Pismo 5
Vi ste zaboravili da mene boli noga. Ah, kad bih i ja mogao zaboraviti! Ona me katkad u po noći probudi, nizašto drugo nego samo zato da se setim da me zaista boli. Kad je ostavim na miru i u tišini, kad je ne mičem i ništa ne diram, ne osećam nikakve bolove. Lekar mi dolazi svaki dan, ali ne dolazi da mi nogu leči, jer mi je odavno kazao da podagra bez uzroka ne dođe, ali bez uzroka ode i da je ne treba ničim lečiti, jer kada se ne leči pre prođe. On mi sada dolazi redovno svako posle podne, te izigra dve partija šaha, popije crnu kafu i svadi se s gazdaricom od kuće. U ostalom, vrlo je zanimljiv u razgovoru, učen je čovek, i kao da je o svemu drugom više učio i čitao nego o lečenju noge. Pitao sam ga juče, hoće li mi noga za nekoliko dana proći bar toliko, da mogu do parka izaći. On se osmehnu i odgovori: za nekoliko dana, za nekoliko nedelja, za nekoliko meseci; ništa se ne može napred kazati. — Pronašli smo da smo neki stari drugovi, a nigda se nismo poznavali. U godini 1846. bili smo zajedno na berlinskom univerzitetu. On je učio medecinu, a ja — nisam učio ništa: učio sam Heglovu filosofiju i čitao različite pesnike; i tek posle mnogo godina video sam da to u Darvinovom veku vrlo malo znači. — Katkad provedemo celo posle podne u prijatnom razgovoru o onom vremenu. Kao talas za talasom, tako idu priče za pričom. Mladi ljudi pripovedaju jedan drugom nove stvari i događaje; stari ljudi samo opominju jedan drugog. I mi smo razgovarali gotovo samo o onom što nam je obojici poznato. Šta ima milije u starijim sumornim godinama, nego spomen na vesele đačke dane i na profesore! Već su svi umrli — i profesori i đački dani; ostali su dani revmatizma, podagre i zlovolje; treba biti strpeljiv, i oni će proći.
Često se razgovaramo o profesoru Neandru. Mi kod njega nismo ništa učili, ali po katkad išli smo na njegove časove samo čuda radi, da ga gledamo. To beše najčuveniji, ali najčudnovatiji profesor teologije. Nigda manje od trista đaka nije bilo na njegovom predavanju. On beše malo pogrbljen i večito je gledao sebi u nedra; imađaše dugačak kaput, veliku glavu sa gustom, nigda neočešljanom kosom. Bio je vrlo ozbiljan: niko se ne opominje da ga je kadgod video da se nasmeši. Svaki put, kad je njegov čas, školski služitelj donese i metne na katedru jedno dugačko guščje pero. Neander, kad dođe, popne se na katedru, uzme to pero, štrpka ga po malo, govori i polagano okreće se oko sebe na katedri. Nigda ne gleda u đake, a bio je vrlo kratkovid. Jednoga dana, beše neki praznik, Neander nije znao, nego dođe u praznu školu, popenje se na katedru i počne govoriti svoje predavanje. Služitelj što je čistio sobu prestane od svojega posla i s metlom u ruci stajao je neprestano, dokle god on nije svoju lekciju svršio. Od njegovog stana do univerziteta nije bilo više od pet minuta, ali njemu je trebalo 25 minuta dokle dođe: išao je svagda naokolo kroz nekakve tri ulice; tim je putem prvi put prošao, pa tim je putem dvadeset godina dolazio i odlazio. Katkad se žalio da mu je vrlo daleko stan. On nije poznavao druge ulice u Berlinu. Jedno jutro, kad je otišao u školu, primete kod njegove kuće da su mu ostale pantalone u sobi gde je spavao, a znali su da drugih pantalona nema. Sluškinja brže bolje dotrči, i uplašeno rekne školskom služitelju: uđite i vidite ima li gospodin profesor pantalone. — Služitelj polagano uđe u školu, i radosno izađe i javi: da gospodin profesor ima na sebi pantalone. To su bile nove pantalone, kupio ih a kod kuće mu nisu znali. Jedan put ukradu mu đaci pero sa katedre; on kad dođe i ne nađe pero, zbuni se, nije mogao početi da govori, samo je neprestano pipkao rukama po katedri. Na posletku pritrči jedan đak te mu doda pero, i on odmah počne ga po svom običaju štrpkati i svoju lekciju govoriti. On je tako bio čuven sa svojim teološkim znanjem, da su protestanski đaci, koji su se toj struci posvetili, sa sviju strana dolazili samo da kod Neandera slušaju predavanje. Iz Ugarske osobito ih je mnogo dolazilo, među kojima beše i Slovaka. Tada iz Austro-Ugarske dozvoljeno beše samo bogoslovima, da mogu na slobodnim nemačkim univerzitetima, i to samo bogoslovske nauke, slušati. Tada u Beču Meternik beše za svu carevinu profesor koji je sve znao, i koga su svi morali slušati. Svaka misao imala je svoju propisanu uniformu, i samo Krugova filosofija, kao zvanična ćesaro-kraljevska filosofija, beše privilegisana.
Svak se žali na kratkoću ovoga života, a pri tom nikoga nema koji se u svom kratkom životu nije nigda žalio na dugo vreme. I sam Napoleon Prvi, koji zbog svojih velikih poslova u Evropi nije spavao na noć više od četiri sata, osećao je na Sent Heleni više od pet godina da mu je dugo vreme. Meni se čini da je i mom doktoru u ovom kupatilu dugo vreme. Niko neće da boluje. On je razgovoran, šaljiv i dosetljiv, ali ne nalazi zabave ni u pozorištu, ni u šetnji ni u velikom društvu, ni u parku kad muzika svira. Rado igra šaha, no niko neće u ovom lepom mestu, njemu za ljubav, da sedi i da gleda u one drvene kraljeve, u one mrtve figure što imaju konjsku glavu. Zato on svaki dan svrati k meni; siguran je da će me naći kod kuće, a zna da mi je prijatno kad kogod dođe da prekratimo štogod od ovoga kratkog života. Ne moći hoditi, to je prava nevolja u ovom mestu, gde je prvo pravilo i jedina dužnost: piti ove čudnovate vode, neprestano po parku hodati, gledati zelenu šumu, slušati muziku i ništa ne misliti. Besposličenje većma umori nego posao. Mora se ma šta raditi, u najgorem slučaju mora se ma šta pisati. Kad čovek piše ma šta, može pisati ma kako.
Moj doktor, kad god dođe, ima ponešto da primeti u kući. Ako su prozori otvoreni, on trči te ih zatvara i viče: „ko sme pri otvorenim prozorima sedeti! Tako li se čuva zdravlje?“ Pa kad se razbolite krivite lekare i apoteke!“ — Ako su prozori zatvoreni, on ih otvara i viče: „ah Bože moj, šta činite! Ko je video da se na ovakom krasnom danu drže zatvoreni prozori? Kako možete u ovoj zapari disati? Majski vazduh: to je medecina!“ — Kad mu god gazdarica donese kafu ili čašu vode, on makar šta primeti: ili da kafa nije dovoljno vruća, ili da voda nije dovoljno hladna; no ona slabo se kida: što on više zanoveta, tim se ona više smeje. Ona ga jednom upita: „od koga ste naučili tako zanovetati, tako nesnosan biti?“ — Najlepša mu je reč što kad pri polasku rekne: „ja ne računam ove vizite da mi platite.“
Ljudi, kad se primaknu poslednjim godinama svojega života, u razgovoru često spominju kajanje. I ja i moj doktor nismo izuzetak od toga. On se kaje što nije u mladosti putovao, ja se kajem što sam putovao; on se kaje što se oženio, ja se kajem što se nisam oženio; on se kaje što je učio medecinu, ja se kajem što nisam učio medecinu; a obojica se kajemo što smo ostareli. Mladost ne poznaje kajanje, ona poznaje nade; mladost nema dugačkih putova za sobom da se na njih osvrće, ona ima dugačke putove pred sobom, na koje s pouzdanjem i radošću gleda. — Na svaku dugačku prošlost, ma ona bila puna sreće i veselja, osvrće se čovek sa nekom tugom; to je prošlost, to je lep ili ružan san.
Pre nekoliko dana poklonio mi je jednu knjižicu „O leptirovima i gusenicama“ koju je on napisao, i kadgod dođe pita me: „jeste li čitali?“ A ja mu svagda odgovorim da nisam. — Kroz milione vekova dođe na čoveka red da se rodi i pojavi na ovom svetu, pa zar tada da čita o gusenicama? Ono vreme, što čovek provede čitajući o gusenicama, može li se brojiti u život? O gusenicama čitati ne zove se živeti. On me mnogo pita o Italiji i o Grčkoj, a ja mu mnogo pričah. On želi tamo putovati; u toj želji ostareo je, u toj želji umreće. Vuče ga srce u te zemlje samo za to, da hvata leptirove, i da umnoži svoju zbirku, o kojoj mi je toliko puta s osobitom radošću govorio. On svakom leptiru zna ime na tri jezika. On trči po livadi za njima kao mala deca, hvata ih, raširi im krila, i u svom kabinetu pribode ih čijodom. Siromah leptir! Ni on ne može u obrazovanim zemljama na miru da ostane; i on mora svoj život da prinese na oltar ljudske prosvete.
Osim toga on zna mnogo i o ticama. Sitne tice to je naročita njegova studija. Najviše truda vremena posvetio je vrapcima. Slavuj za njega nema velike važnosti, on nalazi da od sviju malih tica vrabac ima najviše pameti: to je praktični mudraš među sitnim ticama. Slavuj je idealista, fantazija, vrabac poznaje svet i uživa ga onakvog kakav je; slavuj je tuga, vrabac je veselje i bezbriga; slavuj je samo osećanje i ljubav, vrabac je sebičan i podsmeva se svima ticama. — Od njega sam prvi put doznao da u severnoj Americi nije bilo vrabaca. Tek godine 1852. jedan Nemac prenese sedam pari u Novi jork iz Štutgarda, gde su najlepši vrapci. Njegovo ime i biografija doćiće u leksikon slavnih ljudi; učinio je zaslugu za Ameriku, i prineo je time nešto slavi i uzvišenju nemačkoga naroda. U Novom Jorku izradio je, te je za te njegove vrapce u parku, o varoškom trošku, načinjena prekrasna drvena kućica. Oni su se toliko rasplodili da ih tamo sada nebrojeno ima. Ni u novom svetu vrapci se nisu niučem izmenili: ostali su onakvi isti kao i u Evropi što su bili; nestašni, brbljivi i bezobrazni. Ali učinili su veliku uslugu, jer su sav park otrebili od gusenica i drugih bubica, koje su drvima mnogo škodile.
Jednog dana donese mi doktor komadić suve zemlje koliko veliki orah, i kaže mi da je za to dao tri talira, i da je taj komadić od jedne egipatske piramide što je pre pet hiljada godina od nepečene cigle zidana. „Evo vam, reče, veličavo staklo, kroz njega u tome komadiću nepečene ciglje, videćete četiri slamke; jedna je slamka od pšeničnog klasa, ali takve sorte pšenice sada nema, uginula je; neki učeni ljudi kažu da ta slamka nije od pšenice nego da je to slamka od zobi. Ona ostala tri komadića što vidite, za njih još niko nije smeo pouzdano kazati kome bilju pripadaju.“ — Ja sam kroz veličavo staklo gledao, pa mu iskreno odgovorih: „Boga mi, doktore, ja ništa ne vidim osim zemlje.“ Za tim razgovarali smo o mojoj nozi. Prepisao mi je nešto za mazanje i tvrdo me uveravao, da je sve jedno mazao time nogu ili ne mazao. On kaže da lekari s boljim uspehom mogu lečiti oči nego noge. U celoj Evropi ima samo jedan slavan lekar, koji se samo nogama zanima, i on sedi u Berlinu. Za to Pruska i stoji na dobrim nogama. U Londonu sada živi najbolji zubni lekar, jer Englezi mnogo jedu; oni sami za sebe kažu da i u stomaku imaju zube. U Beču se nalaze najbolji lekari za suvu bolest, jer tamo od toga pate.
Kinezima kad se kaže: nije vam dobro oružje, oni odgovaraju: dobre su nam noge. Uzdaju se da uteku. — Špartancu, kad su rekli: kratak ti je mač, on je odgovorio; ja ću koračiti. Uzdao se u noge da stigne neprijatelja. U jednom boju, za vreme Napoleona Prvog, zrno puščano rani generala Latur-Mobura u nogu tako, da su mu je odmah morali odseći. Svom starom slugi, koji je pri sečenju noge plakao, poviče general: „što plačeš, ludo! Odsad ćeš imati da čistiš samo jednu čizmu! — Za onoga, kome odseku jednu nogu, ma kako da je mlad i zdrav, svagda se može kazati: on je jednom nogom u grobu. — Među svima životinjama, koje su se na Nojevom kovčegu od potopa spasle, buva ima najbolje noge. Kad bi čovek, prema veličini svojega tela, ima noge onakve sposobnosti i hitrine, onda ne bi mu trebali ni parobrodi ni železnice: za nekoliko minuta, u nekoliko skokova, mogao on preći pola Evrope. Buva svagda se moli Bogu da je ne uhvati slep čovek; jer okat čovek kad je uhvati, on svagda otvara prste polagano da je vidi, i tako ona iskoči i uteče; a kad je slepac uhvati, onda ona nema nade da će moći uteći; jer on neprestano trlja je među prstima dokle je sa svim ne ugnjavi.
O svim drugim bolestima, koje dolaze na čoveka, čitao sam mnogo. Znam za što dolaze, koliko traju, kako se od njih leči i umire; ali o bolestima nogu nisam nigda ništa čitao. O njima se slabo što i pisalo. Jadne noge! One stoje u medecini na najnižem stepenu; a bez njih se ljudi ne bi mogli ni napred ni natrag maći. One su određene za najnižu službu čoveka, on o njima najmanje brige vodi, najgore ih odeva, i ne gleda gde će njima stati. Turci, kad ruke skrive i štogod ukradu, biju nevine noge po tabanima. Ljudski rod većma uvažava svoje uši nego noge: polovina, i to lepša polovina ljudskoga roda, kiti ih zlatnim obocima, a noge sve uvijaju u marvenu kožu i gaze njima po glibu i po tvrdom kamenu. Kad se srce uplaši moraju noge da beže, da ga spasu od opasnosti; kad se srce razveseli i razdraga, moraju noge da skaču i da igraju; kad se glava opije, moraju noge da posrću, i opet niko neće noge da poštuje. Jedina Engleska ima orden za noge. To je jedan između najvećih ordena na svetu, i stoji u vrlo velikoj važnosti; teško se zaslužuje, a predaje se sa osobitim ceremonijama. Carevi i kraljevi drže za osobitu slavu kad ga dobiju, pored svega toga što na njemu stoji napisano: „sram bilo onoga koji što rđavo o ovome pomisli!“ — Taj orden ništa drugo nije nego podvezica od ženske čarape, i podvezuje se ispod desnog kolena.
Čudnovato! — Sve bolje englesko društvo tako je vaspitano, da među njima, naročito gde ima ženskinja, morate paziti na svaku svoju reč, mnogo više nego kad ste u nemačkom društvu. Engleskinje često ostave kakvo društvo i odu, a najučtivijem strancu i ne pada na pamet da one beže od njegovih za njihove običaje nepristojnih reči. Kod njih je psovka i bezobrazna reč i ono, što kod drugih naroda nije. Polovinu haljina što se nose, a najmanje one komade odela što do gologa tela stoje, ne smete u razgovoru spomenuti. To je za njihove običaje neučtivo, bezobrazno. — Nedaleko od Monblana u Švajcarskoj, prolazi se pored jedne lepe račvaste klisure. To je veliki kameniti breg, svrh koga, kada nije suša, voda okomce pada dole, i to, naročito kad voda presuši, izgleda kao dve nogavice. Putnici i putnice sviju naroda tu se rado ustave i gledaju; samo Engleskinje obore oči preda se i tuda brzo prođu. Kad zapitate švajcarske vođe za što one to čine, oni vam odmah odgovore: „samo za to, što se ta stena zove „žute pantalone“, i što je zaista nalik na pantalone.“ — Rukavice su izuzetak, one premda se nose do gole kože, stoje u osobitom poštovanju kod engleskog gospodskog društva. Ne morate na nogama imati čarape, ali učtivost zahteva da na rukama imate rukavice. Predsednik Diklo kupao se u reci, jedna engleska gospođa, idući pored obale, zaplete se i padne. Diklo, go golcit, iskoči iz vode i pomogne joj dići se, pa je onda molio gospođu da ga izvini što nema rukavice na rukama. Gdekoje velike gospođe smatraju da je neučtivo da se u klavira vide gole noge; za to im prave od platna lepe nogavice. — Pristojnost i pobožnost engleskih bogataša prešla je u očevidnu pritvornost. Tako strogi običaji kod engleske gospoštine, a pri tom podvezica od ženske čarape najveći orden.
O postanku toga ordena pričaju čudnovate stvar. Na jednom dvorskom balu odreši se podvezica grofice Šefsberi. Kralj Eduard nađe i podigne u ruci tu podvezicu. Celo se društvo zgleda i osmehne. Lepa grofica zastide se jer se mnogo zuckalo o kraljevoj ljubavi prema njoj. Kralj da bi ono od čega se grofica tako zastidela izvisio na osobito poštovanje, podigne podvezicu u vis, i poviče: „sram bilo onoga, koji što rđavo o ovome misli! I zavede taj orden, koji se može dobiti samo za velike zasluge. Da je samovoljni kralj Eduard podigao magareće uši, i povikao: „ovo od sad da se svuda poštuje“ svi bi se poklonili i rekli: zaista i jeste to za veliko poštovanje. — Pet stotina godina ta se podvezica, sa šarene čarape jedne šarene grofice, slavi u Engleskoj kao prvi orden. Car Nikola išao je sobom u London, da primi taj orden i da izdrži sve one starinske ceremonije. — Sultana Abdul Medžida — kad je čuo da mu Englezi, kao svome savezniku u Krimskom Ratu, šalju taj orden — uhvatila je groznica od straha; jer su mu pročitali pravila kako se predaje taj orden, po kazali mu: da mora obući starinske riterske haljine i tesne pantalone, pa pred celim svojim divanom, i pred svima stranim poslanicima, kleknuti na jedno koleno, dokle mu đauri privežu podvezicu na drugo koleno. Kraljica Viktorija, kad je čula za taj Sultanov strah, naredi da mu se taj orden preda bez onih ceremonija koje ne podnosi muslomanska vera. Sultan Abdul Medžid, za vreme Krimskoga Rata, video je svojim očima englesku snagu i bogatstvo, što mu se vrlo dopalo, pa jednom prilikom zapita svojeg Šeik-Islama, kakve se ceremonije moraju učiniti kad Turčin prelazi u englesku veru? Pravoverni Šeik-Islam uplaši se da Sultanu nije palo na pamet da pređe u đaursku veru, pa mu izbroji mnoge teške ceremonije, pa, naposletku rekne mu: „kad Turčin pređe u poganu đaursku veru, mora na prvom božiću da pojede čitavog pečenog mačka!“ — Sultan mane glavom i odgovori: „sve bih ono drugo mogao izdržati, ali pečenoga mačka ne bi nikako mogao pojesti.“
Na plavoj pantljici pomenutoga ordena za noge stoje francuskim jezikom napisane one kraljeve reči: „sram bilo onoga koji što rđavo o ovome pomisli!“ — U doba Eduarda, pre pet vekova. U Engleskoj, po svima sudovima i po svima boljim društvima, govorilo se samo francuski. I danas na njihovom grbu, osim mnogih drugih mesta u zakonskim stvarima, stoje francuske reči: „Bog i moje pravo.“ Eduard, koji je osvajao francuske zemlje, nazvao se i francuskim kraljem. Jedan mali slučaj, jedna vrlo neznatna bitka, potište iz Engleske francuski jezik za sva buduća vremena. Bez toga maloga slučaja danas nigde ne bi bilo engleskog jezika. U Londonu govorilo bi se francuski isto tako kao i u Parizu; francuski jezik iz Engleske prešao bi u Ameriku, a odande svuda gde se sada engleski govori. Kad su Englezi mnoge francuske zemlje zauzeli i blizu do Pariza došli, da su tada i Pariz osvojili i u njemu ostali, danas ne bi bilo na svetu ni Engleza ni engleskog jezika. Tu tako važnu stvar rešilo je možebiti jedno prebijeno koplje, jedna hitro odapeta strela. — Da je još jednom čiodom pridenuta bila podvezica za nogu one lepe grofice, manje bi bio jedan veliki orden, kojim se kite noge obično onih velikih ljudi, koji ništa ne rade ni nogom, ni rukom, ni umom.
Često vrlo male i sasvim neznatne stvari povuku za sobom velike posledice ni postanu uzrok neizmernih događaja. Tri guske počnu krečati, na to se vojnici prenu iz sna i vide neprijatelje gde se polagano, kradom približuju; oni skoče, oteraju neprijatelje i spasu Rim. Tri guske okrenule su celu svetsku istoriju na drugu stranu. Rimljani, koji su umeli da uvažavaju i slave zasluge svojih vojvoda, nisu hteli svoju zahvalnost i priznanje ni prema guskama da štede. Svake godine, toga dana, hranili su i slavili guske, a tukli su štapovima pse, što nisu svoju dužnost činili ni lajali, kad su neprijateljsku vojsku videli. Guske od toga doba, otkako su spasle Rim, nose visoko glavu, i kad prođu ispod kakvih ma kako visokih vrata, one svagda sagnu vrat, jer misle da su tako velike da će glavom gore dohititi. Njima sav ljudski rod ima vrlo mnogo zahvaliti, jer s njinim perima počeli su visoko leteti — i pisati.
Srbi, pre Kosova, sa kraljem Vukašinom na reci Marici dočekuju Turke kad su prvi put u Evropu ozbiljski koračili, pobede ih slavno, pa se onda puste u veliko veselje, a posle toga bez brige svi legnu spavati. Noću, kad se digne oluja s velikom kišom, iznenada i naglo udari pobeđena turska vojska i strahoviti pokolj međ Srbima učini. Turci, kad je sunce zalazilo, mislili su da se sutra preko Dardanela u Aziju vrate, kad se sutra dan sunce rodilo, preko srpskih mrtvih leševa, videli su otvorena vrata bogate Evrope. Jedna čaša vina manje, jedno budno oko više, i Turci ne bi ni jednoga koraka dalje smeli učiniti. — Vidovdanska bitka zaustavila bi nasvagda Turke na srpskim granicama, da se na Kosovu slučajno nije desio jedan malen kamen, jedan krtičnjak, gde je konj cara Lazara stao, posrnuo, i zajedno sa carem pao baš onda kad se bitka rešavala. Kroz svu vojsku proletio je glas: pade car: — Takve reči kad se čuju za vreme bitke, znače: pogibe car. U ono vreme car je bio carstvo, država.
Ko bi danas verovao, da je jedan mali gvozdeni klinac iz potkovice uzrok, te su danas države i društva ljudskoga roda u celoj Evropi ovakve a ne sasvim drukčije; a to je istorijska istina. Kad je Ludvik Šesnaesti, preobučen begao, i već blizu bio francuske granice, obosi mu konj iz kola u jednu nogu, i morao je zastati da ga potkuje. Dok su potkivali konja, poznadu kralja, zaustave ga i vrate u Pariz, gde ga osude i pogube. Da je taj neznatni, mali, klinac samo još tri sata pridržao da potkovica s konjske noge ne otpadne, kralj bi srećno prešao francusku granicu, skupio bi vojsku, svi drugi kraljevi bili bi mu u pomoći, došao bi i zauzeo bezbožni i maniti Pariz, spasao bi svoja suverenska prava, zadržao bi na samom izvoru pokret evropske slobode, produžio bi običaje srednjega, tiranskoga, veka, i vladao bi dalje po starinski. Za sve ukinute ropske zakone, za sve ustave, za sve čovečanske slobode, za sav napredni pokret ljudskog uma, što se u ovom a ne tek u idućem veku dogodio, nemamo nikom drugom zahvaliti, nego onom malom gvozdenom klincu, što je ispao iz konjske potkovice. Onoga trenutka kad je ispao, položio je osnov za čovečanska prava, za slobodu misli i tela. Taj mali klinac da nije ispao iz potkovice, danas svet ne bi ništa znao o velikom Napoleonu; on bi negde živeo i umro kao artiljeriski major: grof Mirabo nosio bi skute kraljeve; Robespijer bio bi vladika u Marselju; Marat izdavao bi novine, i slavio bi neograničenu vlast; gospa Kordej igrala bi u cirkusu; a kod svake štamparije u Nemačkoj još bi stajao po jedan cenzor da čuva da ne izleti kakva opasna misao. I niko još nije hteo pronaći i spomenuti u istoriji ime onoga, koji je bio tako nevešt kovač, te skovao tako rđav klinac. Njemu bi Francuzi, na lepom vandomskom stubu u Parizu, podigli statuu, koja bi u desnoj ruci držala čekić, a u levoj mali gvozden klinac za potkovicu. Diplomati i generali govore o svojoj mudrosti, a ne misle da jedna mala tvarčica, jedan takav klinac, okreće sve njihove poslove. Oni su svi lutke u rukama takvih malih slučajeva, a tim slučajevima upravljaju prirodni zakoni.