Pismo 8
Kako sam jutros ustao iz postelje, pohitao sam polagano prozoru, da vidim kakvo je vreme. To je obično prvi posao za — besposlene; to je prvi govor za one koji nemaju šta da govore. Kako vam kogod počne govoriti o lepom ili ružnom vremenu, ostavite ga, vi ste mu dosadni; nemojte ni ono pismo čitati koje tim počinje, u njemu nećete ničega zanimljivog naći.
I danas je nebo vedro, i danas isto jučerašnje sunce. Kad kiša pljušti, kako se lepo zabavljam! Gledam s prozora kako kaplja za kapljom pada, kako se potočići rađaju i kako ih nestaje; kako ljudi, koji nisu poneli amrel, pokrivaju maramom svoje šešire; kako žene na prstima trče preko ulice, pa još gdekoja, kad se oklizne te padne, a oni što vide, nasmeju su i pomisle: to nije prvi put. Kiša ima u sebi neko zadovoljstvo za one na koje ne pada, a osobito za one koje boli noga, te ne mogu da hodaju; ima i neku lepu muziku: svaki najslađe zaspi, kad kiša šušti.
Po tačnosti sunca i meseca mogli bismo reći da se na ovoj zemlji ništa ne menja, nego da sve na minut ide svojim propisanim putem; mogli bismo reći da je zemlja došla do svoje stalnosti, i, takva kakva je sada, da će večito ostati. Ali, kad se oblaci dignu, kad kiša udari, kad vetar dune, čovek i nehotice dođe na misli da se na zemlji događaju velike promene pred našim očima. Vidimo jasno da cela naša zemlja ništa drugo nije nego jedna kemijska laboratorija. Kadgod zagrmi, čovek se prene i seti se da svi zakoni mogućnosti u prirodi rade, da naglo i neprestano rade, da u svaki krajičak sveta dopiru, da na dno mora silaze, da nijednu kaplju vode, nijedno zrno peska ne ostavljaju bez posla. Kad se zemlja zatrese, čovek pretrne i sa strahom opomene se da ovo okruglo klupče na kome stojimo nije mrtvo, nije stalno; ono je puno vatre i baruta. U jednom minutu može podići mora, može spustiti bregove, može se pretvoriti u milione komadića, može planuti i izgoreti kao jedno drvce kojim palite vašu cigaru. Kad na vrhu visokog brega nađete morsku školjku, ona vam to isto govori, a vi je potpuno razumete. Ona vam smešeći se može reći: juče je ovde bilo more, sutra će opet doći. — Bacite je iz ruku! Na njenim leđima stoji napisana istorija od potpunoga miliona godina; nemojte je čitati, ona će vas rastužiti. Ta bi vam školjka mnogo, vrlo mnogo, pričala, a o čoveku, o toj novoj biljci u prirodi, ne bi vam ništa znala kazati. Kad se ona rodila, kad je živela, čoveka nije bilo na svoj zemlji. Bacite je iz ruku, a otkinite ružu i gledajte, ona će vas razveseliti. Prema cveću, koje se za nekoliko dana pojavi i iščezne, vaš je život večnost. Gurnite nogom mravinjak, i vi ste Bog, koji zemljotresom uništi jednu državu; ali čuvajte se da ne padnete u duboku vodu; male žabe smejaće se vašem božanstvu, kad se počnete daviti.
Neka u oblaku grmi, neka se more diže i spušta, neka u dubini zemljinoj oganj ključa, među ljudma je mir. Od nekoliko nedelja nema nikakvih novosti; sve živo počiva. Ni u jednim novinama nema ništa novoga. Niti se gdegod parobrod potopio, niti se na železnici voz preturio, niti je kakav Englez s tornja skočio, niti je papa ozdravio; nikakva nesreća nije se dogodila, čime bi nekoliko dana mogli novinari na prijatan način zabavljati svoje čitaoce. Sve su novine bez novosti. Tri čoveka ima u Evropi koji govore šta god hoće: Garibaldi, Viktor Higo i Bismark. I oni su ućutali. Pa i sami vulkani u Parizu i u Carigradu ne puše se više. Car Napoleon izigrao je sve uloge što je znao, i brine se čime će sada Francuze, koji bez komedije ne mogu da žive, zabaviti; još mu samo ostaje da se pokaže na užetu. Narod neprestano ma čime zabavljati zove se vladati. Tako isto čine i s malom decom. Kad dete za kakvom svojom potrebom zaplače, pokažite mu šarenu igračku, ono ućuti, zaboravi šta je htelo. Slađe vas poljubi u ruku kad mu date lutku nego kad mu date komad hleba. Kad dete padne viču mu: skočio, skočio! Kad ga povuku za uvo viču: veliki porastao! I dete zaista misli da je skočilo i poraslo. —— Tako isto misli i francuski narod. Nikome nisu zabave tako mile kao Francuzima, a niko ih tako skupo ne plaća kao oni. Iz krajnosti u krajnost lete. Granica to je tamnica. Nemac u svačemu ljubi umerenost, a Francuz kaže: eksces, to je uživanje.
Ah, dugo mi je vreme! — Sa prozora gledam danju sunce a noću mesec i zvezde: večito šetaju, nigda ih noge ne zabole. Četiri dana pisao sam u stihovima veselu igru: „Na Nojevom kovčegu“. Za tim pisao sam: „Žalosnu igru u raju“, gde se jedan anđeo prođavolio. Sve što sam napisao dopalo mi se: vesela igra ožalostila me; žalosnoj igri smejao sam se. Peti dan poranio sam da pišem dalje, ali nijednu vrstu nisam mogao produžiti, zato sam pocepao i ono što je bilo napisano. Vrlo je težak posao pisati drame na onom jeziku, na kome nema stalnoga pozorišta. Jelinski pesnici pre dve hiljade godina bili su srećniji: njihova dela prestavljana su na stotine mesta.
Sedim usamljen na obali života i gledem spokojno kako prolaze dani; neki su sasvim mutni, a neki su — mutni sasvim; oni će jedan za drugim kao talasi da proteku, reka će života da presuši. Najradije o životu govorim, najradije o smrti pišem. Moj je razgovor veseo i šaljiv, moje je pisanje neveselo i sumorno, govor mi ide sa usana, a pisanje sa srca.
Svako jutro gledam sa prozora izlazak sunčev. Negda, to mi beše najmiliji pogled; to su trenuci bili kada nisam osećao tamnu zemlju pod svojim nogama; plovio sam morem da vidim kako se iz vode podiže taj car sveta; penjao sam se na bregove da mu budem bliže; kao dete mahao sam rukama da ga dohitim. Divio sam se negda lepoti cveća, pesmi slavuja, mudrosti čoveka. Sad se ne divim ni suncu; ono nije ništa drugo nego usijana velika kugla koja greje i svetli; a to čini i cepanica luča. Kad prođe poezija mladosti, prođe i lepota sunca; kad vam ohladni srce, ohladni vam i sunce. Ne mora čovek imati oči da vidi krasotu sunca. Omir ga slavi u svojim pesmama a nije ga nigda video. Slepi Osijan viče: diži se gore, o lepo sunce, pesnik na tebe čeka!
Jeste li kadgod razmišljali o poeziji? — To je jedan od najstarijih znakova čime se čovek počeo razlikovati od divljih životinja; ona je prva počela ljude pitomiti, to je dadilja čovečanstva; ona ta učila progovarati, pevati i plakati; ona mu izmislila bogove, i upućivala ga kako se treba moliti; ona je hiljade godine slavila i tiranstvo i slobodu.
Poezija je starija od religije. Ali ima nešto što se i pre poezije međ ljudma pojavilo, to je dosetljivost. Mnoge životinje u gdekojim prilikama lasno pokazuju različite dosetljivosti i šale, samo ih ne mogu govorom iskazati. Mi ih ne razumemo ni toliko koliko one nas razumeju.
U Grčkoj i Egiptu, pre sviju nauka, bile su zavedene naročite škole za dosetljivost, kao što je u sujetnom Parizu bila škola, u kojoj se predavalo kako se mogu ljudi, a osobito žene, najlepše i najprijatnije smejati i smešiti. — Stari Grci veoma su voljeli dosetke. Otuda je i sva docnija njihova poezija i mudrost proizašla. Na hiljadu godina pre Hrista skupljali su se njih šezdeset najbistrijih Jelina, i zapisivali su odmah svaku dosetku koja im je na pamet pala; po tom prepisali su te sve dosetke u jednu knjigu, koja se po njihovom broju zvala „šezdesetka“. Ta knjiga bila je tako zanimljiva, da je kralj makedonski, Filip, dao hiljadu talira za nju. Može biti da je veliki Aleksandar iz te knjige naučio da se doseti da raseče Gordijev čvor. Onda su još bile poznate mnoge dosetljive pričice, koje mi sada znamo, i koje pripisujemo našim vekovima. — Ko bi mislio da su priče, koje ću sada napomenuti, starije od egipatskih piramida, i da im ima tri hiljade godina samo otkako su u Evropu, po svoj prilici iz Indije, donesene. U pričama spominje se tvrdica što je učio konja da ništa ne jede, pa se žali da mu je konj crkao pošto ga je već naučio. — Spominje se starac što je zatvorio gavrana u kavez, da se uveri može li gavran sto godina živeti. — Priča seo onom putniku na moru, koji, kad je lađa počela tonuti, videvši da se svaki za nešto hvatao, neko za prazno bure, neko za gredu ili za dasku, on se uhvati rukama za lenger, da se tako spase da ne potone. — Dalje, spominje se filosof što je zažmurio, pa stao pred ogledalom, da vidi kako izgleda kad spava; zidar, koji imađaše kuću na prodaju, pa iz varoši u varoš nosi jednu ciglju od svoje kuće kao ugled na probu; onaj što je metnuo lonac pod glavu, pa kad je osetio da ga žulji, turio je slame u lonac da mu bude mekše pod glavom; spominje se i onaj, koga su noću probudili, i kazali mu da mu je mati umrla, a on odgovorio: ala ću sutra plakati! pa se obrnuo na drugu stranu i opet zaspao. Još stotina takvih priča, što se u svima narodima spominju, mnogo su starije nego što mislimo.
Isto tako stare su i mnoge poslovice, koje su prešle u sve narode, a ne zna se čije su. U drevna vremena, kada je pisanje bilo mučna i skupa rabota, gledalo se sve što se u kraće može izkazati i zapisati. Mudrost se sastojala u samim kratkim pričama i poslovicama. Lakše se upamte. I danas među azijskim narodima, oni što se drže da su mudri, govore kao u nekim zagonetkama. — Oni, što su u novija vremena kušali, da po poslovicama jednoga naroda ocene njegov karakter, mogu se lako prevariti, jer većem delu poslovica ne zna se postojbina; svi narodi spominju ih. Zna se da su iz Indije pre dve hiljade godina došle ove poslovice; miš ne može iz Ganga popiti više vode, nego onoliko koliko mu treba; bolesti mogu se izlečiti, ali sudbina ne može; što se prišapće često čuje se daleko; ne mogu se dve kože oderati sa jedne krave; ko mnogo guta, malo žvaće; kopaj studenac pre nego što ožedniš; što sebi ne želiš ne čini drugome; slatke su reči često otrov, a gorke lekarija; jaja su zatvorene stvari, ali iz njih petlovi propevaju; oni, koji po katkad ne umeju biti gluvi, nisu sposobni za vlast; prazna glava otvorena je svakome predlogu, kao prazna pećina svakom glasu; uspavanost ozgo, nemarljivost ozdo; mudar povija se za vremenom, kao voda za svojim sudom u kome stoji. — Diogen, Žan Žak i još mnogi filosofi i nefilosofi, nisu se hteli, ili nisu se mogli po toj poslednjoj poslovici upravljati i povijati se po razlozima i običajima društva u kome su živeli; i za to su im ljudi zagorčali dane njihovoga života. Gledali su ovaj svet kroz crne naočari, pa im je crn i izgledao. — Neki putnik nađe u ludoj kući zatvorena, vrlo učena i mudra čoveka. Posle dugog, pametnog, razgovora, zapita ga: „kako vi dođoste u ludu kuću?“ „Eto tako — odgovori mu onaj — ja, gledeći šta ljudi rade, rekoh da su svi ludi, a oni svi rekoše da sam ja lud; pa većina nadvlada i zatvoriše me ovde“. — jedan mladi Englez u Irskoj sav prihod što je imao primati od svojih dobara, pokloni onima što su u tim njegovim kućama i zemljama živeli, i sva ona sirotinja, kojima je poklonio ono što je te godine imao od njih primiti, svedočili su da je zaista poludeo, i da pametan čovek ne bi to nigda učinio. Čovek što je god stariji i svojim iskustvom i razumom zreliji, on sve više mrzi na ljude, jer ih sve više poznaje. Još stari Latini kazali su: ko do četrdeset godina ne omrzne na ljude, on ih nije nigda ni voleo.
Nije ljubav privukla ljude da u društvu žive, nego sebičnost; primorala ih je nužda i strah od različite opasnosti. Lakše je u društvu da se brane protiv grabljivih zverova, protiv okršaja u prirodi i protiv samih svojih strasti. Ljudi ograničavaju svoju slobodu da mogu slobodno živeti. Ne verujte nigda ljudskom srcu! Ono i sad podivlja kako dođe u za to zgodnu priliku. Blagi Sokrat, da je sedeo na cezarovom prestolu, može biti da bi bio tiran, i, smejući se, gledao bi kako Rim gori. Pustite slobodno tigrove i medvede neka bez brnjice idu, neće vas dirati ako su siti; ali ljude, ako ostavite bez zakona, poješće najpre vas pa posle sebe. Ne govorite o civilizaciji, prosveti i o hrišćanskoj ljubavi, dokle god, u samoj Evropi, vidite šest miliona ljudi što s puškama stoje. Tu mora da ima mnogo opasnih zverova, kad toliko ljudi stražu čuvaju. Ne hvalite vašu dobru savest, dokle se god ona samo po pisanim zakonima upravlja, ni dokle držite da za svoja rđava dela možete novcem i molbom bogove ublažiti i podmiriti. Ne ponosite se razumom i čovečanskim srcem, doklegod trebate da iz knjige učite šta je pravda i religija. Ne spominjite slobodu, bratstvo i jednakost, doklegod imate — trbuha.
Čudnovato! — Čoveštvo došlo je do velikoga savršenstva u matematici, muzici, medecini, mašinama, oružju, slikarstvu i mnogim zanatima i naukama, a nije ni blizu došlo nekom stalnom savršenstvu države. Ljudi znaju tačno daljinu i putove tolikih zvezda na nebu, a ne znaju da na zemlji urede svoj društveni život bar tako da ne ratuju među sobom. Veštine i nauke daleko su koračile, a današnje države malo se u čem razlikuju od slobodnih jelinskih država; one iste mašine što su pre dve hiljade godina pokretale državu i upravljale njom i danas škripe. Društvo ljudsko, usred prosvećene Evrope neprestano se meškolji, nije dobro ni lepo, oseća da ga mnogo državna uređenja žulje. U zemljama gde je bilo carstvo Aleksandra Velikoga pre Hristovoga rođenja na trista godina, danas je uprava društva ljudskog mnogo nesrećnija i nesigurnija nego onda.
Državno usavršavanje nije uporedo napredovalo sa razumom ljudskim i sa ostalim veštinama i zanatima. Uzrok je tome po svoj prilici što hiljadu godina nije bilo dozvoljeno nikome mešati se u državna uređenja, to je bila svojina vladalaca, a zanati mogli su biti svojina svakoga koji se osećao da ima sposobnosti za to, i svak je o usavršenju svoga zanata mogao slobodno govoriti i pisati. Otuda dolazi to što danas vidimo da su sve političke partije, pa i sami kraljevi, potpuno i jednodušno zadovoljni bavarskim pivom, a u državnom uređenju i kraljevi i narodi žele mnoge izmene. Kad bismo mogli podići zaklopac i videti mozak, naišli bismo u glavi onoga što pravi salvatorsko pivo, nove, devetnaestoga veka, pivarske misli; a u glavi Bismarka i njegovih drugova našli bismo one iste osvajačke državne misli, što su bile u mozgu Karla Velikog, Ludvika Jedanaestog i Filipa Drugog.
U zanatima i u naukama svet se pomicao, a Nemci najviše; oni i danas najviše napreduju, da se svi drugi narodi imaju čemu od njih naučiti. Nemci svojim neizmernim strpljenjem i trudom usavršuju poslove i misli Engleza i Francuza; nalaze mnoge pogreške što su se potkrale Bogu kad je svet stvarao. Hajdelberški profesor, Helmholc, pronašao je da oči nisu stvorene po svima optičkim pravilima; dokazao je nedostatke u očima, i pokazao je kako bi ih trebalo stvoriti. Svi učeni ljudi, diveći se njegovom nadbožanskom umu, priznali su taj pronalazak kao potpuno istinit. Kinesko carstvo propalo bi, da nekoliko Nemaca nije otišlo da njegovu upravu uredi. Cela kineska zemlja imala je sto hiljada talira od carine, no kad je Nemac Robert Hirt tamo došao i novu carinsku sistemu zaveo; ima sada godišnje osamdeset miliona talira prihoda. Ponositi car toga nebeskog carstva, kad je video toliki prihod, obradovao se, i povikao: „posle Kineza Nemci su prvi narod“. zatim je zapovedio, da se njegovom ministru finansije udari trideset štapa, što nije on umeo pronaći novčane izvore. Nemci, u svakoj državi koja ih primi u kakav posao, verno i pošteno služe. Oni zemlju, gde se nastane, ljube kao i svoje otačastvo. U nekim zemljama promenu i haljine i jezik, ali svoje lepe i pitome običaje zadrže i praunuci.
Nijedan se narod ne plodi tako mnogo kao Nemci; svake godine njih sto hiljada raziđu se po čitavom svetu. Jedne godine (1854) iselilo se njih 252 hiljade, i to se nije poznalo njihovom otačastvu. Nijedan komadić zemlje nije ostao neobrađen, nijedna kuća nije ostala prazna, nijedna čaša piva nije manje popijena.
Nemačka pobožnost nije pritvorstvo, kao kod Engleza. Nemci i u praznične dane, kad je potreba, rade najteže poslove, a ne pitaju kao Englezi: je li grehota u nedelju pušiti i pisati pisma? — Gospoda u Engleskoj nedeljom čitaju samo pobožne knjige i na klaviru sviraju crkvene pesme. U Nemačkoj često se rekne: Englezi šest dana varaju sav svet, a sedmi dan varaju Boga. Pre četiri godine cela Nemačka smejala se lordovima, kad su oni u engleskom parlamentu napominjali ministru, da naredi u svoj zemlji po crkvama molitve kao sredstvo protivu goveđe kuge. Još nije istorički dokazano je li istina da se i papa tome smejao.