Pismo 9
Poranio sam da na ovom lepom danu uživam časove — dugoga vremena, da sedim u sobi i da pišem. Posle dužeg razmišljanja čime ću jutros pisanje početi, došao sam na tu lepu misao da treba početi — perom i mastilom. Nekoliko lepih i čistih tabaka hartije leže preda mnom; kad bi ih hteo sada prodati, mogao bih za njih dobiti nekoliko krajcara, a kad ih ispišem, neće ništa vredeti, neće za njih niko nijedne pare dati. Teško mi je što ne znam nikakvog pametnijeg zanata. Da sam krojač, ja bih sada svoju bolesnu nogu metnuo na malu stolicu, pa bih vazdan šio; iz sviju susednih kuća slali bi mi haljine da ih popravim. Ko ljubi nezavisnost, neka u mladosti, pored nauke, uči i makakav zanat; za samostalan i slobodan život dovoljno je znati samo toliko da možete koga okrpiti. Svaki ovaj ludi prodevak igle donese vam prihoda više nego deset vrsta mudroga pisanja. Prihod što dobijete od svojih ruku, to je sloboda. Mnogo je lakši i korisniji posao iglom krpiti haljine, nego perom krpiti ljude. Rđave haljine možete popraviti za jedan dan, a rđave ljude nigda. Svaki, kako mu se malo prodere haljina, želi da je popravi, a kad mu se prodere savest i srce, ne traži zakrpe. Većina ljudi otišli su sa ovoga sveta sa čitavih haljinama, a sa poderanom dušom. Više su se starali da im odeća bude u redu nego duša. Možda su bili uvereni da im je to korisnije.
Krojač stvori čoveka kakvogagod hoćete. Na čoveka u lepom odelu svaki lepo gleda. Vaše malo pseto, koje se svakome umiljava, na drpavog i dronjavog siromaška laje. Bedni prosjak, koga svaki ispred svojih vrata goni, neka obuče generalsku uniformu, postaće pred vašim očima, pred vašim uobraženjem, drugi čovek, svi će mu se klanjati. Takva čudesna moć stoji u prstima krojača. Njegove ruke popravljaju stvor božjih ruku. On, sa svojim čarobnim makazama, može da prekroji soldata u kaluđera, papu u pajaca. Da krojača nema na svetu, bila bi među ljudima potpuna jednakost; svi bi išli goli; može biti ne bi se ni nebo oblačilo. Polovina sveta ogoli i obosi, dok se ona druga polovina lepo obuče. jedna mala iglica sve odene, a ona sama gola ostane. Ljudi ljube istinu i pravdu, jer ih svagda u različito ruho oblače. Ljudi koji traže golu istinu, oni prvi ostanu goli, a istina ostane obučena i uvijena u hiljade šarenih, lažljivih krpa, tako da je ne možete ni videti ni poznati. I u staro vreme predstavljali su istinu u slici devojke, koja je bila zavijena u dugačke bele haljine; jedva joj se noge vide. — Prava istina ne treba pisanih ljudskih zakona da bude priznata; ona je kći prirode. Pogrešno sam rekao prava istina, jer druge istine osim prave istine nema, fališna istina može na sebi nositi hiljadu godina ime prave istine ali ona svagda ostaje laž. Prava istina kod sviju naroda i kroz sva vremena traje kao istina; da su dva i dva četiri nigla se ne može poreći. Pravda je nešto drugo; na što se slože oni što prave zakone, to je ljudska pravda. U različitim državama različiti su običaji i zakoni, i po njima različita je i pravda. Boginja pravde bila je kći najačega boga, Jupitera, i zvala se Astrea. I danas ko je najači, od njega se rađa pravda. Boginja pravde, Astrea, živela je samo u vreme zlatnoga doba. Kad je nastalo bakarno i gvozdeno vreme, otišla je na nebo. Danas je papirno vreme, jer u samoj Italiji, gde su verovali u zlatno doba, vidite samo papirne novce. Boginja pravde držala je u ruci terazije, što znači: na koju stranu metneš više zlata ili topova ona strana pretegne.
Svi zanati — bar u malih naroda — korisni i su od zanata književnikovog. Svi drugi bogovi imali su bar ponešto haljina na sebi, samo jadne muze išle su gotovo sasvim gole. Jedina Melpomena, boginja tragedije, bila je lepo odevena, ali ona je držala u jednoj ruci skiptar, a u drugoj oštar nož. Muze, kao svake ženske fantazije, nosile su i gdekojima pružale po jedan lavrov venac. To su venci od lorbera, samo su dobri za kiselu čorbu; nikakve najesti od njih nema. Ni koze ne će lavrovo granje da brste; to je neka začina, osim mirisa ništa drugo nema. Kad vam pri ručku jedan lavrov listić dođe u usta, brzo vidite da ništa ne valja, bacite ga pod noge. Na pijaci prodaćete skuplje venac od beloga luka, nego venac od lavrovog lišća; i samo ljuto korenje od rena ima veću vrednost nego lavrovo granje. Ogromna većina i ljudi i pasa većma voli kuvanu teleću glavu s renom, nego Apolonovu glavu s lavrovim lišćem.
Poznajem mitologiju mnogo bolje nego fiziku i matematiku. U vreme kad sam ja bio đak u gimnaziji, mitologija beše glavni predmet učenja. Hrišćanski katihizis beše tri, a mnogoboška mitologija dvadeset sitno pisanih tabaka. Tu nepamet morali smo učiti napamet. I sada kao da gledam bradatog Jupitera, kako sedi na prestolu i drži u levoj ruci skiptar, a u desnoj ruci munje. Ni na Olimpu presto ne vredi mnogo, ako pored sebe nema munje i gromove. Što sada uče đaci imena elemenata, iz kojih je sve što na svetu traje, postalo i neprestano se stvara i postaje. Mi smo onda učili imena Argonauta, što su sa Jazonom plovili iz Tesalije u Kolhidu da osvoje nekakvo zlatno runo. Njihova lađa zvala se Argo. Još pamtim da su grede i daske za tu lađu sečene na bregu Pelionu, a katarka odsečena je u šumi što se zvala Deodon. Ko nije znao u kojoj je šumi ta motka porasla, nije bio dobar učenik, niti je bilo izgleda da će kadgod od njega izaći valjan čovek. Argonauta, što se na toj lađi vozilo, bilo je preko osamdeset. Neki deo njihovih imena i danas mogu vam pobrojiti: Jazon, sin Ezonov; Admet, sin Feresov; Devkalion, sin Minusov; Herkul, sin jupiterov; Almenus, sin Marsov; Filamon, sin Apolonov. Ona druga imena nisam upamtio. Ah, zaboravio sam i imena konja, što su na kolima boga Feba svako jutro izvlačili sunce iza brega!
Zanesen još u detinjstvu fantazijom bezbožnih grčkih bogova, želeo sam da budem poeta. Sima Milutinović, pesnik Srbijanke, kad me god vidio govoraše da od poezije nema na svetu lepšeg zanata. ja sam mu rado verovao; u mojoj sobi obesio sam sliku Omira i mnogih drugih prvih majstora od toga lepog zanata. Svi su bili ćelavi, i Sima beše ćelav, tako, da sam zaista mislio: da ko nema ćelavu glavu ne može pisati lepe pesme, za to sam želeo da i ja oćelavim. Od sviju želja tu mi je jedinu želju Bog ispunio.
Kad je Sima na smrtnoj postelji ležao njegova kuća prokisla je. Pesnici, da su to videli, rekli bi: nebo roni suze za tako velikim gubitkom. Kad su mu premeštali postelju u drugi kraj kuće gde ne kisne, Sima je rekao profesoru Isidoru: „da se još jedan put rodim, ne bih želeo ništa drugo biti, nego ovo što sam bio.“ — Ko sa takvim rečima umire, i onda kad mu kuća više glave kisne, a on nema čime da je pokrije, to je srećan majstor od najnesrećnijeg zanata, to je — pravi poeta.
Kad je međ ljudma deljena zemlja i sve što je na zemlji, poeta je dockan došao: zadavio se — kaošto Šiler peva — u carstvu sanjanja. Na njegovo jadikovanje Bog mu je rekao: „Nemoj mene kriviti! Gde si dosad bio? Ja ti ne mogu pomoći: sve su drugi zauzeli, za tebe na zemaljskom svetu nije ništa preostalo. Ali ako hoćeš sa mnom da živiš, kadgod dođeš, nebo ti stoji otvoreno.“ — To je prava nebeska uteha, kojom se samo pravi pesnici mogu zadovoljiti.
Špartanski zakoni nisu trpeli da se poete zadržavaju u njihovoj zemlji. A Švajcarci u Bernu lane su otpustili iz službe varoškoga lekara, samo zbog toga, što je napisao i štampao nekoliko pesama. Njihov lekar ne sme ni o čem drugom misliti, nego samo o svojim bolesnicima.