Pismo 11
U Rimu, aprila 1851.
Nijedna varoš na svetu nema da pokaže putniku toliko ostataka iz starog veka koliko Rim. Mi svaki dan, od jutra do mraka, hodimo, razgledamo ih. Nije mi moguće u ovako kratkom vremenu pisati o svemu onome što smo videli i čemu smo se divili. Godine bi trebalo ovde provesti, redom jednu po jednu znamenitost gledati, študirati i opisivati. Mi ih brzo prolazimo. Vladika želi da ih vidi. Gdekoja slika Rafaelova, gdekoja ogromna razvalina zadrže ga po nekoliko trenutaka. O onome što mu se svidi i što ga malo zabavi, pri polasku rekne nekoliko reči, u kojima obično izjavi ono što je osećao za vreme gledanja. Često kaže i svoje primedbe. On ne mari da ih zapiše, ali svagda je želeo da ih kogod čuje. Jednom kad vide da ja o nekim rimskim zidinama nešto beležim i pišem, reče mi: „Jami to, čoče! To je hiljadu puta opisano. Hajdemo dalje! Dođi drugi put bez mene pa piši. Rim će još hiljade godina trajati i hiljade će njih to još gledati i opisivati.“
Vladika je jesenas prošao kroz Rim kad je putovao u Neapolj ali je ostavio da ga razgleda sada, pri povratku. — Svuda ga sa osobitim odlikovanjem susretaju. Papa je zapovedio: gde god Vladika dođe i što god zaželi da vidi, da mu se odmah otvori i pokaže. Svuda nas prati i sprovodi jedan franciškanac, po imenu Ćurčić2, on je rodom iz Dubrovnika. Mlad, učevan i vrlo razborit čovek. Dobar Slovenin, dobar rodoljub. Vrlo lepo govori „naški“. To mu je maternji jezik. Gundulića i druge dubrovačke pesnike zna napamet. Mnoge retkosti što smo videli imamo samo njemu zahvaliti.
U crkvi Svetoga Petra bili smo već nekoliko puta. To je prvo što putnici idu da vide čim iz kola izađu. Na prvi pogled nisam se nimalo začudio. Od toliko godina slušao sam i čitao da je to najveća crkva na celome krugu zemljinom, da je to najveći spomenik hrišćanskog sveta. Prema tome, moje uobraženje u svojim predstavama nije se moglo ograničiti. Zato mi se na prvi pogled i učini Petrova crkva neznatnija od mnogih drugih što sam do sada video. Crkve: Svetog Pavla u Londonu, Svetog Stevana u Beču, Notr-Dam u Parizu i crkva u Štrasburgu — mnogo su me više začudile nego Petrova crkva u Rimu. Onaj gotski stil, ono crno kamenje, iz kojih tamna prošlost ćutanjem govori, pobudi u gledaocu, kad ih prvi put vidi, takva osećanja koja se ne ponove pri pogledu na bele, prave i neokićene zidove Svetog Petra. Tek pošto sam je duže i više puta iznutra i spolja smatrao, uverim se da je zaista grdno velika, i da nije manja od svoga glasa što se po svetu raznosi. Vladika mi kaže da se i njemu tako isto s početka učinilo. Čujem da se tako gotovo svima strancima događa. Na prvi pogled ne može čovek njenu celinu u svojoj duši da smesti. Ima zgrada koje, kad pređu neki izvesni stupanj veličine i visine, ne čine se više očima ljudskim da su tako velike kao što su.
Iznutra je Petrova crkva lepim mozaikom išarana. Ikona nema mnogo, ali su sve lepe i velike; kube na sredi vrlo je visoko; od sviju zgrada na svetu samo ga jedna piramida u Egiptu i toranj u Štrasburgu nadvišuje. Mnogobrojni stubovi, koji su vrlo debeli i visoki, drže svodove crkve. Kod svakog tog stuba ima ispovedaonica; za svaki jezik ima kaluđera što sede i ispovedaju. Oltara ima na sve strane kuda god pogledaš. U vrhu crkve, blizu glavnog oltara, stoji kolosalna statua svetoga Petra. Ona je od bronze. Pretopili su statuu Jupiterovu te iz nje načinili tu statuu svetom Petru. To je neobično velik kip i stoji u osobitom poštovanju. Tu gde je ova crkva podignuta bila je bašta Neronova. Tu mu je bilo pozorište u kome je za zabavu njegovu i Rimljana hiljadama hrišćana pogubljeno i od zverova rastrgnuto; kosti njihove ostavljene su tu odmah u jednu pećinu; tu je bila prva grobnica svetoga Petra. Tek docnije, po svojoj prilici u vreme cara Konstantina, podignu na ovom mestu jedan hram, a oko 1450. godine počne se zidati jedna velika crkva. Njeno zidanje polako je napredovalo, i posle raznih izmena dovršila se tek pre sto godina. Po računima, potrošeno je na ovu crkvu četrdeset i sedam miliona talira. U ovu sumu ne računaju pozlatu, mozaik, popravke i slične troškove. Ukras i pozlata samo glavnog oltara iznosi sto hiljada talira. Tu je grobnica svetog Petra, u koju se slazi niz jedne stepene. Sto dvadeset kandila večito gore na njegovu grobu. Mnogo još svetaca i kaluđera leži ispod drugih podzemnih svodova ove crkve. Mi ih nismo sve gledali. Nas je najviše zanimala veština ruku ljudskih; i koje smo pohodili, to smo činili samo zbog prekrasnih statua od Bernina i Kanove koje su na njihovim grobovima.
Pijaca pred crkvom Svetoga Petra takođe je lepa i znamenita; ona je nalik na amfiteator, i okružena je sa tri stotine stubova. Usred te pijace stoji uspravno jedan obelisk. Još imperator Kaligula doneo ga iz Egipta. On je jednostavan, sav od jednog kamena, a visok je 72 stope; po njemu nema hijeroglifa. Sada na vrhu njegovom stoji krst, znak pobede hrišćanske. — Na pijaci ima dve česme. Gotovo na svakoj pijaci u Rimu ima po jedna česma i po jedan obelisk. To nisu obične česme, to su prekrasni spomenici veštine, iz kojih izbija na sve strane bistra i lepa voda. Sve su česme okićene kipovima. Samo je obelisk na Petrovoj pijaci sačuvan čitav, a oni drugi okrnjeni su, a gdekoji su i prebijeni; jer kad je Rim bio toliko puta paljen, pustošen i pljačkan, onda su i oni obaljivani. Na onim drugima ima hijeroglifa. Mnoge ove obeliske našli su, kad su štogod kopali, duboko u zemlji zatrpane. Tako su nađene i mnoge statue koje su toliko lepe i važne da im se novčana vrednost ne može označiti. I sada još ponešto nalaze u zemlji od velike retkosti. Stari Rim leži u zemlji; to se poznaje i po nekim starim zidinama koje sa svojim prozorima sada do zemlje dopiru. Na mnogim mestima po sedamdeset stopa zemlje, kamenja i svakojakih ruševina leži ozgo na pijacama, ulicama, kupatilima i šetalištima starih Rimljana.
Vatikan, palata gde papa sedi, odmah je do Petrove crkve. Tu su mnoge znamenitosti. Vatikan sastavljaju više palata, koje su u toku vremena doziđivane i među sobom spojene. Ona je na tri kata; od hiljade godina stoji ovde, jer zna se: kad je Karlo Veliki u Rim dolazio da je u njemu sedeo. U Vatikanu, koje kapela, koje soba, koje različitih galerija, ima deset hiljada odeljenja, ima osam velikih i širokih, a dve stotine drugih, manjih stepenica. Tu su smeštene mnoge starine, slike, muzeji, biblioteke, statue. Stotine grdno velikih soba popunjene su time. — Vladika se najduže zadržavao u galeriji slika, i to gledeći Preobraženje (Transfiguraciju), prekrasnu sliku od Rafaela. Tu se najviše putnika sustignu, jer se pri toj slici svaki zaustavi. Ta je soba svagda puna sveta; svaki se zanese gledanjem. Slika je koliko čitav duvar. Hristos je celokupan u prirodnoj veličini predstavljen. U njegovom licu, koje je samo dobrota, izražene su sve vrline. Ne može čovek očiju da odvoji od te slike. Što je duže gleda, sve mu se više svidi, i sve više želi da je gleda. Ovakav ideal dobrote, kao što je ovo lice Hristovo, ne može se nigda više na platnu videti. Slikari sa sviju strana dolaze te kopiraju ovu sliku. I sada četvorica sede i rade, među njima bejaše jedan Rus. Vladika je seo na stolicu i trideset minuta gledao je neprestano u božanstveno lice Hristovo. U celoj Italiji ništa mu slađe nije bilo gledati od ove slike. „Zaista — reče pri polasku — kad bi ova Hristova slika mogla progovoriti, prve bi joj reči bile: Ne činite drugima ono što sami sebi ne želite. — Vjera bez dobrih djela mrtva je.“
Od ovake nežne slike, posle nekoliko trenutaka, dođemo pred mramornu grupu Laokona, sveštenika Neptunova. To je jedna od najčuvenijih i najslavnijih statua što je igda iz mermera istesana. Velika zmija uvila se oko Laokona i njegova dva sina kojima je u pomoć on dotrčao, i, ujedajući ih, uvila se oko njih tako da je strahota pogledati ovu borbu i one muke. To je tako vešto predstavljeno, da čovek zaboravi da je to od kamena; čini mu se da ih gleda žive. Čisto osluškuje da čuje pisku zmije i jaukanje dece i njihova oca. Ova, u svom rodu nenadmašna statua, nađena je u Rimu, u zemlji, pre trista godina; a ima više od dve hiljade godina kako je načinjena. Jedni drže da je veštak izrezao ovu statuu po stihovima i eposu Virgilijevom, a drugi opet kažu da je Virgilije, gledeći na ovu kamenu grupu, one svoje stihove napisao. Vladika se nije dugo zadržavao pri ovoj statui; grozne predstave ne može da gleda, one ga snevesele. „To bi — reče — Omer-paša, ili koji od turskih sultana, namestio u svojoj trpezariji da slađe ruča.“ Zadržali smo se pri drugim vrlo lepim kipovima, kojih u Vatikanu mnoštvo ima od svake ruke. Gledali smo sa zadovoljstvom Herkulesa, Bakusa, Minervu, a naročito čuvenu i proslavljenu statuu belvederskog Apolona. To su sve poslovi starih Grka i Rimljana. Ni danas, u devetnaestom veku, niko ih ne može u toj veštini da nadmaši. Današnji veštaci samo ih podražavaju i kopiraju.
Pohodili smo Panteon. On je zidan u vreme rođenja Hristova. Stoji još celokupan, u svemu je dobro sačuvan; u njemu nema nikakvih slika ni ukrasa. Pročelje spolja vrlo mu je lepo, mnogi korintski stubovi daju mu veličanstven izgled, svaki je stub jednostavan i od granita. Stubovi su visoki po osamnaest stopa, a tako debeli da ih dva čoveka jedva mogu rukama obuhvatiti. I ovaj Panteon pokršten je: i u njemu ima krstova, oltara i kipova hrišćanskih. Zaustavimo se na grobu Rafaelovom; on je ovde po svojoj poslednjoj želji sahranjen. Na njegovom grobu nema nikakvog spomenika; jedna Bogorodica od kamena stoji mu više groba. U Panteonu nigde se nismo zaustavili; na grobu ovog najvećeg slikara na svetu stali smo. Našli smo još putnika gde stoje i ćuteći glede. Ništa se nije videlo što bi poglede moglo zabaviti, ali svaki je mislio na poslove Rafaelove. Na drugoj strani Panteona sahranjen je Koredžio, takođe vrlo slavan slikar. Panteon je vrlo stalno i jako zdanje: zidovi su mu devetnaest stopa debeli. Po obliku njegovom ozidan je mnogo lepši i veći Panteon u Parizu. Francuzi su u svemu nadmašili Talijane, ali nemaju Rafaela.
Napomene
- Docnije je bio biskup u Lešu, u Albaniji.