Pismo 15
Ima nekoliko dana nisam čitao novine. To je najbolji znak da mi je vreme prošlo brzo i prijatno. Ja ih obično svaki dan mnogo čitam; one me zabavljaju. Današnje novine, to je jučerašnja istorija sveta. I onda, kad se u svetu ništa važnoga ne događa, novine su pune; čitate ih kao kad jedete lubenicu: neprestano žvaćete, a ništa, osim vode, u ustima nemate.
Stari ljudi najradije čitaju novine: to su za njih poslednji izveštaji o radu i životu ljudskoga roda. Ta zanimljiva istorija pred njima će se brzo zatvoriti. Posle kratkog vremena oni neće ništa znati šta se na ovoj zemlji događa.
Kad sam danas stupio u vizbadensku veliku čitaonicu, zaustavio sam se na pragu širokih vrata, odakle se može gledati u dve velike sale; one su pune ljudi i žena. Stotine novina i brošira, na različitim jezicima, leže po stolovima. Dva momka, obučeni u fine crne haljine, svagda tu stoje, i ako nećete da se krećete sa svoje stolice, oni vam donose listove koje želite. Zanimljivo je smatrati ljude u svakom njihovom poslu, pa i onda kad novine čitaju. Pogledajte na ovu različitu množinu sveta što sedi i čita, pa posle zaustavljajte svoj pogled redom na svakome, i videćete da je to lepa zabava. Niko ne sedi uredno. Još nije izmišljena i načinjena stolica, na kojoj bi besposleni ljudi, po svojoj volji, mogli sedeti. Svi drže po jedne novine u ruci; čitaju ih onako kao što i ručaju — bez apetita. Onaj starac zauzeo čitavo kanabe: s jedne mu strane stoji burmutica i marama, s druge strane šešir i rukavice; on samo prevrće listove i kroz naočare gleda ilustrovane londonske novine. Na drugom kanabetu sede dve mlade i lepe dame, obe drže po jedne novine, ali i ne glede u njih; one se polagano razgovaraju i očima po čitavoj sali šetaju, po svoj prilici ogovaraju sve one, na kojima njihov pogled zastane. Nedaleko od njih udubio se jedan gospodin u engleske novine, Tajms. On se ne pomiče, novine ga sasvim zaklonile: od čitavoga njegovoga tela vidi mu se samo jedno uvo i vrhovi od cipela. Nekoliko njih, s novinama u ruci, glede kroz prozor. Jedan pruski oficir u levoj ruci drži svoju kapu, a prstima desne ruke polagano udara neki marš. Nedaleko od njega, na kožnoj širokoj stolici, drema jedan starac, naočari mu spali na brkove a novine na zemlju. Usred sale, za okruglim velikim stolom, sede dva riđa gospodina, po svoj prilici Englezi, skrstili ruke na prsima, opružili noge, naslonili leđa na povijene stolice, i obojica glede u tavanicu; čovek samo onda, kada nešto računa, ili kad traži da se nečega seti, ili kad želi da mu dođu mudre misli, ili kad priziva božju pomoć, podiže svoje oči gore, pravo u tavanicu.
U vrhu sale, na jednom uzvišenom divanu, između dva velika prozora, kao kakav predsednik, jedna mlada Francuskinja, prebacila nogu preko noge i sedi. Sve su haljine na njoj crvene. Rukavice, marama, cipele, lepeza: sve je od najcrvenije boje. Nakit na glavi, oko vrata, na rukama, samo su fini crveni korali. Nijednoga končića, što se na njoj vidi, nema od druge boje. Osim toga, njena lepa kosa i obrve obojene su najfinijom crvenkastom bojom tako vešto, da bi svaki rekao da je s takvom kosom rođena. To joj sve za čudo dolikuje prema njenom belom licu i plavim očima. Ko god podigne oči s novina, i nehotice pogleda na onu stranu gde ona sedi. Ona jasno vidi da je svaki, osim žena, priznaje za prvu lepotu. U jednoj ruci drži pariski, šaljivi, list, „Šarivari“, a u drugoj rastvorenu lepezu. Čita, često se osmehne no ne onome što čita; katkad se glasno nasmeje, onda svi podignu oči sa svojih novina i u nju poglede, niko se ne ljuti što im tišinu preseca. Ona ne gleda ni u koga, jer zna da svi u nju glede.
Usamljeni, kod poslednjega prozora stoje tri mlada gospodina; brižljivo su obučeni i očešljani, imaju i nove rukavice na rukama; za njih čitanje nema nikakve zabave, često glede u sat i među sobom šapću. To su zacelo novaci, sad su prvi put došli u ovakva kupatila, sve im je novo i neobično; sa nestrpljenjem očekuju jedanaesti sat, kad se obično otvara banka za igranje. To je za one koji prvi put pristupaju toj igri isto tako strahovito, kao i za one što prvi put u bitku zagaze. I za jedno i za drugo treba mnogo vremena dok se čovek navikne. Junačko srce i na jednom i na drugom mestu svagda rizika, ali svagda ne dobija.
U drugoj sali, gde obično stoje važnije političke novine, ljudi su mnogo ozbiljniji, glave su mnogo ćelavije, trbusi mnogo uzvišeniji. Oni čitaju uvodne članke, telegrame i izveštaj o berzama. Oni se boje rata više nego artiljerijski konji. Kad se malo šušne o istočnom pitanju, sve akcije padaju, a sa akcijama padaju i smanjuju se njihovi trbusi. Mnogo ih sada uznemiruje što se Francuska i Pruska prepiru zbog toga da nekakav pruski princ ne dođe na španski presto. Iz te, za sad diplomatske i novinarske borbe, može rat izaći. Ljudima i državama što se mrze najmanje štogod treba pa da se potuku. Po pariskim ulicama već niču: „u Berlin, u Berlin;“ — Nemci u Berlinu mudri su, pa ćute, samo gdekoje novine poručuju Francuzima: „Ako dođe do rata, nećete se vi nigda više ni vode napiti iz Rajne“.
Čitao sam novine dok u obe sale nije nastao žubor. Jedanaesti sat još potpuno nije izbio, a već svi bacaju novine iz ruku, zaboravljaju politiku, traže svoje šešire i polaze u žestoku borbu: mesto trista hiljada vojnika, banka sa trista hiljada franaka, stoji protiv nas.