Pismo 6
U Neapolju, marta 1851.
Vladika je juče vazdan brižan i zlovoljan bio. Kad sam mu došao, pruži mi jedno pismo: „Čitajte!“ — veli. Poznam odmah da je nešto ljut; jer samo kad nije dobro raspoložen, ili kad mu se bolest pogorša, govori mi vi, a inače svagda kaže mi ti. Ja uzmem pismo; prevrnem ga i obrnem sa sviju strana, no ništa nisam mogao pročitati. Pismo je pisano šiframa. Umesto pismena bile su same cifre. Ja se nasmejem i kažem mu da ništa ne razumem. „Ali sam ga — veli — ja razumio! Omer-paša krenuo iz Mostara svojim krvavijem tragom u Sarajevo. Putem ubio Ali-pašu Stočevića, i namjerava, kako Bosnu i Krajinu sasvim umiri, da udari na Crnu Goru. Šta kome čini ovaj kameniti krš, okupan suzom i krvlju! Zar se već nije nasitio blaga i gospodstva, za koje je promenio svoju vjeru. Ne da mi pas ni bolovat’, ni umrijet’ s mirom. — E, dabogda, pošao tragom sviju poturčenjaka; srpsko mu zrno srce raznijelo, kao što je to bilo svima poturčenim pašama; e, dabogda ga razgubalo srpsko mlijeko kojim je odojen; e, dabogda, na strašnom sudu pogledao se u oči s Obilićem!“
Vladika tako govoraše. Pri poslednjim rečima prihvati se za kapu i pogleda naviše. Nigda ga dotle nisam video u jarosti. Reči su mu letele kao zrna iz puške; iz njegovih očiju uklonio se beše onaj blagi, zamišljeni pogled. Tiha, laka rumen prelazila mu je preko obraza, i prikupljala se na jagodicama, pa je opet začas iščezla i ostavljala posle sebe još veće bledilo nego što je pre bilo; nije drukše nego kad utreš kaplju crvenog vina sa najfinijeg, belog, kararskog mermera.
Ja sam Vladici pokatkad čitao svoje pesme. Još prvih dana moga dolaska preporučio mi je da pišem štogod o Obiliću: dramu, epos, šta mi se najudesnije učini. Obilić je kod sviju Srba, a osobito kod Crnogoraca, ideal junaka. Često me je od toga doba pitao jesam li što napisao. — Toga dana doneo sam mu dve-tri stotine stihova o Obiliću da mu čitam. Želeo sam da vidim kako će mu se svideti ovaj prvi pokušaj moje dramske poezije. Kako se spusti u svoju veliku stolicu, i malo od ljutnje utiša, zamolim ga da mu čitam Obilića, i on pristade. Čitao sam mu kako knez Lazar govori na zboru vojvoda, i kako mu vojvode odgovaraju. Bojao sam se da mu ne budem dosadan sa čitanjem, zato sam često zastajkivao i pitao: „Hoću li dalje čitati?“ — „Čitaj, čoče, što me pitaš!“ — Kad sam pročitao sve što sam imao, upita me: „Je li to cijelo prvo dejstvo?“ — „Nije, gospodaru, nego je to drugo dejstvo“ — odgovorih mu ja. — „A što mi nijesi, reče, čitao najprije prvo dejstvo?“ — „Ono još nije napisano.“ — „Kako to?“ — „Nisam imao strpljenja, nego sam počeo odmah drugo dejstvo“ odgovorim mu ja. Na te reči on se slatko nasmeje; uze moj rukopis i, razgledajući ga, reče, opet glasno smejući se: „Da si počeo odmah sa petim dejstvom, prije bi bio gotov.“ — On je neko vreme razgledao rukopis i pogdešto čitao.
Zatim pruži mi rukopis natrag da mu gdekoja mesta još jednom pročitam. — Ja sam mu čitao jasno i polagano. On je sedeo neprestano naslonjen u stolicu. Bio je zadovoljan ovim mojim stihovima. Tom prilikom pokloni mi jedan mali, starinski zlatan novac: „Evo vam, reče, za spomen što ste me poslušali i počeli o Obiliću pisati. Ovaj je novčić velika retkost. On je bio u rukama švedskoga kralja, Karla Dvanaestog, i u rukama Petra Velikog. Dali su mi ga za spomen u Petrogradu; i ja ga sobom nosim već toliko godina. — Kad prvog Turčina posiječete, daću vam Obilića medalju!“ — Dopala su mu se i dva stiha što sam napisao ispod njegove slike, što je jedan od ovdašnjih veštih slikara za neku galeriju, ne znam: privatnu ili javnu, radio. Ta dva stiha što sam ispod Vladičine slike napisao glase ovako:
Vtori suveren u slavenskom rodu,
A prvi i cigli što ljubi slobodu.
Išli smo na Kapodimonte, odakle je prekrasan izgled. Pohodili smo Kasteldovo (gradić Jajac). Ja sam, bez Vladike, sa drugim društvom išao na ostrva i neka obližnja mesta. Svuda je lepo i svuda sam se dobro proveo.— Ovih dana rodio se kralju sin, što nije nikakva znamenitost, i što neće nijedan putnik u svoj dnevnik zapisati. Ni ja ne bih ga spomenuo da nisam tom prilikom čuo jednu poslovicu. Kad topovi oglasiše da se kraljica porodila, Vukalo reče Đuki: „Sad će ovi princ za petnaest dana postati đeneral!“ — A Đuka mu odgovori: „Lako je onome biti svetac kome je bog otac!“ — Samo zbog ove poslovice, koju sada prvi put čujem, spomenuo sam ti rođenje kraljevog sina. — Vladika je pisao i čestitao kralju; isto tako pisao mu je i ranije, kad mu je stric, knez od Salerna, umro, i izjavio mu svoje sažaljenje. Kralj mu je odgovorio svojeručno: da se oseća ublažen u svojoj tuzi kad vidi da tako odlična i velika lica s njime dele tu žalost.
Šteta što nisam veštak u muzici, mogao bih ti o njoj mnogo govoriti. Ona je ovde, zajedno s pevanjem, na visokom stupnju. Ovde su ponikli Rosini, Paganini i mnogi drugi još ini. Pevanje i van pozorišta može se čuti po svima kavanama, tratorijama i svuda po ulicama. Nove arije i pesme iskrsnu, pevaju se i po varoši i po svoj okolini, pa ih nestane, a druge nastanu. Slabo ko zna ko ih sastavi i u svet pusti. Ovuda putnici retko idu u pozorišta. Opere talijanske sada su lepše u Beču i Parizu. Bio sam u pozorištu San-Karlo. Posle onog u Veneciji i onog u Milanu, to je najveće pozorište u celoj Italiji. Meni se čini da ovde igraju vazdan i svu noć u pozorištu. Kad god prođem pored njega, vidim da svet ulazi i izlazi. Satovi ovde idu drukčije nego u ostalom prosvećenom svetu. Ovde nije u podne i ponoći dvanaest sati. Oni počinju brojati satove kad se smrkne, i broje do dvadeset i četiri sata. Mnogi se upravljaju po jevropskom običaju, i onda kažu da je po francuskom načinu. U mnogim talijanskim varošima idu tako satovi. — Začudio sam se kad sam ovde gledao prvu pratnju mrtvaca. Sve one što prate mrtvaca video sam u bele dugačke odežde obučene, sva im glava zavijena belim platnom, s dva proreza na licu kroz koje glede. Danju nisam video nijednu pratnju. Manastira, crkava, popova i kaluđera ima mnogo. Lazaroni, kako nemaju šta da kradu, oni idu u crkvu, pa iz dugog vremena sa sklopljenim rukama kleče, i iz dubine svoje duše mole se bogu. Kažu da u Neapolju ima šest hiljada ovakvih besposličara, koji ništa ne rade, nego po ulicama vrevaju ili se kraj mora sunčaju. Stotinama njih može se videti gde leže na kamenju. Sve su to odrasli i krupni ljudi. Negda su, kao što se priča, išli po ulicama goli kao divljaci. Sada su samo svi bosi, i samo gdekoji polunagi. Lazaroni svi nose samo košulju, i lake kratke pantalone od platna; a na glavi imaju crvenu kapu od pamučnog platna. Ova im je kapa dugačka i presamićena na jednu stranu. Svaki nosi o vratu malu ikonicu Bogorodičinu. Oni su svi prljavi. Na mnogim mestima po varoši video sam ih gde sede te se bišću. Kad god govore među sobom, misliš da se svađaju.
Oduševljeni su za revoluciju i za rat; ali u ratu nisu junaci. Pevajući polaze na bitku, pevajući beže iz boja kako prva puška pukne. Šteta je umreti pre suđena dana i ostaviti da drugi ovaj lepi Neapolj uživa. Žene im se lepo nose i čistije se drže. One više rade i zarađuju nego oni. Sve su bez razlike crnomanjaste. Sve su gotovo lepe. Kad malo ostare, neobično su ružne. Neapolitanci u svemu su hitri i prgavi. Putnik mnogo mora paziti da ga kola ne pregaze, tako lakomisleno jure. Po varoši ima mnogo kola na dva velika točka. Često po osmoro njih sedne na takva kola, i onda lete po ulici kao strela. Na tim dvokolicama jedni sede, jedni stoje, neki se samo jednim kolenom naslonio, pa se drži rukama, a noge mu vise ispod kola. Po jedan konj obično vuče ta kola. Onaj što drži uzdu sedi na samim rukunicama. Sa svakih takvih kola ori se ili pesma ili larma; a katkad se, u najvećem tom trku, na kolima tuku i za kose čupaju.
Koliko sveta u Neapolju zna čitati i pisati, možeš suditi po ovome što na svakoj pijaci i na svakom uglu ulice sedi jedan čovek za stolom na kome ima sve što je potrebno za pisanje. Oko njega svagda se nalazi gomila ljudi, žena i devojaka, te im piše pisma, račune, molbe i drugo koješta. Znati čitati i pisati, to je ovde zanat. Osim lepih veština, slabo koja druga znanja napreduju. Celoj ozbiljnijoj i uvaženijoj književnosti sada je središte Turin, gde je sloboda pečatnje i ustav. Na granicama sviju drugih talijanskih država, osim Pijemonta, zagleda cenzor u svaku knjigu koju putnik sobom nosi. Je li knjiga pečatana u Parizu otkako je tamo republika, stoji li na njoj godina 1848, je li u crvenim koricama povezana: to sve rađa sumnju. Te se knjige moraju na granici dugo razmatrati i pogdekoje zadržati. To je sve opasno za male prestoliće talijanske i za veliku papinu stolicu. Oni smatraju lepu raskomadanu Italiju za svoje spahiluke. No pored svega toga, u svoj Italiji duboko pušta žile sloboda, ustavnost, a i republika. Načela ustavne slobode i republike idu kao kolera. Dođu, a ne znaš kako i otkuda dolaze. Rekao bi da idu s vetrom. Cenzura i karantini izvršuju strogo svoju dužnost, ali uzalud, ne mogu da sačuvaju, mogu samo njihov dolazak malo da zakasne. Misao ustavnosti, slobode i jedinstva jako se razvila u svima talijanskim državama. Za sadašnje njihove vladaoce možda je već dockan da se poprave i da uzmu drugi put. Vladaocima je poslednja medicina da produže svoj život na prestolu: istinska, ustavna sloboda. Toga da se prihvate iskreno i pošteno. Neapolitanci to žele mnogo; kralj ne želi nimalo. Burboni u svojim egzilima i stradanjima niti što nauče niti što zaborave. Oni svoje prinčeve vaspitaju onako kako su ih pre dvesta godina vaspitavali. Kralj drži da bi osramotio ime svojih predaka ako bi narodu kakve povlastice dao.
U Neapolju je trgovina dosta živa. Fabrike su retke, i slabo su na glasu. Daleko su čuvene neapoljske violine i — makarone. Moguće da ljudi od industrije i trgovine nalaze i više što; ja sa te strane nisam nigda Neapolj razgledao. Što mi je samo pred očima izlazilo, o tome ti i pišem. Železnice su velika retkost u celoj Italiji. Nešto ih malo ima u Toskani; papina država i ne poznaje ih; u Neapolitanskoj ima ih samo odavde do Kapue i do Nočere.
Da se vratimo k Vladici. Ja radije o njemu pišem; i ti ćeš radije o njemu čitati nego o ma čemu drugom. On danas pre podne nije nikud izlazio. Napolju je jak vetar, a bilo je i kiše. Kad ne izađe u šetnju, on obično hoda po svojim velikim sobama. Osim ružna vremena i bolešljivosti, zadržao ga u sobi i jedan paket što mu je iz Trsta došao. U tom paketu bilo je više novih knjiga. On mi dade jednu i reče: „Jeste li što slušali o Malom Šćepanu?“ — „Jesam, gospodare, onoliko koliko ga crnogorske gusle spominju“ — odgovorim mu ja. — „Eto vam, veli, jedne knjige o njemu; ja sam je napisao. Ja sam mnogo tražio o njemu po mletačkoj arhivi dok sam nešto prikupio. — Malo se o njemu pisalo.“ Uzmem u ruke tu knjigu; naslov joj je: Lažni car, Mali Šćepan. Odmah je otvorim i pročitam neka mesta na koja me on uputio. Ja mu odgovorim da mi se veoma svidi i da ću je poneti kući da je čitam. „Ne dam, veli, da nosite kući; kod kuće pišite Obilića, ili se odmarajte, a Malog Šćvpana možete čitati na parobrodu, kad pođemo.“ Zatim nastavi: „Primećavate li štogod u toj knjizi?“ Pogledam dobro u otvorenu knjigu i odgovorim da ništa ne primećavam. „Vidite li, reče, da je pečatana novom, Vukovom ortografijom?“ — I ja tek onda primetim da je zaista tako. „E, nije vrijedno — produži Vladika — povjeriti kome štogođ! Ja sam predao rukopis Andriji Stojkoviću u Trstu da ga, kao što me je jednako molio, pečata, a on eto pečatao ga novom ortografijom. Nova je ortografija dobra, ali nijesam rad da ja u tome prednjačim. Ima ko te putove krčiti bez crnogorskog vladike.“ — Posle kratkog ćutanja pravdao je Stojkovića: „Doduše, nijesam mu kazao da pečata ni starim ni novim pravopisom; on me molio za rukopis, ja sam mu ga dao da čini s njim šta hoće.“
Zatim je Vladika seo na kola koja su ga obično, svagda spremna, povazdan pred vratima čekala, i otišao je nekud u posetu. Ja sam ostao i čitao dalje Malog Šćepana. Kad se vratio, odmah pri ulasku u sobu pitaše me kako mi se svidi. Ja mu odgovorim da mi se vrlo dopada, i napomenem mu neka pevanja, „kola“, koja su mi se zaista mnogo dopadala. „Je li bolji Mali Šćepan od Gorskog vijenca?“ — upita me. Ja zaćutim, a on sam odgovori: „Nije, nije! Gorski vijenac pisao sam pod drugim okolnostima.“ Zatim produži. „Žao mi je, kad tako rado čitate moje stihove, što nemam ovđe pesmu Čengića. Znam da bi vam se vrlo dopala. Dođe mi, veli, jedan, i kad sam mu pročitao, zaciganči: daj mi, daj mi; i ja mu dadoh, a prijepis nije mi ostao.“ Zapitam ga ja: „Je li kao Gorski vijenac i Mali Šćepan?“ — „Nije, veli, u dramskoj formi, i nije tako veliko, ali znam da bi ti se dopalo!“ — Zatim posle kratkog vremena, šetajući po sobi, reče: „Imam još jedan rukopis na Cetinju, — Slobodijada. I poslaću vam da ga, ako se kad skrasite kod kuće, pečatate. To sam pisao u svojim mlađim godinama, i nije mi ispalo za rukom kao što bih željeo. Sad sam bolestan, i ne mogu ga popravljati.“
Tu se desio i lekar koji mu je pokatkad dolazio, i njemu je Vladika pokazao svoju novu knjigu. Izmeđ ostalog razgovora, doktor zapita mene: ima li cenzura na Cetinju. Ja mu odmah odgovorih da nema. Vladika me pogledi i osmehnu se. Kad doktor ode, vladika zovnu Đuku, te mu donese jednu knjigu koju mi pruži i reče: „Što ti varaš čoveka da nema cenzure na Cetinju?“ — Ja uzmem tu knjigu i otvorim. To je bila: Dika crnogorska, dramatski spev Sime Milutinovića. Odmah na drugom listu te iste knjige stoji štampano: „Dozvoljava se pečatati s odobrenjem praviteljstvene cenzure.“ A ispod toga stoji: „Cenzor Drago Dragović.“ Ta je knjiga pečatana na Cetinju. Đuka je bio đak, perjanik još kod Svetog Petra, kao i sada, pa sve srpske knjige koje su pečatane na Cetinju, zajedno sa Gorskim vijencom, čuva i nosi sobom, te ih čita i zabavlja se. Kad to pročitah, rekoh: „Nisam znao, gospodare, da je bilo cenzure na Cetinju.“ — Vladika se nasmeje i kaže mi: „Bila je štamparija, ali nije bilo cenzure. To se Simo podsmijevao ostalom svijetu, te tako stavio. A Drago Dragović nije ime cenzora, već to znači: ‘Piši šta ti je gođ drago!’“