Trubač
Dan ili dva logorovasmo na levoj strani druma knjaževačkog. Vreme močarno, zemlja natopljena, a kroz vazduh sipi neka maglica i vlaga, pomešana sa susnežicom.
Svaki čas se tek protegneš junački, pa se osvrneš na sve strane, ne bi li našao gde malo suhote da se odmoriš.
Ceo dan tako, a pred veče naneli odnekud moji ljudi mokro granje, te duvaj otud, duvaj odovud, raspiri se nešto malo plamena i mi se načičkasmo okolo.
Narednik nabavi i malo sena, legao potrbuške, uzeo manjerku, pa lupa po njoj prstima kao u doboš i svira ustima nešto nalik na neki bugarski marš, koji je sad u ratu naučio.
Kaplar Cakić pričvrljio uz vatru porciju, nadrobio u nju malo hleba, strpao i malo ovčjeg loja, pa to tako čvari, a on se naduo i duše u ono nešto malo žara.
Jedan iz prednje vrste, biće treći četvrti od levog krila, legao porebarke, okrenuo leđa vatri, da ga greje, a glavu zavukao pod ćebe, pa bajagi dobro mu, te pevuši: „Ej, da sam gazda!“
Petorica šestorica njih našli na drumu napuštena neka kola, dovukli ih otud, pa sad hoće da se pokrve ko će pod kolima da spava. I taman se ljudi s udesili, al’ narednik primeti da naša vatrica već dogoreva, a nema drva, pa zaokupio i traži jedan točak od kola za vatru.
Neki rezervista, čini mi se nije iz moga voda, našao negde u Pirotu žensku haljinu, iskićenu čipkama i mašlijama, pokrio se njome preko glave, stao kraj vatre na jednoj nozi, pa kad se umori, on promeni, te digne drugu nogu, kao ono petao na drvljaniku.
Onaj se plamen na našoj vatrici vijuga kao na kakom siromaškom ognjištu; mrak se spustio gust, te naša lica, osenjena plamenom, došla crvena kao žar.
Paoci i naplate od točkova sagorevaju, kaplar Cakić odmakao već svoju porciju, i počeo da kusa, duvajući u vrelu poparu.
Samo se trubač nešto zamislio, seo nasred ledine, neće ni da dođe da se ogreje, baš, o maj, čudno, a on kao bajagi poznat kao najveća šaljivčina u četi.
Zivka ga i narednik, a on se vajka, veli, nije mu ni zima. Neće to biti da mu nije zima, nego ima nešto kod njega. Inače je to veseo čovek, naplav a omalen, ima kao nešto malo brkova, po dve tri dlačice, što mu poniklo od kraja usana, a ispod nosa čista ledina. Naniklo nešto strnjike i po obrazu, te bi on hteo, da mu je to brada, ali mu lice pre izgleda kao popasena livada. Umeo je čapkunski da namigne, pa bivalo je, da ga koji put u veselju i starešine gone da namigne. Kad naduju usne pa zasvira „zbor“ ili „soproštaj“, a ono, misliš, napela se ona usta kao bubanj, pa ništa neće da svira kako treba, nego uvek doda i izvije ponešto. Kad sedimo uveče, a on uzme trubu, skine joj dulac, znaš, onda tanje svira, a Milisav uzme ćemane, pa kad zasviraju Ostroljanku, pod rancem bi čovek igrao.
Ne valja mu samo što se zbuni pred starešinom, pa se kao đavo zapetlja. Ama neka je najmanji starešina, pa neka mu što podvikne, e onda, nit’ zna gde gleda, nit’ zna šta govori. Jedanput naiđe pukovar, viknu iznenadno na njega da svira „uzbunu“, on se uzvrda, te opljuj trubu, te nameštaj dulac, pa cvrc odovud, cvrc odonud, te poče, mesto uzbune, da svira Ostroljanku. Eto ti na!
Ali nikad se nije tako zabrinuo kao sad, biće to valjade poveća briga.
Nudi ga Cakić:
— ’Ajde, Miladine, popare!
— Neka, — veli, pa mu se to „neka“ tako oteglo, kao da se rešava, hoće li neće li.
I vatra već poče da dogoreva, rasturi se puhor i od poslednjeg naplatka; narednik se umori lupkajući onaj marš, podmetnu manjerku pod glavu, prevrnu se na kuk te zahrka; Cakić obliza porciju, turi je na stranu, nasloni glavu na narednikove noge, pa poče i on da sklapa oči. Onaj iz prednje vrste već prestao odavno da pevuši, te bolje navuče ćebe na glavu; onaj sa suknjom odmakao nekud, a i oni se pod kolima ućutali, ne svađaju se više, valjda dobio svaki pomalo mesta, te sve pospalo onim polusnom, kojim se obično zimi, na ledini i u oprezi, spava.
Ja ostao sam i osvrćem se, ne znam šta ću pod glavu da podmetnem.
I trubač još nije legao, nego se tek primače vatri, sede uz mene, pogleda prvo u oči naredniku i Cakiću, da l’ spavaju, pa će onda meni;
— Da mi pročitaš, kaplare, jedno pismo; ima tri dana, kako sam ga dobio, a nema ko da mi pročita.
Ja pogledam u vatru, ona već sasvim dogorela, ostao još jedan mali žarak, pa i taj se muči da dogori.
— Da ti pročitam, Miladine! Pa što mi, bolan, ne reče ranije, dok beše malo plamena?
— Znaš, — uze da uvija, — rek’o bi’ ti, ja bi’ tebi kaz’o… nego… narednik, nije, znaš, bio zasp’o.
— A od kuće ti pismo?
— Ono… od kuće… iz sela, nije mi, znaš, niko u kući pismen, nisam ni ja, nego iz sela, dabo’me!
— Valjda ćata pisao?
— Pa ono… ćata, — pa se opet nadviri nad narednikom, da se uveri, da li baš spava, — a možda i nije ćata, znaš, seka-Jelin Milenko je pismen… — pa onda poče poverljivijim glasom, — znaš, nije ovo baš od kuće pismo, to je pis’o seka-Jelin Milenko!
— Pa daj da ti pročitam, dok se nije i ovo malo žara pogasilo.
On me pogleda u oči, raskopča mundir, zavuče ruku u nedra, te izvuče jedno prljavo pismo i htede da mi pruži, ali se u tom promeškolji narednik, nažuljila ga valjda manjerka, progunđa nešto, i Miladin trže pismo, narednik opet zahrka, i on mi ponovo pruži pismo, te ga ja pažljivo otvorih.
On i po treći put pogleda u oči narednika i Cakića, pa se nadnese i nad onim ispod ćebeta, te će mi onda tiho:
— Dede, čitaj, molim te! —
Ali od vatre ne beše više ni traga, samo ona poslednja žeravica žmirkaše iz pokislog i pocrnelog pepela. On je uze u ruke i donese je do pisma i stade svom snagom da duva i prisvetli koliko toliko, te ja počeh da čitam:
Ljubezni Miladine,
Pozdravlje ti od mene i od tvoje nene i od tvoga oca, od moje nane, i od Milenka, što ti ovo pismo piše, i od Bogoslava, a pišemo ti, da su svi zdravi, hvala Bogu, i pišemo ti, da nam ti, na milost Božju, budeš zdrav i živ. Tvoja nena…
Žeravica se malo utuli i Miladin uze jače da duva, te opet osvetli, da ja mogoh, koliko toliko, da nazirem slova, te produžih:
… brine, traju li još one čarape i jesi li dobio 9. groša, što ti je poslala po Živka kmetovog, da ti se nađu na trošak.
Miladine, imam da ti kažem, i da ti javim da se vratio iz vojske Kole mejandžijin, pa…
Žeravica se sasvim ugasi, i badava Miladin duvaše svom snagom, ona se polagano utuli.
— Ne vide li, šta je dalje? — upita žurno, a glas mu nešto malo zadrhta.
— Baš ni bele!
On uze pismo, savi, turi u nedra, ne reče mi ni reči, nego se ućuta.
— Je l’ ti što svoj Kole? — zapitah, kao velim da vidim, šta ga to mori.
— Svoj, hm, otkud svoj. Vratio se iz vojske, dabo’me, kad kod mejandžije pije kmet badava pije ćata badava, ja…!
Ovaj ispod ćebeta kriknu ujedanput: jaoj! Ja se trgoh, rekoh, šta mu je, ali on produži da hrče, valjda nešto ružno usnio. Narednik mrdnu, Cakićeva glava lupi o zemlju, ali on produži i tako da spava pričajući nešto.
— A, je i ti taj Milenko što ti piše rod neki?
— Ono… dabo’me… Znaš, kuća nam do kuće, pa on ima sestru, pa se naši lepo žive, moja se nena i njena već odavno prijakaju pa i moj otac po koji put; idemo zajedno u kolo. Pa, eto vi’š, piše mi, da se Kole vratio, vratio se, ja, i to je pravda, da je i moj otac mejandžija, i ja bi’ se vratio! — Sve to izgovori poverljivim tonom pa jako uzdahnu, kao kad hoće da zasvira, te uvlači vazduh u sebe, ućuta, ne progovori pozadugo, niti ga ja štogod pitah.
Malo posle, tek će opet sam početi:
— Ama bar da vide šta dalje piše, jerbo znaš, da tebi kažem, i mejandžija bi hteo Staku za Kolu, pa nekako…
Pa opet ućuta. Ja prilegoh glavom na leđa Cakiću, pa se i meni pridrema.
Čini mi se, da je Miladin još nešto govorio, ali sam ja zaspao pa nisam čuo.
Kad se u jutru probudismo, a Miladina nigde! Nema ga, nema ga celog dana, a ja se, nekako, odmah prisetih na ono pismo i na onog Kola, što kod njegova oca kmet pije badava, pa me nešto štrecnu, da nije što Miladin učinio.
Nema Miladina ni drugog dana, nema ga ni trećeg, pa i ne dođe, dok besmo na granici.
⁂
Sad je trubač na robiji: osuđen je tri godine dana, što je napustio dužnost i pobegao bez dozvole svojoj kući.