Broj 23
Dok sam ležao u bolnici u Nišu, ja sam, od duga vremena, zapisivao pogdešto, i to onako preko reda. Nisam imao ni knjižice, već na sitne hartijice, il’ doktorski recept, na poleđini jednog očeva pisma. Nisam te hartijice ni ja sam čitao od toga doba, jer sam ih tek docnije našao u džepu od moga mundira, koji sam bacio u jedan ćošak, očekujući kakvog siromaha, da mu ga poklonim. Hajde sad zajedno da pročitamo to:
⁂
27 novembra — Nije mi bolest toliko nesnosna, koliko ova bolnička tišina i mrtvilo. I kad koji bolesnik govori, govori tiho, meko, šapće i posle prve rečenice zakašlje se, pa onaj suhi kašalj zvoni kroz visoku i prostranu bolničku odaju. Ili neko nešto kaže ili vrata zaškripe ili kola protrče kraj prozora ili bolesnik jekne, to je sav nemir. Inače prolaze sati lagano, vrlo lagano. Dok velika kazaljka na satu jedanput obiđe onaj krug, uh — koliko je to!… Večnost, jedan zamašan deo večnosti!…
Pa onda onaj bolnički zadah i ona mnoga lica, što se vide ispod pokrivača i tek pogdekoja žuta kao vosak, koštunjava ruka, koja se izvukla ispod pokrivača i maša se za čašu vode ili staklo sa lekom sa stočića, što stoji kraj svake postelje. Pa sva ta lica bleda, sva jednaka; oči u svih usahnule; pogled sumoran, usne suhe… I zrak, što prodire kroz veliki bolnički prozor, bled… Samo doktor, koji svako jutro dolazi, da nas pregleda, crven, zadrigao, debela vrata i snažnih ruku. Izgleda međ nama kao svež letnji kukurek među jesenjim lišćem.
Nad mojom posteljom stoji broj 23, ispisan kredom na jednoj crnoj tablici. Drugim rečima, ja i ne postojim, postoji prosto broj 23, koji je bolestan od te i te bolesti. Bolničar mi i ne zna ime. „Taj lek je za broj 23!“ viče on momcima. Pomoćnik mi pipa ruku, pa veli: „Ovome je danas bolje!“ — „Kome?“ pita doktor. „Ovome, broju 23!“ ja se bunim i hteo bih da im kažem, da nisam ni ovaj ni 23, hteo bih da im kažem svoje ime; ali ko te sluša i šta ih se tiče moje ime
⁂
28 novembra — Buni me, baš me buni to i čini me nervoznim, što ja ne postojim, već postoji prosto broj 23. U prvi mah nisam ni primetio, ali sad sasvim lepo primećujem to.
No šta ima tu da me buni, zar nisam voz i navikao na to, da ja ne postojim?!
Najpre, dok je tvoja desetina odvojena tebe, još znaju, znaju ti ime, znaju te, ko si, odakle si, koga imaš. Kad desetine obrazuju vod, ne vide te toliko, ali te znaju; a kad se vodovi priberu u četu, a ti se opet osećaš izgubljen, preplavljen, tvoje je ja samo jedna čestica nečeg većeg, opštijeg. I kad se već i čete priberu u bataljon, onda se sasvim jasno osećaš, da više ne postojiš; postaješ samo jedna brojka, dovikuju ti: „Ti, ti četvrti u zadnjoj vrsti druge čete s levog krila, uspravi se!“ To si ti, i ti se uspravlja. O, pa kad se sliju i zberu svi bataljoni, te obrazuju pukove, divizije, mase, grdne velike mase; kad se postave silni oni frontovi jedan za drugim; kad se sastave grudi jedne do drugih pa se načini zid veliki, nepregledni zid… gde si ti onda? Te mase nose jedno jedino ime, kreću se jednim jedinim korakom na jednu jedinu reč… pa gde si ti onda? Ona kapka, što je pala sa zelena dubova lista u gorski potočić, pa njime otplovila u rečicu, sa ovom u reku, a sa rekom u more, zar se u moru može da zapazi?!
Poginem, na primer, u ratu, i to nisam poginuo ja, to je poginuo onaj treći s desna iz prve desetine drugog voda, treće čete, drugog bataljona, četvrtog i t. d. Ja, moje ja, sasvim je sporedna stvar.
Samo mojima, onima što će plakati za mnom, poginuo sam ja,samo ja i niko drugi…
⁂
30 novembra — Poznao sam se i s onima što leže oko mene, bez predstavljanja. To je lako: onaj s leva, to je broj 22; a ovaj s desna, to je broj 24. Broj 22 ranjen je u desni kuk, pa ne sme da leži na tu stranu, te mi je okrenuo leđa i razgovara tamo sa brojem 21. Broj 24 naprotiv okrenuo mi se i vrlo je razgovoran čovek. Olovo mu je razbilo jedno rebro i zarilo se negde u grudi. Ovo dana valjda će početi doktori da mu čeprkaju po grudima, da traže olovo; sad još ne smeju, jer je vrlo slab: mnogo je krvi otišlo od njega, pa dok se malo oporavi. Pričao mi je ceo svoj život, neki vrlo običan i dosadan život. Bio je prvo šegrt, pa posle kalfa, pa je najzad otvorio sam bakalsku radnju i tom se prilikom zadužio; posle se oženio i tom se prilikom odužio. Pa je onda izrodio mnogo dece, ima ih četvoro, te nije mogao mnogo da ekonomiše. Kako je sad otišao u rat, opet se zadužio — i sve takve stvari. Kažem sasvim običan neki život, koji mi je bilo vrlo dosadno slušati. Malo mu je bilo, što mi je pričao ceo dosadanji život, već je nastavio i o svojoj budućnosti.
— Čim odem kući, kazaću ženi: „Anka, sad da se malo popritegnemo“ Moramo, bogme! Prodaću i konja; imam jednoga konja i treba mi, ali proteraću i bez njega. Imam sedamnaes i… pet še… imam svega trideset i tri dukata duga: ali imam i da primim oko tri četiri dukata. Tako, trideset dukata čistog duga da kažemo. Moram još ove godine da se odužim, jer mi već do godine stiže jedno dete za gimnaziju. ’Oću da ga pošljem u Beograd, skiniću i košulju, prodaću i haljinu i krevet, ali, prijatelju moj, ’oću ja da moja deca izađu ljudi, da me blagosiljaju, a ne da me kunu. A imam četvoro, sve muški, pa svakome treba izabrati svoj put. Treba, treba, bogme, sve drugo, sve, ali za tu decu, prijatelju moj, ja bi’ sve učinio, sve bi’ dao. Itd.
Napisao sam „i tako dalje“, jer sam ja uveliko spavao, a broj 24 i dalje je govorio.
⁂
Kad sam se jutros probudio i kad su se otvorila vrata od hodnika, osetio sam, da je otud zamirisao tamnjan. Pitam bolničara, da nije ko umro. Veli: „Jeste, umro je noćas broj 24.“ Pogledam, istina, nema nikog u onom krevetu do mene, a jastuk i pokrivač i dušek sve novim, čistim preobukama prevučeni, kao da niko nije ni ležao u njemu.
⁂
4 decembra — Jutros mi reče bolničar, da je umro i broj 47. Ko li je to opet?
Bože moj, i ja da sam nešto umro, to ni za doktora, ni za upravnika bolnice, ni za bolničara ne bih umro ja, no prosto broj 23. Ali meni je, hvala Bogu, danas sasvim dobro i doktor mi je kazao, da će me već sutra pustiti iz bolnice.