Pismo 14
Lepe su ulice u ovoj varoši, lepi su dućani sa obe strane, lep je svet što pored njih šeta i u njih zaviruje. Do podne hodamo s jedne a posle podne s druge strane: krijemo se od sunca kao slepi miševi; a u proletnje dane tražimo prisojna mesta, i sunčamo se kao gušteri. Stajati pred dućanom i gledati redom sve šta je izloženo, to je lepa zabava. Ni svetske izložbe nisu ništa drugo nego jedan veliki dućan. U Vizbadenu, gde dođe godišnje pedeset hiljada bogatih stranaca, svaka prodavnica napunjena je i okićena najlepšom robom. Ko ima suviše novaca kupuje i ono što mu ne treba, a ko nema novaca gleda naprazno i ono što mu treba.
Dugo stojim pred ovim dućanom i gledam kroz staklena okna svakojake stvari. Ima i lepih štapova; na njima najviše ustavljam poglede. ja nemam štapa: zaboravio sam ga lane u Minhenu u Maksimilijanovoj kafani, pa, kad sam, posle nekoliko dana, došao u istu kafanu i zapitao gazdaricu: je li tu nađen kakav štap? ona mi iznese i pokaza sve što je ko za nekoliko prošlih meseci zaboravio: tri amrela, pet marama, jedan šešir, nekoliko rukavica i šest lepih štapova, među kojima ne beše moj štap. Zatim odmah, iza gvozdenoga ognjišta, gde se kafa kuva, pokaza mi jedan leskov štap s rečima: „ovo zacelo neće biti vaš“. A to je baš bio moj štap; poznao sam ga vrlo dobro; dao sam za njega kod Štrubingera u Gastajnu čitavu forintu. I kad sam plaćao gledali su s prozora pruski kralj Vilhelm i njegov ministar Bismark i mogli bi mi svedočiti. Ali ja se odrečem toga štapa, kad smotrim da je s donjega kraja nagoreo. Kuvarica je valjda njime džarala po ognjištu i po peći. Od to doba, kud sam god hodio, sve sam motrio da kupim drugi štap, ali nigde po volji nisam mogao naći. To mi je svagda bila lepa zabava, kad sam gdegod stajao pred dućanom i gledao izložene stvari, osećao sam da ne stojim besposlen. Kad kogod prođe nekoliko država i po svakoj varoši, gde dođe, hoda i razgleda da kupi ono što mu treba, to je posao. Sad sam se zaustavio pred ovim dućanom najviše zbog toga, što između ostale robe ima i štapova izloženo na ugled. Iza mene i pored mene ima još mnogo ljudi i žena, oni su svi besposleni pa glede jedno malo od mermera načinjeno psetance. To psetance ima Bismarkovu glavu. Isti ošmoljeni brkovi, iste oči i obrve, sve kao u Bismarka; sve, samo su uši, kao u pseta, klempave. Više toga psetanceta stoji prava slika Bismarkova, u lepom pozlaćenom okviru, s jednom malom hartijicom, na kojoj piše: „Ova slika sa okvirom vredi četiri talira, bez okvira ne vredi ništa“. Svi su gledali čas u ono psetance, čas u Bismarkovu sliku. Mene te slike nisu zanimale, jer sam vidio u originalu i ministre i pse. Među njima nema nikakve druge sličnosti, osim što hoće lako da pobesne.
Ovi štapovi, što su napolju izloženi, ne dopadaju mi se, od trske su. Na štapove od trske i na prijatelje ne smete se osloniti, previju se. Ima ih nekoliko lepih i na vrhu pozlaćenih, to bi bar spaslo ih da s njima niko po ognjištu ne džara. U dućanu, po svoj prilici, ima boljih štapova, ali neću ulaziti. U toliko sam dućana i lane i ove godine bio, pa nigde nije mi se nijedan štap dopao, neće zacelo ni ovde. Hoću da idem dalje, još ima dućana za gledanje. U tome osetih da se polagano jedna ruka spusti na moje rame, i u isto vreme čuh poznat, krupan, glas i poznatu reč: „antron!“ — Ja se i ne osvrnem, no koračim u dućan, a za mnom odmah uđe i moj dobri poznanik koga ne poznajem. U dućanu srete nas trgovac, učtivo pitajući šta želimo kupiti. „Ako imate štapova, osim ovih napolju, pokažite nam da vidimo!“ rekoh ja. — „Mogu vam pokazati, odgovori on, ali neće vam se dopasti; gledali ste ih onomad sve, pa nijedan niste našli po svojoj volji“. — „Pokažite ih ovom drugom gospodinu!“ rekoh ja. — „On je ove nedelje dva put ovde bio i gledao ih, pa mu se nijedan nije dopao“, odgovori trgovac, mašajući se rukom da dohiti jedno breme štapova, no mi okretosmo se, i onim istim redom, kako smo ušli, izađosmo na druga vrata. Tako je, kad u jednoj varoši ima mnogo dućana; stranac ne može upamtiti u kome je dućanu juče bio. Ovako lepo kupatilo, kao što je Vizbaden, ne treba da ima dvadeset hiljada stanovnika, za nas strance dovoljno bi bilo da ima, kao Homburg, samo sedam hiljada: pet hiljada da drže gostionice i da nas poslužuju, a one druge dve hiljade da drže dućane i da rade zanate.
Idemo dalje; prošli smo polagano devet dućana, pa u deseti uđosmo. Ništa ne govorimo nego gledamo svuda po dućanu, da bismo mogli smotriti ima li onoga što mi tražimo. Ali devojka — ovuda su po dućanima devojke momci — odmah iznese pred nas iz jednoga ugla puno naručje raznih štapova. Ja se začudim i upitam: otkud ona pogodi šta mi tražimo? — „Ta pre nekoliko dana vi ste gledali ove štapove, a taj gospodin bio je do sada dva put i dugo ih razgledao, ali nije mogao izabrati.“ Tako nam ona, smešeći se, odgovori. Mi sedosmo na stolice, obojica metnusmo naočare, i pažljivo pregledali smo štapove jedan po jedan. Po ovim različitim štapovima može čovek poznati kako različitih ukusa ima među ljudima. Osim što su različite boje, ima ih različite forme: na njima je načinjen majmun i mnoge još prilike i neprilike. „ja sam video negde vrlo dobar i po volji štap, ali sada ne mogu da se opomenem. gde je to bilo,“ reče moj drugar devojci. Ja ostavim sav posao na stranu i pogledam ga, diveći se njegovoj rečitosti. Toliko reči na jedan put izgovoriti, to je zaista mnogo. „Možebiti u Frankfurtu — odgovori mu devojka — tamo ima vrlo veliki izbor štapova; otuda ih i mi dobijamo.“ — „Pravo kažete!“ reče moj drugar koji u Frankfurtu nigda nije bio. Zatim pogleda u mene, i dodade još dve reči: „hajdemo u Frankfurt!“ Ja pogledam u sat, i samo rekoh: „moramo hitati.“
Bilo je osam sati izjutra, a železnica polazi u osam sati i dvadeset minuta, no do železnice ima se prilično ići, zato, da nebismo odocnili, kako izađemo iz dućana, sednemo u fijaker i kažemo da brzo vozi. Tako je kad se ima hitna i važna posla. Do železničke stanice može se peške doći za dvadeset minuta, no naš kočijaš išao je tako hitro da je stigao za dvadeset i dva minuta.
Dva puta je stajao te je nameštao jednom konju uzdu: kako potrči, ona opet spadne. No ipak nismo se zadocnili; sudbina je tako htela. Železnica preko određenog roka, zadržala se dva minuta, dok je kondukter uhvatio jedno malo pseto i u kola bacio. Za to vreme mi smo kupili bilete i skočili u kola.
U Kastelu, dokle smo došli za trideset minuta, razdvaja se put. Zato smo tu morali preći u druga kola i uzeti druge bilete. Od Kastela do Frankfurta putovalo se negda dvanaest sati, a sada se putuje dva sata. Zadržavali smo se putem na više mesta, no tako malo da nismo imali vremena ni vode piti; samo u Hehstu zastadosmo malo duže, jer je iz kola opet iskočilo ono malo kuče, i, dok su ga uhvatili, mogli smo popiti po jednu čašu piva. Na celom putu bili smo obojica dobre volje, a to po svoj prilici zato što nismo besposleni, nego imamo nekakav cilj pred sobom: putujemo svojim poslom. Razgovarasmo neobično mnogo. Nije prošlo ni jedno pola sata da jedan od nas štogod ne rekne, a drugi da mu ne odgovori. Naši zanimljivi razgovori bili su ovi: „sutra će biti kiše!“ reče on. „Vrlo je moguće!“ odgovorih mu ja. „Danas je četvrtak“, rekoh ja. „Vrlo je moguće“ odgovori. on. — Zviždanje i tutanj kroz jednu pokrivenu, veliku, zgradu prekide nam dalji razgovor. Već smo u Frankfurtu. Ovo je varoš vrlo znamenita: u njoj se rodio slavni pesnik Gete, i u njoj su postale slavne frankfurtske kobasice. Njihova imena poznata su po čitavoj Evropi.
Frankfurt je, do pre četiri godine, bio zadovoljna, nezavisna, varoš, sad je nezadovoljna pruska varoš. Tukli su se žestoko protiv pruske vojske, koja je došla da ih, u ime nemačkog jedinstva, pokori. Njihov predsednik nije hteo preživeti nezavisnost svojega otačastva, već je, kao pravi rimska republikanac, umro. — Frankfurt se ne oseća dobro pod krilima pruskoga orla. Mnoštvo građana iselilo se, a od njih što su ostali gomilama počeli su se upisivati u švajcarske državljane. No Pruska znala je i tome stati na put. Što sa ne nađe u zakonu o slobodnoj štampi, to se nađe u zakonu o slobodnoj žandarmeriji. Učite najpre poznati zakone neograničene sile, pa ćete lako poznati zakone neograničene slabosti.
Železnička stanica od varoši podaleko je, za to uzmemo kola i kažemo kočijašu da nas vozi u najlepši dućan. Nismo morali da razgledamo varoš. Moj drugar, kad sam mu to napomenuo, odgovorio mi je: „posao pre svega!“ Meni je Frankfurt dobra poznat: tri put sam kroz njega na omnibusu noću prošao, i to svagda sa istočne na zapadnu železnicu. To je ona ista ulica kojom se i danas vozimo: ona je duga, prava i široka; sa obe strane ima kuća; one i sad stoje. Nema nikakve promene, osim što svakih deset koraka sretamo po jednog pruskoga žandarma sa njihovim metalnim, šiljastim, kapama. Prusi su uman, filosofski, narod; oni se glavom bore; zato imaju na kapi bajonet.
Kad je kočijaš za dobro našao te se zaustavio pred jednim dućanom, gazda, sa svoja tri momka, stajali su pred vratima. To je prkos pruskom kralju, jer, kad stoje pred vratima, to je znak da nemaju nikakva posla, a to će reći: otkako su došli pod prusku oblast nestalo novaca, nema pazara; sve pošlo nazatke; leti nema kiše, zimi nema snega. Otkako su Prusi zavladali, na svemu se poznalo, same nesreće dolaze na ovu varoš: jedan lav crkao u zoološkoj bašti, jedan žiraf prebio nogu, Rotšild načinio novu palatu, a tri majmuna razlupali glavu o gvožđe, zato što nisu hteli da budu ruski podanici. Osim toga, grom udario dva put u protestansku crkvu i jedanput u kasarnu. Jednoga papagaja, koga su građani, za vreme svoje slobode, naučili da viče: „Bismark lud! morali su iz zoološke bašte ukloniti, i u varoši dugo se šaptalo, la je odnesen u Berlin, i tamo noću udavljen.
Kad siđosmo s kola i koračismo u dućan, sa osobitim poštovanjem primakoše nam stolice te sedosmo. Mušterije, što na kolima dolaze, svuda rado dočekuju, jer oni kupuju vrlo mnogo, a pogađaju se vrlo malo. Mi smo dugo obrtali glavu tamo amo i razgledali robu po ovom velikom dućanu, za našim pogledima sledovali su pogledi gazde i sviju njegovih momaka. Naposletku, moj drug, koji je po svoj prilici očekivao da ja prvi progovorim, zapita: „imate li štapova?“ — Sva tri momka potrčaše i doneše pred njega tri zavežljaja različitih štapova, koje on, metnuvši naočare, pažljivo poče razgledati. Prvim pogledom ja se uverim, da tu nema nikakvoga štapa što bi se meni dopao. Sve sami štapovi za pruske aristokrate. Posle nekoliko trenuta počnem, zabave radi, gledati neke vrlo male stolice od debeloga platna, sa gvozdenim šipkama i mogu se sklopiti. One su zaista vrlo lepe i spretne; ja sam ih sklapao i rasklapao, probao sam kako je na njima sedeti, zagledao sa svake strane, dizao ih da vidim jesu li teške. Zatim, moj saputnik ostavi štapove, pa poče i on stolice razgledati, a gazda tom prilikom hvalio ih je mnogo; „to su najspretnije stolice što su se dosada izmisliti mogle; na pariskoj izložbi dobile su prvu medalju. Nema stranca, koji dođe u Frankfurt, da ne kupi bar jednu takvu stolicu. Svud nam je od potrebe: hodate po šumi, po livadi, gdegod hoćete imate našto sesti. Često, baš onde gde bi čovek želeo da sedne, nema klupe, a na vlažnu zemlju sesti: to je gotova bolest. Jedan komad nije skuplji od tri forinta. Uzmite ih za spomen iz Frankfurta.“ Moj drugar izvali i dade mu tri forinta, a oni odmah, i ne pitajući mene, sklopiše dve stolice i zaviše ih svaku za sebe u debelu žutu artiju, uvezaše unakrst jakim koncem, pa ih htedoše u kola da odnesu, no mi smo voleli da ih sa sobom nosimo; zato smo ih i kupili; one su određene da se na njima sedi, a ne da se na kolima voze. Vrlo smo zadovoljni obojica što smo do ovakve potrebne i korisne stvari došli. Uveren sam da će nam se za kratko vreme isplatiti, jer u parkovima i livadama, kad su kakvi koncerti ili inače kakve zabave, svagda plaćamo stolicu kad hoćemo da sednemo. Treba jednom i na štednju početi misliti.
Uzmemo pod mišku svaki svoju stolicu, koje su tako lepo zavijene, da su izgledale kao kakva velika knjiga. Zatim bili smo još u dva dućana; u jednom umalo nismo kupili štapove, već smo hteli pitati za cenu, ali ostavismo da se promislimo. Štap je stvar koju čovek neprestano sa sobom nosi, zato treba da ga ne kupuje, ako mu nije potpuno po ćudi.
Hodamo dalje po varoši. Kad smo naišli na jednu staru, vrlo veliku crkvu, zaustavismo se. S polja izgleda crna i namrštena kao kakav kaluđer iz staroga veka. To je glavna varoška crkva. Još odavno čitao sam negde, da u toj crkvi ima prekrasna i vrlo velika ikona, na kojoj je živo predstavljeno kako mučenik, Sveti Vartolomije, ide i nosi preko ramena svoju dugačku, oderanu, kožu. To je za ljude slabih nerava od velike vrednosti da vide. „Antron!“ rekoh ja. — „Antron!“ odgovori on. Hoćemo da uđemo u crkvu; idemo naokolo, no nigde ne možemo ulaska da nađemo: svuda drvene skele. Prusi hoće i crkvu da popravljaju. Najposle naiđosmo na jedna velika vrata, no na njima, krupnim slovima, stoji pisano; „zabranjen ulazak“. Neće proći ni dvesta godina a na svakim crkvenim vratima u Nemačkoj stajaće takav natpis. Takva vremena približuju se! Mi rasklopimo svoje stolice i sednemo u prekrasnoj hladovini ispod svoda ovih vrata. Trebalo je da gledamo i da se divimo lepoj arhitekturi što je bila pre šest stotina godina, ali mi to nismo činili, nego smo dugo gledali pravo prema nama dva majstora, kako jedan velike kamen tešu.
Kad pođosmo odatle pade mi u oči što jedna kola neprestano za nama idu: gde mi stanemo i ona stanu, kad mi pođemo i ona pođu. Upitam kočijama: šta to znači? A on mi odgovori, da mu nismo platili, pa po tome on misli da smo ga dalje zadržali; zato ide za nama. Ja sam mislio, moj drugar platio je i otpustio kočijaša, ali vidim da je to prava nebriga, ni o čemu neće da se stara. Sav teret ovoga našeg putovanja bacio na mene: ja vadim bilete, ja pogađam kočijaša, ja ištem pivo; a on samo šeta. Još moram da pamtim i da vodim račun kad štogod za njega platim. Ne zna jezika da govori s kočijašima: to mu je sve izvinjenje. A što putuje po ovoj zemlji gde ga ne razumeju. Glup nije, a iz njegovoga dosadašnjega govora uverio sam se da je vrlo učen čovek. Što ne zna dobro botaniku, to nije zamerka.
Zamišljeni stojimo obojica pred kočijašem. Mi gledamo u njega, on čeka da mi progovorimo. Tu našu tišinu prekide jedan konj svojim kašljanjem. Odmah za tim reče kočijaš: „izvolte da vas vodim u Remer, da vidite gde su se carevi krunisavali“. — On održa svoju reč, kako smo seli u kola, posle desetak minuta, doveze nas zaista gde je rekao. Tu nas provedu kroz carsku salu, u kojoj su, za poslednjih devet stotina godina, svi nemački imperatori krunisani. Tu ga ogrnu carskom porfirom, metnu mu krunu na glavu, dadu mu u jednu ruku skiptar a u drugu ruku veliku pozlaćenu kuglu, što predstavlja ovaj sav zemaljski svet. Zatim ga izvedu na prozor te ga narodu pokažu. Trumbete su svirale, zvona su zvonila, molitve su čitane, a svetina je pila i igrala. Krunisani car išao je kroz ulice da redom pohodi i vidi različite svečane predstave, što su u njegovu slavu spremljene. Gledao je po ulicama, kao u pozorištu, slike iz različitih vremena. Pozdravljali su ga građani, obučeni kao stari Germani u kožama sa rogovima na glavi; išli su riteri na konjima, krstonosni vojnici u oklopima; nosili su mu svakojake darove; primio je od odbornika varoši Frankfurta gigansku kobasicu, koja je tri koraka dugačka a debela kao vircburški biskup; podizao je ispred svojih nogu vence i cveće što su devojke i deca pred njega bacali; pohodio je napravljene pećine i u njima pobožne pustinjake. Car Henrik, u takvom svečanom hodu, naišao je na jedno veliko bure, pred tim buretom sedeo je jedan učitelj u dugačkoj, izdrpanoj, haljini, i predstavljao je Diogena. Car se tu zaustavi, i, sećajući se velikoga Aleksandra, zakloni bure od sunca i vikne: „šta hoćeš da ti poklonim?“ — „Trista forinti, Vaše Veličanstvo!“ poviče mudri nemački Diogen. Car se namrgodi: trista forinti u ono doba beše veliki novac, ali opet zapovedi da se isplati. Njegov pridvorni budala nasmeja se i reče: „kakav Aleksandar takav i Diogen!“
Hvala kočijašu što nas je doveo u ovu palatu, te smo videli ovu carsku salu, koja je najznamenitija od sviju soba u Evropi. U ovoj širokoj sali, četrdeset i pet ljudi krunisani su za careve i proglašeni za besmrtne polubogove. Na pitanje moga drugara: „gde su oni sada?“ kazaše nam da su svi pomrli. Njihove slike sa krunama na glavi redom stoje u sali, a njihovi grobovi nalaze se po čitavoj Evropi. Jedni leže u Palermi, jedni u Kenigslauternu, drugi u Brunsvigu. U samom Spajeru ima ih devet što leže — razume se, sve mrtvih. Nisam istinu kazao, oni ne leže, njihov prah vetar nosi. Francuzi, kad su u prošlom veku s vojskom u Nemačku prodrli, vadili su njihove kosti i rasturali ih. Grubijani! Ne dadu ni mrtvim Nemcima mirno počivati. Gdegod kakvu razvalinu ovuda vidite, to su sve Francuzi razorili i porušili. Za dvesta poslednjih godina Francuzi su dvadeset puta na Nemce sa vojskom nepravedno napadali. Za dvesta idućih godina, Nemci se spremaju, da dvadeset puta Francuze nepravedno s vojskom napadaju.
Kad smo sišli na ulicu, opet isti kočijaš, sa onim istim kolima čeka. Opet mi stadosmo prema njemu, opet on skida šešir i zapita: „ako izvolite da vas gdegod vozim na ručak!“ — To su mu najpametnije reči što sam dosada iz njegovih usta čuo. Ja se okretoh mom drugaru i spomenuh mu reč „ručak!“ — On se opipa rukama da vidi je li poneo trbuh, pa onda sede u kola, i kočijaš sede na svoje mesto, pa se okrete meni da čuje zapovest. „Vozite nas u kakvu lepu baštu na ručak!“ rekoh mu ja. „Dakle u zoološku baštu!“ odgovori on i konji veselo napred potrčaše, kao da su razumeli da se zoologija zanima samo životinjama, među kojima i oni, daleko od čoveka, imaju lepo svoje mesto. — Kad smo se vozili pored velike Geteove statue, kočijaš ponosito okrete se pa reče: „naš zemljak!“ Nekoliko koraka dalje odatle vidimo i Gutembergovu statuu. Vrlo je moguće da je Gutemberg, kao što Česi dokazuju, bio Slovenin, jer je umro u velikoj sirotinji. I samu ovu varoš — u kojoj sada osamdeset hiljada Nemaca žive — osnovao je u sedmom veku Slovenin Hladomir, pa docnije, kad je od Nemaca primio hrišćansku veru, primio je i nemačko ime, i nazvao se Genebald. Bez svake sumnje, ovuda su negda živeli Sloveni, jer po sada još svuda čujete mnoštvo jugoslovenskih reči, kao što su: damšif, fruštuk, tišler, šuster, rinflajš.
Zoološka bašta prilično je daleko izvan varoši ali ide se neprestano kroz same parkove i pored prekrasnih, letnjih, palata. To sve trpeti u samom cveću i zelenilu tako, da smo obojica morali držati na ustima marame od prašine. Kad smo došli, ostavismo kola, platismo za ulazak u baštu po pola forinte, i noseći svaki svoju malu stolicu, išli smo dalje. I s desna i s leva vidimo divlje zverove u njihovim kavezima i ogradama. Te je vrlo prostrana bašta. Kad minemo jednu malu šumu, nađosmo na jednoj livadici lepu gostionicu. Mnoštvo gostiju sede i pričaju; svi su iz stranih zemalja. Ima divljih i pitomih zverova sa sviju strana sveta. Tu su tigrovi, hijene, papagaji, majmuni, medvedi i s njima slične i neslične životinje. Ova znamenita frankfurtska bašta čuvena je po čitavom Frankfurtu.
Mi rasklopismo naše stolice i sedosmo za prazan sto prema jednoj kamili, koja neprestano žvaće i gleda u nas. Njen je pogled vrlo ozbiljan, pun sumornih misli. Divno stvorenje, lepe i mudre prirode! Ne znate čemu ćete se pre čuditi: ili njenoj glavi, ili nogama, ili njenoj grbi na leđima. To je lađa peskovitih pustinja. Ona je jaka, ona se isto tako bori sa vetrima i olujama kao morska lađa; mnoge ih talasi od vrućega peska savladaju. Njihove kosti pokazuju put kroz široke pustinjske ravnice. Ona je i ovde od velike koristi: Nemci od nje mogu se naučiti da budu strpeljivi, mirni, poslušni i da nose velike terete.
Nedaleko od nas plivaju po malom jezeru australski crni labudovi a iz dubine bašte, preko zelenih žbunića, čuje se rika lava. S desne strane jedan beli medved, u svome gvozdenom kavezu, propinje se i mumla, a s leve strane stoje dve mlade devojke i pevaju uz harfu.
Svi gosti neprestano su hvatali, malo brže i sitnije nego kamila. Pomisao da se međ ovakvim divljim zverovima nalazimo, prijatno dejstvuje na goste što dođu da ovde ručaju. Kažu, da ovde svak više jede nego na drugom mestu. Mnogi bolešljivi, koji inače nemaju apetita, kad ovde dođu, žderu sve što im se donese. Zverska glad može da pređe na ljude isto tako kao i zverska ćud.
U ovoj zoološkoj bašti između svih životinja. najpitomije su kelnerke. One trče između nas od stola do stola, neprestano se smeše; možete ih slobodno rukom milovati, neće da ujedu. Lepe su i hitre kao antilope. Ručak je udešen prema mestu gde smo ručali: sva jela, što su bila od mesa, samo su u pola pečena. Tigrovi i Englezi vole da su im posle ručka krvavi zubi. Imali smo dobar apetit; jeli smo kao mećava. Ja sam šakama trpao u usta makarone; a moj drugar, bez noža i viljuške, nemilosrdno je čupao krila od pečenoga pileta. Siroto pile! Da je pred kurjaka bačeno, ne bi se ništa drukčije s njime postupalo. — „Opažate li vi da je ova zoološka bašta učinila te mi danas jedemo kao naši susedi, divlji zverovi;“ rekoh ja. „Ba!“ — odgovori on, glođući rtenjaču od pileta. — „London, Pariz i sva ova zemlja, što su drugo nego jedan zverinjak: jedna velika zoološka bašta“. Zatim se malo osmehnu. To je prva filosofska reč što sam iz njegovih usta čuo, i prvi osmeh što sam na njegovim usnama video.
Dalje smo ručali, ćuteći. On je po svoj prilici mislio o nesrećama ljudskoga roda, jer se dvaput slatko osmehnuo. A ja sam razmišljao o tome: čime se upravo razlikuje čovek od ostalih životinja? Mojsije veli: time, što je čovek podobije božije. — On to može znati i reći, jer je poznavao Boga lično; video ga i s njime se nekoliko puta razgovarao. Egipćani su mislili da se čovek od druge životinje razlikuje time, što ima besmrtnu dušu, koju su oni prvi u čoveka pronašli. Jelinski filosof Platon držao je da je jedini čovek dvonožna životinja bez perja; Diogen ismejao ga: očupao je petla i bacio ga pred Platona i njegove učenike, vičući: „Platone, eto tvoga čoveka!“ — Neki filosofi i teolozi pisali su i tvrdili da samo čovek ima razum i govor. Mnogi državnici misle da se ljudi od ostale životinje razlikuju samo plaćanjem poreze. Darvin, kome priznaju da je u tome ispitivanju najdalje doterao, misli da se čovek od druge životinje razlikuje samo palcem na nozi. On je dalje kazao i jasno dokazao da je čovek postao od majmuna, no dvadeset i osam godina pre Darvina to je isto pronašao gordi knez Vindišgrec, kad je kazao da čovek počinje čovekom biti tek od barona. — Premudri Solomon nije nikakve razlike nalazio između ljudi i druge životinje. On veli: „rekoh u srcu svom za sinove ljudske da im je Bog pokazao da vide da su kao stoka; što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; i čovek ništa bolji nije od stoke“.
Kad svršismo ručak, uzmemo svoje stolice i pođosmo šetati po bašti. Nismo daleko izmakli, a za nama dotrča jedna kelnerka, vičući: „molim, gospodo, vi ste platili ručak, ali niste platili i stolice što ste sobom poneli“. „Ba!“ rekosmo „Ah!“ povika ona, „molim za oproštenje, to nisu naše stolice“. Zatim, vrlo zastiđena, uteče natrag. Mi se krenemo dalje kroz ovu prostranu baštu, kroz ovo maleno carstvo životinja, da pohodimo sve otmenije zverove. Prva naša poseta bila je caru životinja. Njegovo veličanstvo beše oteglo sve četiri noge, i tiho počivaše, samo je, kad smo spustili svoje stolice i seli prema njemu; milostivo podigao malo trepavice, i svoj nemarljivi pogled na nas bacio, pa opet polagano oči zatvorio. Ovakve posete njemu su obične. Gomile ljudi, žena i dece zaustavljaju se svaki čas i gledaju ga. Ko ga ne bi gledao! Lav je zaista pravi car. Ali njegov rod umanjava se, sve ređi bivaju, ljudska civilizacija ne može da ih trpi. Neće proći dvesta godina, a nijednoga toga cara neće više biti na ovoj zemlji; on ne može da živi u susedstvu s prosvećenim ljudima.
Pošto smo dalje pošli i videli neke žirafe, tigrove i mnoge druge zverke, zaustavismo se prema slonu. On je pravo gledao u nas dvojicu; poznao je da nismo Nemci. U njegovom pogledu mogli smo odmah primetiti da nije zadovoljan pruskom vladom. U Kaplandu, među Hotentotima, među divljim crncima, uživao je on veću slobodu, nego ovde među prosvećenim Nemcima.
Pored litvanskih bivola, afrikanskih majmuna i angorskih koza prošli smo brzo, pa smo se zaustavili prema etiopskom magarcu. Smatrali smo kako ide, kako klima glavom, kako zeva, kako ušima striže, i po svemu uverismo se da je zaista magarac, on ničim se ne razlikuje od evropskih magaraca; on nije neveseo i žalostan, njemu se vrlo dopada što nema slobode i što je zatvoren u ovu usku ogradu.
Kad smo izašli iz zoološke bašte, nismo ništa platili. Pred velikim vratnicama dočekao nas onaj isti kočijaš sa onim istim kolima; mi onako isto sednemo, a konji onako isto potrčaše. Sedeli smo i gledali jedan na jednu, drugi na drugu stranu i razmišljali smo o prašini, o životinji, o ljudima. Pravo kaže moj drugar: ovaj svet i život ništa drugo nije nego jedna zoološka bašta, čovek se samo na kratko vreme slučajno svrati, jede, pije, gleda lavove, hijene, žirafe, papagaje, majmune, slonove i magarce, pa onda ode. Nije bilo potrebe ni da dolazi.
Frankfurt je velika varoš. Njegovi sinovi, za vreme svoje republikanske vlade, pokazali su mnoge građanske vrline, i ostavili su milione na lepe, korisne i sirotinjske zavode. Ima više od pedeset različitih takih zavoda. Mi smo se oslonili na kočijaša da nas vodi kuda obično i druge strance vodi. Pohodili smo sva važnija mesta u kojima smo zaista videli ono, što smo u drugim varošima mnogo puta gledali. Svuda su nas vrlo lepo primali; i sa najvećom ljubaznošću, negde forintu, a negde samo polovinu za ulazak uzimali. Biblioteku i muzej, s osobitim zadovoljstvom, gledali smo s kola. Nismo hitali: železnica — kao što je razabrao moj drugar, koji je za povratak svu brigu na sebe uzeo — polazi u Kastel dockan u veče. Imali smo još dosta vremena razgledati varoš. kad smo bili preko velikoga kamenog mosta, kočijaš se osvrte i reče: „Ovo je reka Majna, za to se ova varoš i zove Frankfurt na Majni“. Ja se prihvatih za šešir, i rekoh mu za to objašnjenje: „blagodarim“. Posle nekoliko koraka on se opet osvrte i reče: „Kad su kišna vremena, onda je ova reka veća; a kad suša nastane, onda je manja“. Ja se opet prihvatim za šešir, i reknem mu: „blagodarim“. Ovaj je kočijaš mudra glava: kazao nam je dve istine koje ni jedan učen čovek ne može oboriti. Preko mosta kola su išla tako polagano, da sam ja, kad smo bili nasred mosta, izašao iz kola. To isto učini i moj drug, a kočijaš, koji nije to primetio, produži svoj put dalje. Nasred mosta ima kao neki balkon, i tu je giganska statua Karla Velikoga. Odatle je lep izgled. Kraj te kamene statue sednemo na svoje stolice, i gledali smo kako se sunce spušta da zađe. Jedan parobrod dolazio je niz vodu iz Vircburga, a nekoliko dugačkih splavova s drvima, išli su u Majnc, a odande će, po svoj prilici, Rajnom, u Holandiju. Za Majnu kažu da je bogata vinom; mi smo gledali u njene talase, i nijedne kaplje vina nismo smotrili.
Večernja zvona zabrujaše s obe strane reke. Moj drug skide šešir, podiže oči k nebu, i reče: „kiša!“ Zaista, nekoliko krupnih kaplji iz oblaka, beše mu palo na šešir. U tome i naš kočijaš vrati se, nađe nas i odveze u neku lepu gostionicu. Sala, gde smo večerali, beše puna gostiju; riba, što smo jeli, beše puna kostiju. Kad smo izašli iz gostionice, gusta pomrčina beše obuzela sve ulice, a kiša je pljuskom padala. Vozili smo se pravo na železnicu; po računu moga drugara bilo je vreme polasku. Kola su išla vrlo brzo. Opet smo prošli pored Geteove statue, koja se u pomrčini jedva mogla videti. Gete, pri svojoj smrti uzviknuo je: „više svetlosti!“ To su bile njegove poslednje reči; po svoj prilici mislio je na Frankfurt, u kome su ulice tako slabo osvetljene. Nemci su štedljivi i u svetlosti: kad stoji u kalendaru da je mesečina, oni onda ne pale sve fenjere. Ako kakav oblak, ili kakav Bismark, zaklone nebesku svetlost, oni tome nisu krivi; božjoj i ministarskoj volji Nemci se ne protive.
Kad smo došli na železnicu, ja ostanem da platim kočijašu, a moj drug otrča da kupi bilete do Kastela, pa ćemo odatle sutra u Vizbaden. Odonud sam platio ja podvoz za obadvojicu, a odovud će on, i tako naši računi biće izmireni. Umalo se nismo odocnili. Železnica već se počela kretati kad smo ušli. Vetar i kiša pođoše da zajedno s nama putuju. U kolima ne beše mnogo društva. Zatvorimo prozore, svaki se nasloni na svoju stranu, i posle kratkog žmurenje a dugog zevanja zaspimo. Bili smo umorni. Doklegod nisam zaspao, mislio sam na Getea i na one lepe, ili — ako hoćete — ružne reči: „Svetina ne plaši se ni od čega kao od razuma. Od gluposti trebalo bi da se straši kad bi mogli znati šta je to strašno“.
Samo sam se jedanput probudio i video da se ništa ne vidi. Lampa se ugasila, svi u kolima spavaju, kiša na polju pljušti, a vlak ide neobičnom brzinom. Bio sam zadovoljan da smo još daleko od Kastela; naslonim se opet i slatko zaspim. Koliko sam po drugi put spavao, ne znam. Onima, što su mrtvi i što spavaju, vreme prolazi brze. Tek, kad kondukter otvori kola, i viknu: „došli smo!“ probudim se. Svi su izlazili iz kola, i mi smo izašli; svi odoše kojekuda, i mi moramo ići nekuda. Kad smo izašli malo dalje, ja pogledam na sve strane, zatim reknem mome drugu: „Mi nismo u Kastelu!“ — „Da gde smo?“ upita on. — „To jedini Bog zna“ — odgovorih mu ja. U Nemačkoj svuda je običaj da svaki od boljih hotela ima svoj omnibus što čeka goste; u jedna takva kola sedosmo, i posle nekoliko minuta bili smo u gostionici, gde nam jedan dremljivi kelner otvori sobe. Zora već beše blizu. Neka pesnici i slavuji u zoru i o zori pevaju, ja samo to znam, da je u zoru najslađe spavati; zato legnem i odmah zaspim.
Kad sam se probudio beše već devet sati, zapalio sam cigaru, otvorio sam prozor, i onako, još neobučen, pregnuo sam se preko prozora i gledao sam na ulicu. Svet je vrveo tamo amo. Nošivo u prostih žena beše drukče nego oko Vizbadena, inače sve je bilo kao u ostalim nemačkim varošima. Malo zatim otvori se prozor do moje sobe; najpre sam video dim od duvana, pa onda cigaru, zatim nos i celu glavu svoga saputnika. Pošto je neko vreme gledao uz ulicu, okrete se mome prozoru, i viknu: „mi nismo u Kastelu“. „Da gde smo?“ upitah ja. „To jedini Bog zna“, odgovori on, zatvori prozor i ode da se oblači. To isto i ja učinim. — Posle deset minuta siđem u salon gde se ručava, tu nađem njega i još dosta putnika: neki doručkuju, neki čitaju novine. Po beloj kafi i po zemičkama nisam mogao poznati u kojoj smo varoši. Kad smo gotovi bili sa doručkom, platimo račun, uzmemo svoje stolice i pođemo kroz ulice. Nije nikako u redu bilo pitati u gostionici, pred onolikim putnicima, kako se zove ova varoš. Treba se obzirati i na mnjenje ostaloga sveta. Šta bi rekli oni ljudi o nama! Doći im noćiti u jednoj tako velikoj varoši, a ne znati kako se ta varoš zove! Kroz vazduh ljudi još ne putuju. Stavili bi nas kao neku retkost u novine. Izvestićemo se lako na ulici. Kogagod sretnemo znaće nam kazati.
Nije nam ništa krivo što smo prvi put u ovoj varoši. Nova varoš: to je nova zabava za nas. A šta je drugo čitav ovaj život nego samo jedna zabava, nekim lepa i slatka, a nekima ružna i gorka? Kad se ta zabava svrši, sve se svršilo; a posle, suma tih zabava ravna je nuli. Ulice, kroz koje idemo, prilično su lepe,. Gledeći na nekoliko starinskih kuća učini mi se da smo u Libeku. No Libek leži na moru, a ovde nema mora: može biti da je presušilo. Ima različitih kuća i palata, ali ni na jednoj ne stoji napisano ime ove varoši. Različni ljudi, pa im i kuće različite. Ljudi se nisu još složili da imaju jednake kape, a kamo li da imaju jednaku pamet i kuće. Po svemu što vidimo možemo reći da je ova varoš živa: sve ima noge miče se. Svuda čujemo samo nemački jezik, ali u Evropi se broje na hiljade varoši, u kojima se govori taj jezik. Ko bi pogodio u kojoj smo mi varoši! A to nam je nužno znati, jer bez toga ne možemo pogoditi gde je Vizbaden.
Kad smo došli na pijacu, zaustavismo se kod jedne stare statue. Gledali smo je dugo, ali ona nam nije mogla ništa dugo kazati, nego da se zove Fridrih. Tako na njoj stoji napisano. To zaista nije Fridrih Veliki, jer ima lep i prav nos. Motrio sam da se s kakvim razboritim čovekom upustim u razgovor o ovoj statui, pa tom prilikom moći ću doznati i kako se zove ova varoš. Vidim da ide, i da će pored nas proći jedan pristar malo pogrbljen, i mnogo mršav gospodin u dugačkom kaputu, ima u desnoj ruci štap, pod levim pazuhom neke debele knjige, a na nosu naočare. Po ovim znacima, svaki onaj koji je učio zoologiju, može lako pogoditi da je to nemački profesor. Kad je bio prema nama, ja koračim pred njega. prihvatim se za šešir, i učtivo ga zapitam: „Gospodine, bi li mi hteli što god o ovoj statui kazati?“ — On se takođe prihvati za šešir, korači malo s puta kuda svet prolazi, i poče mi kazivati celu istoriju ratova za oslobođenje Severne Amerike, i o stanju nemačkih država pre sto godina. On je svoje pričanje odmah na odelenja rastavio. „Prvo — govoraše on — kazaću vam uzroke postanka ove statue; drugo: sredstva novčana kojima je podignuta; treće: ko je podigao ovu statuu; i četvrto: život onoga kome je podignuta. Dakle prvo: — i onda pričao mi je opširno, da je Fridrih, pre sto godina, kao njihov landgraf, vladao ovde. Kad je Severna Amerika počela krvavu borbu protiv Engleza za svoju nezavisnost, i kad je tada Engleska za skupe novce tražila vojnike po Evropi; onda je taj isti Fridrih za dvadeset i jedan milion talira prodao Engleskoj dvanaest hiljada svojih vojnika, koje je Engleska na osam godina uzela i poslala u Ameriku, gde su svi izginuli. Tim novcima, što su dobiveni za dvanaest hiljada nemačkih sinova, ukrasio je Fridrih svoje palate i daleko čuveni park što se zove Vilhelmshee; iz tih novaca podignuta je i ova statua. — Dok je on pričao ja sam ga dva puta pitao: „kako se zove ova varoš?“ A on mi je na to pitanje svagda imenovao po jednu amerikansku varoš, gde su se borili oni Nemci, o kojima je govorio; držao je da ja pitam za imena tih varoši. Pošto vidim da sve njegovo pričanje nema za mene željenoga odgovora, ja mu se poklonim i zahvalim na objašnjenju; on me isto tako pozdravi i ode.
Kad se vratim i kažem svome saputniku — koji je pored statue, na svojoj stolici, mirno sedeo — da nisam mogao doznati ime ovoj varoši, on mi reče, da tu ne treba okolišiti, nego prosto i ukratko pitati prvoga koga sretneš. Ja ga poslušam, i pošto smo išli nekoliko minuta, zaustavim jednoga, koji imađaše ozbiljno bankersko lice, pa ga upitam: „Gospodine, kako se zove ova varoš?“ On pogleda u moga drugara, koji se po nesreći malo nasmešio, zatim okrete se meni, i oporo mi odgovori: „Gospodine, ja ne dopuštam da sa mnom šalu provodite!“ pa ljutito ode brzim korakom, neprestano gunđajući. Zarekoh se da više nikoga ne pitam.
Išli smo dalje, neveseli i zabrinuti, pored najlepših dućana; pred svakim smo pomalo zastali, jer beše izloženo svakojakih prekrasnih stvari, osim štapova. Svet je vrveo svojim poslom na sve strane. Srećni ljudi! Svi su znali kako je ime ovoj varoši, osim nas dvojice. Kad smo došli prema jednom lepom dućanu gde se prodaju cigare, vidimo na velikom staklenom oknu, pozlaćenim slovima, francuski napisane ove reči. „Ovde se i francuski jezik govori.“ To obraduje moga druga i odmah reče: „antron!“ — Ja ponovim tu istu reč, i uđemo u dućan, gde je jedna plava, vrlo lepa devojka prodavala cigare. Govori brzo i dobro francuski, a uza svaku reč smeje se i šali. Sednemo obojica. Ona nam iznese deset kutija cigara i sa svakom kutijom izgovorila je mnogo reči, kazujući kakve su cigare, odakle su, i pošto su. Razgledali smo i birali cigare. Trebale su nam na put. U tome, iza svojih leđa, čujem neku cvrku, okrenem se, i vidim nekoliko kaveza sa vrlo lepim pticama. „Je li vam i to na prodaju?“ upitah ja. „Sve štogod vidite u dućanu!“ odgovori ona, i hitro donese kaveze, i poređa ih ispred nas. Ostavismo cigare i zagledasmo se u ptice kako podskakuju u svojim malim kućicama; a ona je njihovo pevanje najlepšim rečima hvalila. Kad joj rekosmo da smo došli iz Vizbadena, gde smo samo na kratko vreme, radi lečenja, i da nam ne trebaju ptice, ona opet nastavi: „kupite pa ih kome poklonite. Kakav je to prekrasan dar! Najlepša bi se dama obradovala!“ Pravo kaže. Žene i mačke vole vrapce. Pri tom, ove su ptice od velike retkosti, a i kavezi od žice još su veća retkost: ispleteni su vrlo retko. Lepšega poklona za moju gazdaricu u Vizbadenu ne bih mogao naći: ona voli ptice; svaki dan, kad dođe s pijace, čujem je da govorio guskama i kokošima. Bez dugog razmišljanja platimo obojica po jednu malu kutiju cigara i po jedan kavez sa žutim pticama.
Kad smo ustali da pođemo, moj drugar odvaži se, i reče: „Ova je varoš lepa!“ — „Kao raj!“ odgovori ona. „I devojke su u njoj lepe!“ reče on dalje. „Kao anđeli!“ odgovori ona, smejući se. „Draga moja gospođice — nastavi on dalje, milujući je roditeljskom rukom po obrazu, — kažite mi kako se zove ova varoš?“ „Dragi moj gospodine — od govori mu ona onim istim polaganim tonom — ova se varoš zove Netušepa1!“, i previjala se od smeja. Sad mu ja pritečem u pomoć, i reknem joj: „Ja vam se zaklinjem da on ne zna kako se zove ova varoš; zato kažite mu!“ — „A što mu vi ne kažete?“ odgovori ona. „Ne znam ni ja, zato vas, bez svake šale molimo, kažite nam kako se zove ova varoš?“ — „London!“ povika ona, i tako se glasno smejala da su i naše ptice počele u kavezu igrati i pevati.
Ona nas drži za Engleze. To je dalo priliku mome drugu te me zapita, kad smo dalje ulicom išli: „Vi niste gospodine, Englez?“ — „Nisam!“ „A vi?“ — „Nisam ni ja“. — To je sve naše poznanstvo. Saznadosmo da nismo Englezi. Polagano smo išli dalje. Obadve moje ptice počele su glasno pevati; one su, po svoj prilici, poznale da ih je kupio nevešt pesnik, pa su htele da pokažu kako valja pevati. Gdekoji, što smo ih sretali, zastajkivali su i zavirivali su u naše kaveze, osobito žene; retko je koja prošla a da nije uzviknula:. „ah, lepe ptice!“ — Idući tako, naiđemo na jednu veliku knjižaru. Napolju beše izloženo knjiga na različitim jezicima. Ja obično kod svake knjižare rado se zaustavim i gledam izložene knjige. Po natpisima pogađam i čitav njihov sadržaj. U knjižarama najviše iznose na ugled besposličke, zabavne knjige, jer oni, što besposleni idu i blenu po dućanima, željni su nove zabave. Naučne knjige morate tražiti, zabavne knjige trče same za vama. Između knjiga što su izložene bile, vidimo jednu francusku, na kojoj piše: „Lek protiv dugog vremena na železnici“. — Nama je dugo vreme i osim železnice. Mom saputniku dopade se naslov te knjige, s toga uđosmo u knjižaru te je on odmah kupi i plati. Izneše nam još mnogo novih knjiga, među kojima, kao najvažniju, pokazaše nam roman: „Čovek što se smeje“. Čitao sam i francusku i nemačku kritiku o tome najnovijem delu Viktora Higa, i rekao bih da bi mu bolje dolikovalo da se zove, „Čovek što plače“. Francuzi za taj roman vele, da je u njemu ljudski um pokazao do koje se visine može podići u glavi jednoga poete; a nemačka kritika kaže: opet pojavilo se jedno strašilo u francuskoj književnosti a bruka i sramota za razum ljudskoga roda; opet iz francuskog bolesnog mozga, iskočila je jedna grdoba, koja ponižava čoveka.
Sve, što je Viktor Higo do sada napisao, pročitao sam. Što ne bih i ovo čitao? Odvojim na stranu sve sveske, i pošto ih platim, vidim da je cena odveć velika: dvadeset i četiri engleska bivteka žrtvovati za jedan roman! Što je mnogo, mnogo! Treba čovek da kupuje hrane svome duhu, ali ne treba ni svoje telo da zaboravlja. Nigda niste videli duh bez tela, a svaki čas viđate tela bez duha. Svaki trbuh to je jedna prekrasna biblioteka. I moj drugar beše odvojio nekoliko, po koricama sudeći, lepih knjiga.
Dokle su nam momci spremali, i u dva paketa savijali, kupljene knjige, ja. se zagledam u jednu mapu Evrope. Knjižar odmah priđe i hvalio mi je tu kartu, na kojoj su označene najnovije železnice. Srećna misao pade mi na um, i ja ga sa strahom zapitam: „gde smo mi sada na ovoj karti?“ — „Ovde smo!“ odgovori on, i metnu prst na varoš Kasel. — „Dakle Kasel!“ rekoh ja glasno. „Kasel!“ povika moj drug i pljesnu se rukama. „Otkuda mi u Kaselu?“ povika nanovo on. — Knjižar i obadva njegova momka samo su gledali i nisu mogli znati što nas je ta reč Kasel toliko začudila.
Išli smo ulicom dalje bez brige. Nosili smo u jednoj ruci kavez, u drugoj stolicu, a pod pazuhom paket s knjigama. Posle nekoliko koraka srete nas jedno momče, i ponudi se da nam te stvari ponese. Mi mu ih rado predamo: smetale su nam ići i razgovarati se. Posle dugog razmišljanja, moj drug setio se šta je tome uzrok te smo celu prošlu noć mesto na zapad išli na istok. U Frankfurtu, kad je iskao bilete za Kastel, oni ga nisu razumeli nego mu dali za Kasel. „Ah, — povika on — kako su glupa imena nemačkih varoši! Tako sam lane hteo da putujem u Lindau, a oni mi dali bilet te sam otišao u Landau“. — Posle kratkog dogovora, zaključimo da se istim putem ne vraćamo u Vizbaden. Prošle noći videli smo predele, iduće noći treba da gledamo druge.
S desne strane naše ulice, u jednoj maloj bašti, gde beše i lepa česma, sede i mnogi gosti i piju pivo, a na česmi samo čaše peru. Svratimo i mi da ugasimo žeđ. Osim hladnog piva i one vruće vizbadenske vode ništa drugo ne pijemo. Lekar nam uzeo svakome po pet forinti, kad nam je zabranio vino; uzeće nam opet toliko kad nam dozvoli. Drugom jednom lekaru dali smo četiri forinta dok nam je odobrio da možemo umereno piti. — Mi smo seli u tu lepu baštu i popili dve čaše piva. Kazasmo kelneru da posluži pivom i našega momka, što beše ostao izvan bašte. „Znate li vi što s Kaselu?“ upita moj drug. „Znam toliko da Kasel nije Kastel“ odgovorih ja. On se slatko osmehnu i podiže šešir za znak blagodarnosti na tome objašnjenju.
Pošto smo se dobro odmorili, pođemo dalje; no nigde ne vidimo momka s našim stvarima. Pitamo kelnera gde je onaj naš momak kome je on dao dve čaše piva? A on pruži ruku na jednog kočijaša što stoji besposlen pored svojih kola, a onoga dečka, što nosi dva kaveza, dve stolice, i dva paketa knjiga, nije nigde ni video. Po svoj prilici on je odavno otišao svojoj kući i odneo naše stvari. Mi smo krivi; trebalo je da smo ga neprestano pred očima imali, a mi se nismo nigda osvrnuli da vidimo ide li za nama. Ah, takva prevara da nam se dogodi u zemlji filosofije, religije i poštenja! Sve moje dobre misli o Nemcima — koje sam kao Slovenin mogao imati — pokolebaju se. Moj drugar — poznalo mu se na licu — vrlo se radovao tome slučaju, jer svakom prilikom on je kudio a ja hvalio Nemce. Sad već i ja se potpuno uverih da oni ne vrede mnogo; prodadu nam za gotove novce kavez i stolice, pa nam posle ukradu; sutra će ih prodati drugim putnicima, pa opet ukrasti. Tako je lako trgovati. Znao sam da su Nemci, za vreme Luterovo, popravljali deset zapovedi božji, ali da su onu zapoved o krađi ublažili, to tek sad vidim.
Kočijaš, što je popio naše pivo kad smo bili prema njemu, skide kapu, otvori kola i reče: „izvolite!“ — Mi uđosmo i sedosmo. Pre svega pitali smo ga: je li video jedno momče što nosi dva kaveza, dve stolice i dva paketa knjiga? On reče da nije video. Za tim smo ga pitali: kad polazi železnica u Ems? On nam kaza da imamo vremena još čitava tri sata. Rekosmo mu da nas vozi po varoši neko vreme, zatim na železnicu, gde smo naumili ručati, jer podne beše prevalilo. Kočijaš vozio nas dugo kroz neke široke ulice, preko nekih okruglih pijaca, ispod nekih gustih lipa. Sve je bilo tako lepo, da se čovek ne može gledanjem nasititi kad je — gladan.
Svaki čas prolazili smo pored prekrasnih palata. Pred muzejom kočijaš je stao i želeo da izađemo i da pregledamo one zbirke koje je on, kao neko čudo hvalio, a koje nigda nije video. Muzej s polja zaista je lep: izgleda, sa svojim velikim stubovima, lepše nego pariski Odeon, front mu je ukrašen sa šest velikih kipova, među kojima sam poznao samo filosofiju po njenom ozbiljnom i glupom licu. Mi ne htesmo izaći, nego kažemo da nas vozi dalje: u kolima slađe uživamo svoje dugo vreme. Posle dužeg voženja naša kola stadoše pred jednom velikom crkvom. Kočijaš traži priliku da konje odmori, a da mu se i za vreme odmaranja plati. Neki starac izađe i dočeka nas s rečima: „ovo je crkva svetoga Martina; izvolte da vam pokažem njene znamenitosti i starine.“ Polazeći za njim, upitasmo ga: „jeste li videli jedno momče što nosi dva kaveza, dve stolice i dva paketa knjiga?“ On odgovori da nije video. Za tim nam priča o postanku ove crkve: kazao nam da je toronj polovinu toliko visok koliko strasburški toronj, i da se sa toga toronja, počem je u sredini, vidi sva varoš i sve njene okoline, koje su, zbog njihove neopisane lepote, mnogi putnici opisali. Poznao nas je, po govoru i po ćutanju, da smo stranci iz dalekih zemalja, pa nam je pričao mnoge događaje iz hesenske prošlosti, što mi nismo marili slušati. Kasel, sa svojih četrdeset hiljada stanovnika, bio je rezidencija, prestonica, hesenske kneževine, male ali napredne države; no Pruska, pre četiri godine, to je sve, zajedno sa onim visokim toronjom, od jedan put progutala. Pored istorije o crkvi, pričao nam je i gdekoji komadić iz svoje istorije. Žalio se da je ostareo i oslabeo, nebrojeno puta spomenuo je Boga, a dva puta spomenuo je Njegovo Veličanstvo kralja hanoveranskog; govorio je s njime ovako kao što s nama govori. — Provodeći nas kroz sve uglove ove znamenite crkve, pokazao nam je i objasnio mnoge starodrevne retkosti. Sve je bilo osobite lepote. Mi smo gledali i neprestano se čudili — kud se zdede onaj obešenjak s našim stvarima?
Odatle odvezli smo se upravo na železničku stanicu.
Od sviju palata, što ih Kasel ima, najlepša je i najveća železnička stanica. To je pravo čudo. Ne zna čovek čemu više da se divi: ili veštini, ili lepoti, ili onima mnogobrojnim odeljcima. Takve železničke zgrade nema ni u Parizu, ni u Stutgartu, i nigde u Evropi. U staro vreme nadmetale se varoši koja će lepšu i veću crkvu podići; danas nadmeću se u zidanju železničkih stanica. Akropolis u Atini, Sveta Sofija u Carigradu i Panteon u Rimu ništa nisu prema veličini i lepoti ove železničke stanice u Kaselu. Pošto smo tu divnu zgradu pregledali na fotografisanoj slici, seli smo da ručamo. Tek što smo ušli u salon gde se ručava, a ono momče dotrča k nama, i donese nam sve naše stvari. Moj drugar namršti se, a ja se radosno osmehnuh i darivah toga poštenog Germanca više nego što se nadao. On nam pokaza da je pticama usuo čistu vodu i metnuo hrane, što im može dva dana trajati. Nemac — misli na budućnost, brine se i za preksutra.
Prema velikoj zgradi, gde smo ručali, učiniše nam se vrlo maleni bivteci. No imali smo i vrlo velikih stvari, a to beše: veliki račun za ručak.
Železnica, na kojoj smo se iz Kasela krenuli, išla je neobično polagano do Gisena. Tu se razdvaja put na pet različnih strana. O Gisenu samo toliko znamo da ima univerzitet; no njegovi profesori slabo svetle: i kad smo došli i kad smo pošli beše jaka pomrčina. U Veclaru, dokle smo spavali, setio sam se Getea; kod te varoši desio se onaj događaj, o kome onu svome „Verteru“ onako nežno piše. To je tako vešto i lepo napisana pripovetka, da su mnoge devojke i mladi momci, sa istom knjigom u vodu skočili i udavili se. Viktor Higo, pored sve svoje veštine, ne ume da napiše takvu knjigu za nežno srce imperatora Napoleona. Zbog njegovih knjiga još nijedan vladalac nije skočio U vodu.
Predeli, kroz koje smo dalje išli, bregoviti su i tako lepi da putnike zanesu u neki prijatan san, možemo reći u pravo spavanje. Kad smo se probudili bili smo u Emsu. — Hteli smo po varoši proći, pa odmah dalje putovati, no ptica moga drugara razbolela se: niti što jede, niti po kavezu skače, naježila se pa kunja. Za to smo morali odsesti u gostionicu, da predanimo i noćimo.
Šetajući po lepim šetalištima došli smo na izvor vruće, mineralne, vode; ja popijem punu čašu, moj drugar nije hteo, već osvrte se tamo amo, dok nađe doktora, pa ga zapita: „Kad ja pijem vizdadensku vodu, smem li piti ovu vodu“ — „Nemojte to činiti!“ reče mu doktor, primi dva forinta, i ode onima što nalivaju tu vodu u stakleta. Posle nekoliko minuta ja se uverih da to i nije dio lekar, već neki čovek što nadzirava da se oko izvora drži red i čistota.
Celoga leta Ems je pun velike gospode a malih ljudi. Aristokratija sviju naroda dolazi tu kao na solilo — a i jest voda malko slana. Među gostima vidite samo ekselencije. U parku i na vrućim izvorima svaki čas sretate vladaoce, velike i male; veliki stoje svuda pod stražom i nadzorom policije, a oni mali idu slobodno kudagod hoće. Sujetni grofovi, baroni i diplomati kad se vrate iz Emsa, u svakom društvu samo pričaju kako su se razgovarali sa carevima i kraljevima. Kad govore štogod o politici, oni će vam često reći: „to sam čuo iz usta njegovog veličanstva“. — Kupatilo Ems lekovito je samo za telesne bolesti.
Varoš nije velika ali razlikuje se od drugih nemačkih varoši time, što nema univerziteta ni Geteove statue. Ručali smo, po francuskom običaju, u veče. Oni, što su sedeli oko nas, govorili su samo o politici, o novčanom kursu i o renti. Spominjali su Španiju, Rusiju i zapeto stanje između Pruske i Francuske. Ništa nisu više znali no što stoji u svima novinama. Govorili su o pruskom kralju, koji se još bavi u Emsu, i sažaljevali ga što se na njegovu starost navaljuju tako velike brige. — Car ruski već beše ostavio Ems, i otputovao u Petrograd. Kad je hteo da uđe u kola, na njegovom licu svi su primetili simpatije za nemačku politiku. Pri rastanku tri puta se zagrlio i poljubio s pruskim kraljem.
Sutra dan bolesna ptica beše sasvim zdrava i vesela. Moj drugar pouzdano drži da joj škodi voženje na železnici. Toga je mnjenja bila i gostioničarka, za to mi predloži, i ja pristanem, te pogodismo fijaker, da nas vozi do Vizbadena. To je lepa daljina, ali su lepi i predeli kroz koje se putuje: sve sami bregovi, a gde nema bregova tu su ravnice i doline. Kola su nam lepa i otvorena. Polagano smo putovali. Gde smo hteli, stali smo; kad smo hteli, pošli smo. Nigde nam nije ono đavolje železničko zvonce, taj obad za putnike, prekinulo ručak ili večeru. Kaveze smo privezali kod kočijaša, stolice i knjige metnuli smo na prednje sedište. Osim toga. imali smo još dva paketa, a to su prljave košulje, jer smo u Emsu kupili nekoliko čistih košulja: bile su nam nužne za preobuku.
Putovali smo kroz šume, njive i livade; svraćali smo u lepa sela i varošice. Svaki čas sretali smo putnike i putnice na kolima, na konjima i peške. Ima stranaca, koji, zajedno sa svojom porodicom, celoga leta vrljaju po ovim prekrasnim mestima. Ovuda su na sve strane dobra mineralna kupatila: ni dva sata nisu udaljena jedno od drugoga. U najmanjem selu nađu putnici dobru gostionicu i povoljan doček. Svuda vidite sretnu i zadovoljnu čeljad. Nemačka društva tako su uređena i udešena, da vam se čini da svaki živi samo na korist i na zadovoljstvo svojega bližnjeg. Nigde ne vidite pakosti ni zavisti. Svak se raduje tuđem dobru, svak sažaljeva tuđu nesreću. Ovo je zemlja gde se brinu da i stoka oseti blagodeti pitome civilizacije. Svaki čovek obavezan je da čovečno i sa svojom stokom postupa. U svakom zverskom vladanju čovek prestaje biti čovek i postaje zver. Nemac svagda je čovek prema volu.
U Švalbahu iu Šlangenbadu zadržali smo se najduže. To su vrlo mala mesta, ali su njihove vode razglašene po čitavoj Evropi. U Švalbahu, između tri izvora, jedan se zove vinski izvor. To je tako jaka, kisela, voda, da vas može opiti, ako je mnogo pijete — s vinom. Ni lekari ni gostioničari ne dozvoljavaju da tu kiselu vodu sipate u vino. — Šlangenbad (što će reći; zmijsko kupatilo) ima mutnu vodu, i samo se upotrebljava za kupanje. To je žensko kupatilo. Drugih gostiju gotovo i nema, Tu, iz dalekih zemalja, dolaze samo žene. No to kupatilo nije dobilo takvo ime po ženama što se tu kupaju, nego po nekim malim zmijama što se oko te mlake vode u mnoštvu nalaze. Šlangenbad je u svakom pogledu vrlo lepo mesto; sama ga priroda, iz učtivosti prema ženskom rodu, ukrasila. Kudgod pogledate, sreta vas neka neobična milina; sve je puno cveća i različita voća. Toj lepoti dodajte još žene i zmije, pa imate pravi Adamov raj.
Odatle došli smo za tri sata u Vizbaden, u potpunom zdravlju, i mi i naše ptice, i naše stolice, i naše knjige, ali bez štapova. A štapovi su vrlo potrebni za ljude što, besposleni, po vazdan samo šetaju.
Napomene
- Na francuskom jeziku znači: „ne dirajte“.