Pismo 17
Brzo se varoš povratila od svoga prvog straha. Žene ubrisale suze, i s pouzdanjem spremaju svoje ljude na vojsku; starci ponosito podigli glavu, deca trče ulicama i veselo pevaju ratne pesme. Sve nemačke države, svaki Nemac, ma gde on bio, graknuli su za odbranu Rajne. Kelneri što su nas posluživali, kočijaši što su nas vozili, trgovci i zanatlije što su u svojim dućanima sedeli, seljaci što su svoje njive orali: sve je uzelo pušku i otišlo pevajući na vojsku.
Sinoć je poslednji koncert bio u parku, velika vojena muzika svirala je, a iz nekoliko hiljada grla orila se pesma: „Budi spokojno moje otačastvo!“ — Ne možete više poznati one mirne Nemce. Nigda ih dosada nisam video u ovakvom viteškom gnevu, u ovakvom patriotskom oduševljenju.
Proklamacija francuska naslanja se na prošlost, a nemačka na sadašnjost. „Na koju god stranu pođete, naćićete slavne tragove vaših dedova! veli Napoleon Francuzima. — „Svet će tek sada poznati našu pravu snagu, kad smo složni!“ veli stari Viljem Nemcima.