Pismo 11
Idem ni polako ni brzo. Otkako sam u ovoj varoši još nigda nisam išao na ovu stranu i ovim putem; on me vodi k jugu; svejedno, mogao me voditi i k severu. Svi su mi putovi jednaki. Moj hod nema nikakve opredeljene namere; moje noge pomiču se jedna pred drugu bez ikakva cilja, moje dani isto tako. Idem nasumce kroz ove aleje, idem nasumce kroz ovaj život. Ostavljam varoš pre izlaska sunca, vratiću se posle zalaska sunca. Vizbaden je od Homburga veći, od Emsa lepši, od Hajdelberga luđi. Homburg stoji na bregu, Vizbaden u dolini. Homburg ima hladnu mineralnu vodu, Vizbaden vruću; u Homburgu je voda kisela, u Vizbadenu slana. Tu vodu, ni u Homburgu ni u Vizbadenu, neće da pije nikakva životinja osim ljudi. Vizbaden je lekovit za kašalj, reumatizam i patriotizam; blago onome ko provede svoj život a ne pozna nijednu tu bolest. Vizbaden je vrlo dobar i protivu bogatstva, jer ima rulet, banku za igranje na novce. Bolesni piju onu bljutavu vodu, i osećaju olakšanje; a svima je dugo vreme. Zimi dugi su im dani, leti duge su im noći.
Vizbaden nije toliko čuven zbog svoje lekovite vode, koliko zbog velikog sticaja besposlenih ljudi i žena. Hiljadama stranaca, putnika, ovih bogatih stokuća dođu i provedu ovde nekoliko nedelja, ili nekoliko meseci. Rajnske obale i rajnska kupatila njima je najmilije plandište. Mali je deo među njima što dolazi da se leči; sve drugo leti kroz ovaj svet te traže sebi zabave, i — nigde je ne nalaze. Dugo im vreme na Misisipi i Gangu; dugo im je vreme na Nilu i Bosforu; dugo im je vreme na ognjenom Vezuvu i na snežnom Monblanu. Velike varoši, lov, muzike, pozorišta, balovi: to im se odavno dosadilo — ogadilo; toga su se svega nasitili — presitili. Ništa za njih više nema novo. Katkad trče u daleke divlje zemlje, ali tamo nema njima zabavnoga života, i tamo nađu londonske običaje i svoje sumorne drugove s kojima neće da se druže. Kad su u samoći divljih zemalja, žele pitomo društvo; kad su blizu evropskog društva, klone ga se. Zimi beže u toplu Siciliju, da ne vide sneg, leti putuju u Švajcarsku i penju se na visoke bregove, da vide sneg. — Sva osećanja za svako uživanje potrošili su mladosti; samo su im još pretekli novci i život, a to je teret za takve ljude.
Ko ih gleda u svakom izobilju, mogao bi reći da su srećni, presrećni; ali bi se prevario. Sve im je dato, ali oduzeto im je ono što začinjava i sladi život; oduzet im je rad, nemaju nikakva posla. Stoje zaludni. Kakva je to strašna reč; nemati nikakva posla na ovom svetu! Kakva je to teška osuda nad životom bogatih a lenjih ljudi! Šta se god događa na svetu njih se ništa ne tiče. Njima niko ne treba, oni nikom ne trebaju. Živeti od bogatih prihoda, to je najteži zanat. Nekoliko hiljada takvih ljudi, što ih svagda ima u ovim kupatilima, to je nekoliko hiljada zagonetaka, romana, to je nekoliko hiljada živih čudnovatih knjiga. Ko je besposlen može ih studirati i pročitati bar onoliko, koliko se s polja, na koricama, može videti. Te knjige svagda su zatvorene, ćute. Velike varoši daju velike originale. London, Pariz, Petrograd, Novi jork, to su mesta, gde ove pokretne, nekorisne biljke najviše niču i najbolje uspevaju. Oni ništa ne rade; žive od svojih velikih prihoda. Dok traje mladost svuda ih sretaju same zabave i miline, ali posle vide pred sobom istu pustoš kao i za sobom. Čitavoga života nemaju šta da žele; neznaju kako su slatke nade, pa makar se one nigda i ne ispunile.
Oni u svome životu imaju samo mladost i starost; njihova je mladost kratka a starost duga. Njima svaki dan zaista zađe po jedno sunce. Oni obično ljube samoću. Malo govore, mnogo jedu, umereno piju. Osim sebe nikoga ne poštuju, mrze na sav svet a najviše na sebe. Kad negde učestaju zemljotresi, kad se otvore novi vulkani, oni tamo trče. Pre dve godine, gomile su ih, pet nedelja morem, putovale na indijska ostrva, da mogu videti potpuno pomračenje sunca, da glede nekoliko minuta u mrak, a to su mogli kod svoje kuće svake noći videti. Najradije čitaju kad kakav astronom u novinama oglasi dan i godinu kad će svet propasti, to ih mnogo zanima, tome se vrlo obraduju, jer to još nigda nisu videli; raspituju sa koje se planine to može najlepše gledati. Obične pojave i zabave njima su nesnosne, sve su to sto puta videli u ranoj mladosti. Sad glede u — ništa. To ih prijatnije zanima. Kako svane jedina im je briga šta će toga dana raditi, to jest: šta će toga dana ne raditi, a to nije mala briga. Iz varoši u varoš, sa Temze na Rajnu, sa Neve na Arno, sa Tihoga Okeana na obale švajcarskih jezera beže od dugoga vremena, a ono uzastopce za njima ide, ne ostavlja ih nigda kao senka. Za besposlene nema nigde posla. Oni svi boluju. Njihova je opšta bolest: dugo vreme; ona je teška i dosadna; dolazi samo na bogate, lenje i besposlene. Preki je lek samoubistvo. U ovim kupatilima mnogi se tako potpuno izlečio. Za besposlene svet je prazan, život je ružan i gorak. Svaki mrav, svaka biljka, imaju neprestano da vrše svoje poslove. Sunce nema kad dva minuta da stane da se odmori. Ko nema više nikakva posla na ovom svetu, neka se ukloni.
Vizbaden je varoš koja je milione potrošila, da takvim ljudima, za njihove skupe novce, izmisli i stvori zabave. Kao za bolesnike spremljene su svuda ugodnosti i ponude; kao za razmaženu decu nameštene su svuda igračke i zabave. Oni šest dana ništa ne rade, a sedmoga dana žele da se odmore. A i sedmoga je dana nedelja, ona naruši njihovu tišinu, nedelja ih ljuti i uznemiruje. Toga dana hiljadama zanatlija, malih trgovaca i radnika svake vrste iz Majnca, Darmštata, Hehsta, Frankfurta i mnogih drugih mesta, zajedno sa svojim porodicama povrve u Vizbaden, da se tu provedu i da se provesele. Njima, koji šest dana rade, sedmi je dan pun zadovoljstva i božanskog blagoslova. Njima praznik nije prazan, on je prepun radosti. Od ranoga jutra do pola noći toga dana Vizbaden je njihov. Hodaju i trče po parku, sede pored klupa na travi, jedu kobasice i pečenje što su sobom doneli, piju vino iz butelja bez čaša; kad im je vrućina skinu kapute, i tako sede oko maloga jezera; smeju se glasno, pljeskaju rukama kad muzika svira, često i oni s muzikom pevaju, katkad zvižde; njihove žene vešaju svoje šešire i marame o najlepša drveta, povijaju svoju decu u parku; kad prođu pored vas reknu vam: dobro jutro; katkad vas pitaju kad polazi poslednji vlak iz Vizbadena; njihova deca trče po šetalištu, prevrću stolice, pužu se uz drveća, useknjuju se bez marama, bacaju loptu pred vaše noge, nose kolače, dodiraju vas masnim rukama. To ništa ne mogu da trpe stranski gosti, svetski putnici. Nedelja za njih je vrlo neprijatna. Oni toga dana beže iz Vizbadena, ili, svaki na svom prozoru, provede taj čitav dan pušeći cigaru. U potpunoj usamljenosti i tišini imaju oni — potpunu usamljenost i tišinu. To za njihovu bolest, za njihov splin, ako i nije lek, ali je olakšanje. Sumornost najradije leči se sumornošću, kao što se pijanica leči vinom, a žalost suzama.
Danas je nedelja. Polagano hodim. Moj se put sve više i više penje uz brdo, a varoš sve niže ostaje u dolini. Lepe njive na sve strane šarene se od različitih useva; kroz njih vrvi svet peške i na kolima u Vizbaden. Svi su obučeni u stajaće haljine. Momci i devojke dovikuju se i iščekuju se; jutarnji vazduh razleže se od njihovog smejanja i pevanja. I staro i mlado zakitili svoje šešire poljskim cvećem. Cveće pored svakog nasmejanog obraza lepo stoji; tu je njegovo pravo mesto.
Čitav sat ima kako hodim. I polako kad se ide odmiče se. Osećam se bolje nego u varoši; ne vidim ni crkvu s visoka dva toronja; još nekoliko koraka pa se neće videti ni jevrejska sinagoga sa svojim pozlaćenim krovom. Mesto Vizbadena ukazuje mi se lepa Rajna: pružila se kao platno. Njene obale i nepregledne ravnice pune su bogatih sela, koja se malo čim razlikuju od varoških mesta. Najlepše vidi se čuvena i velika varoš Majnc; prvi sunčani zraci trepte po krovu njegovih kuća; on je već budan; vidim dimove od različitih parobroda i fabrika; čujem zviždanje železnice. Ova rajnska dolina najlepši je vrt u Evropi. To je sve kao jedan park, to je prekrasni zverinjak, u kome žive pitomi Nemci i divlji stranci.
Već sam na vrhu brega što rastavlja vizbadensku dolinu od Rajne. Na ovom uzvišenom mestu, na ovom pogledalu, rado bih se odmorio. Oči, ništa drugo nego oči, nalaze neku prijatnu zabavu. Lepa slika trepti preda mnom. Kad zažmurim ona iščezne. Čudim se, kako je nemačka mudrost na ovako lepom mestu zaboravila bar jednu drvenu klupu načiniti, kad već nema gostionice, na kojoj bi na tri jezika stajalo napisano: lep izgled. Gde nema takvog natpisa stranac ne smatra za svoju dužnost da stane i da gleda.
Moglo bi se sesti i na travu, ali trava je još vlažna od rose, bilo bi protivno lekarskom savetu. Osećam da se počinjem ljutiti na Nemce, na tu glupu vizbadensku opštinu, što se za toliko godina nije setila da ovde jednu klupu za bolesne svoje goste načini, a znaju da ištu novce i priloge za muziku, za svoju sirotinju, za ulepšanje parka, i, na posletku, neku taksu za onu vruću vodu koju svako jutro pijemo i koja sama izvire. Rđe nemačke! Kamo ovde klupa? Jadni stranci, milione troše kod vas, a kad se hodajući umore nemaju na što da sednu! — Vrlo sam se naljutio. Moram stati i pojesti jedan brazilijanski kolačić. Apotekar, gde sam ih kupio, kleo se u svoje poštenje da je to lek od svačega. Slavu ovih kolačića raznele su vizbadenske novine u svojim oglasima. Oni u ustima slade i izgledaju kao da su od neprosejanog brašna umešeni; nisu ni veći ni deblji od jednoga dinara. Kad sam ih prvi put kupio, bile su u apoteci još dve Engleskinje. One su kupile deset kutija, u svakoj kutiji ima po dvadeset i pet komada; i taj broj lekovit je. Dobra im je cena: svaka kutija dva forinta. Pitao sam apotekara od čega pravi te čudotvorne kolačiće, i on mi je kazao da je dobio neko brašno, od nekog ploda, nekog retkog drveta iz Brazilije. To brašno zamesi on sa pomešanom mineralnom vodom iz Vizbadena, Homburga, Karsbada i Emsa. Te vode svaka za sebe, leče različite bolesti, a u tom čudesnom brazilskom brašnu, ujedno skupljene, leče brzo i sigurno svaku bolest koja može na čoveka doći, i pokazao mi je gomilu pisama iz sviju zemalja, u kojima traže da im odmah pošlje te kolačiće. Izneo mi je pismo odbora pariskih lekara, u kome oni potvrđuju da je to zaista neobični lek protivu sviju bolesti. Posle nekoliko dana pitao sam doktora, koliko ih na jedan put smem pojesti? A on mi odgovori: „Ah, brazilske kolačiće! Možete ih uzimat po pet, po deset. Englezi ih drobe u belu kafu i u supu; ništa ne škode.“ — Kad sam mu primetio da su vrlo skupi, on mi reče: „da su jevtini, ne bi ih niko kupovao.“
Sad mi je vrlo dobro: pojeo sam jedno za drugim tri kolačića. Lakše sada dijam i ljutnja me sasvim prođe. — Idem dalje. Moji pogledi upravljeni su na Rajnu, na tu lepu i okićenu nevestu, oko koje se narodi dve hiljade godina bore i kolju. Otkako je ljudi, tuku se među sobom, i tućiće se dokle ih god ima na svetu. Avelj i Kajin, kad je cela zemlja bila samo njih dvojice, potukli se među sobom. Čudnovato! Prvoj svađi među ljudima i prvom ubistvu bio je uzrok molitva Bogu. Sveto Pismo, u prvim svojim vrstama, to nam napominje, da nam omili religiju i molitvu. I danas biju se susedi zbog vere. Da ostanu samo dva čoveka na celoj ovoj zemlji, opet bi se svađali i tukli. Ljudi najpre su se tukli pesnicama i drvećem, potom kamenjem iz praćke i drvenim kopljem; za tim strelama i mačevima. Kad se zora prosvete ukazala, i blaga hrišćanska vera zavladala, tukli su se iz pušaka i topova. A sada, pri svršetku filosovskog devetnaestog veka, tuku torpedama i mitraljezama. — Čudnovato! U jedno isto vreme pojavljuju se u Nemačkoj topovi, štamparija i kuga. I Švarc, i Gutemberg, i kuga rođeni su u jednom i istom stoleću i u jednom istom mestu, u Majncu. Još čudnovatije! Švarc, skromni kaluđer, izmislio je barut za puške; Gutemberg, ratnik i pobornik jedne partije, izmislio je pečatnju, i počeo je bibliju i molitve štampati; a sveti Bonifacije papa poslao je kugu da kaštiguje bezbožne Jevreje, a ona pomorila pobožne Nemce!…
Moje noge pomiču se napred, moji pogledi stoje na Rajni, moje misli prate njenu istoriju i njeno veruganje od izvora do ušća. Obale njene poznate su mi; najslađi dani đačkoga života tu su mi protekli. Na njoj nema nikakve promene. Hiljade vekova prošli su kako ona ovuda isto ovako teče. Deset hiljada reka, potoka i potočina, što ona, posredno i neposredno, u sebe prima, i, kao brižljiva mati, vodi ih okeanu, ocu sviju izvora ni reka. Ona ima svoje hitne poslove; svaka njena kaplja ima svoje opredelenje. Nijedan minut ona ne stoji besposlena; dan noć ona vrši svoje dužnosti. U velikoj radionici, što se zove priroda, i ona je jedan radiš, što se neprestano pokreće, koji čak sa snežnih Alpa kamenje, pesak, drveće, trunje i mutljag snosi u more, i tamo ih brižljivo, zrnce po zrnce, po svima zakonskim pravilima, slaže. Tamo, u dubljini morskoj, nasipa ona nove alpijske bregove, nove peskovite ravnice, nove slojeve kamenoga uglja. Kad se more izmakne i promeni svoje korito, njegovo će dno biti lepa zemlja, koja će proizvoditi bolje šume, bolju životinju i bolje ljude.
Rajna je mnogo starija od Dunava. Kad je one zemlje, kroz koje sada teče Dunav, pokrivalo široko more, Rajna je tekla isto ovako. Na njenim obalama bile su velike šume, pune ptica i zverova. Ljudskoga glasa nije bilo da ih uznemiruje. Sunce, svojim zrakom, nije moglo dopreti do njene vode, pavit i vrhovi granatih drveta sastavljali su se nad njom. Na njenom vedrom licu ne poznaju se hiljade godina. Ona je neprestano mlada, hitra, vesela. Njeni talasi nemi su. Mrtve stene što se kraj nje iz starih gradića osipaju, više znaju govoriti o prošlosti. Pored ovih obala komešalo se ljudstvo od pamtiveka — od nepamtiveka. Svaki talasić Rajne proneo je po jedno ljudsko ime, po jednu mrtvu glavu. Odneli su ih u more, u taj večiti zaborav. More ne priča ništa, ono šušti i — ćuti. Njegove su dubine pismo pod pečatom.
Prvi jasni pogledi, koje je istorija na Rajnu bacila, našli su na obalama njenim divlja germanska plemena. Oni su živeli po svojim velikim šumama među divljim zverovima. Germani tada nisu ništa znali za onu lepu civilizaciju, koja je u to vreme cvetala na jugu. Dokle su mogli očima videti, dotle je za njih bilo ovoga sveta. Jednoga jutra sa ovoga istoga brega, ugledali su gvozdene ljude u onoj ravnici gde sada leži Majnc. To su bili Rimljani sa svojim oklopima i štitovima, na kojima se blistao zrak sunčani. — To su te iste obale gde su tolike slavne vojvode prelazile reku Rajnu. Odavde se negda mogao videti Cezar na svome čunu, Atila sa svojim krvavim mačem, Karlo Veliki sa zlatnim krstom, za tim Fridrik Barbarosa, Rudolf Hapsburg, Gustav Vaza, i naposletku Napoleon Bonaparta na svom belom konju, sa najslavnijom vojskom koja je igda Rajnu prešla. Narodi su slušali njegovu komandu, kraljevi su bili njegovi generali. To se sve kretalo na Rusiju. Napoleonu se činilo da može zapovedati vetru da ne duva, snegu da ne pada. Evropa beše njegova, vladari za ljubav svojih prestola postaše njegove sluge. Jednoga jutra, u Drezdi, kad je ustao od spavanja, njegov ađutant uđe mu u sobu s ovim rečima: kralj napolitanski, kralj vestfalski, kralj honoveranski i još nekoliko vladara stoje pred vratima, i žele da uđu pred Vaše Veličanstvo. —— „Ima li još kogod da čeka?“ upita Napoleon. — „Direktor pozorišta, gospodin Talma, čeka.“ — „Pusti Talmu, neka dođe da se razgovorim s nime šta će predstavljati; imaće doveče u pozorištu parter pun samih krunisanih glava.“ — još se nigda nije čovek za života svoga podigao iz praha na takvu visinu. Papu Bonifacija Osmog kad je ručao, posluživali su, pod svojim krunama na glavi, kralj ugarski i kralj sicilijski, ali on je zapovedao u ime Svetoga Petra. Napoleon je zapovedao samo u svoje ime. Na tu visinu lakše mu se bilo popeti nego se na njoj održati. Uništio je načela koja su ga podigla i tim je uništio sebe. — Posle nekoliko nedelja, s ovoga istog breščića, mogli ste videti jedne uzane saonice i u njima dva čoveka: obojica su bili bledi i smrznuti, obojica su bili zavijeni u kožuhe; jedan beše pogružen u duboko ćutanje, a drugi je pokadšto opominjao kočijaša da brže tera konje. Mogli ste ih videti kako su stali pred jednom malom, siromašnom gostionicom, kako su seli oko vatre da se ogreju, kako im jedna stara žena sprema nešto za jelo, dok se konji odmore; ona se nehotice zagleda u jednoga od ta dva putnika, a on od toga pogleda pretrnu, ustade, i svome drugaru francuski reče: „ova me žena poznala, hajdemo dalje!“ — To je bio Napoleon, koji je begao iz Moskve kroz Nemačku.
Evo jedne klupe pored puta. Odavno osećam da mi treba negde sesti i odmoriti se. Klupa je nameštena u hladu, između dva drveta; po svoj prilici izlazile su tri komisije dokle su izabrale ovo mesto. Klupa je dugačka i lepim naslonom sa strane ograđena, ali ima neko na njoj: jedan gospodin pružio se i leži, klompav crn šešir i beo veliki amrel stoje u travi nedaleko od njega. Zaustavim noge nasred puta. Gledam i merim očima: mogu li i ja na drugoj polovini leći. Mogu. Koračim nekoliko puta, spustim šešir i amrel u travu, pa se opružim na klupu. Onaj gospodin, što na drugoj polovini leži, nije ni jednim znakom pokazao, da je primetio moj dolazak. Što sam ja došao, njega se ništa ne tiče. On gleda na jednu stranu, a ja na drugu. Nije mi nepoznat: viđao sam ga lane i ove godine, sretamo se. Otkako sam sada u Vizbadenu, ručao sam s njime više puta za jednim stolom kod Kristmana. Tu najviše dolaze oni, koji, osim kelnera što poslužuju, ni s kim drugim ne govore. jedanput ustao je on usred ručka i otišao samo zato, što se neko novo društvo za drugim stolom glasno razgovaralo, šalilo i smejalo. Još nekoliko njih namrštilo se i otišlo. Možda bih i ja izišao i tražio mirnije mesto, da nisam čekao špargle. Da ne bi opet morao ručati blizu takvog društva, koje samo nedeljom dolazi, on je danas ostavio varoš. Dugo mu je vreme, pa s toga, kao i hiljade drugih, živi samo za sebe i ni s kim se ne druži. Ima kratku, prosedu bradu, svaka mu je crta na lepom, bledom licu jedan komadić tragedije. Ko bi mogao znati kakvi su ga teški udari zavadili sa celim svetom. Ima mekanih i osetljivih srca, koja, ako malo darnete, kao staklo prepuknu, omrznu na ljude i na svoj život. U takvom srcu ništa drugo ne vidite osim tri ugašena kratera: ljubav, veru i nadu. Takvi dobri ljudi, kad ih zla sudbina dodirne, prelaze iz krajnosti u krajnost. Pre su držali da su svi ljudi dobri i pošteni; sada drže da su svi zli i nepošteni. Ko obično vara, on se ne ljuti kad njega ko prevari. Nigda zli ljudi ne postaju čovekomrsci. Mekano srce nije za tvrde udarce sudbine. Jedan kuvar francuskoga kralja zaklao se nožem, što mu je pečenje u peći pregorelo, kad su kraljevi gosti čekali da im se donese na sto. U takvom slučaju Englez bi dao ostavku, Šapanjolac bi plakao, Talijan bi pokupio srebrno posuđe pa utekao, a Nemac bi otišao kralju i izvinio se. Kočijaš Fridrika Velikog prevrne kola, kralj potrči sa štapom da ga bije, kočijaš mu rekne;: „a zar vi niste nigda izgubili bitku?“ Kralj se nasmeje, i opet sedne u kola.
Mizantropi najviše mrze jedan na drugoga. Moj drugar što leži na drugoj polovini klupe, pravi je mizantrop. Toliko smo se puta videli i zajedno ručali, a nigda se nismo razgovarali; ni „dobro jutro“ nismo nigda jedan drugom rekli. Šta ima da govori s ljudima onaj koji je poznao ljude? — On ne zna nemački; stranac je u ovim zemljama kao što sam i ja; stranac je na ovoj zemlji kao što sam i ja. Obojica od prilike jednih smo godina: ostareli smo. Duboka starost još nije došla, ali plitka starost već je tu. Primetio sam da među nama postoje simpatije: obojica rado jedemo makarone. — Možebiti da mu je dugo vreme kao i meni. Svakom je čoveku još u kolevci određeno: kolika puta da se ne nasmeje, koliko suza da prolije, koliko čaša da popije. Kad čovek pohita te to sve brzo potroši, on onda više — ne živi, dugo mu je vreme. Sokratu bilo je određeno koliko će čaša u životu popiti, kad je poslednju čašu ispio morao je umreti.
Ovaj moj drugar mnogo je savršeniji od mene: otkako ležimo na ovoj klupi, nije ni nogom ni rukom nimalo maknuo; međutim ja sam se dva put prevrnuo i nameštao da mi bude mekše: tvrda klupa žulji me. Rđe nemačke! Nisu mogli izabrati mekše drvo za ovu klupu! — Neprestano gledamo svaki na svoju stranu: on gleda nasavske šumne planine, ja gledam Rajnu. Jedanput okrenuo sam se i pogledao kad su dvoja kola putem protrčala. Oboja kola okićena su zelenim granama, oboja bila su puna čeljadi. Oni su uzvikivali, pevali, smejali se, sve u jedan mah. Neki se prihvatiše za kapu i rekoše nam, „dobro jutro“, pa, ne nadajući se odgovoru, dalje su pevali. Bezumni bezumnici, kako se mogu na ovom svetu smejati i veseliti! Sa svakim korakom izloženi su opasnostima. Oni nisu čitali svoga prvog pesnika koji veli: ko će se radovati životu, kad u njegovu dubljinu pogleda. — Ovim istim putem, oni se mogu doveče svi plačući vratiti. Svakoga minuta može ih nesreća sresti ili stići; ona se neprestano vrze oko ljudi, životinja i bilja. Kako ne pomisle da samo jedan mali klin iz točka ispadne, svi bi se skrhali. jedan bi slomio ruku kojom šije te se hrani, drugi bi uganuo nogu kojom hodi te krompir prodaje, ona lepa, plava, devojka što se onako slatko smeje, razbila bi nos. Oni ninašto to ne misle. I opet Englezi priznaju i kažu, da su Nemci narod od ljudi što misle. Hegl je zaista mislio, i svoje misli tako jasno iskazivao, da je pred svoju smrt uzdahnuo i rekao: „Ah! od sviju mojih učenika samo su me trojica razumeli, pa i oni su me rđavo razumeli“. Hegl je mislio da je prosta trbobolja, što ga je spopala, prava kolera, pa je od stra umro. Kant je još više mislio; on je mislio — kad je na travi na svojoj beloj marami sedeo — da je ta marama njegova košulja, pa je zavaravajući oči društva, polagano tu maramu u svoje raskopčane pantalone gurao. On je tako jasno i zdravo mislio, da su mu, u poslednje vreme, lekari zabranili misliti. Kant i Hegl digli su nemačku mudrost visoko; katedra filosofije u Berlinu i danas stoji uzvišena na tri drvena basamaka. Nemci zaista misle. Jedan profesor, kad je iz pivare došao kući i svukao se da spava, mislio je od svojih pantalona da je on sam, pa je pantalone metnuo u postelju i pokrio ih pokrivačem, a sebe, mesto pantalona, presamitio preko stolice. U berlinskom prostranom parku, što se zove Tirgarten, zverinjak, beše zabranjeno pušiti; jedan stari profesor stajao je kraj jezera, držao je u jednoj ruci svoj zlatan sat, a u drugoj zapaljenu cigaru. U tome iskrsne žandar, a profesor odmah strpa cigaru u džep, a sat baci u jezero, mislio je da je cigara sat, a sat cigara. Taj događaj ozlojedio je sve Berlince, zato, kad je, 1848. godine, u Parizu buknula buna, i želja za slobodom u svima narodima probudila se, hiljadama Berlinaca sa vrevom i vikom opkole dvor svoga kralja. „Šta hoće moj verni narod?“ pitao je kralj sa balkona. „Hoćemo da se dozvoli potpuna sloboda pušenja u Tirgartenu“, svi odvažno i jednodušno poviču. Kralj se malo namršti, ali, posle kratkog razmišljanja. vikne: „nema te žrtve, koju vaš kralj iz ljubavi prema vama neće učiniti. Dozvoljavam slobodno pušenje u celom Tirgartenu“. Sva masa radosno poviče: „Živeo kralj!“ Svi odmah zapale cigare, i odu da se šetaju po Tirgartenu. Ministri, nezadovoljni tom kraljevom milošću, odmah dadu ostavku. Oni su mislili: zahtevanju i željama naroda nema kraja; danas su tražili i bez krvi dobili to, sutra će tražiti drugo, preksutra treće; poslednje traženje i iskanje naroda bilo bi: da kralj ostavi presto i da ide Luju Filipu u London. Narodu se nigda ne može dovoljno nadavati, a ne može se od njega nigda dovoljno nauzimati. Tako su mislili ministri, i nisu se prevarili. Odmah sutradan, gomile sveta, sa zapaljenim cigarama, opkoliše kraljeva palatu, i, užasno vičući, iskali su ustav i slobodniju štampu. Ali mesto kraljevih reči poletile su kugle iz topova. Berlinci vičući: „to nije lepo!“ razbegnu se. — Presto pruske kraljevine ostade nesrušen. Proviđenje sačuvalo ga u Berlinu. A drugo proviđenje u Parizu pretvorilo je kraljevski presto u pepeo. To je jedan dokaz da je pred Bogom bolja protestanska vera od katoličke vere u Parizu. Kralj pruski ukinuo je docnije neke slobode, što je onda morao dati, ali još se ne usuđuje zabraniti pušenje u Tirgartenu. Tu slobodu i danas Berlinci uživaju.
Osećam, moja se klupa malo mrdnu. Ispravim se i sednem, jednu nogu s jedne strane klupe, a drugu s druge. Moj drugar to je već bio učinio. Dosadilo mu se gledati nasavske planine, kao i meni rajnsku dolinu. Sada gledamo jedan preko drugog. Obojica držimo u zubima po jednu nezapaljenu havansku cigaru; obojica pipamo se po džepovima, no vatre nigde ne možemo da nađemo. Ah kako su glupi nemački krojači. Načine vam na haljinama sedam džepova, a nigde ne metnu štogod čime bi se mogla cigara zapaliti. Jedan sredovečan seljak, što ide u varoš, zaustavi se prema nama, podiže šešir i reče nam „dobro jutro“, pa sede na sredinu klupe između nas. On se ničim ne razlikuje od varošanina, do samo dužim kaputom, crnjim rukama i velikim, crvenim amrelom. On se odmara i puši jednu crnu, tanku i vrlo dugačku cigaru, koju studenti najradije puše, jer je najevtinija; oni su joj dali ime i nazvali je: rep od pacova. Taj dobri seljak osvrće se nama, čas jednom čas drugom, želi da se razgovara; pita: „u koliko će sati biti koncert u Vizbadenu?“ i ne ljuti se, što uzalud čeka na odgovor. Bez ičije molbe s rečima: „ako smem poslužiti?“ pruži vatre i jednom i drugom, te zapalismo svoje cigare; prihvati se za šešir, raskrili amrel pa ode. Polazim i ja dalje. Ko ima noge, neka hodi. Sunce je već obasjalo svu klupu i nas na klupi. Uzmem polako šešir i amrel. Idem putem opet k jugu. Iza mene, na dvadeset koraka daljine, ide istim polaganim korakom i moj drugar s klupe. Čini mi se da vidim rebus što za mnom na dve noge hodi. Sunce je već visoko odskočilo, peče; razapnem amrel, to i on učini. Ja se ustavim kod jednog mravinjaka: gledam kako mravi trče i rade. Te male bubice velika su čuda. O njima ljudi pričaju više nego o slonovima. Oni prave svoju kuću i razdele je prema potrebama na mnoga odeljenja. Kad se u njihovom magacinu, gde smeštaju hranu, žito pokvasi, ovi ga iznesu na sunce te se osuši, pa ga opet unesu i slože na svoje mesto. Niko ne zna tajnu za što pšenica, u njihovom magacinu, ne će da klija, a kad oterate odatle mrave, ta pšenica za kratko vreme proklija i pokvari se. U ratovima imaju svoja pravila, po kojima svaki mrav zna šta treba da radi. Ranjenike svoje nose na određeno mesto. Oni imaju za svaku potrebnu struku naročite vešte mrave. Kad hoće preko kakve reke da pređu, njihovi inženjeri najpre razglede i nađu tiho i zgodno mesto, pa onda svaki uzme po jedno malo, suvo drvce, uhvate se međ sobom, i kao dugačak splav prenese ih voda na drugu stranu. Gde je manja reka, neki broj mrava uhvate se čvrsto jedan za drugog, i poprečke nanižu se preko vode, i tako načine uzan most, te svi oni drugi mravi pređu preko njih. Zatim onaj kraj preko mosta pusti se od one obale sa koje se sele, i voda ga pribije uz onu drugu obalu, gde mravi izađu. Oni oko svoga mravinjaka izgrizu travu i načine uzane stazice na onu stranu kud im je potrebno. Na tom putu kad se sretnu, zastanu, pozdrave se, ponude jedan drugom štogod za jelo, zatim idu svaki svojim poslom. Kad nekog mrava iz tuđega mravinjaka na toj svojoj stazici nađu, oni odmah skoče i udave ga, inače ako ga nađu na neutralnom zemljištu neće da ga diraju: poštuju međunarodno pravo. Mravi ljube najviše ono što je slatko, zato ih vrlo malo ima među Nemcima. Mravi su u mnogim slučajevima lekoviti. U Maloj Rusiji seljaci, kad se kome ukoči ruka i počne se sušiti, nakupe pun rukav mravi, pa vežu na obe strane da ne mogu izaći, tako oni, po goloj koži bolesne ruke trče, golicaju, štipaju; od toga se nervi probude, ožive i nanovo počnu raditi, a ruka ozdravi. Kad čovek hoda, pa hoće da se otrese kakvoga nesnosnoga druga, preki je lek: zastati kod mravinjaka i gledati šta mravi rade, dokle onaj drug prođe i dalje ode svojim putem.
Idem dalje. Moj drugar odavno je prošao i otišao. Ah! Eno, vidim ga na sto koraka preda mnom! Zastao kod jednoga plasta sena, pa stoji. Kakvu zabavu može naći da gleda u seno? Plast sena ima divote i poezije za konja, ali za čoveka nema ništa. — Neka ga nek stoji, ja ću proći pored njega, neće me ni opaziti; zaneo se u mislima o senu. Da je slama, može biti da bih i ja zastao. Slama je sasvim nešto drugo: ona je rodila hleb što nas hrani, ima korisnu prošlost, može imati lepu budućnost. Slama, slamnati šeširi, slamnjača: nisu prazne reči. Kad reknete: slama, puna su vam usta. Kad u toj reči izostavite ono pisme, kojim se počinje reč misao, a mesto njega metnete pisme kojim se počinje reč vo, onda izlazi ono za čim ljudi mnogo želje i žedne. Od slame možete mnogo koješta načiniti, a od sena ne možete ništa. O njemu nemate šta razmišljati. Seno me nije nigda privlačilo, ni u mladosti, kada sam imao bolje zube.
Ah, evo ga i on pođe; nasitio se sena. Idemo dalje uporedo. Da se nismo amrelima poklopili, udarili bi rame o rame. Sunce sve toplije žeže; to me uveri o onome što sam u mnogim učenim knjigama čitao, da je klima sve toplija što se dalje k jugu ide; možebiti da ćemo do podne doći tamo gde palme rastu. — Obojica zastasmo kod jednoga teleta što pase kraj puta. Ono diže glavu i gleda u nas, mi sagosmo glavu i gledamo u njega. Mi nalazimo zabavu gledeći u njega kako preživa; ono nalazi zabavu gledeći u nas kako mi pušimo. Jedan put opruži vrat, i reče: „mu!“ Mi mu ništa ne odgovorismo. Kakva prekrasna budućnost pred njim stoji! Ono će, kad dođe u svoje zrelije i pametnije godine, biti vo. Dugo smo ga gledali, i ono je nas dugo gledalo. Kad smo pošli; moj drug otvori usta i reče: „tele!“ ja mu još oštroumnije odgovorih: „da tele!“
Idemo niz brdo, koraci naši mnogo su brži; to nas uveri da je lakše ići niz brdo nego uz brdo. Ljudi celoga života imaju se nečemu novom naučiti. Mi se razgovaramo francuski, to jest ćutimo engleski. On gleda niz Rajnu, ja gledam uz Rajnu. Nesnosno mi je i poznato, a kamo li ovo nepoznato društvo. Obojica ćutimo kao nemi. Šteta što nije s nama pošlo ono tele da nas razgovara. Kad čovek s nekim ide, treba bar po katkad nešto da rekne: uvreda je ćutati. A šta bih imao ja sa ovim nepoznatim čovekom razgovarati? Da ja sada reknem: toplo vreme! on bi ponovio te iste reči. Nema ni jedne pametne stvari o kojoj bismo mogli povesti reč, a i dosta smo se već narazgovarali, on je rekao: tele; ja sam mu priznao da je to zaista tele. O tome se nije mogao razgovor dalje produžiti. Razgovor je kao reka: ona žubori kad naiđe na protivnosti. Kamenje zadržava njen tok, a ona hoće dalje da teče, tu odmah čujete među njima svađu i prepirku.
Da se počnemo razgovarati o novostima, o politici, o naukama, ne vredi. To sve nalazimo u novinama i u knjigama. Hiljadama stručnih ljudi ima što neprestano o svačem misle i pišu. Bolje vam je čitati knjigu, nego razgovarati se s onim koji je tu knjigu napisao, pa makar kako on bio mudar. Ako ne mislite onako kaošto u knjizi stoji, ona ćuti, neće da se prepire s vama. Možete je grditi, možete je za vrata baciti, ona se ne protivi. Jedan kaluđer, kad je god čitao Voltera, okrene se njegovoj slici, i pošto mu dugo, po Svetome Pismu, dokazivao, da nema pravo što je onako napisao, naposletku obično vikne: „Ti ćutiš, bezbožniče! Nemaš šta da mi odgovoriš. Priznaješ svoju pogrešku, nesretniče!“
Neprestano mislim kakav on prijatan razgovor počeo sa ovim gospodinom? Treba bar nekoliko reči, radi učtivosti, reći. Sa nepoznatim čovekom razgovor se obično počinje sa poznatim stvarima. Htedoh mu kazati da je vrlo vrućina pa skinuvši kaput, nehotice rekoh: „danas je zima!“ On odmah odgovori: „jest!“ Skopča svoj kaput na prsima, izvadi iz džepa jednu veliku vunenu maramu i njome zamota vrat, za tim navuče rukavice. Ima pravo! Ovom dolinom katkad iznenada, a osobito u ovom mesecu, dune hladan vetar, i ko zaranije ne pazi na sebe, prozebe i umre. Zato i ja opet obučem kaput. Treba čuvati ovo malo zdravlja što ga još ima, za ovo malo života što ga još ima. Leti treba čovek da se čuva od zime, a zimi od vrućine. Pobožni ljudi često, i ne misleći, spomenu bezbožne reči kad kažu: čuvaj se, pa će te i Bog čuvati. A to jasno znači: ako ti sam sebe ne čuvaš, ne uzdaj se u božje čuvanje. Ni ono nije pravilno, kad čovek za kakav težak svoj posao rekne: svršiću s božjom pomoću. To izgleda da Bog ne bi mogao to sam svršiti, nego tek kad se udruži s čovekom, i to kao njegov pomoćnik. Čudnovato je što ljudi samo za nesrećne slučajeve što im se dogode kažu: božja volja. Kad se kome sin rodi niko ne kaže: božja volja. Kad mu kogod umre, kad mu kuća izgori, obično svaki rekne: božja volja.
ja ljubim samoću. Izišao sam danas da se prošetam u ovim lepim krajevima, i da se uklonim od ove vreve, pa eto opet mi se čini da je pola vizbadenskih čovekomrzaca pošlo samnom. Poznajem da sam se počeo ljutiti, a to mi škodi. Moje pravilo koga se moram držati, to je: da se nigda ne ražljutim. Lekar mi je davno kazao, ako se suviše naljutim ili suviše razveselim, mogu onoga minuta izdanuti. Nebih toliko mario da je rekao: uzdanuti, ali se dobro sećam da reče: izdanuti. Te dve reči mogu se u stihovima lepo složiti, ali u životu nikako. Ne treba se suviše ni ljutiti ni veseliti. Kad bi se čovek za svašto hteo ljutiti što na ovom svetu nije onako kako on hoće, svisnuo bi za kratko vreme. Za sve što se na ovom svetu, dobro ili zlo, dogodi, treba reći: božja volja, pa ići dalje svojim poslom. Filosof Šopenhauer, pre deset godina, umro je od ljutnje, što ovaj svet nije stvoren onako kako bi on želeo. Što god na ovom svetu postoji ni u čem nije video savršenstva, pa nije mogao verovati ni u savršenstvo one sile, koja je sve to stvorila. Nigde nije video bistrog i ni s čim nepomešanog uma. Ni na nebu ni na zemlji ništa nije našao što di mu se dopadalo. Sahranjen je u Majncu, i, kao neko čudo, moram spomenuti, da protiv svoje grobnice, premda je bila uzana i vrlo mračna, nije ništa primetio. Dobri Nemci, koji su zadovoljni svačim šta Bog i kralj čine, nisu ni razumeli šta u njegovim knjigama stoji. Prvi su Englezi njegovu nauku digli na ovu visinu gde sada stoji, ali su priznali da ni ona nije savršena.
Ja hoću samoću. Moj drugar s klupe neka ide kuda hoće, ja želim da budem sam i da idem kako hoću. Za to evo hoću da legnem na travu u hladovinu ispod ovoga granatog drveta. Poklopio sam se dobro aamrelom. Žmurim, žmurim, jošte žmurim. Kad pogledam ispod amrela, niz brdo, nigde ne vidim svoga drugara; on je odavno otišao. Srećan mu put! Tek ćemo se sutra videti na izvoru one vruće vizbadenske vode. Sad se mogu slobodno ispraviti i sesti, mogu i amrel na stranu ukloniti, da se nagledam ovoga lepoga zelenila i da se naslušam pesama od ptica što su na ovom drvetu jutros pevale. Kad sam u samoći, osećam se u najmiljijem društvu. Ah! Gle, eto putem niz brdo onoga visokog Engleza, što svako jutro u šest sati pije četiri čaše vizbadenske vode, a u osam sati popije pet čaša magarećeg mleka, i opet mu se ništa ne poznaje; njegove uši ostale su iste onolike kolike su i pre bile. Da bi se uverio da s mlekom ne varaju, on svako jutro stoji i gleda dokle pomuzu. Eno ga zastao, kašlje, pljuje u maramu i pažljivo razgleda pljuvačku. Za njim na deset koraka ide njegov fijaker. On se prilično za ručkom razgovara, a i govori samo o svojoj bolesti. Dva puta me dosada pitao: kako izgledam danas? I ja sam mu oba puta odgovorio: velika promena. Jedna Francuskinja iz Dižona, mlada, zdrava i svagda razgovorna i vesela, kad je god slučaj nanese za ručkom da sedne prema njemu, i ne čeka da on pita, nego odmah glasno vikne: „ah, gospodine, kako dobro vi danas izgledate!“ On se slatko osmehne, ostavi viljušku i nož, pa sa vezanom salvetom oko vrata pređe preko sale, i stane pred ogledalo da se vidi a ona Dižonka smeje se kao besna. Eto ga sve bliže niz brdo. On nema amrela, ali je zavio oko šešira veliki beo peškir i pustio krajeve niz leđa. Iz Bombaja doneo je i taj peškir i tu bolest. Nadam se neće se zaustaviti kad me vidi. Ali, za svaku sigurnost, da ja opet legnem i da se zaklonim amrelom. Već mi se ježi koža od njegovog društva. Prvo će me pitati kako izgleda, pa će mi onda pokazati maramu u kojoj je putem pljuvao, za tim odmah grdiće nemačke lekare kako ne znaju ništa, i ne umeju da mu kažu od čega boluje. S takim ljudima šetati po obalama lepe Rajne, bilo bi strahota. Jedan od nas dvojice umro bi do mraka do jeda I od dugog vremena. Izložen sam opasnosti. On će poznati moj amrel, zaustaviće se. Osećam da se ljutim. Uzeo bih tri brazilijanska kolačića, ali nemam do samo njih tri, a možda će mi trebati. Ko će znati kakve me nezgode do mraka mogu snaći. Koliko je trenutaka u životu, toliko nesrećnih slučajeva oko čoveka neprestano trepte. Roditi se na ovaj svet: to je prava i najveća nesreća. Za njom slede sve druge nesreće. Toliko miliona godina, miliona vekova, prošlo je bez mene i bez ovog dugačkog Engleza! Zašto i ove godine, što za njima idu, nisu tako učinile? U toliko beskrajnom vremenu otkada nas dvojica da se u jednom veku rodimo? Otkuda on čak iz Indije da dođe da moje spokojstvo uznemiruje? — Božja volja! U ovakim nezgodama, posle kolačića, pomisao na milion godina najbolji je lek. Kad umremo, ili dokle se ne rodimo, milion godina brže prođe nego jedan minut.
Dobro je. Nesnosni Englez prošao i otišao. Na čitavom putu uz brdo niko se ne vidi, osim po gdekoja gomilica devojaka i dece; idu u crkvu ili vraćaju se iz crkve. Oni, po dvoje po troje, zagrljeni idu i pevaju crkvene pesme. Blago onome ko nalazi leka u Boga više nego u brazilijanskim kolačićima. Čoveku, kad je u dobroj veri na Boga, život je radost, smrt mu nije strašilo. Kad čoveku devetnaestoga veka istrgneš iz srca misao s Bogu, čime ćeš mu popuniti tu veliku prazninu? Današnji ljudi još nisu spremljeni toliko, da mogu tu prazninu popuniti naukama i zrelim razumom. Veliki bezbožnik, Volter, rekao je: kad ne bi bilo Boga trebalo bi ga izmisliti. Veliki Slovenin Palacki, rekao je: kad ne bi bilo Austrije, trebalo bi je stvoriti.
Polazim dalje. Veseo sam. Ničega biše nema što bi me ljutilo. Čitav ovaj lepi dan pripada samo meni i mojoj samoći. Za nekoliko minuta biću u ravnici, potom za dvadeset minuta prećiću ravnicu. Sešću na obalu Rajne i s njome ću se slatko razgovarati. Mi smo stari poznanici. Ona me mnogo voli; jedanput, kad sam se kupao, tako me silno zagrlila, da sam se jedva otrgao, u malo me nije udavila. —— „Evo i mene!“ neko viknu s desne strane puta i onaj moj drugar s klupe podiže se ispod drveta, i rame uz rame idemo dalje. Ja se predam svojoj sudbini. Božja volja! Opet se počinjem ljutiti. Čudo će biti, ako sutra ne dobijem groznicu. A što bih se ljutio? Put je svačiji. Kogod hoće može ići za mnom, preda mnom ili pored mene. Nemam pravo ljutiti se; imam neograničeno pravo ćutati i ove lepe predele gledati. Ali mi ja ipak nezgodno s jednim čovekom tako dugo ići a ništa ne govoriti. „Gospodine — rekoh naposletku, pošto sam jedan kolačić progutao —— vi ste danas naišli na vrlo neprijatna druga, biće vam dugo vreme: ja obično malo govorim“. — „A ja nimalo! — odgovori on — možemo zajedno ići bez dosade jedan drugom. Smatrajte da me nema!“ — „Isto tako i vi, što se mene tiče“, rekoh ja, i bili smo obojica vrlo zadovoljni, nije nas više ćutanje tištalo. Poslednje naše reči značile su toliko, koliko kad dvojica jedan drugom reknu: laku noć. — Idemo dalje bezbrižno i veselo. Svaki uživa potpunu slobodu govora i ćutanja. Neka on govori koliko hoće i šta hoće, meni stoji na volju hoću li mu štagod odgovoriti. Tek sada osetim kako je to prijatno biti sam, i ne biti sam.
Sišli smo u dolinu. Rajna se više ne vidi. Mesto Rajne, mesto toga širokog vodenog puta, vidimo pred sobom uzani, gvozdeni put, što ide iz Frankfurta u Koblenc; nije, nego iz Koblenca U Frankfurt. Opučimo ići uz put, može biti da je to niz put. Zabavlja nas koračanje s gredice na gredicu; katkad idemo po samim gvozdenim šinama. Moj drugar sede na jednu gredicu, ja sedoh na drugu gredivu; između šina sedosmo; nasred puta sedosmo; obojica sedosmo. On skide s leve noge cipelu, pa pošto u njoj ne može da nađe kamičak što ga žulji, skide onda i čarapu pa je prevrće i traži po njoj kamičak kao da buvu traži. Ništa ne može da nađe. — „Ah, reče sam za sebe, desna me cipela žuljila! i poče izuzivati i onu drugu nogu. Ja, koji nigda bez posla ne stojim, birao sam oko sebe najlepše, crvene, okrugle, kamičke. Ima ih tako lepih da se mogu u prsten metnuti. Hoću da ih ponesem apotekaru. On ih može Englezima prodati, pa ćemo novce deliti. Treba čovek svakom prilikom da se koristi, i gdegod može sa svojim trudom, na pravedan i pošten način, sebi novaca da zaradi. Najedanput čujemo da neko strahovito viče. To se nas za celo ništa ne tiče. Ko bi s nama imao posla! Platimo, gdegod što potrošimo. U celoj Germaniji nemamo nikoga poznatoga. Glas sve se više približavao. Po drktanju glasa poznajemo da onaj što viče naglo trči. Neka ga nek viče: svaki Nemac ima svoj zanat; možebiti to mu ja zanimanje da vazdan trči i viče. Najedanput vidimo pred sobom čuvara železničkog. „Za ime božje, bežite s puta! Sad će vlak s kolima tuda da prođe, i razgnječiće vas kao muvu:“ To su strašne reči za nervozne ljude. Kad reče: zgnječiće vas kao muvu, — ja se odmah preturih s puta, i skobrljah se u jarak, vičući mome drugaru, koji ništa ne razume šta čuvar nemački govori, nego neprestano u čarapi traži kamičak što ga žulji: ,„Spasavajte se! Opasnost!“ Tri put sam viknuo, i obadva poslednja. brazilijanska kolačića strpao sam u usta, inače dobio bih lupanje srca. Posle nekoliko trenutaka, tim istim putem, kao strela, protutnjiše dvadeset teških kola. Čuvar, pošto nas je posmatrao neko vreme, reče: „Gospodo, niko neće pomisliti da ste vi hteli da oštetite put, ali u našoj Nemačkoj kazni se i nebrižljivost, kazne se i oni koji dovoljno na svoju ličnu sigurnost ne paze. Za to izvolite poći sa mnom, ja vas moram prijaviti. No strancima se ovuda mnogo kroz prste gleda, i držim da ćete samo na dva forinta biti osuđeni. U isto vreme podiže dva prsta i francuski reče: „Dva forinta!“ — Moj drugar, koji je samo te dve poslednje reči razumeo, maši se rukom u džep i dade mu dva srebrna forinta; i ja isto tako učinim. Čuvar se veselo osmehnu, podiže učtivo svoju kapu, pa brzo ode natrag a mi polagano napred.
Idem dalje bez ikakve staze preko nekih lepih livada; ponegde ima i lepih šumica. Idemo Rajni, koju ne vidimo otkako smo sišli u dolinu. Nigde ne možemo da ugledamo kakvo selo. Osvrćemo se na sve strane ne bi li našli izlazak, koji će nas odvesti do kakve gostionice. Nije još podne, ali bi se mogla koja čaša piva popiti. Ne znamo ili idemo jugu ili zapadu. Moj druga reče: „zavrljali smo!“ — Ja mu ništa ne odgovorih. Išli smo dalje. Posle nekog vremena ja rekoh: „mi danas nećemo doći na Rajnu!“ On mi ništa ne odgovori. Jedan čovek, što je prema nama pokošenu detelinu prevrtao, viče: „kad bi se tuda svet šetao, ja ne bih imao nikakve koristi od te zemlje!“ — Mi mu ništa ne odgovorismo, samo moj drugar dohvati se desnom rukom za džep, i očekivao je kad će onaj podići dva prsta i spomenuti dva forinta; ali toga ne beše.
Idemo dalje. Evo nas dođosmo do jednoga dugačkog zida, nigde mu se svršetak ne vidi; visok je vrlo, jedva bi amrelom do vrha njegovog dohvatili. Kineski zid po svoj prilici nije, jer Kina leži na istoku, a mi smo od jutros išli samo k jugu. Neka čudna ograda jeste. Idemo neprestano pored toga zida, nigde kraja nema. Šta je u toj tvrdoj ogradi, ne znamo. Evo naiđosmo na jednu uzanu strugu. Tu se zid oronio, i poznaje se da su ga majstori počeli opravljati; i danas bi radili da nije nedelja; donekle ozidali su ga, ali se još može lako prekoračiti. Mi stojimo i gledamo kroz taj proderani zid. Vidimo žbunove, lepe stazice i cveće. Posle dugog stajanja, moj drugar reče: „antron!“ — reč antron znači na srpskom jeziku: uđimo, ili pravilnije da reknem: znači na francuskom jeziku uđimo. — On prekorači najpre desnom nogom i pređe, ja prekoračih levom nogom i zastadoh. Istina je što ljudi kažu da se na svakom koraku može nesreća dogoditi. S one strane, do samoga toga zida, bilo je jedno korito puno žitkoga maltera; levom nogom stao sam usred toga korita. Moj drugar stoji prema meni i gleda moju levu nogu na onom istom mestu u kreču gde je njegova desna noga bila i ne smeje se, samo mi reče: „čuvajte se, tu ima kreča!“ ja se prihvatih za šešir i rekoh: „blagodarim!“ Sreća te korito ne beše duboko, nismo se udavili, samo smo po jednu nogu do članka obelili. Tako, putonogasti, idemo dalje. Vidimo da smo došli u najlepši park. Šume, livadice, putovi za kola, cveće, staze. Posle nekoliko minuta naiđosmo na jedno lepo jezero, po njemu plivaju labudovi i ribe. Sednemo pored jezera i brižljivo operemo kreč sa svojih nogu.
Ovaj park kao da nema kraja, to je pravi lavirint: idemo kroz šumu jednom stazom k zapadu, a ona nas odvede k istoku. Posle Versalja, Potsdama i Šenbruna, nisam video većega parka. Ravnica je, ne možemo da pogodimo put, koji će nas izvesti. Korake naše zaustavi jedna dugačka staklena zgrada; mesto krova i zidova sa strane samo su staklena okna. Idemo pored nje i ona učini nam se da nema kraja. Naiđosmo na jedna mala otvorena vrata; stadosmo. Ulazak na ta vrata beše zapremljen praznim sudovima, u kojima je cveće negovano. To su vrata na koja baštovani unose vodu, zemlju i drugo što im treba. „Antron!“ rekoh ja. „Antron!“ odgovori moj drug. I prekoračismo preko praznih sudova, zatim preko nekih kolica i motika, i obretosmo se u prekrasnoj staklenoj bašti. Na sve strane vodile su putanje kroz najrazličnije biljke, koje rastu u najtoplijim krajevima Amerike i Afrike. Sve je puno, svuda stabljika do stabljike. Na više mesta našli smo baštovane: on nas učtivo pozdrave, pa dalje rade svoj posao. Nama se čini da idemo po onim zemljama gde nigda sneg ne pada. Zadržasmo poglede na cveću što iz jedne obešene kotarice strmoglav raste; cvet mu je lep, žućkast, mesnat, i ne možete reći da nije od voska načinjen. „Znate li vi botaniku?“ upita me moj drug, gledeći u to cveće. „Znam, botanika govori o bilju“ odgovorih mu ja. On se prihvati za šešir; tim je valjda hteo zahvaliti za objašnjenje… Kad smo naišli na lepe, afrikanske, palme, i tu smo se zaustavili: dugo smo ih gledali. One su visoke, zbog njih je na tome mestu krov visoko podignut. Sve što vidimo, sve je ih dalekih zemalja doneseno. Svima onim različnim biljkama, a hiljada ih ima, čini se svaka ugodnost, ali one su opet nevesele i kržljave. One osećaju da su zatvorene; ne poznaju sunce svojega zavičaja. Ruka baštovanova, koja ih neguje, vređa ih. Ništa im ne može naknaditi njihovu slobodu, njihovu postojbinu, za kojima venu, boluju, tuže. Lav u menažeriji nije lav, to je njegova koža navučena na majmuna: trpi da mu se iz puške pored njegovih ušiju puca, skače kroz obruč kao pseto, liže ruku svoga gospodara u kojoj bič stoji. Staklena bašta to je menažerija, kavez za bilje; svako raste onako kako mu baštovan zapoveda. Ponosita palma, kraljica žarkih pustinja, ovde vrhom svojim udara u svoje stakleno nebo, žalostivo obara svoje grane dole, kao lav u kavezu i ona oseća tugu za svojom postojbinom. Tuga, na ovom svetu mnogo je starija od religije; nju oseća i životinja i bilje; to je jedan uzrok više za pripitomljenje. Životinje nemaju religije; to je jedan uzrok manje da se među sobom ne mrze i ne kolju.
Kako je zagušljivo i vrućina u ovoj dugačkoj staklenoj zgradi. Različni, ma i lepi mirisi, kad ih je i suviše, neprijatni su. U dnu ove zgrade izađosmo na jedna vrata. Ova su vrata velika, veća su od svih manjih vrata; i za sva druga vrata, koja nisu ovolika, može se pouzdano reći, da su manja od ovih vrata. Vazduh napolju prijatan je. Idemo još neprestano k jugu. Velika, granata drveta kriju nas od sunca. Skinusmo šešire. Blag vetrić briše nam znojavo čelo, prevrće tamo amo našu kosu; za taj posao ne treba mu mnogo truda, jer u obojice nema mnogo kose na glavi. Idemo dalje. Nova prepreka, koja nam smeta ići pravo Rajni, pojavi se pred nama; to je jedna velika dvokatna palata. Ne znamo kako se može obići. Prekrasna kamenita kućo! Ko te tu postavi, ko te baš tu ozida kuda mi idemo? Zašto prečiš našim koracima te ne mogu ići pravo k jugu? Misliš ti da smo mi ptice, da možemo preko tebe preleteti? Kod tolike ravnice, ko te ozida baš posred našeg puta? Ne možemo preko tebe ali ćemo kroz tebe proći!
Malo dalje pred nama zabavlja se jedan čovek rastavljajući vrežice što su se zamrsile. Ne bih rekao da je vrtar, ruke su mu bele. Možebiti da je kuvar, lice mu je dobro uhranjeno. Na svaki način besposlen je kao i mi. On se ne osvrte na nas; mi se osvrtosmo na njega: „Bi li nas proveli kroz ovu palatu?“ — On se ispravi, pogleda nas neprijatno, a osmehnu se prijatno, pa, dolazeći nam sa cvećem u rukama, odgovori: „zašto ne?“ — Uđe pred nama na jedna sporedna vrata, pokaza nam stepene, po kojima se popenjemo na gornji kat palate. Što smo god tu našli sve je lepo i bogato. U velikoj jednoj sali zadržasmo se duže; gledasmo prekrasne slike iz talijanske i holandske škole. Kad se osvrnusmo našega pratioca nema, nestalo ga: ne dadosmo mu nikakve napojnice. U dnu sale vidimo drugog čoveka: po dugačkim uniformisanim haljinama, po obrijanim brkovima i po gordeljivim pogledima, poznamo da je to sluga iz ove palate. On nas provede još kroz neke sobe, u kojima takođe ima slika. Odatle nas odvede u krajnje odelenje, odakle se vidi Rajna: ona je blizu, može se do nje kamenom dobaciti. Zatim siđemo niz jedne lepe i široke stepenice na ulicu. Taj gospodin sluga ispratio nas je do polovine stepenica. Pri rastanku reče nam francuski: „vi niste poznali onoga gospodina što ste ga našli u parku?“ — „Nismo!“ odgovorih mu ja. „Ono je bila lično njegova svetlost!“ reče on dalje i podiže ponosito glavu. —— „Ba!“ — reče moj drugar, a tim je izjavio svoje divljenje; i ja sam držao da i meni treba što god reći, za to i ja rekoh; „ba!“ — i odosmo dalje. Kakva je to svetlost bila u toj pustoj palati, nije nam niko kazao, po svoj prilici zato što nismo nikoga pitali. Severna svetlost za celo to nije bila, jer je severna svetlost svagda rumena, a ovo beše vrlo bleda svetlost.
Kad izađosmo iz palate, nađosmo se u lepoj varoši. Ulice čiste i široke, svet na sve strane ide, i mi idemo. Došli smo do same obale. Dalje se ne može, još jedan korak pa bismo pali u reku. Pored obale vidimo same lepe gostionice. Celoga leta obale Rajne ništa drugo nisu nego šetalište putnika i stranaca iz sviju naroda. Pored šuštanja talasa čujemo jedan prijatniji glas, koji dolazi iz jedne, gustom šumicom opkoljene bašte. To beše glas od lupe tanjira. Kao iz jednih usta obojica rekosmo: antron! i same noge okretoše se na onu stranu.
Na jednom uzvišenom mestu, na samoj obali, u hladovini zelenih drveta, beše mnogo postavljenih stolova i gostiju. Mi sedosmo za jedan mali, prazan, sto. Između ostalih gostiju, u jednom kraju poznam nepoznate Engleze, oni su već ručali, pa se zabavljaju prijatnim ćutanjem. Nedaleko od njih poznajem još trojicu, koje sada prvi put gledam; to su Amerikanci. Jedan od njih na jednoj stolici sedi, na drugoj noge namestio, a treću ljulja obema rukama. Drugi što do njega sedi, skinuo kaput, vrućina mu, drži nož u ruci i seče klupu. To je njihov običaj. U drugim krajevima Amerike, posle ručka kelner donese i pred svakog gosta metne na tanjir po jedan komad lipova ili čamova drveta da stolove ne kvare. I gosti, mesto razgovora, uzmu ta drveta i deljkaju. Nismo dobro mesto izabrali: tri koraka od nas, nekoliko Francuza piju vino i tako vrevaju, da nije moguće u njihovoj blizini sedeti. Ustanemo, i premestimo se za drugi sto.
Tek što smo seli, kelner odmah pritrča, donese nam jelovnik na francuskom jeziku, i upita: „šta zapovedate jesti?“ Moj drugari ne uzimajući kartu u ruke reče; „supu i tako dalje!“ Kelner ga pogleda, kao da bi hteo znati šta on razume pod tim: i tako dalje. Ali ne dobivši nikakva objašnjenja, okrete se k meni sa istim pitanjem. Ja mu odgovorih: „donesite i meni isto!“ — Kelner ode. U dnu bašte, odakle se jelo donosi, razgovarao se malo s gazdaricom: po svoj prilici savetuje se šta će nam posle supe doneti. Oni su bili radoznali šta smo mi pod tim: „i tako dalje,“ razumevali; a mi smo radoznali kako će oni to razumeti, i šta će nam doneti.
Dobro smo učinili što smo tako kelneru kazali, jer on nam je sortirao mnogo bolji ručak nego da smo mi birali. Prekrasno svojstvo moga drugara, da za ručkom ništa ne govori, bilo mi je već poznato. Ručali smo brzo i slatko. Kelner donese nam račun ćuteći; mi mu platismo ćuteći. Nekoliko krajcara, po običaju, poklonismo mu, zato nam je učtivo doneo amrele i šešire, a još učtivije se poklonio, i ispratio nas. Kako smo izašli iz bašte, bili smo opet na obali Rajne. Dvadeset koraka od nas naniže stoji jedan mali parobrod: puši se, leprša, zviždi, šiče, zvoni; hoće nekuda da ide. Mnogo različita sveta ulazi da putuje na njemu. jedan debeo čovečuljak ide ispred njega po obali tamo amo, i, držeći u ruci bilete na prodaju, viče: „Izvolte, gospodo! uđite! Sad će da se krenemo. Za dvadeset krajcara i dvadeset minuta bićete u Majncu“. Dva tri jezika mešao je u to svoje pozivanje, da bi ga razumeli i Francuzi, i Rusi, i Englezi, kojih dosta na obali stoji. On pođe k nama, neprestano ponavljajući te iste reči. Ja pogledam u svog drugara, on pogleda u mene; ja rekoh: „antron!“ on reče: „antron!“ — Pružimo ruku sa dvadeset krajcara, a on nama pruži po jedan zeleni bilet. On ode dalje, vičući: „izvolte gospodo, uđite!“ Mi pođemo polagano za njim. Zavirim u svoju biletu i na njoj stoji štampano: „od Biberiha u Majnc“. Moj drugar i sad se pokazao savršeniji od mene: nije ni pogledao kako se zove ovo mesto, odakle polazimo. On je odmah previo bilet i metnuo u džep. Možebiti ne zna ime ni one varoši kud ćemo sad da plovimo.
Preko jedne uzane a vrlo dugačke daske, koja se gibala, uđemo u parobrod, tako nizak da izgleda kao kakav splav; nema nikakvih razdeljaka niti skloništa; svi stojimo na krovu. Nekoliko Engleza sede na vrhu parobroda i hvataju ribu na udice. Oni čitav dan tako provedu, samo izađu u gostionicu te ručaju i noće. Parobrod je pun, a ne polazi. Onaj viče i prodaje još bilete na obali. Svi koji imaju posla da što pre pođu i u Majnc stignu, strpeljivo čekaju da se parobrod krene, samo nas dvojica i još neki potpuno besposleni stranci nemamo strpljenja. Moj drugar već se ljuti, čujem ga da za sebe sam govori: „ja kad kudgod idem, hoću da idem; ja nemam kad čekati!“ — Posle nekoliko trenutaka opet reče: „treba da izađem pa s jednim fijakerom da idemo; nama nije do čekanja.“ — U tome i onaj što je prodavao bilete, dođe na lađu, podiže za sobom onaj uzani most, ode na sredinu parobroda, pope se na jednu stolicu, pa komanduje da se parobrod otisne. To je bio kapetan. Drugi, što je gore dole trčao i prodavao gostima pivo i cigare, ode u dno lađe: to je bio kormanoš. Parobrod se krete, i pođe bez ikakvog nesrećnog slučaja, koji bi nas mogao zabavljati.
Varoš Biberih, pored koje smo uz vodu plovili, vrlo je lepa. Sa parobroda vidi se London, Pariz i Petrograd: sve lepe i velike gostionice. Obale Rajne ovuda su ravne, za to i jesu putnicima ravnodušne. Jezera i reke bez bregova izgledaju kao ogledala bez okvira. No da su bile bosforske obale, opet ih nebismo gledali, tako smo pritešnjeni i svaki čas uznemireni. Parobrod je dupke pun; retko je ko našao mesto da sedne, svi smo stajali, a vreva od različitih glasova ljudi, žena i dece, vrlo nam je neugodna. Prolaze tamo amo, ako ne pazite na svoje noge, očepiće vas. Za strance vrlo neobično društvo. Dva majstora stoje iza nas, i živo se razgovaraju o amerikanskim goveđim kožama. Ah, takav razgovor da moraju slušati oni što su pošli da se zabavljaju i šetaju! Za što se o tome ne razgovaraju kod svoje kuće, u svom dućanu? Jedna žena nedaleko od nas, drži punu kotaricu povezanih kokošiju, koje se često lepršaju i kreče; do nje jedna druga žena prepovija svoje dete. Neko društvo mladih ljudi, s desne naše strane, piju pivo, šale se, guraju se, obaljuju jedan drugom šešir, i smeju se kao besni. Jedan starac drži u rukama svoje unuče, neprestano se s njime razgovara, od radosti glasno se smeje kad ga dete povuče za brkove ili za uvo. Dete pruži svoje prljave ruke mome drugaru i onaj starac reče: „zagrli toga gospodina!“ — Ali ovaj se okrete na drugu stranu, i time se spase od toga zagrljaja.
Velika sreća te ovo putovanje ne traje dugo. Pred nama već je Majnc s desne, a Kastel s leve strane. Da niz vodu plovimo, Majnc bi bio s leve strane, a Kastel s desne. Dugačak most na lađama spaja ta dva mesta. Malo dalje vidi se, kao u vazduhu da stoji, drugi vrlo lep, gvozden most, železnički. U Majncu ima pedeset hiljada stanovnika. Oni su svi dobri i nisu sebični: svaki osamdeset godina svi se uklone odatle, ništa ne ponesu sa sobom, sve svoje imanje i kuće ostave drugima.
Naš mali parobrod ima svoje stanište na sred drvenoga mosta. Kad je došao na to mesto on se zaustavi; kormanoš — ili, ako je bolje reći, krmar, priveza ga konopcem, a kapetan prisloni uz most jedne kratke lestve, i mi svi izađosmo, osim onih Engleza što sede u vrh parobroda i pecaju ribu. Nas dvojica, naslonjeni na ogradu od mosta, gledamo kako svet nanovo ulazi u parobrod, i kako kapetan trči tamo amo i nudi bilete. Još nekoliko parobroda vidimo: neki polaze, neki dolaze, neki stoje. Svet vrvi preko mosta i po obalama i s jedne i s druge strane. Niko ne ide polagano. Teško nogama u prosvećenoj Evropi! Niko ih ne žali. Narodi, što u Aziji žive, čuvaju svoje noge; polagano i vrlo malo idu; čuvaju i svoju glavu: vrlo malo misle i ništa ne uče.
Svet vrvi na sve strane; mi stojimo na mostu i gledamo. Teško smo zabrinuti šta ćemo raditi, jer je još dugo do mraka, No ima neko milostivo proviđenje koje se i za besposlene brine. Jedan prazan fijaker išao je preko mosta, kad beše prema nama, zaustavi se; kočijaš skoči s kola i gologlav pritrča nam vičući: „izvolite, gospodo, da vas vozim, vrućina je da peške idete!“ — Obojica ćuteći sedosmo u kola. Kočijaš je odmah opalio konje da što pre siđe s mosta, jer je tuda velika navala od ljudi i kola. Kad smo malo dalje u ulice izašli, okrete se i učtivo zapita: „kuda želite da vas vozim?“ — Moj drugar ćutao je, i ja sam ćutao, a kola su dalje tutnjila. Posle pola sata kočijaš se opet okrete i ponovi svoje pitanje, mi ponovismo svoje ćutanje; on produži voziti, mi produžismo sedeti.
Vozili smo se kroz neke parkove, zatim kroz neke lepe ulice; katkad išli smo brzo, a katkad polagano. Na jednoj ulici okrete se kočijaš i pruživši svoj bič, reče: „ono je statua Gutembergova; on je bio prvi knjigovezac!“ — ja se okrenem i pogledam, moj drugar i ne osvrte se. Posle nekoliko minuta, kad smo došli na neku pijacu, kočijaš opet okrete se i reče: „to je Šilerov plac; ono je Šilerova statua; on je načinio zvono!“ — Zatim išli smo dalje. Konji počeše življe kasati, to je znak da je kočijaš ožedneo. Naposletku zaustaviše se kola pred jednom velikom crkvom. Neki čovek, u dugačkom kaputu, valjda je crkvenjak, pozdravi se najpre sa kočijašom, pa onda s nama, i pozva nas učtivo da vidimo crkvu i njene znamenitosti. Mi ustanemo iz kola i odemo u crkvu s pobožnim mislima da nećemo ništa naći što bi nas zanimalo. Crkva je vrlo velika i pravljena je posle rođenja Hristova; s polja ima šest toronja, a unutra više od pedeset lepih stubova. Crkva je vrlo stara, njeni svodovi već su mračni od mnogih predika. Hodamo tamo amo, a crkvenjak neprestano govori i trudi se da nam sve starodrevnosti objasni. Dugo nas je zadržao pri jednoj prekrasnoj ikoni, koju nismo mogli videti jer beše u tami; i neke stare latinske natpise divno nam je pročitao. U jednom uglu pokaza nam gde leži treća žena Karla Velikog; ženu nismo videli, ona je umrla pre hiljadu godina. Pokazao nam je i nekoliko lepih spomenika na grobovima raznih vladika što su tu zakopani. Najlepši spomenik beše na grobu nekog pesnika iz starih vremena.
Ua celo vreme gledanja ovih retkih i vrlo zanimljivih drevnosti, i mene i moga druga obuzimalo je jedno isto osećanje, a to je: da je u ovoj crkvi mnogo hladnije nego napolju. Ja kinem jedan put, —— on me pogleda; ja kinem drugi put, a on metnu šešir na glavu, i ode upravo na vrata: boji se kijanja kao vampir. Od kijanja dolazi kijavica, a od kijavice mogu da se razviju različite bolesti. Silni car Nikola umro je od kijavice.
Pri izlasku obdarili smo crkvenjaka, koji, prateći nas, ispriča nam još kako su Francuzi, za vreme prve bezbožne republike, kad su Majnc osvojili (1793. god.) pretvorili tu crkvu u magacin, i tu smestili zob, konjska sedla i brašno. Kako smo izašli iz crkve sedosmo u kola. Naš kočijaš koji se nije nadao da ćemo mi tako dugačku crkvu pregledati za tako kratko vreme, beše natakao konjima zobnice i nekuda otišao. Mi strpljivo sedimo u kolima i čekamo. Moj drugar bio je zanesen visokim mislima: gledao je pravo u krov jedne trokatne kuće. Ja sam mislio na Druza, Gutemberga, Šopenhauera i na našega kočijaša. Sve su to ljudi za ozbiljne misli. Prvi osnovao je Majnc, drugi rodio se u Majncu, treći sahranjen je tu, a četvrti sedi negde u Majncu, i pije. Na filosofu Šopenhaueru zaustaviše se moje misli. Njegovi su pogledi na ovaj svet drski, originalni, čudnovati. Ko ga čita, a pri tom ako po nesreći ima naklonost da razmišlja, videće da je on sav univerzum među dva dlana u prašinu satro, pa onda dunuo. Sve što postoji na ovom svetu, sve je naopačke; sve što je stvoreno, to nije neki vešt majstor načinio, nego neki šegrti učili su stvarati. Tako on misli. Ovaj univerzum, ako nije umeo biti bolji i savršeniji, nije se imao rašta, ovakav kakav je, ni pojavljivati. Ništa nema pametna cilja. A Hegl kaže: sve što postoji sve je pametno; jer da nije pametno, ne bi postalo i nestajalo. Hegl je kazao još jednu veliku reč, kojom se Sloveni više teše nego Nemci, kazao je: svaki nazadak to je napredak; jer sa svakim nazatkom što dođe, manje je jedan nazadak, po tome bliže je napredak i savršenstvo.
Večernja suton približava se, a našega kočijaša još nema. Kad sunce zalazi, tada je najpriličnije pohoditi grobove. Lepa bi uspomena bila na grobu Šopenhauera jednu cigaru popušiti, i reći mu: „sve je onako kao što si ti kazao.“ — To je dane najveći filosof; njegovo ime u svetu čuveno je gotovo kao i ime Mis Pastrane, koja ima bradu i sve telo rutavo, a lice kao u majmuna. Imao sam čast videti je u bečkom cirkusu. Zaista vanredno čudnovato stvorenje! Ali Šopenhauer ipak više mi se dopada. — U mladosti pohodio sam grob Hegla, Fihta, Šilera, Getea, Vilanda. Pohodio sam još grobove i mnogih talijanskih, francuskih i engleskih velikih ljudi, pa što se ne bih ovom prilikom svratio i na grob Šopenhauera? Ta želja rodi se u mome srcu, i osećam sam kako uz grkljan raste i hoće da se pojavi na ustima. U tome čujemo da nas neko krupnim glasom grdi: „kakvi su to ljudi da ne pošlju odmah da me zovu, nego sede u kolima kao volovi i čitav sat čekaju? Tri koraka odavde ja sam bio da popijem čašu piva. Sami su krivi što su tako dugo čekali. Trebalo je samo da se jave. Ja znam svoju dužnost. Dvadeset godina ja radim ovaj posao; ja se brojim među najbolje kočijaše; mene zna cela varoš. Ja nisam kriv; meni se nema šta prebaciti“. — To je u glavnome izgovorio naš kočijaš, sam za sebe, dok je skinuo prazne zobnice konjima s glave, i metnuo ih preda se u kola. Jedan od varoških uniformisanih stražara priđe nam i reče: „Gospodo, vi niste dužni platiti fijaker za ovo vreme što ste čekali. Ja sam primetio da vi čekate kočijaša, pi odmah sam ga našao. On će biti kažnjen jednom forintom“. — Moj drug, valjda je razumeo onu poslednju reč, maši se rukom u džep te izvadi jednu forintu, no onaj stražar ne htede primiti.
Naš kočijaš beše prilično pijan, ali ipak hitro skoči na svoje mesto, i kola se krenuše. Posle nekoliko trenutaka stade, okrete se k nama, skide šešir i zapita: „šta želite sad pohoditi?“ „Grob Šopenhauerov!“ rekoh mu ja. On se malo zamisli. Otrča preko puta u jedan dućan i nešto upita, zatim upita neke kočijaše što su stajali nedaleko od nas; po tom dotrča i povika: „grofa Šopenhauera nema u Majncu. Na dvadeset mesta pitao sam, niko njega ne poznaje. Meni je svako dete u ovoj varoši poznato. Grof Šopenhauer nije nigda ni živeo na ovom svetu, vi me navalice zbunjujete; vi mislite ja sam pijan, pa me ismevate. Tako stara gospoda, pa se zanose kao deca!“
U tome moj drugar otvori usta i reče: „železnica, Vizbaden“. Kočijaš ga dobro razumeo. Ščepa levom rukom uzde, pripe se na svoj uzvišeni tron, desnom rukom uze svoj vitki skiptar što Mađari zovu: bič, Turci:; kamdžija, a Rusi: knut. Konji potekoše kao munja. Mi smo, ćuteći, pristali da upravlja našom sudbinom. Da je on ministar, što upravlja ljudima, ne bi ništa marilo; ali kočijaš što upravlja konjima, treba da je potpuno pri sebi. Svaki čas bili smo u opasnosti, tako je brzo vozio; kad je god zamahnuo rukom, njegov bič zviznuo je blizu naših ušiju, a mi smo gdekoje „ba!“ uzviknuli. Na dva mesta kola bi se prevrnula da konji nisu bili mehlenburške rase i nemačke pameti. Nasred mosta jedan varoški stražar pritrča, i uhvati konja za oglavlje. Konji poznadoše vlast i odmah stadoše. „Zar se tako vozi preko mosta?“ viknu stražar, zabeleži ime kočijaša i numeru od kola, za tim podiže ruku svojoj kapi i nama reče: „izvinite, gospodo, ja činim svoju dužnost.“ — Naš kočijaš vozio je dalje polagano; i oni konji postaše ozbiljni i zabrinuti. Sa tužnim pogledom osvrte se i reče: „Sve što sam danas zaradio, uzeće mi za kaznu.“
Siromasi kočijaši! Oni su odgovorni i budu kažnjeni ako odveć brzo voze, ako odveć polako voze, ako ne pogode najpreči i najbolji put, ako svojom upravom dovedu u opasnost samo dva čoveka! A Napoleon niti je odgovoran niti kažnjen, ako upravom državnih kola dovede u opasnost milione ljudi! Siromasi kočijaši! Polažu strog ispit da se vidi umeju li dobro upravljati konjima, a hiljade glavara, bez ispita, sedaju na svoje stolice, i odatle uče se upravljati ljudima s kojima je mnogo teže izaći na kraj nego s konjima.
Kako smo prešli most, bili smo u Kastelu. Odatle polazi železnica za Vizbaden. Pri plaćanju rekoh kočijašu: „zašto si toliko pio?“ — „AH, odgovori on, znao sam da ćete mi dati dobru napojnicu.“ Nije se prevario; bio je zadovoljan. — Trebalo je još dugo čekati dok pođe železnica. U velikom, lepo osvetljenom, salonu, našli sme mnogo sveta, sve sami stranci što su jutros izašli iz Vizbadena. Svi su sedeli, večerali, ćutali i bili zamišljeni, a nisu ništa mislili: i mi smo seli, večerali, ćutali, bili zamišljeni, a nismo ništa mislili. I tu smo jevtino prošli: niko nije potrošio više od deset reči.
Kad je zvono treći put zazvonilo, bili smo u kolima. Za trideset minuta stigosmo u Vizbaden. Kad smo izašli iz kola, ja i moj drug, u gomili sveta, izgubismo se, i rastasmo se bez laku noć. Svak je hitao da nađe fijaker. Za dvadeset minuta bio sam u svom stanu. Tiha ponoć približuje se. Osećam da sam umoran. Dremljiv Morfej, bog spavanja, otvara svoje tamne dvore. Antron!