Ptičice Božje
Prve večeri kako pređosmo u tuđu stranu, prenoćili smo u Željuši, selu na dogledu našoj granici.
Prvi plotuni pregrmeli su preko trščanih krovova ovoga seoceta, a zatim je vojska naša odmakla u duboke klance i ostavila seljane uzverene i preplašene.
To je možda bilo poslednje, zaostalo jesenje veče, Vazduh je razvejavao neki studen vetrić, ali je nebo bilo čisto i sunčevi su zraci tiho se gasili.
Mi kaljavi i prljavi otprtili sa sebe rančeve, prislonili puške, mislim, uz opštinski plot; na se ili stresamo, trljamo oči, potpasujemo, ili neki već posustao pa legao na ono malo travice, što ostalo uz plot; koji zahvatio u porciju vode, pa se prska po licu, a koji ostao jon naslonjen na pušku, pa ne ume da se reši šta će.
Selo pusto, nigde žive duše. Na prozorima niskih kućica drveni kapci ili ponjave, i nikog da se otud pomoli. Svega se na jednoj kućici dimnjak puši, ali i to tanak, magličast dim, valjda sa već dogorele vatre. Samo pod klupom u opštinskoj avliji jedno nezgrapno pseto, koje se leno diže, kad naiđosmo, i zalaja dva tri put, kao po nekoj opštinskoj dužnosti, pa onda zavi negde iza kuće. Iz potoka opet zacangara jedanput dvaput zvonce na vratu jedne beluše, a ona diže glavu, muknu, pa pošto ostade još nekoliko trenutaka u tome položaju, da vidi, valjda, kakav je to utisak učinilo, produži opet ravnodušno da brsti jedan maleni dud.
Nevini stanovnici posakrivali se i pribrali pod krov, misle, naišla sila, koja će da pljačka i ubija.
Jedan od naših, koji se baš mnogo brinuo o tome, da ne prenoći na rudini, udari kundakom u jedna vrata, i ona se, koliko šale radi, istaviše. Mnogi mu zamerismo što tako uradi, ama se iz kućice niko živi ne pojavi. Valjda se i raselili ljudi.
Neki već podložiše i malo vatrice nasred sela, jer komandir beše naredio da ne ulazimo ni u čiju avliju. Mnogi se iskupiše tamo, neko da priprlji parče prljave slanine, što ga je izvukao iz torbe, neki da prosuši peškir, kojim se malo pre brisao, a mnogi, koliko običaja radi, oko vatre, jer sunčevi zraci još su nas toplo grejali, i ako prohuja neki sveži šum, koji nosaše žuto jesenje lišće i obrtaše ga u kovitlac, a tankim mlazevima drumske prašine posipaše požutelu travu i pokošene livade.
Ja prilegoh malo kraj plota, te raskopčah bluzu, da me taj sveži vetrić progolica po grudima, a moj drug, Miljan Đokić, poprilegao uz mene, naslonio glavu na moje rame, pa bogme i zaspao.
Komandir se popeo na jednu klupu pred opštinskom kapijom i gleda negde daleko na durbin; naši se iskupili u gomilice, pa neki ćaskaju, a neki ozbiljno razgovaraju. Pa već malo docnije, kad uvideše seljaci, da mi nismo baš tako krvavi gosti, počeše i oni da se mire. Prvo provirili iza onih ponjavica na prozorima, pa onda se, Boga mi, i oslobodiše malo.
Kmet koji je bio sakrio svoju kmetsku tojagu, bojeći se, valjda, da će Srbi od njega kao starešine sela početi, izišao odnekud na sredu; i mehandžija, koji je pokupio ono malo prljavog bakra, bojeći se, da će se i od njega kao najbogatijeg u selu početi, kad vide kmeta, opasa ponovo kecelju. Pa tek vidiš: jedan otud, drugi odovud, pomaljaju se iz kuća, najpre plašljivo, uzvereno, pa onda lepo, slobodno. Vidiš, pristupili i da razgovaraju s nama, pa onda živahnulo celo selo. Skidoše se one ponjavice i kapci sa prozora, pa se otvoriše vrataoca, pa izmilelo i pogdekoje ženskinje, stalo na vratnice i gleda onako izdaleka u nas. A kmet već sad i druge počeo da slobodi, pa po starešinstvu on se upustio u razgovor sa našim kapetanom, i mi već uveliko sa ostalim seljanima. Oni nama „braćo“, a mi njima „braćo“; i to se baš razvio razgovor i naširoko i nadugačko i sve je već oživelo i sve je u selu kao što je i bilo, još samo, mesto vesele pesme jutrom i večerom, nosio je vazduh tupu pesmu plotuna iz dubokih klanaca.
I nevina dečica, koju su sakrili po tavanima i vinogradskim kolibama, pribrala se opet, okupila se oko nas, oslobodila se, optrkuju nas, zapitkuju nas, donose nam vode i tako radosno podskakuju, kao da su im veseli gosti došli… A kad iz klanca zagudi tupi topovski metak, te prolomi vazduh i nad Željušom, odmah pritrče jedno drugom, sabiju se u gomilice, osluškuju onaj tutanj, pa kad mine grmljava, a oni svojim tankim glasićem ponavljaju: „Bum… bum… bum“…
I meni je pristupio jedan Željušanin. Priča mi, kako su zaplašeni, ali kako videše da smo mi dobri ljudi, kako smo mi „braća“, kako on ima u svojoj kući mesto samo za dvojicu, ali će primiti trojicu, a voleo bi, kad bi mogao sve, sve nas da ugosti, eh, da mu je te sreće, veli, pa sve nas da ugosti!…
Veče, krasno veče, počelo da mrači. Mesec, još bled, lagano prohodao preko neba. Večernjača zaigrala, a kroz vazduh osećaš kako se provlači suton kao magličast veo i prožima te nešto, protegneš ruke i zagledaš se negde daleko…
Miljan se razdremao, digao glavu s moga ramena, ali ne sluša, što govorimo ja i Željušanin, nego se zagledao u gomilicu dece, koja se tuda igrala, pa se ućutao i ne mrda živ. Povuče me jedanput za mundir, kao da mi valjda nešto kaže, ama se ja i ne okretoh, da ne presečem reč. Posle, kad ga slučajno pogledah, a ono mu se lice smežuralo, oči vidiš da misleno gledaju negde, a otvorene i ne kreću se, i kad zagledah malo bolje, a ono zasjaktale i u njima se suza pribira.
On me opet povuče za mundir i pokaza mi postom na dečicu. Ona se pribrala i igraju pratnje. Našla jednu mrtvu tičicu, koja je možda ispala iz gnezda, ili je zaneo topovski tresak, koji je malo čas zaigrao vazduh u ovom seocetu. Napred ide jedno detence i na prutić obesilo peškir, a druga četvorica uzeli prutiće, ukrstili ih, položili na njih mrtvu ptičicu, te je tako nosaju i kao nešto pevaju, pa se tako uputili ka potoku, da je tamo bace.
I meni se nešto preseče u grlu. Ja ne znam, ta toliko sam puta i ja sahranjivao ptičice, pravio sam im čak i sanduk od drvenih kutija; kopao sam i male rake, oblačio sam mog malog brata u popovsko odelo, i eno, u bašti kod moje kuće, u kojoj sam pola moga detinjstva proveo, ima mnogo, mnogo grobova, gde smo posahranjivali ptičice. Ama sam ja to uvek veselo gledao, to mi je bila igra… a ovo sad što dečica igraju kao i ja, ne izgledaše mi igra, nešto me stezaše u grlu, nešto me nemilo prođe… Pa onda, zašto u potok da je bace, zašto joj ne iskopaju raku, kao što sam ja činio, kad smo igrali pratnje; pa onda, zašto su uskrstili prutiće, zašto joj nisu napravili sandučić, kao što sam ja činio, kad smo igrali pratnje?!…
Miljan gleda za njima, ama ni reči da mi proslovi. Mesec se već visoko digao, u klancima prestala tutnjava i samo tamo daleko, valjda je to Viden, zasvetluca neka vatra… Miljan opet nasloni glavu na moje rame, obrte lice ka plotu i nekako nemarno, nesvesno prošaputa:
— Šta ćeš, tičice božje, svi smo ti tičice božje!…
Tim vala baš ništa nije rekao, pa mu ja ništa i ne odgovorih, nego se i sam naslonih nazatke na plot, opustih pušku niz nogu, pa me poče da hvata prvi san…
⁂
Nije nas probudila zora, nismo je tog jutra ni sagledali. Zasvirala nam je uzbuna i mi smo je odmah razumeli. — Sa Videna se digao grdan oblak dima, a nešto potmulo, jednostavno tutnji otud iz klanca.
Kad se krenusmo, nikog od Željušana nismo videli, tek iz pogdekojeg kućerka proviri neko lice, ili iz kakvog plota zaarluče kakvo pseto, iskazujući svoje čovekoljubivo nezadovoljstvo, što mu kraj ušiju svira ubojna truba.
Ja nisam bio u toj borbi. Nije ih mnogo iz našeg odeljenja ni palo, ali kad umukoše puške, kad se razgali dim, doneše nam, na ukrštenim motkama — Miljana Đokića, bleda i kruta.
Nisam umeo da plačem. Stajao sam tako nemo, nespretno i, ni sam ne znajući šta sam mislio, gledao sam dugo, dugo u Miljana Đokića. Čini mi se, da je u njegovu oku još bila ona suza, što sam je sinoć spazio…
A kad poneše da ga sahrane, meni se nešto zagrcnu u grlu i učini mi se, kao da mi je opet kazao:
— Šta ćeš, tičice božje, svi smo mi tičice božje!…