Poglavlje 18
I ču to Prejamuš kako Ancileša ustreliše i rasrdi se jako, jer prekršiše njegovu zadatu reč i ne pokoriše se njegovoj volji. I skinuše sa njega oružje i dade ga grčkim carevima, i poruči redom svima kako Prejamuševi veru pogaziše: „Ako želite, daću vam njegovo telo.“ I to čuše oba cara, i rasrdiše se mnogo i sva grčka vojska s njima. I poručiše oba cara Prejamušu kralju, i rekoše: „Spalite njegovo telo i uspite pepeo njegov u zlatan krčag!“ I spališe njegovo telo i usuše pepeo njegov u zlatan krčag, i poslaše ga grčkoj vojsci, zajedno sa Ancileševim oružjem. I skupiše se sva grčka gospoda oko Ancileševa oružja i pepela koji beše usut u zlatni krčag, i žaljahu grčki gospodari Ancileša, i govorahu: „O silo i slavo Ancileševa, u kakav mali krčažić uđe, i jedva da tvoj pepeo napuni krčažić, ti koga behu sve zemlje pune i čija slava je ispunila ceo svet, a i tebe Peleuata, oca njegova, koji je od svoga sina imao veliku slavu, a sada još veću žalost.“ A ko ne bi znao kakva je sila ležala u Ancilešu, mogao bi to sada videti po njegovom oružju. A od toga oružja odustaše i ne usudiše se tražiti ga ni Diomedeš Diteušević, ni Ajakš Teleušević1, ni mlađi sin Ateleuša kralja, ni stariji, Agamenon car, koji beše najstariji i po vremenu i po viteštvu, a i drugi vitezi ne smedoše ga tražiti.
Jedino dva vlasteličića ustaše jedan protiv drugog, Urikšiš Laertešević i Ajakša Telemonić stadoše se prepirati oko oružja Ancileševa. I ču to unuk Taltanušev, Agamenon car, kako se prepiru o oružje Urikšiš i Ajakš, i otera ih od sebe i ne htede im sam suditi, već naredi argulijskim gospodarima da se sakupe usred logora i ustanovi sud razuma. Gospodari posedaše dole, a obični vojnici stajahu. I usta i uze reč gospodin Ajakš Telemonić, koji imađaše štit od sedam bikovih koža, i koji nije mogao otrpeti grdnju ili srdžbu ni od svoga druga ni od gospodara, i okrete svoje gnevno lice prema grčkim gospodarima i šikijskim obalama, i reče: „Ah, bože moj, koliku žalost nosim pred ovim grčkim brodovima!2“ I reče: „Grčki gospodari, govori vam Ajakša. Sudite pravo Ajakši Telemoniću, jer setite se, gospodari grčki, kako vam je Ajakša Telemonić došao u pomoć sa trideset brodova i bez vaše zapovesti. Gospodo grčka, zar je bolje da to oružje date onome koji osramoti svoje viteštvo lažnim ludilom, samo da ne bi pošao s vama pod Troju, dokle od njega mudrijega ne nađoše da otkrije strašljivoga prostaka? Gospodo grčka, setite se i toga kako ne dopustih Jektoru da vaše brodove užeže živim ognjem. I tu odagnah mnoge borce i ubih viteza Šarpedonuša, i tu, grčka gospodo, ponesoh na svome štitu hiljadu ozleda. To sam, gospodari grčki, učinio za vašu slavu. A sada recite, gospodo grčka, strašljivome prostaku Urikšišu da nabroji svoja dela, koji su noćni svedoci njegovih podviga što ih postiže krađom i lukavstvom: prevari nesrećnoga protivnika. Gospodo grčka, sudite pravo i dajte to oružje Ajakši Telemoniću, koji ume da se u svojim delima pošteno vlada. A koplje jakoga muža Peleuševića ne može držati pod svojim pazuhom strašljivi prostak Urikšiš, koji nije navikao da vodi i podnosi česte bojeve, a šlem od svetloga zlata ne može stajati na Urikšiševoj plašljivoj glavi, koja se nije navikla da vodi i podnosi česte bojeve. Gospodo grčka, kada bi moglo ovo svetlo oružje govoriti, ne bi Ajakš oružje tražio, već bi oružje tražilo Ajakša, jer Ajakš ume da se u svojim delima pošteno jer vlada. A sada, gospodo grčka, posle ovog što smo do sada govorili, naredite da bace ovo oružje kod trojanskih vrata, i zapovedite nam da ga uzmemo, pa koji ga od nas uzme, darujte ga tim oružjem a ako ga Trojanci ne budu ubili, neka ga oružje ubije onaj koji uzme to oružje!“ I završi Ajakš svoj govor. I počeše gospodari šaptati među sobom i govorahu: „Dobro govori Ajakš. Ako bi se tako moglo učiniti kako kaže Ajakš, i baciti oružje na trojanska vrata, mi ne bismo ništa bili krivi.“
I ustade i uze reč Urikšiš, premudri gospodar itracijski, i pogleda po gospodi arguliskoj, i otvori svoja usta, i ubrisa svoje oči i reče: „Gospodari grčki, nek ne bude Ajakšu od koristi, a i meni od štete što me grdi. Ako nemam ništa drugo zajedničko (sa Ancilešom) on mi je brat, i ja bratovljevo oružje tražim. Setite se one vaše opasnosti na ostrvu Avlidi Jemboiki, gde u malo ne izginuste svi zbog košute vile Paleše gospođe, gde ste vi bili tada hrabri vitezovi, kad ne smedoste caru ni jednu reč pomenuti, sem ovoga Urikšiša. Gospodo grčka, svojom mudrošću umirih cara i rekoh mu da naredi da se dovede njegova kći. i on se pokori mome razumu, i posla mene opet Klitemištri carici u Grčku da dovedem kćer njegovu. I prevarih Klitemištru caricu i dovedoh kćer Agamenona cara, i otkupih mnoge duše vaše, i učinih tako da vaše žene ne ostanu udovice. To je, gospodo grčka, moja mudrost pomogla vama u vašoj nevolji, jer znajte, gospodo grčka, da koliko je veći kralj od svoga viteza, toliko je veća mudrost od viteštva. A sada, grčka gospodo, sudite pravo i podajte ovo oružje Urikšišu, jer setite se toga kada se vaš gospodar u snu uplašio od lika boga Jupitera, i kada vam je naredio da podignete sramotna jedra i sramno bežaste, i mislili ste da ćete od Jektorova plamena izgoreti. I ja čuvši to dotrčah do brodova i zaustavih ih… I poslaste, gospodo grčka, Ajakša da traži Ancileša, i ne mogaše ga naći, i pođoh ja, opremivši moju lađu ruhom i oružjem, i nađoh Ancileša, i povedoh ga na moćnog kopljanika Telepona… I otuda pođosmo na tebijski grad, i ubismo Tebeša viteza, i uzesmo tebijski grad. I otuda pođosmo na nerležijski grad i otok, i ubismo Ležbona viteza i njegova tri sina. I dođosmo pod Troju, i još nijedna vrata trojanska ne behu otvorena za boj, i tu ovaj Urikšiš uveče utvrdi stražama šančeve, i rekoh vitezima da metnu na sebe oružje i ježđah po celom logoru i govorah: „Molim vas, grčki vitezovi, moli vas Urikšiš: podnesite teškoće borbe veselim srcem!“ I umirih vas koji ste bili veoma uplašeni, i ne sumnjaste da ćete od Jektorova plamena izgoreti. I potom, grčka gospodo, prorekoše proroci dvojici careva čime se Troja drži, i čuvši ja to, stavih svoju glavu na kocku i pođoh noću na Troju, bacih lestvice od kajiševa na visoki toranj, i uđoh u Troju, nađoh Delona, stražara trojanskog, gde čuvaše stražu, i uhvatih ga i izvukoh iz njega čime se Troja drži, i posle ga ubih. I otuda pođoh na Rižuša kralja i njegovu družinu. I tu noć ubih Delona, Šarpedona, Cerona, Pikidena, Alektora, Kronuša, Akšandruša, Parkanuša, Memona, Tojanta, Peridamanta, Alkomotra, Earpeka proroka, i nečastivog Jeriona, koji čast ne htede ni caru poveriti. Behu slavni vitezovi i padoše svi od Urikšiševe deonice. Sada sam vam, grčka gospodo, spomenuo šta vam je sve Urikšiš svojom mudrošću učinio, i sad vam kažem: našao sam svoga brata Ancileša i dadoh vam ga živa i zdrava, a sada mi ga dajte živa onako kako sam vam ga dao živa, da ga postavim tu gde sam ga uzeo.“
I gospodari porazgovoriše se među sobom, i rekoše: „Bio ili ne bio njegov brat, ali pošto je on njegov brat, mi ga ne možemo živa dati jer je poginuo, a njegovo oružje pravo je dati onome ko ga je doveo.“ I presudiše oružje Urikšišu i on ga odmah uze. I vide to Ajakš, i uzev mač svoj reče Urikšišu: „Ovo je moj mač, da ne tražiš i ovaj moj mač, koji sam kod prikijskih ljudi umočio u mnogu krv? A sada ga hoću umočiti u gospodarevu krv, jer do sada Ajakša niko nije pobedio, a sad, družino, silnoga Ajakša pobedila je žalost.“ I naleže na svoj mač i probode se njime na drugu stranu. I zarumeni se zemlja od njegove krvi, i zacrveni se trava. I smutiše se gospoda oho njega i žaljahu ga veoma. I reče Urikšiš: „Gospodo grčka, ne žalite ga! Ja ću vam učiniti da Troju uzmemo bez ljudske krvi i bez muke. Načiniću vam od crnoga stakla konja u kome može stati tri stotine naoružanih vitezova, sa svom opremom, i zauzećemo Troju na prevaru.“
Napomene
- Verovatno mali Ajant (Ajaks), sin kralja Oileja, borio se pod Trojom, bio poznat kao odličan bacač koplja, i posle brzonogog Ahila, bio najbrži trkač u grčkoj vojsci.
- Ceo ovaj spor između Odiseja i Ajaksa kao i njihovi govori, izrađeni su prema 13. pevanju Ovidijevih Metamorfoza.