Pismo 4
U Neapolju, marta 1851.
Peo sam se na Vezuv. Svaki korak ostaće mi prijatna uspomena celoga života. Iz gostionice „Novog Jorka“, gde još stanujem, pošlo je nas desetak koje Engleza i Engleskinja, koje Francuza i Nemaca. Mnogo smo dana pre toga pri ručku ugovarali kad ćemo poći, kako ćemo poći, šta ćemo poneti. — Penjanje na Vezuv nije lak posao. To je breg veliki i strmenit. Vezuv je blizu Neapolja, ali ipak smo rano pošli. Do Rezine, sela ispod samog Vezuva, išli smo po lepom putu, gotovo između samih kuća. Ne znaš gde Neapolj prestaje, a odakle počinju druge varošice i sela. Gotovo čitav ovaj zaliv opasale su kuće, i bele se svuda pokraj obale kao labudovi pored jezera. Svi ovi ljudi žive u neprestanom strahu da ih Vezuv svojom vatrom ne zatrpa. Neapolj se retko plaši, on je dosta udaljen, i zaklanja ga morska otoka.
Od Rezine počinje penjanje na Vezuv. Tu smo našli sve što nam je za dalje trebalo: konje, mazge, vođe, velike štapove itd., a iz Neapolja poneli smo šta ćemo jesti kad ogladnimo. O tome se postarao naš gostioničar. Mnogima su virile iz džepa male butele različitog pića. U Rezini našli smo još mnogo putnika. Tu smo se sustigli iz sviju krajeva sveta, kao što se sustižu hadžije pred kapijama Jerusalima i na obalama Jordana. Iz Rezine, kako se pođe, ide se uzbrdo. No nije još strmenito. Osim naših pogođenih pratilaca, i onih što su pored svojih mazgi išli, bilo je još mnogo i drugih nezvanih, što su pošli u nadi da će nam gdegod uz put zatrebati i njihova pomoć i usluga, i da će tom prilikom štogod zaslužiti. Oni nose na prodaju vina, vode, pomorandži, štapova itd. A osim ovih koji su do na vrh Vezuva išli za nama, pratila nas je više od pola sata gomila dece, žena i staraca iz Rezine i Portiči, trčeći za nama, bosi i polunagi, prosili su milostinju. Neprestano vičući: „Marija santisima“ (presveta Marija), jurili su nas kao da smo im nešto oteli. Tako su nas iz Rezine ispratili, tako su nas pri povratku dočekali. To je njihova navika. Ništa ne raditi, to se kod njih zove živeti. Tim se lazaroni odlikuju od drugog sveta. Vazdan planduju. Lakše im je od putnika koji ovuda vrve isprositi štogod nego zaraditi. Kud se god putnik makne, naiđe na njih. Ako te kakva grana zakači, ako je kakav kamen na putu, ako ti što s konja spadne, po desetoro njih potrče da ti učine uslugu. Pomažu ti i onde gde ti njihova pomoć nikako ne treba, pa odmah ištu novaca. Putnici ih psuju, grde i teraju, pa najposle dadu im ponešto. Vezuv: to je njihova njiva; putnici su njihova letina, njihov bogom dani prihod. Kaži im da ti pevaju, oni će pevati; kaži im da ti igraju, oni će ti igrati; kaži im da ti kakav posao svrše gde se treba malo duže potruditi: „No sinjore!“ (Neću, gospodine). Klima ih je razmazila. Oni ne osećaju nikakvih potreba. Cele godine u samoj košulji mogu ići, pa kad se nagutaju makarona, legnu potrbuške kraj mora i vazdan glede lepotu ovih predela. „Dolce far niente“, to je njihova poslovica, koja kaže: slatko je ništa ne raditi. Za Neapolj i njegovu okolinu putnici često vele: ovo je raj u kome đavoli obitavaju.
Hajdemo dalje na Vezuv. Odmah kako smo izišli iz Rezine nastaje već prava pustinja. Išli smo po samom kamenu. To je lava koju je negda Vezuv izbacio. — Lava se zove ona smesa koja iz Vezuva kulja, i koja, rastopljena, teče kao reka nizbrdo, i valja se kao testo; kad ohladni, različito izgleda, ali većinom je kao kamen ili kao zgura. Kad se lava nizbrdo valja, tako je vruća da se na pedeset koraka pred njom sirova drveta zapaljuju i kao luč plamte. Sve ulice i pijace u Neapolju popločane su ovom lavom; pojedino kamenje dugačko je čitav korak, a toliko je gotovo i široko. Stoga u Neapolju nigde nema blata. Vezuv sada ne izbacuje; to ne biva svake godine. Sada se samo neprestano puši.
Kad smo se popeli do eremitaža što se zove San-Salvator, zaustavimo se da se odmorimo. To je jedna mala crkvica sa nekoliko uzanih soba u kojima živi jedan pustinjak. Putnici na ovakvim putovima kako stanu, oni jedu. Posedali smo po onom kamenju i vadili smo iz svojih torbica ko je šta imao za jelo. Divni izgled sladio nam je naše zalogaje. Svi smo ćutali i gledali. Vođe naše posedale su takođe, ili, naslonivši se na mazge, gledali su u nas. Ovu našu tišinu prijatno potrese glas jedne pesme. Jedan dečko sedeo je prema nama na jednoj uzvišenoj steni. Na glavi mu beše proderan kalabreski šešir; jedno mu rame virilo kroz iscepanu košulju, bose noge visile mu niza stenu. Njegovo od sunca preplanulo lice bilo je vedro, veselo i lepo. Pogled na more i na Neapolj, a pomisao na dobru napojnicu od putnika, doveli su ga u ushićenje, i on lepim i jakim glasom, kako se samo u ovim krajevima može čuti, zapeva:
Teresa, io parto,
Bel idol mio!
Se piace a Dio
Ritorneró.
Vado a levante,
Torno a ponente;
Se trovo gente,
Ti scriveró.
Non pianger, bella,
Non pianger, no!
C’ al mio ritorno,
Ti sposerò.1
Svi smo se razveselili ovom pesmom; a mlado Talijanče, veselo mašiću šeširom, produžilo je još jačim glasom dalje pevati. Jedan od lazarona, kad vide kako nam se dopalo ovo pevanje, skide šešir i dođe međ nas, govoreći: „Dajte nešto za onoga što peva; on je moj brat!“ — I već su neki putnici bacili bili lepih novaca u šešir, kad drugi dotrčaše i kazaše da on laže, nije mu brat; onda on uteče niz brdo, glasno smejući se. Mi nanovo pokupimo međ nama lepu sumu novaca za pevača. Nijedan putnik nije ostao da mu nije štogod priložio.
Odatle smo išli dalje veselo. Taj pevač pobudio je i nas na pevanje. Mnogi su putnici pevali; svaki na svom jeziku. A može biti da je tome uzrok i to što smo u eremitažu, osim vina što smo sobom nosili, pili i vina kojim nas je kaluđer poslužio, koje obično svi putnici tu za spomen piju; ono se zove *lakrima Kristi*, što znači: suza Hristova. To je vino vrlo čuveno i poznato u celom svetu. Ono je slatko i vrlo dobro; rodi ovuda oko Vezuva na samoj lavi. U eremitažu ima jedna velika knjiga u kojoj obično upisuju svoja imena putnici koji onuda na Vezuv prođu. I mi smo upisali svoja imena i obdarili onoga kaluđera, koji nas je lepo ispratio i za nama gledao dokle god nismo zašli; a onaj dečko sa stene pevao je jednako, no od naše vreve nije se mogao više čuti. Među nama bilo je dosta smeja, jer se gdekojima prevrnulo sedlo pa pali, gdekoga zanelo magare u krš pa hoće da mu isprebija noge o kamenje, neke mazge stale pa neće da se maknu, a neke se praćaju stražnjim nogama, a na njima gospođe vrište.
Malo dalje naišli smo još na jednu zgradu, ali u njoj niko ne živi. To je opservatorija za naučna posmatranja, koja je ozidana pre osam godina. Dovde, a naročito do eremitaža, viđali smo pored puta po gdekoji žbun, ili po gdekoju vinovu lozu koja se uvila oko debelih smokovih drveta; ali dalje nigde nismo naišli na kakav znak života, ili na kakvu biljku, ili na kakav god stvor ruku čovečjih. Svuda je bila pustinja, savršena pustinja. Nijednog izvora nema da pored nas žubori, nijedne ptice nema da preko nas preleti. Sve se crni. Ono izgorelo kamenje, lava, izgledalo je ne drukče nego kao krupno oranje, a crno kao ugljevlje. Ta gluva pustinja, to savršeno mrtvilo cele prirode utiša i našu vrevu. Mi smo, i sami ne znamo kako i zašto, zanemeli i ućutali. Samo su se naše vođe gdešto javljale i žurile mazge. Put sve beše uzaniji i sve teži. Bilo je veoma strmo i vrletno ići.
No, to nije ništa; tek kad smo došli pad sami vrh Vezuva, nastaje ono što je najteže i najtrudnije za putnike. Dalje se nije moglo na tuđim nogama. Ko hoće da vidi sami vrh Vezuva i krater (rupu odakle izilazi dim i vatra), mora peške da se penje, ili, bolje reći, da se puže. Tako je uzbrdo i strmenito da se ne može uspravno stojati kad se ide. Ne može putnik tri puta koračiti a da se ne prihvati rukama za kamenje. Mnogi su se putnici vratili u eremitaž; nisu hteli dalje ići. Za ovaj sam vrh, dok se čovek uspuže, treba dobar sat za dobre noge. Nismo mogli ići jedan za drugim, jer se ispod nogu otiskuje lava, kao razdrobljeno krupno kamenje, i hoće onima što idu za nama da isprebija kolena. To je kamenje tako oštro da za pola sata hoda svima su nam čizme bile rascvetane i pocepane. Neki koji su znali za ovo čudo obuli su čizme od debele i jake kože. Penjao sam se dosad na mnoge bregove, ali ovakog teškog penjanja nigde nisam video. I sada, pošto sam se odmorio, kako pogledam na Vezuv, noge me zabole.
Za ženske osobito je bilo teško penjati se. Mnoge smo, koje mi, koje vođe, upravo vukli uzbrdo za ruke. Jedna Engleskinja, devojka mlada i lepa, nije htela primiti ničije pomoći; nju smo često iščekivali dok se odmarala. Ona bi volela umreti onde u onoj strani, nego svoju nežnu ruku pružiti u crnu ruku odrpanog vođa. I naše česte ponude odbijala je sa dve reči: „Dank-ju!“ (Hvala vam). Vođe imaju užeta i široke pletenice kao pojaseve, i dadu putniku jedan kraj u ruku, ili ga preko leđa opašu, pa se oni pognu i vuku. Ni to nije htela ona Engleskinja primiti. Možda se zarekla bez ikakve tuđe pomoći popeti se na Vezuv. Brat joj je nemarljiv; on se od sviju nas najmanje teškao što mu se njegova lepa sestra onako muči. No ona nije htela priznati da joj je teško penjati se. To joj se videlo na njenom stidljivom smešenju. Mati joj je ostala u Portiči.
Vladika se zimus penjao na Vezuv. Ovuda su ga nosili po četvorica naizmence, u napravljenoj za nošenje velikoj stolici. Lekari su mu savetovali da ne ide na Vezuv, jer zbog svoje bolesti ne bi trebalo da se izlaže takvom trudnom putu. On se ipak peo. Nije mogao odoleti da ne vidi krater na Vezuvu.
Posle mnogog mučenja i znoja — jer sunce beše pripeklo — dospesmo na vrh Vezuva. Na vrhu je veliki prostor i dosta ravan. Izgled na sve strane bio je takav da se lepota ne može opisati. Na jednoj strani more, Neapolj i plavi bregovi u dnu; na drugoj strani pružila se nepregledna ravnica, zasejana i urađena kao kakva lepa bašta. Stanemo malo. Prva nam je briga bila: obući toplije haljine. Zemlja pod našim nogama bila je trošna i vruća, i žeže kad zavučemo ruku u onaj pepeo, ali je na onoj visina duvao hladan vetar. Dok smo se mi malo odmorili, naše vođe zapreću u onaj prah jaja, i za nekoliko trenutaka bila su pečena. Svaki je putnik želeo da svojim rukama u onu vruću zemlju zatrpa po jedno jaje, za spomen, da može pričati da je jeo jaja koja su na vezuvskoj vatri ispečena. Svaki je želeo da popije po čašu vina u zdravlje svojih na domu najmilijih. Kad se vrati, da može kazati: u tvoje sam zdravlje pio na vrhu Vezuva. Ko nije poneo vina, skupo ga je platio. Razume se da je i svako jaje što su ga lazaroni na Vezuvu prodavali bilo skuplje nego kokoš dole u njihovom selu. Pođemo dalje. Gde smo god stali, bila je zemlja vruća i mekana. Veliko grumenje sumpora trošilo se pod našim nogama. Noge su nam upadale do članaka u onaj pepeo. Sve izgleda kao posle kakve pustoši i požara. Već smo na ustima samoga kratera. To je grdna provala odakle dim (ili, bolje reći, bela para) kao oblak kulja. To ždrelo nije sasvim omčito. Nekoliko koraka silazili smo naniže u sami krater. Ona devojka, Engleskinja najdublje je išla. Mi je vraćamo, jer je velika opasnost silaziti kroz dim u tu rupu, ona neće; a brat joj nemarljivo kaže: pa neka je!
Vladika, kad je bio ovde, uzeo je od Vukala obe kubure i izbacio ih u krater. Mi smo za spomen popili nekoliko butelja šampanjskog vina i bacili prazne butelje u krater, podzemnim bogovima na žrtvu. — Malo zatim prevari nas vetar i dunu sa istočne strane. Najedanput sve nas proguta gusti dim. Nismo mogli jedan drugoga videti. Nestade ispred naših očiju lepih predela. Nestade sunca na nebu; sve to zamota dim u svoje crne valove. Neka tuga i groza prođe kroz sve društvo. Za neko vreme nismo se smeli pomaći s mesta; bojali smo se da ne padnemo u kakvu rupu, činilo nam se da se zemlja pod nama trese, i da se otvara da nas proguta. Posle nekoliko minuta dim ode za vetrom, i nama opet svanu i iziđe pred oči ona lepa panorama. Više nas je puta dim tako stizao. Svi smo izgledali od onog sitnog pepela kao oni što seju brašno, ili kao vodeničari. Haljine su nam bile pobelele od mnogog sumpora. — Vladika mi se žalio da mu je penjanje na Vezuv, naročito sumpor na Vezuvu škodio njegovim bolnim grudima.
Pri povratku išli smo s druge strane Vezuva. Na toj drugoj strani sâm je pepeo kao pesak. Nizbrdo lako nam je bilo. Kad smo pošli, podigla se velika graja, vika, smej i šala; jer smo se više valjali i tociljali nego što smo koračali. Ova je strana strmenitija nego ona uz koju smo se popeli; no za silaženje mnogo je lakše ovom stranom, a za penjanje bilo bi nemoguće. Upravo do kolena upadale su nam noge u onaj pepeo. Išli smo ne drukče nego kao po velikom snegu. Taj pepeo traje samo niz ovu veliku strmen. Dole dalje nastaje kamenita lava. Više od pet sati trebalo nam je dok smo se popeli na Vezuv; a trećina toga vremena bila nam je dovoljna da siđemo u ravnicu. — Pri silaženju nismo se iščekivali. Svaki je išao kako je koji mogao. Hitali smo u mermerna lepa kupatila neapoljska da se od prašine operemo. Nijednoga ne beše kome obuća nije bila pocepana na nekoliko mesta, a gdekojima su i prsti bili ispali. Tek pri punoj trpezi, u gostionici, prikupismo se, i sa zadovoljstvom pričali smo jedan drugom šta je koji prepatio, gde je koji pao, ili ko je šta izgubio putem.
Napomene
- Prevod:
Terezijo, ja polazim,
lepi idole moj!
Ako bog da,
vratiću se.
Idem na istok,
vraćam se na zapad;
ako nađem koga,
pisaću ti.
Ne plači, krasna,
ne plači, ne!
Kad se vratim,
uzeću te ja.