Pismo 1
Ako želite čuti za moje zdravlje, ja sam hvala bogu — bolestan. Danas je četvrti dan kako me boli desna noga u članku. Tako me boli da ne mogu da hodim, s toga moram neprestano u sobi sedeti, a to nije lako za one koji se nisu tome navikli ili koji s’ se od toga odvikli. —— Dugo mi je vreme. Ne smem da čitam zbog očiju, ne smem da govorim zbog prsiju, ne smem da ćutim zbog hipokondrije! Sad ne mogu da hodim zbog noge, a hodanje i putovanje beše jedina moja lekarija koja mi je dobro činila, to beše još jedino moje zadovoljstvo i jedini moj posao. Pitao sam lane u Beču doktora Opolcera: smem li što god pisati? „Možete, veli, samo o lakim stvarima.“ On je valjda mislio da ja obično pišem o teškom vodeničkom kamenju.
Lako misliti i o lakim stvarima treba čovek da je lakomislen, a ja sam teškomislen. No kažite mi jednu jedinu stvarčicu o kojoj nije teško pisati. Mala trunka, koju svaki vetrić pokreće, može dugo da zanima naše misli, to je jedan komadić ovoga golemog sveta. Iz takvih delića sastavljena je naša zemlja i sve što je na njoj. Bez takvih malih delića sunce bi se ugasilo. Svaka ta trunka ima dugačku svoju istoriju; njene promene i događaje niko ne može znati ni opisati. Prema istoriji jedne takve trunke istorija rimskoga naroda nije ništa. — Svaka kaplja vode iznosi čudesa pred oči koje se u nju ozbiljski zagledaju; ona je prostrana obitelj bezbrojnih životinja, koje se neprestano rađaju i umiru. Njihov rod za ovaj svet mnogo je važniji od ljudskog roda: da njih nestane u vodi, sve bilje i sve što živi, razbolelo bi se; i što nebi uginulo, dobilo bi drukčiji oblik; a čovek da iščezne sa ove zemlje ne bi se ni na čemu poznalo; nijedna biljka, nijedna životinja ne bi osetila kakvu promenu; ništa na svetu ne bi uzdanulo za takvim gubitkom. Kadgod popijete čašu vode, progutali ste životinja više nego što ima ljudi u celoj Evropi. Svaka kaplja vode to je jedan svet pun životinja. Šta je izvan te kaplje oni ništa ne znaju, kao što ljudi ništa ne znaju šta je izvan ove naše planete i šta biva na onim zvezdama što ih vidimo. Tamo su druga sunca, druge zemlje, drugi svetovi. Naša zemlja je samo jedna kapljica toga beskrajnog mora. Naša zemlja, sunce I sve njegove planete, to su zrna peska otkrunjena od drugoga nepoznatog sveta; to su varnice od one udaljene, ognjevite magle. — Verujte! to kažu učeni ljudi, a sve što su oni do sada kazali, to se posle nekog vremena videlo da je — drukčije.
ja sam dobro razumeo lekara; on mi dopušta o svačem pisati ali ni o čem ne misliti. Mudrovanje i razmišljanje škode čoveku „jer gde je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje umnožava muku“, veli Solomon. Svi narodi što su za njega čuli nazivaju ga premudrim. Te reči jasno svedoče njegovu starinsku mudrost. Za takve, i za još gdekoje mudre reči njegove, danas bi ga poslali u ludu kuću.
Dugo mi je vreme, i to u Homburgu, u ovom lepom mestu što je od samih zabava stvoreno. To je najlepše rajnsko kupatilo, u kome se skupljaju gosti sa sviju strana sveta. On je istina tri puta bliže Majni nego Rajni, ali ipak to ništa ne smeta strancima da ga zovu rajnskim kupatilom. Rajna ima lepšu vodu, lepše obale i lepše vino; voda je plava, obale su zelene a vino je crveno. To je duga, spuštena na zemlju, koja skopčava bodensko jezero sa severnim morem.
Kupatilo Homburg upravo nije kupatilo: njegovih pet hladnih izvora samo su za piće. To su sve jake mineralne vode, za nejake mineralne nerve: U njima ima tako mnogo gvožđa, da onaj što ih mnogo pije, brzo primeti da se po njemu počne rđa hvatati, srce mu se pretvori u čelik, a nervi mu tako ojačaju da može u Evropi zadovoljno živeti. Svak ih rado pije; vrlo su prijatne za piće. Što god više platite lekaru, sve vam više ove vode pomažu; on to pozna na vama i kaže vam svaki treći dan. Ako vas zaboli glava, ako vam počne dolaziti nesvest, ako izgubite apetit, ako dobijete groznicu, lekar vam kaže: „to je sreća! To je znak da ova voda ima jakog uticaja na vas!“ — Za tih nekoliko reči, dajte mu nekoliko forinata, i onda zaista osećate se lakši. I ja ove vode, od dužeg vremena svako jutro uredno pijem. One su vrlo lekovite i prošle i ove godine mnogo su dejstvovale na moje zdravlje: lane sam dobio jak kašalj i groznicu, a ove me godine zabolela noga.
Gostiju ima vrlo mnogo. Još nije pravo proleće ni počelo a već svaki dan stotinama dolaze; i preko cele zime ima ih dosta: samo zimi, mesto vode pijemo pivo i naslađavamo se gledanjem kako — sneg pada. Gostiju svagda ima, ne samo iz Evrope, nego ih ima iz Indije i Kalifornije. Najviše dolaze Francuzi, Rusi i Englezi. Oni su gotovo svi zdravi, ali su svi bogati i besposleni a besposlenost nije mala bolest! Na nju se nastavlja druga veća bolest, a to je dugo vreme. No ovo je mesto lekovito, i protiv te, vrlo često, opasne bolesti. Imate pozorište na francuskom jeziku, imate planinu za lov, konje za jahanje, rulet za igranje na novce; imate biblioteku s knjigama i novinama iz sviju zemalja; imate svuda lepe gostionice, crkve, parkove, mala jezera, muzike, šetališta, balove; ali za sve to treba imati bar dve zdrave noge.
Poodavno govoraše mi jedan prijatelj u Beogradu: „ako ti bude dugo vreme, a ti piši! — piši ma šta!“ — Kome može biti dugo vreme mislio sam — leti na Rajni, na Alpima, na jezerima, a zimi u bibliotekama, galerijama, pozorištima, muzejima. Nije mi padalo na pamet da može jedna noga početi boleti. Sad se sećam toga saveta. Na prvi pogled rekao bi čovek da su to sa svim obične reči koje se čuju između prijatelja i poznanika, kad se rastaju; no sada za mene ta reč: ma šta, ima neko osobito značenje. Razmišljam: bi li se odista moglo pisati ma šta. — zašto ne? — Čovek, koji je toliko godina čitao ma šta, zašto ne bi mogao nekoliko dana, ili nekoliko nedelja pisati ma šta. I tako uzeo sam pero i pišem. Taj posao nije mi nepoznat; u svoje mlađe doba pisao sam toliko, da su mnogi mislili da sam zaista spisatelj, katkad sam i ja mislio to isto. Jugoslovenski i novogrčki pisci prestaju pisati u onim godinama svoga života, u kojima ljudi drugih naroda počinju pisati. Tako sam i ja učinio. Pomišljao sam: šta bih mogao ja novo izmisliti i napisati sada, kad ljudski rod po pedeset hiljada novih knjiga svake godine napiše i pečata. Sve što je do danas trebalo pisati, već je napisano: a sve, što je suđeno da se napiše, biće i bez mene za nekoliko stotina godina napisano, Tako sam i ove godine mislio, i hodao sam besposlen po ovom lepom svetu; ili ako sam baš hteo štogod da radim, onda sam sa Englezima sedeo pored reke, i bacali sme kamenje u vodu. Pokatkad smo i ribe pecali, ali to je već težak posao: treba neprestano paziti i na oprezu biti, a to oslabljava nerve, zatupljuje razum, koji nam ne treba, i prekraćuje nam ovaj kratki život u kome osećamo dugo vreme. Potpuni mir i tišina krepe čoveka i države. — Verujte! To kažu učeni ljudi. a sve što su oni do sada kazali, to se posle nekog vremena videlo da je drukčije.
Nigda do sada nisam poznavao neizmernu dužinu dugog vremena. Čekati dok se počne prestava, kad ste u pozorištu; čekati dok dođe parobrod, kad ste pri putu; čekati dok se donese supa, kad ste seli da ručate; to nije dugo vreme. Osećate ga da prolazi, nije prazno, ispunjeno je čekanjem, a tome čekanju vidite nedaleki svršetak. Ali, sedeti u sobi i čekati dok ozdrave kosti u jednoj nozi, čemu nema određenoga roka, to je nesnosno i pravo dugo vreme; i danas je četvrti dan kako osećam svu njegovu težinu. — Prvoga dana učio sam engleski, ali sam se okanuo toga posla; nalazim da nije vredno pod starost učiti ono što sva deca u Londonu znaju. Učiti engleski da se se s Englezima razgovaram, to je sasvim izlišno, jer oni vrlo malo govore, a sve njihove lepše knjige čitao sam odavno na nemačkom jeziku. Što Nemci sa engleskog jezika prevedu, isto je tako lepo kao i original; ali francuske pesnike ne možete poznati u nemačkom prevodu. Nemačke hladne reči nisu skrojene za francuska topla osećanja, a francuski laki mozak nije skrojen za teške nemačke misli. Žerar Nerval preveo je Geteovoga Fausta na francuski jezik, pa za tim naskoro poludeo i obesio se. Dokazano je da mu je ta nemačka mudrost pomerila pamet. Od to doba Francuzi retko što prevode sa nemačkog jezika.
Svaki zemaljski kraj ima drukčije glasove za govor, najviše je klima tome uzrok. Šta više i sva životinja prema različitoj klimi različito se svojim jezikom javlja: primetio sam da psi u Grčkoj sitnije laju nego u Pruskoj, kao i to, da petlovi, kad pevaju, imaju drukčiji akcent na obalama baltijskog mora nego oni što su u Maloj Aziji na obalama toploga, Sredizemnog Mora. Filologija i etimologija ptica i drugih životinja veliko je polje nauke na kome umni ljudi još nisu ništa radili. Posle hiljadu godina biće trista štampanih gramatika, koje će govoriti o jeziku vrabaca i čvorkova. Do to doba izmisliće sprave što će glasove moći fotografisati, i tada će ljudi slavujeve pesme u džepu nositi, i kad god hoće čitati. Ljudi su se posle ptica pojavili na ovoj zemlji, i prve glasove čuli su i primili od ptica. Učeni Nemac, Maks Miler, piše da su Kinezi od vrabaca naučili govoriti, no umni Francuz, Edgar Kine, veli da su Kinezima prvi učitelji u govoru bile vodene ptice. To važno pitanje tek će daleka budućnost moći rešiti, kao i ovo: da li su ovi narodi što gdekoje reči kroz nos izgovaraju naučili to od konja koji obično kroz nos ržu. A da je sovuljaga, na nekoliko hiljada godina pre Aristotela, bila učitelj starim Jelinima, o tome već nema sumnje. Poznato je i to da su svi narodi od kukavice naučili kukati.
Drugoga dana moje nogobolje doneli su mi iz biblioteke punu kotaricu knjiga. Do podne bio sam gotov s njima. U današnje vreme ne mora čovek čitati zabavne knjige, dovoljno je da samo slike u njima pregleda, i onda zna njihovu sadržinu. Čitati naučne knjige ni to ne vredi; tu niti nađete prave zabave, ni prave nauke. U svima takvim knjigama vidite neku nestalnost i sumnjivo lutanje uma ljudskoga. Tri hiljade godina što su prošle neprestano jedna godina drugu godinu popravlja i obara. Kako su nam smešne one naučne knjige što su pre trista godina pisane, tako će posle trista godina biti smešne ove knjige što se sada pišu: metnuće ih u biblioteku pored bukvara. Velika će uvreda biti kad se kome reče: „ti kao da si rođen u devetnaestom veku“. — Geteov Faust počeo je bledeti. Hegel je sasvim izbeleo, a besmrtni Humbold počeo je još za života umirati. To su jučerašnji najslavniji nemački pisci, a danas đaci iz gimnazije nalaze pogreške u njihovim mislima. Kad nećemo čitati one mnogo savršenije knjige, što će posle nekoliko vekova biti napisane, šta vredi i sadašnje čitati? Ako ljudi i dalje budu napredovali, oni će, zacelo, posle trista godina sve knjige do sada napisane, kao spomen glupovanja i robovanja, spaliti ili zabraniti.
Treći sam dan najprijatnije proveo: sedeo sam vazdan na prozoru i brojao sam koliko kola ulicom prođe. Pamtio sam i upamtio koliko je svega bilo kola, koliko belih a koliko crnih konja. Kad se smrknulo znao sam sva tri broja na pamet. To nije bio lak posao, no ja sam ga savladao i izvršio. U veče bio sam vrlo zadovoljan: nisam osetio kako mi je dan prošao. I za vreme ručka nisu mi ni jedna kola promakla a da ih nisam video i upamtio; ručao sam kod prozora. Za takvu tešku i oštroumnu zabavu dosta je jedan dan. — Danas mi je tako dugo vreme, da moram pisati. Hteo sam da pišem kakav roman, i već sam bio počeo kako se bistra Rajna kroz lepe doline krivuda, a bledi mesec, sa nasavskih bregova hita da osija jedan mali čunić, koji se tiho pored obale krade i nosi sreću i zadovoljstvo dve zaljubljene duše. — Tu je zastalo moje pero. Pomislio sam: na celoj ovoj zemlji štampa se trideset hiljada različitih novina. Svake novine donesu u godini dana bar jedan nov roman; za sto godina to je ravno tri miliona romana. U to more mudrosti ili gluposti za što bih i ja jednu kaplju bacio? — U ostalom, što se god lepo napiše, odmah se prevede. Danas, ako se kakva krupna misao iskaže na jednom jeziku, ona pređe na sve jezike i u sve narode; ne pita se gde joj je kolevka, ona je svuda kod svoje kuće, njen je stan svaka glava koga ima još toliko praznine da je može u sebe primiti i smestiti. Od kako su se namnožile štamparije i pošte, sve učene glave na ovom celom svetu imaju samo jedan mozak. Svaka nauka i svi događaji čitave zemlje postaše kao jedan zanimljiv roman, čije produženje jedva čekate da sutra čitate. — Pocepao sam što sam bio napisao, i pošao sam na prozor da opet brojim kola i konje. Ali, posle dugog razmišljanja, našao sam da je lepša i lakša zabava pisati ma šta. Najlakše je pisati kad čovek ne misli šta piše. To se najradije i čita, jer većina ne misli šta čita.
Ima mnogo vremena kako nisam ništa pisao. Odučile se misli da idu za perom, odučilo se pero da ide za mislima. Horacije kaže da čun dobije pukotine kad dugo ne plovi, a plug zarđa kad dugo ne ore. To isto biva i sa ljudskim razumom i pisanjem. No šta mu drago, treba pustiti pero neka ide po artiji; vrsta za vrstom dolaziće same. Pisanje je kao predivo, ono izlazi iz mozga „kao konac iz povesma: ne moraju sva povesma biti svilena, ima ih i od kopriva. Reči su cigle, a [stil] je arhitektura; ne mora svaka zgrada imati simetriju, ne mora svako pisanje imati sistemu. Pisati: to je toliko, koliko sa samim sobom razgovarati se. Kad pišete, vi ništa drugo ne činite nego fotografišete svoje misli. Ne moraju sve fotografije biti lepe.
Pisanje je prilična zabava, ona će mi rasterati ovu samoću, prekratiće mi dugo vreme, a može biti da je i za nogu lekovito. Ko zna u čemu priroda krije lekove! Mnogo hiljada različitih drveta obrstili su divljaci dok su pronašli da je kinin lek od groznice; hiljade godina trebale su im dok su došli do toga iskustva. Može biti da su najpre videli da kakvo bolesno živinče griska tu gorku koricu, pa su posle počeli i oni, i tako su se spasavali od groznice.
Mnoge lekove pronašla je ljudska glupost, kao na primer ovaj: jednom bolesniku, koji nije znao šta je recept i apoteka, napiše doktor na jednoj artiji lek, preda mu artiju, rekne: „ovo ćeš popiti u čaši vode.“ Kad lekar ode, onda bolesnik tu artiju, na kojoj je lek bio napisan, metne u čašu vode, i kad se artija malo razmekšala, on je popije s vodom, i — savršeno ozdravi. No ima slučajeva gde ni glupost ne pomaže. Jednom bolesniku prepiše doktor nekakav prašak za lek, i kaže mu da od toga praška dva puta na dan uzima po jedan dram, ili toliko koliko je jedan dukat težak. Kad donesu taj prašak iz apoteke, bolesnik, nemajući drama, zaište od svoje žene jedan dukat da prema njemu izmeri koliko će praška uzeti. Žena mu odgovori: „nemam dukata, no evo dvanaest dinara, a ta je ravno koliko jedan dukat. — Tako bolesnik metne dinare na jednu stranu terazija, a prašak na drugu, po tom pojede taj prašak i — crkne.
Nemojte misliti, da su to priče o Slovenima. I kod Nemaca ima prekrasne gluposti. Njihova je mudrost mudrija, a glupost gluplja nego kod drugih naroda. Na pedeset miliona Nemaca dolazi jedan mudri Kant: na četiri hiljade njih jedan ludak, a na svaku desetinu jedan glupak. Njihove gluposti iz staroga doba nije nužno spominjati, to je davno bilo; ali, [lane] u bavarskoj skupštini, govoreno je o tome kako bavarski sveštenici, kad im se plati, isteraju bes iz stoke. U isto vreme bila je parnica u Štraubingenu zbog toga, što je jedan seljak sa njive svoga suseda primamio sav plod na svoju njivu. Tužilac, koji je dugo vremena bio i zastupnik svoje opštine, dokazivao je da to može biti, i da je o tome i od svoga sveštenika slušao.
Govore, da su gluplji ljudi po onim zemljama gde se pivo pije, a oštriji gde ima više vina. Po svoj prilici istina je da od piva telo bolje napreduje nego duša. Bavarski majori tako su debeli da bi rekli da svaki pod uniformom nosi jedno bure piva. Oni s takvim trbuhom u stare vreme nebi mogli u Šparti živeti: špartanski zakoni zapovedali su da se štapom kazne svi oni što odebljaju. — Profesor Šak, iz Grajfsvalda, jedino prekomernoj svojoj debljini ima zahvaliti što se i danas njegovo ime spominje. On beše vrlo debeo. Petar Veliki, kad ga vide, začudi se i poviče: „ja želim da vidim kolika je slanina u ovoga čoveka; rasporite ga! Profesor Šak prepadne se od tih carevih reči, i na tom mestu umre od kaplje. Sada se on spominje zbog toga slučaja, a ne zbog svoje učenosti. Petar Veliki bio je u svačemu veliki čudnjak i samovoljnik. U Vitenbergu gledao sam jednu razbijenu Luterovu čašu. Petru Velikom, kad je tu dolazio, pokazali su gde je živeo Luter, i izneli su neke njegove stvari i posuđe. Petar kad uzme Luterovu čašu, zaište da mu je dadu da ponese sobom kao spomen. Kad mu odgovore da ne može nikako biti, i da se to čuva kao neka svetinja, on potegne čašu i razbije. Sad komađe od te čaše pokazuju putnicima kao dve znamenitosti: prvo, što je iz te čaše Luter pio vodu i vino; a drugo, što je Petar Veliki razbio tu čašu.