Na privijalištu
Najzad mi se, posle dugog lutanja na konju, po tamnoj noći, ukaza grdna vatruština, rasprostrta, u širinu kao kakav rit kad gori. To je privijalište današnje borbe.
Vojska daleko napred izmakla i ostala na odmorku ispod dragomanskih hanova, završivši pobedno krvavu borbu, što ju je Đeneral pratio sve donde, hrabreći borce u samim redovima razvijenog lanca, pa se vratio, da na vlažnoj zemlji, kraj jauka i piske prozeblih i ranjenih, odmori svoje staračko telo.
Sve na pet il’ deset koračaji poslagano po četiri po pet panjina na glomaču, pa ih prešao plamen, a užarile se, te se samo diže jara iz grdnih vatruština i zarudelo, kad se izdalje gleda, čitava dva koplja u vis. Uokolo mala trnjava šumica, iz nje šušti tihi vetrić, te rasteruje usijan vazduh oko prostranog privijališta.
Oko svake vatre polegali ranjeni i prozebli, neki jauču i previjaju se, a neki tvrdo zahrkali i pare se pod ćebetom prebačenim i preko glave.
Sa donje strane privijališta, na malo prostrte slame zastrte ćebetom, spava polusano Đeneral. Na jednom vojničkom rancu sedi kraj njega šef štaba, oslonjen na kolena rukama, a u ruke sanjivo spustio glavu, do njega na zemlji doktor, sedi jedan pukovnik, koji živo nešto šapće šefu štaba. Zatim još dva tri starija oficira, od kojih jedan stoji na nogama, jedan prilegao, a onaj treći takođe uz nj. Dole malo niže dva tri se mlađa oficira vrlo tiho nešto objašnjavaju; a još niže osedlani konji štabskih oficira klimaju sanjivo glavom i oko njih prljavi posilni i seizi polegali na golu zemlju i kao preklani spavaju.
Tu u kraju, ukoso ubodena u zemlju, jedna tanka močica i na njoj se lagano njiše pokisla bela zastava sa crvenim krstom.
Umor savladao sve, pa se i sama priroda umorila. Onaj meki vetrić kao zamoren dah planinskoga šuma; mesec se negde sakrio, a plamenovi nad vatrama čisto posustali i jedva se njišu tamo i amo. Izvan vatre gust mrak unaokolo svuda; staze, koje od ovog mesta odvode, vidiš pet i deset koračaji, pa ih posle nestane kao da u kakav lagum odlaze. Ni ptica da proleti, ni pas da se izdaleka čuje, i jedino što prekine ovu mrtvu tišinu, kad sami ranjenik jaukne ili konj rzne, ili šušne bolničar, obilazeći vatre.
Dok sam sačekao odgovor, koji ću poneti mome komandiru, seo sam na jedan panjić kraj prve vatre i počeo da gradim cigaru, ne bih li dograbio dva tri dima.
Ranjenik, koji je ležao tu, promeškolji se malo, pa otškrinu šinjel, kojim se beše preko glave pokrio; razgleda svud uokolo iznenađeno, kao da ne verovaše javi, pa onda meni u oči.
— Da te nisam ja nešto probudio?
— Jok, — veli.
— Hoćeš jedan duvan?
— Hoću, baš ti hvala!
— A gde si ranjen, prijatelju?
— Evo, ovde, — veli, — baš u butinu, evo vidiš, Ne znam, da l’ mi je osakatilo kost, al’ isteklo je mnogo krvi, mnogo. Eh, Bože, Bože, baš me ošteti!
Omaleno, mlado momče, koliko sam mogao da ga promerim, svetlih i živih očiju. Vukao je sa zadovoljstvom dimove iz cigare, što mu je dadoh, i gledao me još jednako u oči.
— A jes’, Boga mi! — učini tek odjedared, pa zavuče ruku u jandžik, izvuče otud jednu kitu bosiljka i poče je mirisati.
— Šta to? — rekoh.
On zaćuta malo, zaćuta, pa tek dodade…
— E, baš ću ti kazati, pa da pričaš ovo svakome.
— Deder!
— Snivao sam, malo čas, kao neka velika bolnica, velika koliko načelstvo, još veća. Pa ja kao ležim u krevetu ovako isto ranjen, i kao teška mi rana, pa sve jaučem; a gledaju me doktori, mnogi doktori, sto, dvesta, koj zna, koliko ih je bilo. Svi oko moga kreveta, pa se izviruju jedan preko drugog i mašaju se rukama, te mi gledaju ranu, a ruke im studene, studene, Bože, kao led ledeni. A svi imaju drvene noge, niko nema svoje rođene: pa trupaju, trupaju oko moga kreveta sa onim nogama, da Bog sačuva! Pa onda spremili kao neke sprave, testere, sekire, pile i još vazdan neke sprave. Svaki drži po jednu. A meni Bože, o’ladilo srce, pa se sve obzirem ovamo te onamo, da vidim, da l’ nema tu kog moga da mi se nađe… — Tu prestade sa pričom, te ulepi malo cigaru, koja mu se bila razlepila, i pridiže glavu, te razgleda okolo.
— Da ti se tebi nešto ne hita, te te ja držim? — zapita me onako uzgred.
— Ne, brate, ne hita mi se, seo sam da se odmorim.
— Nisam ti ni kazao, — dodade, — kao još ima ranjenika u toj bolnici, ali ovi se samo oko mene okupili. Pitam ih ja: „Što ćete, što se ne maknete od mene?“ A oni svi u jedan glas: „E, hoćemo nogu da ti odsečemo!“ Pa svi kao radosno trupaju onim drvenim nogama. „Aj, Bože, Bože,“ kao vajkam se ja, „zar baš nema nikoga da me odbrani od ovih napasti sa drvenim nogama?“ A u to kao zamirisa iz druge sobe bosiljak, zamirisa. Zamirisa kao u crkvi tamnjan. „To je moja majka!“ rekoh im ja, a oni, kad to čuše, pobacaše sve one sprave, pa pobegoše svi, te se iskupiše oko jednog drugog ranjenika, pa mi otud kao dovikuju: „E, dobro, ako ti imaš majku, ovaj ovde može biti nema!“ A moja majka kao i ne dođe, osećam samo, neko mi toplim rukama previja ranu i gladi me po čelu i namešta mi kosu. Topla neka, sasvim topla ruka, kao majčina ruka, ali nju ne vidim, već samo što mi miriše bosiljak, i ja kao po tome znam, da je to moja majka kraj mene…
Pa tu zaćuta i uze onaj struk bosiljka, te ga poče opet da miriše.
— A je l’ ti živa majka? — rekoh.
— Nije, — veli, — umrla pre četiri meseca.
— Bog da je prosti!
— Vidiš i ovaj bosiljak otkinuo sam sa njenoga groba, kad pođosmo ovamo, te sam ga metnuo u jandžik —
Za tim ućuta, zamisli se, zamisli, pa će opet sam dodati:
— On možda zamirisao, kad sam spavao!
— Valjda, — rekoh, pa se ućutah i ja, i učini mi se miris onoga stručka, koji i do mene dopiraše, zaista kao miris materinske duše.
U tom mi i posilni donese jedno pisamce, te ga metnuh u nedra, ostavih malo duvana onom ranjeniku, pojahah konja, te hajde opet kroz gusti i teški mrak, niz Viden, onoj vatrici, oko koje su se moji drugovi već odmorili valjda.