Pismo 9
Na parobrodu, — aprila 1851.
Zelene gore
I plavo more
Na put me zovu
U radost novu.
Rano sam ustô, još nema zore, —
Lepo je vreme, nebo se vedri;
Nema ni vetra, tiho je more,
Mirno će naša lađa da jedri.
Veselo moju mladost provodim,
Slobodno kao ptica na grani:
Kad hoću pođem, kud hoću hodim;
Nit’ mi ko veli: poći, ni stani!
Cela Jevropa bašta je meni,
Po kojoj ja se bezbrižno šetam:
London i Berlin, Pariz čuveni,
Prolazim redom, ulice čepam.
Pa evo me sada na dnu Italije,
A za mesec dana ko zna gde ću biti!
Putovanje moje namišljeno nije:
Kud ću prekosutra, sutra ću videti.
Na lađi, na koli, u gradu, u selu,
Pri igranju šaha, pri piću i jelu,
Različni putnici, razni razgovori,
Začas putovanju drugi se plan stvori,
Poznanstvo kakvo, gde se i ne nadaš,
Odvešće te u svet o kom i ne sanjaš.
U ime boga daj da se spremam!
Polazak blizu, a vreme leti,
Prtljaga mnogo sa sobom nemam,
Mogô b’ ga u dve ruke poneti.
Ali sve je tamo-amo
Po svoj sobi razbacano;
Sve što tražim, ne znam gdi je,
Ništa na svom mestu nije.
Što se ne može naći, složiti,
To ću ostavit’, neću nositi:
Zima je prošla, zimske haljine
Baciću ovde, sad su vrućine.
Neću poneti ni amrel ovaj,
Ni ovaj paket, ni štap onaj,
Ni ovaj šešir, ni rukavice,
Ni one čizme vezuvske moje,
Što tamo među knjigama stoje,
Ni ovo, — ni ono, — same sitnice!
U svakom mestu gde ima hleba,
Može s’ i drugo naći što treba
Manje prtljaga, manje i brige.
Neću da nosim ni ove knjige;
Život je kratak, treba da s’ hita,
Ko će po drugi put da ih čita!
Taso, Ariosto, i crni Dante,
Nežni Petrarko, ne marim ni za te.
Što u vama stoji, to u srcu nosim;
Čitaću vas opet kad se opet rodim.
Ja putujem sada i varoši biram,
Te po njima „dolče far njente“ študiram.
Druge države, drugi jezici,
Drugi narodi, drugi pesnici,
Druge varoši, druge radosti,
Druga poznanstva, druge sladosti,
Druge pijace i druge robe,
Drugi hoteli i druge gozbe.
Život, ako nije večita promena,
A on je mrtvilo bez svoga imena;
Nalik na magare što suvaču vuče,
Dovek naokolo, danas kô juče.
Ko lupa na vrata? — „Vreme je veće!“ —
Dobro, dobro, budan sam ja.
Pasoš i račun! — „To gazda doneće; —
Spremna čekaju čuna dva.“
Već dan sviće, sva se brda
Po vrhu rumene;
Sad će sunce da obasja
Doline zelene.
Cela varoš jošte spava,
Nigde vreve nema;
Pogdekoji samo putnik
Na put se oprema.
Još ove male idole da složim,
Za spomen sa sobom hoću da ih nosim;
Mali taj idolčić od kamena zgrađen,
Posle dve hiljade godina sad nađen.
Negda mu dizahu hrame i oltare,
A sad ga ja trpam ovde međ cigare;
Ni ime mu ne znam kako s’ onda zvao,
U pustoj Pompeji njega sam našao.
Ko bi danas rekô, o naš bože mio,
Da je ovo negda tvoj kolega bio!
Šta ostaje za nas, slabotinje ove,
Kad sudbina takva postiže bogove?
— Hajde sada, slugo, stvari u čun vuci.
Ha eto i gazde sa kontom u ruci!
Ti plaviš, zoro krasna,
Tvoj sjajni blista zrak;
Ja putnik plaćam konte,
Od njih me hvata strah.
Kratak je život, još kraća mladost,
Med dok se ne kusa, dotle nije sladost;
Život neuživan slepac je što gledi,
Novac dok s’ ne troši, on ništa ne vredi.
— Nakrivi kapu na desno uvo,
Stroši što ti je otac sačuvô;
Ne brini s’ ništa, sudba se stara:
Dok traje ljudi da bude para.
Svejedno, bile u svome džepu,
Il’ se šetale po tuđem svetu.
Čovek je stvoren da se umnoži,
A novac zato da se potroši.
— Plaćeno sve je! Hajdemo veće,
Za mlade ljude svud cvati cveće,
Ta njima sve su tegobe lake,
Za njih su mnoge gorčine slatke.
Mladost je svima zlatno nam vreme,
Još ne poznaje života breme,
Ona bezbrižno u sreći pliva,
Što je god sretno, to sve uživa.
Veslaru, de mahni!
„Svi ostajte zbogom“!
Rukama obema,
Tamo morskoj strani,
Parobrodu onom
Što se na put sprema.
Zora zori, dan je stvoren,
Ko god hoće, neka čami;
Meni sav je svet otvoren,
Svaki kraj me sebi mami.
Hajdmo, hajdmo, samo dalje,
Sav je život putovanje,
Nek’ nas sreta na svem putu
Sreća, ljubav i pevanje.
A nezgode dođu l’ kakve,
Mladost može sve podneti!
I kroz bede i nevolje
Sa veseljem mladost leti.
Nema za nju ništa teškog,
Noge lake i odmorne;
U žalosti nađe smešnog,
Neore su za nju orne.
Parobrod gotov, al’ jošte čeka;
Svi smo na broju, al’ jednog nema.
Topova odsvud čuje se jeka,
Gosta svog milog Neapolj sprema.
Eto ga, eto! — već dohodi;
Kraljeva šajka njega vodi.
Prati ga mnogo oficira
I drugog sveta i gospode;
Svaka mu lađa salutira,
Pokrili čamci gleđu vode.
Sve što ga igda čulo, vid’lo,
To sve se jutros zorom diglo:
Da mu iskreno otvori grud,
I da mu kaže: srećan ti put!
Sa krova lađe on se javlja,
I svakom pozdrav otpozdravlja.
Prošlo je, kažu, vremena dosta,
Vezuv ne im’o dičnijeg gosta.
Ko je taj putnik što s’ navozi
Na duboko sinje more?
— Tim se putnikom srpstvo ponosi:
To je Vladika Crne Gore! —
Vezuv se puši,
More penuši,
Sunce se rađa,
Kreće se lađa.
O mila mesta, po vama sada
Poslednji put se moj pogled šeta;
S vama se prašta sad na svakada,
Polazeć’ dalje put bela sveta.
Zbogom, o kraju,
Podoban raju!
Ljubimče klime
Gde nema zime;
Gde ima cveća
I bez proleća;
Gde nema dana
Neobasjana.
Neaple, zbogom!
Praštam se s tobom.
Trideset dana prošlo je veće,
Otkako tebe ovako gledam;
Njih ću se, kao časova sreće,
Do groba moga svagda da sećam.
Zbogom, zemljo mila, gde Virgil počiva;
Gde nestašna mladost i na javi sniva;
Gde nerandže cvate i žute citrone;
Svagda toplo sunce greje lazarone;
Gde čarobno neko plavetnilo trepti
Po svim krajevima i zimi i leti;
Gde miline svetske, čoveku predane,
Na kraj kakav drugi pomisliti brane!
Zbogom, obale, gde sam hodio,
Il’ se u čunu tiho vozio!
Hladovi, zbogom, gde sam sedio;
Putovi gde sam s konjem jezdio!
Ostrvi, staze, zidine stare,
Portiči, Pompejo, Kastelamare!
Zbogom, utoke, breščići, doline,
Puni krasote, puni miline!
— Vezuve, što se tako dižeš,
I tvojim vrhom u nebo stižeš,
Lava se tvoja već dosta lila,
Zbogom, i štedi ta mesta mila!