Poglavlje 16
I behu noćni stražari po šatorima usnuli, i Prejamuš kralj, Jektorov otac, ode noću iz Troje u grčki logor, potraži šator Ancilešev, i priđe šatoru Ancileševu, i nađe sina svojega Jektora mrtva. I vrati se od mrtvog Jektora i ostavi ga, i priđe postelji Ancileševoj, poče buditi Ancileša, i reče mu: „O Ancilešu gospodine!“ I Ancileš se probudi i reče mu: „Ko si ti?“ I on mu reče: „Ja sam Prejamuš kralj.“ I reče Ancileš: „Ako si ti zaista Prejamuš kralj, onda ću ja ovog trenutka biti mrtav.“ I reče mu Prejamuš kralj: „Ne boj se, gospodine Ancilešu, bog neka sačuva od toga Prejamuša kralja! Kako bih ja ovako star ubio ležeća viteza, a nisam to učinio nikad ni u svojoj mladosti. Ali sada ne boj se, Ancilešu!“ I reče Prejamuš kralj: „Ja sam došao na tvoju vitešku reč, da mi daš telo moga sina, Jektora kralja, a ja ću ti dati tri šipke zlata koliko je on sam.“ I reče mu (Ancileš): „O kralju Prejamušu, neću na otkup, kad si došao na moju vitešku reč, već ću ga ja poneti na mom ramenu, i predaću ti ga kod trojanskih vrata.“
I ujutru ponese ga Ancileš na ramenu svom — na veru — i dade ga Prejamušu kralju, i iziđoše Trojanci i vlasteoske žene i plakahu gorko i govorahu: „O Jektore kralju, ti koji si bio veliki branilac Troje, a veliki pobedilac Grka, kako te prevari Ancileš Peleušević? O Jektore kralju, trojanski borci su bez tebe mnogo oslabljeni, a Grci su se jako ohrabrili, jer više nema Jektora koji ih strašno suzbijaše.“