crkve svetoga Jovana, došli smo pred široke i dugačke stepenice od belog mermera, i to je kao neka crkva, ali ona je samo iz ovih stepenica. Na stepenicama tim videli smo tri čoveka i pet žena gde se na kolenima penju. Jedni su već bili na vrhu stepena, gde ima jedan oltar. Videli smo i jedno kuče gde se penje sa svojim gazdom. U dnu ovih stepena, kojih ima 28, sedi jedan kaluđer za stolom, na kom ima ikona, i prima milostinju. Vladika ga zapita: „Šta vam je to?“ Kaluđer odgovori: „To su skala santa (sveti stepeni), po kojima je Hristos išao kad su ga Pilatu vodili. Ovi mermerni stepeni doneseni su iz Pilatove palate iz Jerusalima.“ — „Pa šta vam znači, upita dalje Vladika, što se ono penju na kolenima?“ Kaluđer skromno odgovori: „Za svaki stepen što hrišćanin onako na kolenima pređe, i na svakom stepenu očita očenaš, oprašta se kad umre duši njegovoj deset hiljada godina mučenja u paklu.“ — Vladika pogleda u mene, pa reče: „I on to meni priča sasvim ozbiljno! Fala bogu! navikao da tako kazuje svakom, pa mu nije ništa čudnovato! I gleda mi u oči kad to govori!“ — Zatim okrete se opet kaluđeru: „Pa kako vi rekoste, Pilat će najmanje biti u paklu, jer niko se nije toliko puta popeo uz ove stepene koliko on; bili su neprestano u njegovoj kući.“ — Kaluđer se malo zbuni šta će da odgovori. Kad vide da se mi smejemo poče se i on smejati, i reče: „Ali Pilat nije se nigda na kolenima penjao.“ — Na jednom mestu u zid jedne crkve, a na drugom u jedan gvozden kotur, a posle toga u jedan kameni stub, ko god od prostijeg sveta prođe, a on celiva, tako da je ono mesto u duvaru gde se celiva već udubljeno i izlizano od mnogih poljubaca, i strašno je prljavo i masno. Tu je, kažu, neki svetac, kad su ga vodili da pogube, prihvatio se rukom. Đuka se ne može dovoljno da načudi: kako mogu kaluđeri dovesti narod do takve gluposti. Jednom rečju: „Ja, bogami, gospodare, volim onoga našeg popa Miću što ne zna da čita, nego ovakve učene popove što ovako zamute pamet u narodu.“
Kad smo bili u crkvi svete Marije, pokazali su nam jasle gde je Hristos rođen. To su tri hrastove, uglađene, oko tri pedlja dugačke daščice. One se čuvaju u jednom srebrnom kovčegu, na kome sa strane ozgo ima staklo kroz koje se gleda. Taj se kovčeg ne otvara. Tu su nam takođe pokazali pelene i povoj Isusa Hrista. To su lanene krpe. — Vladiku su zanimale u ovoj crkvi vrlo lepe ikone, i gledao ih je sa osobitim zadovoljstvom. To njegovo posmatranje prekidao je jedan stari kaluđer neprestanim pričanjem o čudesima ove crkve. Kad se Vladici dosadi, on ga uputi na mene: „Molim vas, reče, pričajte to onom gospodinu; on će to vrlo rado slušati i sve će zapisati.“ I tako sam ja morao ostaviti dalje gledanje po crkvi i slušati priču: kako se svetome Liberiju i svetome Patriciju, pre hiljadu i pet stotina godina, jedne iste noći javio anđeo i kazao im: da zidaju crkvu onde gde sutra nađu da je pao sneg, i da crkva bude onolika koliko mesta pritisne sneg. Kad oni sutradan izađu, zaista nađu da je sneg, i to usred leta, na ovom mestu pao. Tako oni odmah nastanu da se tu zida crkva, i zato se ova crkva pređe zvala: Snežna Marija. U ovoj crkvi ima jedan kameni stub, on je prebijen. Kazuju da se taj stub onda sam od sebe prebio kad je Hristos na krstu izdisao, i kada se zemlja zatresla i mnogi mrtvaci iz svojih grobova ustali. Ovde još pokazuju i onaj kamen na kome su vojnici bacali kocke za Hristove haljine.
Više smo puta svraćali u jednu kapelu, pod jednom crkvom, gde je grobnica neke bogate talijanske porodice. Tu ima vrlo lepa grupa, koju je Bernini izrezao i izradio od belog mermera; a to je kako Hrista skidaju sa krsta. Hristos je od jednoga komada mermera. Ne treba proći kroz Rim a ovo ne videti. Posle Rafaelovih poslova Vladika je ova najradije gledao. Kraljevi mogu ovom mermeru zavideti: kad oni budu prah i pepeo, ovaj kamen stajaće ovde i naslađivati ljudske poglede svojom divotom. Čovek dok ne vidi ovako izrađene poslove, ne može sebi predstaviti da hladni kamen, kad prođe kroz vešte ruke, može probuditi u srcu ljudskom najnežnija i najuzvišenija osećanja. Ovaj mermer stvara više hrišćanske ljubavi prave pobožnosti nego sve predike jezuita. Mermer ćuti, ali vi čitate iz njega najlepšu pesmu, poslednju scenu najveće tragedije. Crte Hristove, na kamenu izrezane, govore. Nema onoga idolopoklonika, nema divljaka koji bi u ovo mučeničko Hristovo lice pogledao a da ne oseti tugu i saučešće.
U crkvu Svetoga Onufrija, koja je podaleko od Rima, išli smo samo stoga što je tu sahranjen slavni talijanski pesnik Torkvato Taso. — Mala mramorna ploča, s leve strane, označava ovo znamenito mesto, grob velikoga poete, kome se putnici sa osobitim poštovanjem približuju. Čudnovato je da u Italiji ljudi veliki i slavni zbog svojih zasluga i dela nemaju lepih spomenika, dok se na grobovima papa i mnogih drugih neznatnih ljudi blista kararski mermer, na kome su Bernini, Kanova i mnogi drugi umetnici svoju najveću veštinu pokazali. No potomstvo gleda i uvažava ovamo statue na grobu, a onamo one što leže u grobu. Mnoge smo lepe spomenike gledali i divili se, a nismo pitali na čijem grobu stoje. Ili, ako nam je i kazano ime, mi smo ga zaboravili. — U ovom manastiru živeo je Torkvato Taso jedan mesec dana, pa tu ga i smrt našla. Kaluđer nas je vodio u njegovu sobu u kojoj je umro. Tu nam je pokazao njegovu stolicu, sto, divit itd. — sve je izgledalo sirotinjski. Dalje, pokazao nam je i njegov beo pojas. To se drži u jednoj šatulji i kroz stakleni zaklopac može se videti. Vladika reče kaluđeru da otvori, što kaluđer, posle malog zatezanja i učini. Vladika, pošto je razgledao ovaj pojas, iščupa jedan konac iz njega: „Verujem, reče, da je ovo zaista njegov pojas, i ovo ću da uzmem za spomen.“ — Kaluđeru to bi vrlo nemilo: jer, veli, njegova će duša patiti; to mu je dato u amanet da čuva, ali najposle, veli, — takvim velikim putnicima kao što je Njegova svetost ne sme zameriti. — Pri našem polasku kaluđer, neprestano žaleći za onim končićem, reče: „Verujte mi da bi Englezi za takav jedan končić dali sto dukata.“ — Vladika, penjući se u kola, reče mi: „Podajte mu jedan talijer.“ — To je prva milostinja i dar što smo u Rimu učinili. Kad štogod po crkvama gledamo, pa kad pođemo, ja sam s početka često upitao: „Hoćemo li, gospodaru, štogod dati ovima?“ A on je obično odgovorio: „Ti podaj, ako hoćeš: a ja imam kome boljem i potrebnijem na Cetinju davati.“ — Sa brega na kome je taj manastir vrlo je lep izgled. Celim putem do Rima Vladika je držao onaj Tasov končić međ prstima, pokatkad ga zagledao i govorio o poeziji talijanskoj. Kad dođosmo u Rim, on ga pokloni meni; jer — veli — ma koliko da ga čuva, opet će ga izgubiti.
Jedno poslepodne bili smo izvan Rima, na bregu što se zove Marijus, gde ima jedan manastir i pred njim prostrana terasa, odakle je vrlo lep izgled na Rim i na sve okoline. Kad smo se pred veče vraćali kući i ulicom blizu mosta San-Anđelo vozili, najedanput naš kočijaš pritera kola kraju i zaustavi, skoči dole, otvori vrata na karucama, i brzo reče: „Ečelenca, zapovedajte izaći!“ — „Zašto?“ — upita ga Vladika začuđeno. „Ide, veli, sveti otac, i sad će ovuda da prođe.“ — „Pa neka ga, nek’ ide! — odgovori Vladika — on ima svoj put a mi imamo naš.“ — G. Ćurčić, koji je sedeo s nama, odmah je izišao iz kola. Kočijaš, kad vidi da Vladika sedi i ne pomiče se, uplaši se, boji se sam sebi da ne bude kažnjen. I on i g. Ćurčić kažu nam da je običaj i naredba da svaki na nogama papu dočeka dok prođe. I da bi uverili Vladiku da to svaki čini, kažu mu da i sami prinčevi i najveći engleski lordovi izađu iz kola i stoje na nogama dok sveti otac ne prođe. Vladici beše krivo toliko navaljivanje, pa, zatvarajući vrata na kolima, dosta srdito reče: „Boža ti vjera, ja ne hoću sramotiti ono malo crnogorskoga naroda. Neka ide papa svojim putem, neka slazi s kola ko mu je dosada slazio, a vladika crnogorski zaista neće.“ Vladika je sedeo u kolima s one strane s koje će papa da prođe, i tako ja od njega ne bih mogao videti papu, jer su kola zatvorena, a mali su prozori na njima. Papa je još podaleko bio. Ja reknem Vladici: „Da izađem ja iz kola da mogu bolje videti papu?“ — „Može ti biti!“ — odgovori mi vladika. Kad izađem, vidim papinu pratnju gde se prikučuje. Polagano svi idu nogu pred nogu. Napred išlo je na konjima nekoliko oklopnika, zatim su nastupala jedna kola, sa četiri lepa i bogato okićena konja. Kola su bila vrlo velika i sasvim otvorena. U njima je papa sedeo sam, i na obe strane blagosiljao rukama, a svet se poklanjao, i veći deo različite čeljadi što se na toj ulici desiše, pao je na kolena. Pored kola jahalo je nekoliko oficira, sa sabljama u ruci. Papa je imao na glavi onu malu kapu što obično biskupi nose pod šeširima. On je dosta star. Lice mu je puno, okruglo i lepo; crte su mu pune izraza i dostojanstva. Kad prođe, opet uđosmo mi u kola i produžismo naš put. Vladika nam, smešeći se, kaže: „Jedan od onih što idu naprijed, kad je bio prema meni, maše mi glavom za znak da izađem iz kola; a ja — veli — njemu mahnu dva-tri puta rukom, za znak da ide svojim putem.“ — Vladici beše milo što je ovom prilikom video papu. „Bar, veli, ne može nam se ona poslovica kazati: bio u Rimu, a nije video papu.“
Preko Tibra — koji je malo veći od naše Drine, samo ne teče onako brzo — prelazimo svaki dan. Na njemu ima nekoliko mostova; svi su iz starih vremena. Mi smo najviše išli preko mosta što se zove San-Anđelo. Prema njemu stoji tvrdinja, koja se isto tako zove. To je velika, okrugla kula. I na toj tvrdinji i na mostu ima kipova koji predstavljaju krilate anđele. Na mostu ima takođe dve lepe statue svetoga Petra i Pavla. Iz te tvrdinje ima tajni prolaz u Vatikan; a to zbog toga da bi sveti otac, kad se pobune protiv njega, a što često biva, mogao uteći i zakloniti se pod krila svetoga anđela, iza topova te tvrde kule. Ni njemu ne pomažu svagda molitve.
Vladika je išao u Vatikan gde se novci kuju. Ja nisam tamo išao. Pratio ga jedan ovdašnji crtač, koji mu je nacrtao Obilića medalju. Vladika u kovnici želi da naruči nove medalje.
U Rimu ima svega tri stotine i šezdeset crkava, kaluđera ima na hiljade. Siromah Berlin! Kud će njegova jeretička duša! — Tri puta je veći od Rima, a nema više od šezdeset crkava i nema nijednoga visokog toronja. On je otpadnik od Rima: ne veruje u papinu svetinju. Pape neprestano žale za tim svojim izgubljenim stadom; osobito za stadom sa tako dobrom vunom. Berlin ima tri stotine i šezdeset velikih, i hiljadu malih fabrika; Rim nema nijedne, osim ako ćemo međ fabrike brojati nekoliko magaza gde se prave: likeri, čokolade, rukavice, fališan biser, mirisavi sapuni i neke svilene stvari. Nigde nisam video da kakva velika mašina radi ili da se kakav visoki dimnjak nad fabrikom puši. Narod je u Rimu neradan, hoće da prevari, lažljiv je, bezobrazan je, kradljiv je — i vrlo pobožan. Da im nije stroge cenzure, koja ih čuva od jevropskih knjiga, svi bi postali rodoljupci i — republikanci. A to su već papini protivnici i otpadnici. Takvih, kao što nam rekoše, ima u Rimu sada tri hiljade u tamnici. U svetoga oca ima mnogo nemirne i neposlušne dece; ali on neočinski s njima upravlja i vlada. Da nije ovde francuske vojske, te drži mir i red, papa bi se odavno morao seliti iz Rima. Sva talijanska inteligencija protivna mu je i radi sa sviju strana da mu se ukine vlast. Stoga je sada ovde velika strogost. Samo putnici uživaju potpunu slobodu.