Pismo 10
Nemci su dobri junaci, no nijedan narod to im ne priznaje; kao da i oni sami, iz velike svoje skromnosti, o tome sumnjaju. Njihovo junaštvo spominje se iz daleke prošlosti. Sto godina pre Hrista, kada su Rimljani stajali na visini svoje vojene slave, jedno jutro stigao je u Rim strahoviti glas, da se na reci Roni, od sto hiljada rimskih vojnika jedva deset hiljada spaslo; drugo sve izginulo. Nemci su ih pobili. Nigda dotada nisu Rimljani tako stradali; nigde nisu njihovi legioni tako satrveni bili kao tu. Sa užasom čuli su pretnju nemačkih vojvoda: čuvajte se ovih vojnika, koji petnaest godina nisu pod krovom spavali! — Kad su ih god Rimljani docnije pobedili, imali su zahvaliti samo svome boljem oružju, lukavstvu i većem ratnom iskustvu, no ipak svaka ih je pobeda skupo stala. U borbi, u prvim redovima Nemci su se obično vezali pojasevima jedan za drugog, da ne može ni jedan uzmaknuti. Kad muškarci izginu, borile su se njihove žene iza kola; kad i one popadaju, onda su njihovi psi napadali na neprijatelja, i branili mrtve leševe svojih gospodara. Niko se nije hteo predati: žene su često svoju decu ubijale, i sebe svojom dugačkom kosom udavile, samo da ne padnu žive neprijatelju u ruke.
Rimljani su udarali na Nemce iz današnje Francuske. Avgust pošlje Druza s vojskom na njih, koji je nekoliko puta prelazio preko Rajne, no vrlo je malo uspeha imao. Nemci su se povlačili u šume dokle sneg ne udari, a tada su Rimljani morali bežati iz puste zemlje. Kada dođe Tiberije, drugi rimski vojvoda, pozove nemačke vođe k sebi na veru. Kad mu dođu, on ih zatvori u tamnicu, a oni, videći tu prevaru, svaki sebe ubije. za tim Tiberije udari i svu Germaniju s vojskom posedne, putove kroz šume načini, utvrđenja za svoje vojnike podigne, latinski jezik i rimske zakone i običaje uvede, mnoge odabrane mladiće pošlje u Rim da se tamo nauče i pripitome. Među ovima je bio i Herman, koji je docnije učinio dogovor da Rimljane iz Germanije istrebe. Var je tada zapovedao rimskom vojskom. Kroz sve lugove razlegao se glas oslobođenja. Od Elbe do Rajne ustanu svi Nemci protiv rimske vojske, koja je s pouzdanjem išla napred, sekući grmove kroz velike šume, i praveći sebi mostove, a nemačke čete nigde nisu mogli videti.
Jedne mračne noći, kad je kiša pljuštala, kad su vetrovi grmove izvaljivali, iznenada, sa svih strana, udare Nemci, koje je Herman predvodio. Rimljani, među kojima bijahu njihove žene i deca, zbune se i stanu bežati, iza svakog drveta smrt ih je čekala. Mostovi su bili pokvareni, putovi obaljenim grmovima zasečeni, a oluja je neprestano trajala. Var i mnogi bolji Rimljani, kad vide da je sve izgubljeno, probodu se svojim mačevima; oni drugi izginu, ili ih Nemci povešaju o hrastove grane, ili ih pokolju pred oltarima svojih bogova; malo ih je doprlo do Rajne. Ceo Rim bio je pogružen u žalost kad je za ovu nesreću čuo; car Avgust, kao izvan sebe trčao je po svome dvoru, lupao se u glavu i vikao: „Vare, Vare! povrati mi moje legione!“. —— Ali, oni su svi ležali u hladnim šumama Germanije. Avgust od žalosti pusti bradu da mu raste. — Ta je pobeda spasla Nemcima njihovu narodnost i njihov jezik. Da su međ njima ostali Rimljani, Nemci bi danas imali neki romanski govor nalik na francuski.
Ovi ratovi sa Rimljanima početak su nemačke civilizacije. Oružje i odelo što su upljačkali videli su da je bolje, oni su ih nosili i kušali da ih sami prave; pitomiji običaji došli su neprimetno i razvijali se među njima; oko zidina, koje su Rimljani podigli, počeli su praviti svoje kuće, a takvih je bilo dosta. Sam Druz, prvi rimski vojvoda koji je u Nemačku dublje prodro osnovao je Majnc i još pedeset gradića. S njime je došla druga rimska legija; ona je dolazila upravo iz Jerusalima. To beše ona ista legija što je pratila Isusa Hrista na Golgotu; iz te legije vojnici delili su Hristove haljine pod krstom. Oni su premešteni iz tople Sirije u hladnu Germaniju. Tamo su išli i razoravali cvetajuće države i varoši, i raspeli na krst onoga koji je propovedao blagost, ljubav i milostinju; a ovamo došli su na sever međ surove narode i podizali ono što su na jugu obarali. Zidali su gradove, uvodili zakone i položili osnov hrišćanskoj veri. U tom istom legionu nalazio se jedan rečit čovek po imenu Krescencije, na koga su dejstvovale Hristove reči, on ih je pričao divljačnim Germanima, oni su ih primali i počeli se po njima vladati. Tako malo pomalo budu pristupni Hristovoj nauci.
Kad je na jugu Nemanja od malih županija silom stvarao veliku kraljevinu, onda su se Nemci drobili u male oblasti; bilo ih je u neko vreme više od hiljade. još 1789 godine beše 289 nezavisnih država, a među njima šezdeset nezavisnih varoši, koje su sobom samostalno i slobodno upravljale. Te sve oblasti punih pet stotina godina nadmetale su se u zanatima i naukama. Svaka varoš beše prestonica. Otuda je došlo to što danas vidimo celu Nemačku podjednako prosvećenu; u varošima, gde nema deset hiljada duša, nalazimo slavne univerzitete i velike fabrike. Današnju Germaniju na komadiće da isečete, svaki taj komadić napredovaće i živeti nemačkim životom. Najmanja nemačka varoš, što se tiče prosvete i napredovanja, stoji uporedo sa Berlinom, Minhenom i Lajpcigom. Kod njih nema kao u Francuskoj provincialista, palančana. Nemačke velike varoši nisu progutale sav svoj narod. Te hiljade nemačkih varoši i danas svaka na svom ognjištu neumorno neguje plamen prosvete, i trude se da uporedo koračaju u svemu sa napretkom velikih varoši. Prava svest, koju su tako brižljivo odnegovali, drži slogu međ njima i stvara patriotizam i jedinstvo. Ko zna kako bi danas slavenski jug izgledao, da je za vreme Nemanje od Jadranskog do Crnog Mora i do Soluna, bilo dvesta država. Međ njima možda bi se našlo bar deset država, koje bi po primeru Talijana i Nemaca, podigli univerzitete. Za šest stotina godina prosveta bi međ njima stvorila industriju, trgovinu i opšti savez protiv kakvog spoljašnjeg napadanja. Mali Dubrovnik, što je sam sobom upravljao, pokazao je čudesan napredak. Mala Grčka, kad je odbila veliku persisku vojsku, bila je raskomadana ali prosvećena.
Za nekoliko kratkih vekova Nemci su čudesa učinili, pretvorili su u pravi raj svoju zemlju, o kojoj su Rimljani kao o nekim Sibiru govorili; podigli su industriju, reformisali rimsku veru, otvorili su škole, nauke, zakone, slobodu, i pravom prosvetom prosvetili su sredinu Evrope. — Svi njihovi susedni narodi mrze ih; zavide im. Svi priznaju da su oni mudri, vredni i u svemu dobri; jedino što im ne valja to je što su — Nemci. Današnji Talijani, zato što je njihov Rim, i što sebe smatraju za prave naslednike starih Rimljana, ne mogu nikako da se naviknu na tu misao da ih je nemački narod nadmašio. Oni, iz čiste zlobe, slabo uvažavaju Nemce, retko im kakva dobra svojstva priznaju, kad o njima pišu i govore vidi se u njihovim rečima pakost i nepravda. Gotovo svi evropski narodi graniče sa Nemcima, i svi viču na njih. Francuz, kad spomene Nemce, njemu izlete reči: „stoka nemačka“; Talijan obično kaže: „pseto nemačko“. Slaveni i svi južni narodi kad kakvu novu spravu vide, sa prezrenjom reknu: „švapska posla“. Otuda slavenska reč: hudožestvo (rđavština) označava veštinu i umetnost. Svak, pa i sami Turčin, nađe se uvređen ako mu rečete: „pravi si Švaba“; međutim svakome je milo ako mu kažete: „pravi si Francuz“, ili „pravi si Moskov.“ Pa i sami Englezi, koji se nemaju zašto od tuđinaca bojati, pogledaju na Nemce sa zlobnim očima. Jedan čuven i naučen Englez nedavno je kazao: za najvažnije pronalaske, s kojima se svi narodi služe, imamo zahvaliti najglupljem narodu, Nemcima; — a pesnik Bajron piše: „izmeđ sviju Gota (Nemaca) volim samo Geta.“
Nemci, što većma osećaju tu nepravdu, koju mu svi narodi iz zavisti čine, tim se većma trude da budu u svemu dobri i valjani, i da postanu dobar primer i učitelji celom svetu. — Germanija to je danas najveća reč u Evropi; ona je, kao Minerva, lepa, mudra, skromna i — oružana. Pedeset milijona imaju jedno ime, jedan školski i književni jezik, jedan narodni ponos. To su ljudi blagi i pitomi, a kao mravi nigda bez posla ne stoje. Niko tako ne poštuje svoju dužnost kao Nemac. Savest u njihovoj duši to je njima prava svetinja. Francuska su usta kazala: Bog je dao čoveku govor da može sakriti ono šta misli; a Nemac kaže: istina i poštenje najduže traju. — Neprijateljstvo njihovih suseda krepi njihovu slogu i jedinstvo; to ih je probudilo da vide svoju snagu i veličinu, da pokažu i dokažu svoje prvenstvo međ narodima. Oni ne bi danas ovako jaki i složni bili, da ih Napoleon Prvi nije sa svojom vojskom kao stoku pregazio. Oni su dotle mislili da mogu u prosvećenoj Evropi živeti na osnovu svojih državnih prava. Od toga doba oni danju i noću spremaju svoju vojsku; no za celo to vreme od pedeset godina svojega vojenog spremanja nijednoga dana nije prosveta zaostala; sve je, što jedan narod snaži i uzvišava, uporedo raslo i negovano. Nemci ne sanjaju više; narod je postao nacija. Nerazložne grdnje, što se na njih sa sviju strana osipaju, ne mogu pomračiti njihovu slavu; prazna zavist ne može oslabiti njihovu snagu; i ne može ustaviti polet tako svesnog i velikog naroda.
Lepa Germanijo! svaki nesebični kozmopolit sa osobitim poštovanjem priznaje tvoje velike zasluge za ceo ljudski rod; i sami Slaveni (koji oberučke primaju tvoju civilizaciju i prosvetu, pa strahujući za svoju narodnost, mrze te), imaju poslovicu koja veli: Nemac svetac.
Lepa Germanijo! Idealima — na koje svi narodi u budućnosti glede — ti si najbliža; veštini tvoga uma i tvojih ruku divi se svet. Tvoj napredak to je napredak celoga čovečanstva. Ti si ono sunce što od zapada istoku putuje da svetlost donese udaljenim narodima; dokle dopiru zraci tvoje prosvete dotle je videlo. Kogod ljubi pravo razviće ljudskoga roda, treba da ti želi svako dobro; zato i ja — tvojom svetlošću obasjan i od detinjstva grejan — svršujući ovo pismo ustajem na noge i sa nekom pobožnošću vičem: živela Rusija!