Pismo 3
Francuzi i Englezi ne uče tuđe jezike; oni su svet za sebe. Ko hoće s njima posla da ima mora naučiti njihov jezik. „Pet godina kako sam ovde — piše neki Francuz iz neke nemačke varoši — i još niko ne zna francuski, da bi se mogao sa mnom razgovarati!“ On se ne čudi sebi da za toliko godina nije naučio nemački, nego se čudi da cela varoš njemu za ljubav nije francuski naučila i progovorila. Englezi još manje uče tuđe jezike. Sve što im treba imaju na svom jeziku. U ostalom oni rado ćute: mogu proći celu Evropu da ništa ne progovore. Njihovi novci znaju sve jezike, oni za njih svuda govore. Mnogi Englez ima čudnovatu, vrlo često prostačku ćud, i u stranim zemljama pravi različne ludorije i svinjarske neučtivosti, pa niko neće reći: to je svinja. Svaki samo kaže: to je Englez! — Glavne varoši u Evropi to su samo kratke postaje za njihova dugačka putovanja. Njihovo je more i sve što je preko mora. Engleski jezik nije jezik Evrope, njegovo carstvo širi se na sve druge delove sveta. Gde god se nastane, oni narodi prime njihov jezik. U Australiji i psi su prolajali engleski, jer nisu imali nikakva glasa, bili su sasvim mutavi pre nego što su se Englezi tamo doselili. Niko nema takve sposobnosti kao Englezi, da zauzmu tuđe zemlje i da upravljaju njima. Šesnaest miliona pravih Engleza vladaju nad trista miliona neengleza. Teška preduzeća, na koja drugi narodi ne smeju ni da pomisle, oni su izvršili. Proizvodi njihovih ruku nadmašuju proizvode drugih naroda: engleske mašine, to su najbolje mašine, engleski bivtek, to je najbolji bivtek. Oni su ozbiljni, a celoj Evropi daju najbolje pajace. U hrišćanskoj veri vrlo su pobožni, a od njihove sebičnosti Hrišćani ne mogu da žive. Oni imaju poslovicu koja kaže: vreme je novac; a niko se toliko ne žali na dugo vreme kao oni. Englezi su vrlo monarhični, a njihov monarh, vladalac, nema nikakve vlasti. Sve što je državno oni kažu da je to Njenoga Veličanstva Kraljice, a pri tom skoro polovina njene plate mora da se izdaje po zakonskim propisima na blagotvorne ciljeve; svaka vlast u ime njeno radi, a među tim nov ministar ima pravo sve njene sluškinje promenuti. Englezi su svojim ustavom i zakonima i svojim stalnim karakterom pretvorili svoje kraljeve u građane, a građane u kraljeve.
Red i disciplina njihova izdržali su sve probe. Trideset godina ima otkako se priča o jednoj njihovoj lađi što se potopila u nemirnim valovima mirnoga okeana. To je bila velika, vojena lađa. Osim priličnog broja vojnika, na njoj se nalazilo i dosta putnika sa ženama i decom. Najedanput ukaza se na dnu lađe jedna velika rupa, i voda poče naglo u lađu kuljati. Uzalud su crpli vodu, lađa je polagano, ali stalno, sve dublje tonula. Kad kapetan vide da nema spasenja za lađu, on zapovedi te svi vojnici stanu pod oružje u red na krovu lađe. Za tim naredi te se sva četiri čamca, što su bila na brodu, spuste na more, i U najvećem redu, najpre žene i deca pa posle ostali putnici siđu u čamce, za tim puni čamci odstupe od lađe. — Svi vojnici počem nisu mogli stati u čamce, ostali su na krovu lađe, i stajali su pod oružjem u potpunom redu kao pri kakvoj paradi. a lađa je sve većma tonula. Na komandu kapetanovu vojnici napune svoje puške, muzika je svirala narodnu pesmu. Kad je lađa polagano već toliko potonula, da im je voda do kolena došla, kapetan komanduje poslednji plotun, svi vojnici mirno. i hladno opale puške, i pevajući svoju ponositu pesmu: „vladaj Britanijo nad talasima!“ potonu u talase. Oni što su bili na čamcima mahali su maramama, klečali su i molili se Bogu za njihove duše, a drugi su ih crtali na hartiji kako se dave. Sva četiri čamca srećno nađu obalu, i spasu se: a londonske ilustrovane novine dobile su nekoliko hiljada više predbrojnika, kad su počele donositi slike te lađe.
Englezi su i na suvu dobri vojnici. Pri najžešćem i najodsudnijem času u bitki na Vaterlou, stajao je Velington sa engleskom vojskom na jednom otvorenom brežuljku. Pričaju, da je Napoleon pri jurišu svojim vojnicima viknuo „Vojnici! Ako uzmemo onaj breščić, cela je Evropa naša!“ — Tu je stajao engleski glavni komandant, Velington. Sva je vatra francuskih pušaka bila upravljena na njega. Na sve strane oko njega padali su vojnici i oficiri, a on je stajao i ćutao kao kamen. General, koji je bio po starešinstvu prvi do njega, priđe mu i zapita ga: „šta treba da ja činim, kad vi poginite?“ — Velington mu odgovori: „stanite odmah na ovo mesto pa i vi poginite!“ I ne pomače se odatle do svršetka bitke! Zrna puščana kao kiša sa sviju strana letela su upravo na njega, no svako, kako je bilo blizu, skinulo je kapu, poklonilo se Velingtonu, i skrenulo na desnu ili na levu stranu. Velington je ostao živ. Pobeda je bila njegova. Promisao bila je budna i čuvala njega i vojsku, koja se borila za pravednu stvar nepravedne Evrope i njenih kraljeva; koja se borila toliko godina da suzbije nove misli francuske revolucije, što su tihi i mirni život Evrope tako strašno potresle. — Napoleon, videći izgubljenu bitku, s kojom se svršavaju sve njegovo nade, želeo je tu poginuti; ali još nije bilo saliveno zrno za njega, a on nije imao kad čekati dok se salije, za to sedne u kola i uteče u Pariz. — Nej, junak junaka, tražio je takođe smrt u tom strašnom boju, no malo ozbiljnije nego Napoleon. Kad je video da je bitka izgubljena, obode konja napred, doviknuvši svojim vojnicima: „Vojnici! hodite da vidite kako umire francuski maršal!“ — No sudbina, koja većma voli kraljeve nego maršale, zakloni ga od smrti, da ga živa preda kralju Ludviku Burbonu, te da ga taj kralj, za primer drugima, kao izdajnika strelja. Na francuskom nebu njegov je život jasna zvezda, a njegova smrt tamna pega.
Na Vaterlou upravo svršila se velika francuska revolucija, za koju gdekoji nemački istorici vele da je bezdušna, pored svega toga što je devet miliona duša pozobala. Te sve duše tovare na Napoleonovu dušu. Kad je god nekoliko hiljada njih poginulo, držala se topla blagodarnost Bogu u Pavlovoj crkvi u Londonu ili u Notrdamu u Parizu. Napoleonu je bilo svagda protivno kad mu se nagoveste maleni, lični, uzroci, zbog kojih je katkad vodio velike ratove. Kad je u najvećoj svojoj slavi dolazio u Gan, cela varoš beše osvetljena i svakojakim lepim natpisima u njegovu slavu išarana. Pred varoškom mesarnicom, gde su jaganjce klali, beše načinjena prekrasna piramida i na njoj krupnim slovima blistao se ovaj natpis: „mali kasapi velikom Napoleonu.“ — Taj ga natpis vrlo naljutio. Dozove kasape, i zapita: „zašto ste u natpisu stavili i onu reč mali kasapi?“ „Iz naše čiste skromnosti — odgovori jedan kasapin — jer mi smo maleni prema vama.“ — Kad je u Nemačkoj dao streljati jednoga urednika novina, rekao je: „ja se više bojim jednoga urednika nego čitavog bataljona vojnika: ovi ćute, a urednik sa svojim novinama ima hiljade jezika.“
Napoleon se za nove ratove obično pravdao prošlim ratovima. Po tome, oni što su izginuli u prošlim ratovima, uzrok su za pogibiju onih što će poginuti u potonjem ratu. Početnici rata peru ruke od krvi u samoj krvi. Međutim Napoleon ostaje najveći general u ratnoj istoriji; veliki je bio u padanju kao i u penjanju. Slava je bila najglavniji cilj njegov. Postigao ga je. Njegovo ime u Aziji i Africi dalje se čulo nego ime Francuske. On je nesrećno svršio samo zato, što se i sreći dosadilo tako dugo pratiti samovoljnu ćud jednog čoveka. Sreća je s njim postupila kao s kockarom koji se ne ume zaustaviti. Propao je. On je bolovao i umro na jednom malom, udaljenom ostrvu. A Francuska je bolovala i prebolela. Engleska, pod vladom svoga glupog i pijanog kralja Đorđa, vodila je rat i pobedila tako bistrog i darovitog vojnika kao što je Napoleon.
Što se god u to vreme i docnije pojavilo u svetu darovitih ljudi, na ratnom i književnom polju, to je sve probuđeno tim potresom iz Pariza. Osobito u svima narodima pojavilo se neobično mnogo dobrih pesnika. Pesme i gavranovi lete za bitkama. Od dve hiljade godina sve su svađe i bitke izmeđ naroda opevane; a ni jedno prijateljstvo njihovo nije proslavljeno u pesmama. Tako je prvi Omir pevao, tako se i danas peva. Revolucija francuska podigla je slobodu i pesmu. Probudila je čitav ovaj svet; na onaj svet, po svoj prilici, nije imala nikakva uticaja. Francuski pokret sve je pokrenuo. Podigao je ponos ljudskoga roda; zatvorila se vrata srednjem glupom veku za svagda. Misao počela misliti, narodi počeli narodovati, čovek počeo čovekovati. — Francuska je dala Evropi čovečanska prava, a Evropa Francuskoj — najdebljega Burbona.