Pismo 7
Opet ću vam pisati o Nemcima. Svi su majmuni podeljeni u dvadeset im jednu vrstu. Nemci su prvi što su taj predmet najnovije čovečanske nauke sobom tako tačno podelili i opredelili; oni su prvi, još pre sedamdeset godina, poznali blisko srodstvo između ljudi i majmuna u tome, što neka vrsta većih i otmenijih majmuna štapom bije druge, a to ne čini nijedna druga životinja, osim čovek. Kad razmišljate o majmunima, Englezi prema Nemcima ništa nisu. Nemci su pravi osnov, na kome je Englez Darvin svoju nauku dalje zidao. U nekim najnovijim svojim knjigama oni su to jasno dokazali.
Iz Nemačke lako je pisati; to je kolevka štampe. Na tri sata odavde može se doći u Majnc, gde je rođen Gutenberg, koji je prvi počeo knjige pečatati. Sada nema nijedne nemačke varošice, u kojoj štamparije ne rade i danju i noću. Francusku knjigu retko možete videti, koja nije štampana u Parizu, a nemačka najveća dela i leksikoni, pečataju se u tako malenim mestima, za koja upravo ne znate gde su. Učenih ljudi ima Nemačka dosta, a pisaca još više. Oni se sami sebi rugaju zbog mnogog pisanja knjiga. Nemac se rodi, napiše jednu knjigu, pa umre. Tim je na ovome svetu svršio svoje opredeljenje. Za sto godina biće samo na nemačkom jeziku punih dva miliona knjiga. U taj broj ne računaju se kalendari; to su knjige što samo dvanaest meseci žive. — Strahota je pomisliti na toliku gomilu knjiga, a nemati nade da će bar na svaku knjigu po jedan čovek od neobrazovanih ljudi biti bolji i pametniji. Isto je tako strašno pomisliti na toliki trud oko te gomile knjiga, koje, posle sto godina, neće niko otvoriti da čita. Sada knjige ostare i prestare za trideset godina. Poezija još je najsrećnija: ona može da preživi hiljade godina, i da se svagda rado čita, i nigda da ne izađe iz običaja, a to najviše zbog toga, što se ona ne obzire na istinu. — Minhenska biblioteka, koja sada, na različitim jezicima, ima potpun milion knjiga, posle sto godina imaće dvadeset miliona, i trebaće joj šest bataljona samih bibliotekara, da tu biblioteku mogu u redu održati. Neće čudo biti, ako tada kakvo učeno društvo reši: da se te sve knjige prodadu da ljudi s njima kao negda Muslomani s knjigama iz egipatske biblioteke lože svoje peći. Ako to ne učine posle sto godina, oni će to učiniti posle trista, posle pet stotina godina; jedanput moraju to činiti, jer pri sadašnjem rađanju a neumiranju knjiga za hiljadu godina bila bi sva zemlja tako pokrivena bibliotekama, da se ne bi imalo gde orati i pšenica sejati. Međutim, može kakav potonji Bismark doći na tu praktičnu misao, da izda zakon i da odredi: na jedan milion duša koliko se svake godine sme štampati knjiga; i tako time da spase Nemačku. Ako se tako ne učini, nemački će narod svu svoju pamet na hartiju i u knjige staviti, i neće mu više ništa u glavi ostati.
Zakone prirode i u velikim i u malim stvarima posmatrati i izučavati to je jedina prava nauka. Svi novi naučenjaci, mnoge hiljade dosadanjih knjiga niušto ne broje, i mnoge struke nauka, pred kojima se sav svet do juče klanjao, kao glupu obmanu razuma odbacuju, i sa tvrdim uverenjem kliču: nema nauke osim prirodnih nauka. I Darvin je njihov prorok.
Ah, priroda! To je velika knjiga, u kojoj čovek još ni azbuku ne poznaje. To su hiljade jeroglifa, koje nigda ne može pročitati. Sva značenja čovekova tako su slaba da bi mu se mala pečurka i maleni mrav kao glupaku smejali, kad bi mogli pročitati šta on o njima piše; a šta bi rekle one zvezde, kad bi čule kako mi o njima pišemo i govorimo. Čovek i danas, kao pre dve hiljade godina, iskreno ispoveda, da što god više zna, tim se više uverava da ništa ne zna, i da ništa ne može znati, i, na posletku, možda će do toga srećnog uverenja doći, da mu i ne treba ništa znati.
Kad bi čovek mogao svaki atom ponaosob proučiti, onda bi znao nešto više. A šta su to atomi* — Atom je takva mala trunčica, koja se ne može na manje delove razdvajati. Tu su se i zakoni prirode ustavili. Atomi su prah od praha. ništa od ništa, glupost od gluposti. Za atome imamo reč, ali nemamo oči da ih vidimo; oni za naš um traju, ali za naša čula ne postoje. Kao što je ovaj svet čudo zbog svoje neizmerne veličine, tako je atom čudo zbog svoje neizmerne majušnosti. Ni jedno ni drugo ne može čovekov um sebi predstaviti. Hiljade atoma, kad padnu u naše oko, mi ih ne vidimo, mi ih ne osećamo; milione treba da se u jedno prikupe, i onda tek tu malu trunčicu naziremo, i to samo kroz staklo za uveličavanje. Iz samih takvih atoma sklopljeno je sve što vidimo i ne vidimo na nebu i na zemlji. Oni su svuda; svuda su oni. U celom ovom beskrajnom univerzu nigde nema praznine ni toliko, koliko bi vrhom od igle mogli ubosti; sve je puno. Samo jedina prazna kesa zaista je potpuna praznina; s tome su se uverili najučeniji ljudi.
Miris i smrad ništa drugo nisu nego atomi. koji dolaze u naš nos, pa na razne načine ili nas grebu ili nas golicaju. Kad uspete čašu bistre vode u čašu crvena vina, učini vam se da postane jedna rumena tečnost; a dokazano je izvesno se zna, da to ništa drugo nije, nego crveni atomi od vina nakupe se i stoje oko belih vodenih atoma. Atomi čine te struk od struka što raste različan plod imaju: jedni atomi idu u vrežu, te ona rodi slatku dinju, drugi atomi idu u susednu stabljiku, te ona rodi ljutu papriku. Srodni atomi neprestano trče, traže se, skupljaju se, drže čvrsto međ sobom. Kad prelomite šipku gvožđa, onda ništa drugo niste učinili, nego ste na tom mestu rastavili atome, koji su se tako tvrdo međ sobom držali. Različni atomi prave pred našim očima različne boje: ovu artiju pritisli su glatki atomi, za to izgleda bela; a u ovom peru puno je hrapavih atoma, za to su slova crna. — Verujte! to kažu učeni ljudi, a sve što su oni dosada kazali, posle nekog vremena pokazalo se da je drukčije.
Atomi se svugda mogu provući: oni prolaze kroz tvrdi čelik kao brašno kroz sito, kao buve kroz rešeto. Videli ste okamenjeno drvo; ono nije više drvo nego pravi kamen; kameniti atomi izgurali su drvene atome i zauzeli njihovo mesto, a oblik drveta ostao je ovaj isti. Sirće, i sve što je kiselo, slano i ljuto, sastavljeno je iz šiljkastih atoma; a med, i sve što je slatko i masno, iz oblih atoma. Svaki zvuk i glas, i same naše misli, nisu ništa drugo nego gomile srodnih i nesrodnih, mudrih i ludih atoma. — Verujte! To kažu učeni ljudi, a sve — — itd.
Atomi su stari kao svet, večiti su kao večitost, besmrtni su kao smrt. Svaki je za sebe jedan odelit elemenat. Oni nisu stvoreni, a sve što vidite to je stvoreno, oni stvaraju. Neki atomi privlače se, a neki beže jedan od drugoga. To su sve videli oni učeni ljudi, koji kažu da to niko ne može videti. Atomi su pravo ništa, zato ovako rado o njima pišem.
Sve što na ovom svetu postane, novo je, i nije nigda bilo. U prirodi ništa se ne ponavlja, a našim se očima čini da se sve ponavlja. Kroz milione vekova priroda još nigda nije dva sasvim jednaka oblika proizvela. Svaki listić na drvetu ima svoje osobenosti koje samo njemu pripadaju, i koje ga od sviju njegovih drugova razlikuju; svako zrno peska drukčije je, i nigda jedno s drugim nije bilo potpuno jednako; svaki glas što se javi i što se igda javio nema savršeno ravnoga sebi; naše sunce, sa svojim planetama, milione stoleća leti kao munja, i još nigda nije išlo jednim istim putem. Koliko je god ljudi dosada na ovom svetu bilo, svaki je original, i svi se razlikuju među sobom; tako je isto i sa svima drugim životinjama. Samo magarci svi su potpuno jednaki.
Ljudi pišu istoriju prirode! — Kakva je to čudnovata reč! — Ko može u svoju glavu smestiti istoriju samo jednoga atoma! Neki atomi što su bili u mozgu Sokrata, sad su, može biti, u bundevi ili u mozgu kakve divlje guske. — Sve se menja, sve prolazi, sve se preinačava, a ništa ne propada: jer nijedan atom ne može biti uništen. Samo se oblici, forme, ruše. — Ah, dajte mi tako veliki kazan, da mogu celokupnu ovu zemlju metnuti u njega, i dovoljno ognja podložite, i čitava ova naša planeta, zajedno sa svim onim što na njoj postoji, otićiće u atome; sve, sve će se rastopiti, pa onda evaporisati, izvetriti, izmagliti; i na dnu kazana neće ništa ostati; a stanovnici sa meseca, sa Jupitera i Marsa gledali bi na teleskop i videli bi na nebu jednu novu repatu zvezdu, upućenu da milione godina plovi kroz najtanji eter. To bi bila ova naša zemlja. Nijedan atom ne bi bio izgubljen, u njima bi bila klica od svega onoga što na zemlji danas postoji i što je igda postojalo, njoj bi samo trebalo jedna milijarda vekova dok bi došla u ove današnje okolnosti, i onda pojavilo bi se na njoj sve što danas vidimo. — Nema sumnje, naša je zemlja bila negda takva repata zvezda; i u tome svome obliku nije bila ništa nesavršenija nego što je danas u obliku ovome. Jer, u čem je savršeniji led od vode, i voda od pare? I šta znači to u prirodi, koja se neprestano menja, savršenstvo i nesavršenstvo?
Zakoni su prirode prosti, večiti i nepromenljivi. Oni su jedni isti za sve što postoji: jer i onoga čega nema na ovom svetu, nema ga po zakonima prirode. Taj zakon sve preliva, pretapa, prerušava iz jednog oblika u drugi. Cela večnost samo je jedan jedini praznik, on se zove preobraženje. Nečemu ne treba do samo nekoliko časa ili trenutaka, da postane, traje i da ga u tom obliku nestane, a u drugom obliku da se pojavi; nečemu su potrebne stotine, hiljade, a suncima i planetama milioni godina. — Priroda nije svesna ni sebe ni svojih dela. Za nju nema ništa važnoga i ništa nevažnoga. Priroda pusti isto tako lakomisleno i ravnodušno da se jedno sunce ugasi, da se jedna planeta u milione komadića razdrobi, kao što pusti da jedan mali miš ugine, ili da se jedan struk zelene trave osuši.
Naša zemlja u celoj svojoj prošlosti ništa drugo nije radila, nego se neprestano preobražavala. Po borama njenoga lica poznajemo milione izmena i tragove od miliona godina. Ona se i sada preinačava svaki dan, svaki minut, ali mi to ne možemo da primetimo. Svaki potočić što s mutnom vodom proteče, svaki kamičak što se s brega skotrlja, svaki vulkan što se pojavi, svaki listić s drveta, svaki meteor što padne na zemlju: čini neku izmenu na njenom obliku. Ništa na ovome svetu nije potpuno onakvo kakvo je juče bilo. Mi koji svaki dan bar jedan put gledamo se u ogledalu, ne možemo na samom sebi da vidimo promenu koju nam svaki dan donosi; jer za trideset hiljada dana, od maloga deteta iz kolevke postane pogrbljen starac; a svako jutro kad smo se gledali u ogledalu, nismo na sebi našli nikakve razlike od jučeranjega dana. — Vreža bundevska za deset nedelja pruži se pedeset stopa, dakle izvesno se miče, i svaki dan pređe čitav čeperak od svojega putovanja; no mi te njene sitne korake, makoliko pažljivo gledali, ne možemo da vidimo, tako su slabe naše oči! A međutim ta vreža trči, prema grmovima, koji za trideset godina jedva trideset stopa izrastu. Ne možemo svojim ograničenim umom da sledimo promenama jedne bundeve, a kako ćemo da primetimo promene, makako one česte bile, na jednom suncu, na jednoj planeti. Trebalo bi da imamo knjiga što su pre dvadeset miliona godina pisane, pa da možemo štogod govoriti; a mi ih nemamo ni od tri hiljade godina. Ta jedan od kalifornijskih grmova mnogo je stariji od pamtenja ljudskoga roda. Jednom sd takvih drveta, što i sada upravo stoje, bilo je pet stotina godina, kad je po pričanju Svetoga Pisma, svet stvoren.