Pismo 2
U Neapolju, marta 1851.
Neću ti više pisati o lepoti Neapolja i njegovog zaliva. Neću ti dosađivati s opisivanjem ikona, kipova i drugih znamenitosti. Ma koliko da su one lepe i važne, sve je to od mermera, bronze i boje. Ma koliko da su lepo i živo izvedene, sve je to mrtvo, sve je to hladno. Ono što u samom sebi nema osećanja, pobuđuje u gledaocima samo varljiva osećanja. Naišao sam ovde na jednu srpsku, važnu i živu znamenitost. Ovde je vladika crnogorski. O njemu ću ti odsada pisati više nego o celoj Italiji. Mogao sam ovde provesti još dvadeset dana, pa da odem a da ga i ne vidim. Slučajno sam ga našao. Sad ću ti pričati kako.
Prošle nedelje išli smo na zapadni kraj Neapolja, i pri povratku pohodili smo čuveno šetalište što se zove Kjaja; tu je i park Vila reale, gde smo međ granatim pomorandžama u hladovini dugo sedeli i posmatrali more, koje nam je svojim talasima do nogu dopiralo. Mnogi od našega društva, prostrevši svoju struku (pled, šal), ležao je na samom morskom kamenju i blenuo u more i njegove okoline. Najlepša i najveća neapoljska gospoština vrvela je tuda pored nas. To je njihovo najmilije šetalište. Stotinama skupocenih kola sa gospodom i gospođama prolaze tuda; ima ih dosta i peške. Po samim slugama i po kolima može stranac poznati da ovde još Burboni vladaju. Sva aristokratija ponaša se kao da je u Versalju u vreme Ludvika Četrnaestog. Ovi besposleni bogataši sunčaj u se i vozaju na tom šetalištu svaki dan do četiri sata posle podne.
Mi smo dugo sedeli i gledali tu šarenu gomilu; jedva nas naš čičeroni krenuo da pođemo. Nedaleko odatle, kad smo bili pored jedne trokatne kuće, kaže nam čičeroni da u toj kući, na trećem boju, ima ruska kapela, i da je sad baš tamo služba. Društvo je bilo umorno, niko se nije hteo tako visoko penjati da vidi rusku liturgiju. Jedan Englez reče da on neće ništa da gleda što u njegovoj putnoj knjizi nije spomenuto. Drugi mi reče da je to video, i veli: ako niste nigda videli, možete svratiti, vredno je i to,videti u svom životu. Svi odoše u gostionicu. Bilo je blizu podne. Sam ja svratim u tu visoku kuću, i po lepim, širokim stepenima popenjem se na treći boj. Tu je bila kapela ruskog poslanstva. Uđem unutra; beše puno ljudi i žena. Većinom bili su stari i krupni ljudi sa vojenim izgledom: svaki gotovo imađaše na kaputu po komadić crvene pantljike od ordena. Jedan visok sveštenik sa lepom crnom bradom, u bogatim odeždama, služio je liturgiju. Pošto sam stojao nekoliko minuta, izađem i pođem kući. Silazeći niz stepene, čujem da nešto izdaleka ozdo zvekeće. Začudim se kad malo zatim vidim jednoga Crnogorca. Mlad, visok i lep čovek. Odeven je bio čisto i lepo: na njemu su bile crnogorske haljine od bele svite (čohe), crnogorska kapa na glavi, za pojasom srebrno oružje, a na prsima vrlo lepe toke. On je sve po tri stepena uzbrdo skakao, a toke su mu zveckale na grudima. Kad htede da protrči pored mene, zapitam ga ja: „Otkuda ti ovde?“ On se na ove srpske reči trže, začudi se, i iz toga čuda povika: „A, pobogu brate, jesi li Srb?“ — „Dabogme da jesam“! — odgovorih mu ja: — „A da mi oprosti gospodar — reče on dalje — dosad me nije sunce grijalo!“ — Opet ga ja upitam: „Otkuda ti čak ovde u Neapolju?“ — „S gospodarom! Tu je i on, i cijelu smo zimu ovđe proveli.“ — „Hajde da me vodiš gospodaru.“ — „Pričekaj me, reče, na ovijem stubama, samo dok se tri puta prekrstim: pa me eto odmah.“ Zatim odskaka uz basamke. Ja sam ga pratio očima. Pred vratima ostavi svoje oružje i ode u kapelu, iz koje se horilo krupno rusko pojanje. To je bio Vukalo, perjanik vladike Petra Njegoša.
Ja sam se vrlo obradovao što ću videti toga čuvenog crnogorskog vladaoca i velikog srpskog pesnika. Što sam god njegovo čitao, ostalo mi je u duši. Njegov Gorski vijenac pravi je venac srpske književnosti. Polako sam slazio niz stepene i blagosiljao sam ovaj slučaj koji mi je doneo ovaku radost. Željan sam bio srpski govoriti. Na celom putovanju, od Pariza dovde, nisam video Srbina. U tuđini svaki jedva čeka da vidi svog sunarodnika. Samo Englez za Engleza ne mari. Valjda zato što ih svuda po celom svetu ima. U najmanjem i u najudaljenijem uglu ove naše planete oni se na putovanju nalaze; kako na Monblanu, tako i na Čimborasu oni se sretaju. Ko bi taj narod po njegovim putnicima sudio, ne bi ga pravično ocenio. Oni su, kad putuju izvan Engleske, svi čudnjaci. Putovanje je prava strast imućnih Engleza. Pre dvesta godina bili su takvi. Šekspir, još u ono vreme, podsmeva im se kako prodaju svoje zemlje da vide tuđe zemlje.
Tek što sam sišao na ulicu, stiže me Vukalo, i dalje pođemo zajedno. Putem kaže mi da je tu od Crnogoraca još i Andrija Perović, serdar cucki, i Đuko Srdanović, upravitelj dvora Vladičina. Pitam ga ja kako je Vladika sa zdravljem, jer sam slušao da boluje od nemile suve bolesti; i on mi kaže da mu je ova blaga neapoljska klima zimus vrlo dobro činila, — „ali je, veli, još slab; nesrećni kašalj često mu se povraća; a i knjige mu grdne stižu šta Omer-paša u Bosni radi; pa je često jedak i zlovoljan“. — Između ostalog zapitam ga putem zašto reče da ga dosad nije sunce grejalo. Jer to mi beše zagonetka. Na to on odgovori: „A da kako da ti se ne obradujem! Pogiboh ti u ovom nesrećnom svijetu. Nijedan te lacmanin ne razumije; ili govorio njemu ili stoci, svejedno. Ovđe sam ti bio cijele zime kao u tavnici. Nema ko „dobro jutro“ da mi reče. Nijesam ti mnogo dalje ni išao po Napulju, nego od kuće do ove crkve. Kud se gođ maknem, nakupi se, fala bogu, svijet oko mene, kâ da nijesu nigda viđeli čovjeka. Bogami je ovi narod ne drukče već kâ stoka. Sve je manito.“ — Pitao sam ga: hoće li Vladika skoro polaziti iz Neapolja? — „Bogami ti ne umijem kazati. Ko će moći njegove misli pogoditi; dok istom reče: spremajte! — a sve mi se čini: neću taj srećni čas nigda dočekati.“ — Pa opet nastavi žaliti se na svoju samoću: „Serdar Andrija vas cijeli dan sjedi na balkonu; Đuko ima posla svaki čas oko gospodara; a ja tužim u samoći za našom lijepom Crnom Gorom.“
U tom razgovoru uđemo u kuću gde je Vladika sedeo. Ta je kuća na uglu ulice, baš prema velikom hotelu što se zove „Rim“. Ima vrlo lep izgled na more i na sve strane. Vladika je sedeo na prvom katu. Do njegove sobe treba proći dve sobe. Tu nađem Đuku; i on mi se vrlo obraduje. Dok se ja s njim pozdravih i malo razgovorih, a Vukalo već izlazi iz Vladičine sobe i viče: „Hajde, zove te gospodar!“ — Ja malo prekorim Vukala što me je tako odmah javljao, i što nije pričekao dok se malo od prašine očistim. „Kako si me prijavio, kad niti znaš ko sam ni otkud sam; šta si mu znao kazati?“ — „Ja sam mu kazao, reče, našao sam, gospodare, jednoga Srba! — Pa kamo ga? — Evo ga, doveo sam. — Pusti ga amo! — To je sve; a šta ću mu drugo kaževati?“
Ja kad sam pošao iz gostionice, nisam znao da ću toga dana izići pred jednoga vladaoca, bio sam obučen aljkavo i nemarno, kao što se mnogi putnici nose po stranim varošima, gde nigde nikoga poznatog nemaju; a prave turiste, naročito Englezi, uživaju u nekom zadovoljstvu kad se Talijani za njima osvrću i glede njihovo odelo. — Imao sam slamni šešir, ni Robinzonov nije bio drukčiji; to je prvo što putnici kupe kad dođu u Italiju. Dok sam ja dovodio u red svoje haljine i brisao čizme od prašine, Đuka i Vukalo stojali su i pravili primedbe, a pokatkad bi rekli: „Idi, čoče, unutra! Šta mari gospodar jesi li ti malo prašljiv ili nijesi!“ — A kad ja počeh navlačiti i rukavice, povika Đuko: „O Vukalo, bogami je ovo neki lacman, pa zalutao neće u naše krajeve te naučio srpski.“ Ja sam se smejao, i oni su se smejali. Posle sam video da i oni nose rukavice.
Kad sam bio već svoju toaletu malo u red doveo, otvorim vrata i uđem u Vladičinu sobu. Ja sam sebi predstavljao vladiku crnogorskog kao i druge vladike: u dugoj crnoj mantiji, s kamilavkom na glavi, s brojanicama u ruci. Takvu sam i sliku iz mladih godina njegovih viđao. Kad uđem, pogledam po sobi. Soba vidna i velika. Tri prozora gledala su na more, a jedan niz ulicu na kraljev dvor. Usred sobe stojala su dva stola; na jednom behu rasturene knjige. Bilo je dva lepa kanabeta, i više velikih i malih stolica, sa drugim potrebnim nameštajem; na zidovima, osim ogledala, bilo je različitih slika. Desno od vrata, u dnu sobe, bio je kamin od mramora, odžak po francuskom načinu, u kome je gorela mala vatra. Prema tome odžaku, u velikoj, sniskoj stolici sedeo je jedan krupan čovek u crnogorskim haljinama s crnogorskom kapom na glavi, i držao je gvozdene mašice u ruci, te njima džarao vatru. Jedva je mogao primetiti da je neko ušao.
Nikoga drugog nije bilo u sobi. Prvim pogledom uverim se da je to Vladika. Prođem kroz sobu i na dva-tri koraka zaustavim se pred njim. On okrete glavu i pogleda me. Ja mu se poklonim i reknem: „Dobro jutro, gospodare.“ On mi odgovori: „Dobra vi sreća!“ I odmah produži: „Vi ste iz Dalmacije?“ — „Nisam, gospodare, ja sam iz Srbije!“ I kažem mu ukratko: da sam bio profesor u Beogradu, da sam zimovao u Parizu, da sada putujem da vidim Italiju, a pre svega kazao sam mu kako se zovem. Moje ime učini mu se poznato, i odmah me zapita: „Jeste li vi što pisali?“ — „Jesam!“ — „Je li vaša Slavenska vila i novine Šumadinka?“ — „Jeste, gospodare!“ Na to se on osvrte i privuče k vatri jednu stolicu: „Sjedite — reče — mi smo stari poznanici. Sam vas je bog poslao da me u ovoj samoći razgovorite.“ Pruži mi ruku, te se sa mnom rukova. Zatim se zamisli i ućuta, pa iz tih misli, posle nekoliko trenutaka, jačim glasom uzviknu: „Ala se mi Sloveni narobovasmo!“ I kao neka srdnja ukaza mu se na licu. Dok sam ja smišljao šta da mu kažem na to, on produži posle kratkog ćutanja: „Ali mi, Crnogorci, bogami, nijesmo! Svakom slobodnom čovjeku možemo slobodno u oči pogledati. Ni pred kim se ne moramo zastidjeti.“
Pitao me zatim mnogo o Srbiji. Premda sam odavno iz Srbije, opet sam mu pričao sve što sam znao. On je vrlo pažljivo slušao. U tome razgovoru zapita me: „Što se već jednom ne dižete na Turke kod tolikih lijepih prilika? Što ne pregnete jednom? Pa vi otuda, a ja odovud, da se na Kosovu sastanemo. Pa dok diplomati izmijenjaju međ sobom svoje note, mi ćemo naš posao svršiti, pa ćemo onda Jevropi kazati: Ono što ste vi zvali Jevropska Turska, ono smo mi! Zovite nas opet kako hoćete, samo poštujte u nama ljude; i nama je isto tako draga sloboda i prosvjeta kao i vama.“
Pita me: „Zašto zabraniše vaše novine Šumadinku?“ — Kažem da nalaze da rasprostire odveć veliku slobodu. „Onda, veli, neka izbrišu iz istorije imena sviju srpskih vojvoda; jer su se oni svi borili da bude što veća sloboda.“ Zatim, posle kratkog ćutanja, pridodade: „Šta se Srbija ima bojati slobode? Srbija, koju je sloboda rodila, koja samo sa slobodom može u naprijed poći. Kud gođ misli da korači, očekuju da im slobodu donese. Sučim će poći braći koja su pod Turcima, ako im slobodu ne ponese?“
Kroz staklena vrata vidim gde na balkonu sedi jedan Crnogorac, ogrnut ćintercom, (crvenim kratkim ćurkom, s lisičinom), puši dugački čibuk iz okovane simsije (tako oni zovu lulu). Pokatkad i on pogleda na nas kroz staklena vrata. Krupan, pri star čovek, crnih, velikih brkova, i neobično velike glave. Sedi na balkonu kao orlušina na kakvoj litici; samo glavu pokatkad okrene na jednu ili na drugu stranu. U neko doba i on uđe u sobu, i, ne obzirući se na nas, pođe tihim korakom preko sobe da ide dalje na druga vrata. Vladika, kad ga primeti, reče mu: „Što se ne pozdraviš sa ovijem gospodinom? On je iz Srbije.“ Serdar Andrija — to on beše — zaustavi se i malo osmehnu: „A otkud bih ja znao, gospodare, da je to Srb. Ja mislim da zborite franceski.“ Ja se pozdravim i poljubim sa serdarom, a Vladika reče mi: „To je moj zet! (sestra mu za njim), poveo sam ga da mi se nađe kogođ svoj, ako bi me ova nesrećna bolijest udavila u ovom tuđem svijetu.“
Dalje, stojeći, produžimo razgovor o mome putovanju, a najviše o njihovom bavljenju u Neapolju. Serdar se ne žali na dugo vreme. „Ja, veli, sjednem na oni balkun, pa što gođ ima gospode i gospođa i karoca, sve vidim, jer sve ovuda pasa (prođe). I nijedno neće proći a da ne pogleda gore u mene.“ Vladika se osmehnu, pa mu reče: „Ti misliš da oni glede u tebe, a oni glede u te haljine.“ — „A bogami, gospodare — prihvati serdar — ja mnim da u mene gledaju. Evo, objesi ove haljine na balkunu, pa ako iko u njih pogleda, onda reci šta hoćeš.“
Pri rastanku reče mi Vladika da mu svaki dan i pre i posle podne dolazim: „Pa ćemo, veli, zajedno ići po Neapolju.“