Na razbojištu
Zastao sam bio u Kalotini, selu pred Dragomanskim Klancem, nekim službenim poslom, pa se sad uputih sam kroz klanac ka dragomanskim hanovima, niže kojih se juče završila borba i vojska ostala na odmorku.
Noć me uhvatila kod one razvaljene ćuprijice od prilike na sredini samoga klanca. Mesec krasno osvetlio, nebo vedro kao devojačko čelo. Visoke stene bacile svoje senke, pa u klancu tama, a gde je mesečeva svetlost našla izmeđ’ stena prolaza osvetlila na grudima levog zida klančeva po kakvu stenu ili ocrtala prostrano svetlo polje. Ježevica, koja teče drumu sa desne strane, zabelaska ovde onde, i prijatno a monotono prostire se njeno šuštanje kroz mirni klanac, kao ono kad prisloniš školjku na uho. Projuri i po koja ptičurina, pa se vine u visinu, lupa njenih krila jekne kroz prazan klanac kao zviždanje i udaranje vetra ili kao topot kopita.
Moja senka golema, čas je nestane u mraku, a čas se opet pojavi preda mnom, čas bleđa a čas tamnija. Krajeve moga dugačkoga šinjela podvio ja i zadenuo za pojas, obesio desnu ruku o pogon, a levom nosim cigaru, koja mi je, u ovoj divljoj tišini, još jedini drug.
S deska i s leva od druma po kakvo garište, pocrneo pepeo iskvašen snegom ili kišicom. Tu se grejali valjda prozebli prolaznici. Gore na steni, pogde i gde vidiš kao neku belu tačku, a to se propela preplašena i odbegla koza, te brsti zaostalo lišće sa suhih i golih trnjaka. Sve do te ćuprijice, gde me noć uhvati, klanac je uzak, jedva malo nešto prostora sa desne strane druma, a na četvrt sata iza ćuprije prostire se lepa poljana ispresecana ježevicom, što se tu razlila u nekoliko rukava i pravi čitavu baru, da se zatim međ brdima izgubi.
Tu se juče, 3 novembra, bio žestok boj. Borba se najpre vodila po desnoj i levoj gredi Dragomanskoga klanca, i deveti puk, koji se borio duž leve strane, morao je ovde da siđe. Otvorila se jaka vatra, jer je tu bila i neka bugarska posada, koja je izvesno imala opredeljenje, da zadrži naše trupe, koje bi se nasipom dragomanskim uputile. Deveti puk nije odmah napustio uzvišenje, jer i neprijatelj zauze protivno i osu vatru, koju ukršćavaše sedmi puk, tukući u tome neprijatelja. Neprijatelj ne moga da odoli ukrštenoj vatri, te pođe da napusti svoje svoje položaje i rasturi se nasipom i levom stranom ka Čepnju, gonjen našom vojskom.
A na ovom polju eno i sad još tragova pobeđene neprijateljske posade. Prevrnut kazan, iz kojega se razlio čitav potok vojničke čorbe; pogašene i polivene vatre; neka parčad od haljina, ovde fišeklija, tamo nož, drvena vojnička kašika ili manjerka, krpe, municija. Sve to leži rastureno ovamo ili onamo, a usred tih ostataka, tamo kraj potoka i jedna od mnogih žrtava jučeranje borbe, bugarski pešak, na čijim je paletuškama ispisan broj 9. Tane ga je udarilo ispod leve sise, u samo srce, i živeo je valjda još neko vreme ali u teškim mukama. Levom je rukom raščupao svu ranu, mučeći se, valjda, da izvadi olovo, koje mu se duboko u grudi zarilo; desnu ruku opružio više glave i stisnuo je u pesnicu; pomodrele oči otvorio, a usnice sve izgrizao. Od rane, pa preko grudi, pustila se krvava lenta do zemlje, a tu se usirila barica modre krvi. Sneg i kiša, što su jutros padali, okvasili mu retku kosu, a u dupljama upalih mu očiju zadržalo se puno vode od istopljenog snega.
Kad sam mu prišao bliže, zagraknuše i digoše se u vis dva tri gavrana, koji su, valjda već okrvavili svoje kljunove. Mesec je jasno osvetljavao celu ovu poljanu i ogledao se u onoj barici, što je tako sjaktala, ispunjena sva mesečevim likom, kao da je u njoj rastopljeno zlato. Poljanu uokvirila visoka brda, njihove tamne senke ih vezale jedno za drugo, te ti izgleda kao jednostavan zid, a niz jedno se od tih brda spušta drugi, koji tamo daleko izgleda kao tanak beo končić, a što niže ovamo, sve se jasnije crta i vijuga. Daleko, još vrlo daleko vidi se na drumu jedna mračna pega, koja postepeno slazi, a što više slazi, sve veća biva. Najzad se vide jasno jedna gomilica ljudi. Sačekaću ih, jer u ovoj rupi ograđenoj planinama, kraj tužne one slike, i bolje je, toplije je oko srca, kad ima još koga.
A bili su zarobljenici, petoro, i dva naša vojnika, koji su ih sprovodili. Jedan omalen, gologlav, jer u borbi izgubio kapu, o levo rame obesio onu belu torbu, što bugarskim vojnicima služi kao ranac i kao torba, o kaiš opasač obesio porciju i zadenuo, kao u silav, dve tri kašike. Ona druga četvorica, natovarena takođe torbama, kao izdvajaju se i zabrinuti, a samo ovaj ide slobodno i ćaska usput sa našim vojnicima. Na paletuškama i u njih broj 9.
Odvedoh ih dole, da vide, poznaju li svoga mrtvog druga; a onaj gologlavi, kad ga spazi pljesnu se rukama, pa mu grunuše suze kano u maloga deteta, kleče kraj lešine, obrisa joj krajem svoga šinjela krvavo i vlažno lice i celivaše ga žarko.
— Znaš ga, je li?
— Kako da ga ne znam, iz istoga smo sela, — odgovori zarobljenik svojim jezikom. Zaćuta zatim, pa ćuti i tužno gleda u mrtva druga. — Nema nikoga — veli, — siromašak je, ubog, služio je u drugoga.
Posedasmo tu, da se odmorimo, a svaki se od nas udubio nešto i daleko razmišlja. Sede i onaj zarobljenik, obrisa rukavom suze sa svojih očiju, pa uze i on da savija cigaru. Kad pripali, a on uze da nam priča o svome mrtvom drugu i napriča nam mnogo, mnogo. Nisam sve ni upamtio, ali jesam ono što je glavno.
Ime mu je (onome mrtvom) Mane Zotov, siromah je, ubogi siromah, a dobar, sve ga je selo volelo. Dobar na poslu, dobar u društvu. Služio je najpre u nekoga (zaboravio sam mu ime), pa onda u vodeničara. A zagledao se u kćer Gorče Sidova, kodžabaše seoskog i najbogatijeg seljaka. A ona je lepa devojka, najlepša u selu. Gorče neće ni da čuje. Jedanput je tukao kćer svoju, te su je jedva komšije odbranile. Hteo je da je ubije, sve je nogama gazio samo zato, što mu je u oči kazala, da ona neće drugog osim Mana. Pa šta ti se još nije govorilo po selu, kao da je htela Zaka (Zaka joj je ime) da izbegne od oca u grad, pa onda kao da je hteo i otac jedanput da je otera i svašta još. Jedanput Mane hteo i da je otme, sakupio društvo, a dogovorio se sa Zakom. Gorče to napred čuo, pa uhapsio Mana, poslao ga u grad u sud, te tamo odležao nekoliko meseci hapsa. Tri godine su se tako nosili Gorče i Mane. Gorče je čak pisao i sudu, da se protera Mane iz sela kao nevaljalac. I od suda bilo došlo, ali skočilo sve selo, pa jemči da Mane nije nevaljalac. A celo selo volelo je Mana i držalo mu stranu; nešto što je imalo inat sa Gorčom kao sa kodžabašom, a nešto, bogme, i što su svi držali, da je pravo da Mane uzme Zaku, kad već devojka neće drugoga. Mnogi su i govorili Gorči i savetovali ga, da ne bude kakvo veće zlo, da da Manu devojče, pa da ga uzme u kuću. Mane je dobro dete, dobar radin, a Gorčina je kuća golema, svaki koji ume da radi dobro je došao tolikoj kući. Ali Gorča ne trpi ni da mu se govori; ko mu pomene, posvadi se s njim, a sa jednim se i potukao. Još, to mu bio mnogo dobar prijatelj, pa sad već godina dana, kako se gledaju kao dušmani. Kad bi sad da se pođe na granicu u rat sa Srbijom, a Zaka da presvisne. Zaklela se, da učini nešto, pa makar i obraz metnula pod noge. Celo je selo već znalo, šta je Zaka naumila. Sutra će se iskupiti svi koji će na vojsku, iskupiće se i celo selo, rod rođeni i nerođeni, a tuda će da prođu još dva sela, pa će se svi iskupiti i odavde poći. Pa onda pred tolikim grdnim svetom naumila bila Zaka, da iskoči, pa da obisne rukama oko vrata Manu, pa onda Gorča, hoće neće, mora mu je od sramote dati, jer je niko posle neće u selu. Kažu, tako su je naučile žene da učini, pa makar metnula obraz pod noge. I Gorča je, dabogme, to čuo. Ujutru rano počeše da se zbiraju, dođoše već i druga sela, nabraše se ljudi i žene, deca, čitav panađur. Oni koji polaze na vojsku iskitili se cvećem i lišćem, a natovarili ih njihovi pogačama, sirom i drugim jestivom i pićem. Tu je i Mane, ali seo na prag crkveni kao ubiven. Nema ni ko da ga isprati ni ko da ga ponudi čim, ali ga to ne peče toliko, valjda, koliko što nije video Zaku, da joj kaže zbogom, a poručio joj po jednoj ženi, pa nema odgovora. U jedan mah se među sakupljenu svetinu rasturi glas, da je Gorče zatvorio Zaku u podrum, da ju je celu noć tako držao zatvorenu i neće je pustiti, dok ne ode vojska. Neko mahnit reče: „Hajd’ da razbijemo podrum! Kako sme da hapsi mirna roba!“ Pa to prihvatiše svi i očas se iskupi grdna gomila sa batinama i puškama oko Gorčine kuće. Ama samo malo je još trebalo, pa bi bilo čudo. Nego Mane izađe na sredu pred sav taj narod, pa veli: „Što ćete? Nemojte da činimo zlo. Ja sam se i Zaka verili pred Bogom, a evo to i vama sad kažem, neka bude i pred ljudima. Može joj Gorča, ako hoće, metnuti i devet katanaca na podrum!“ Svi se obeseliše i povikaše: „Tako je, evo smo svi svedoci. Tri sela će da svedoče, da si se ti verio sa Zakom!“ Pa se vratiše svi ka crkvi. A kad bi da se pođe, zapevaše svi vesele pesme, pripucaše i puške, oprosti se svaki od svojega, pa hajd’ drumom. A valja opet da se prođe pored Gorčine kuće, tuda je put, a on, Gorča, stao na kapiju, pa maše rukom: „Stanite, braćo, stanite, jedanput!“ Istina stadoše svi. „Iznesi, Zaka, rakiju,“ reče Gorča i okrete se glavom u dvorište, „a ti, Mane, odi, odi ovamo; ljubi ruku!“ Šta mu bi, svi se skameniše. Valjda mu prepuče srce od stida i od muke, ili ko zna, što se to tako desi. Zaka sama iznese rakiju, a Mane poljubi ruku Gorči, te pripucaše puške, svi počeše da se ljube sa Manom i sa Gorčom, svi, svi. Uvukoše žene Mana u kuću, te se on i tamo pozabavi, ali zamalo pa se moralo na put. Zaka zaplaka i zapišta, i Manu naišle suze, ali je veseo, nije koračao nego sve poskakivao idući, Eto tako se to svrši.
Kad je pripovedač sve to ispričao, mi se svi zaćutasmo, zaćutasmo poduže.
— I sad u ratu — dodade malo posle zarobljenik, — bio je jednako veseo. Poneki put bi nam kazao onako u šali: „Vi ćete svi poginuti, mnogo će da izgine, al’ ja ću da se vratim, srce mi nešto tako kaže, da će da se vratim!“
I nehotice nam se svima iskrade pogled na lešinu, kojoj se prokisla kosa svetlela kao svila pod mesečevom svetlošću, a oči, ili bolje one dve jamice, pusto gledale u svetlo nebo.
— Pa sad… eto! — dodade malo posle zarobljenik i pokaza glavom na Mana i diže se opet, te ga celiva u čelo, a rukavom ubrisa sebi novu suzu.
— Jest… eto mu, Boga mi! — učini i jedan od naših vojnika što sprovede zarobljenike.
Mene beše jako tronula cela priča, možda ne bi inako, ali tu kraj nas lešina onoga, koji je toliko srećan pošao u rat i toliko nestrpeljivo izgledao svršetak rata, i ne misleći, da će na ovoj pustoj poljanici jedno olovo razdrobiti mu ono srce, koje je on poklonio. Pa onda ustadoh i nožićem razrezah pramen kose sa mrčeva čela.
— Na, — rekoh zarobljeniku, — na, čuvaj ovo. Ti ćeš se vratiti, ako Bog da, skoro tvojoj kući i tvome selu. Na, nosi ovo Zaki!
Zarobljenik me blagodarno pogleda, izvadi iz nedara jednu prljavu maramu i zaveza u njen krajičak pramen kose, pa je opet turi u nedra.
Digosmo se zatim, te zarobljenici odoše dole klancu, a ja se uputih sam svojim putem. Mesec se baš sakrio iza jednog oblačka, neki studen vetar duhnu otud od Čepnja kao vesnik sutrašnjeg maglovitog dana, i ja iziđoh na drum, koji se izvijaše prema mnom kao dugačka zmijurina.