Sveti Arhanđel Mihailo
Bili smo u rezervi. Borba još ne beše otpočela; šćućurili se iza jednog uzvišenja, ne poznajemo ni gde smo, ne znamo ni kuda ćemo. Zabranjeno nam da govorimo, pa ili se očima pitamo ili tiho šapćemo. A svi jedno isto pitamo: gde je neprijatelj, s koje će nas strane napasti?
Čas po čas zbiraju se komandiri i nešto šapću međ sobom i pokazuju rukom ovamo ili onamo. Po neki od oficira uspinje se na brdo i razgleda nešto, pa onda slazi i dugo obaveštava i pokazuje prstom na dlanu, širi i skuplja ruke, i objašnjava položaj današnje borbe.
A lep zimski dan. Sunce rasulo hladne zrake preko bele zimske kore; tamo i amo se preliva kroz sneg duga; zrak se lomi u sićušna snežna ogledalca i boji se čas zeleno, čas plavo, čas zlatno. Nebo prozračno. Kroz zrak proleti i veselo zacvrkuće po koja tica, prevarena da je to proletnji dan.
U daljini se diže maglica, a gde se otopilo, ovamo i onamo, požutela i ugažena travica i poljski cvet, kao da se otima da digne glavu; zemlja se puši i, oslobođena pokrova, traži vazduha i diše.
Kroz procepe, vidiš, promiče potočić koji se pod korom topi, a suha, niska slamčica, što je pod kosom zaostala na livadi, siše vodu.
Nešto sveže, nešto svečano, nešto praznički u prirodi — kao da je ovaj dan namenilo pokoju.
U daljini se, kroz čist i svetao vazduh, brda jasno crtaju, poljane pokrivene malim slojem magle što se digao nad zagrejanim snegom, a iz te se magle, hej, tamo dokle jedva oko dopire, uzdiže jedna mala zvonara. Selo je pod maglom, a seljani se izvesno iselili, jer će preko njihovih krovova zaigrati kroz koji čas smrtonosno kolo nekolikih hiljada, što su pokrili brda i šančeve.
Gledam neprestano u onu zvonaru, koja mi izgleda da se sve više bliži meni, i svetao dah postade mi svetliji, svečaniji; a zrak mi sunčev toplije zaigra pred očima i vazduh, neki proletnji laki vazduh, opkoli me, u tom vazduhu zamirisa mi bosiljak i tamjan, i ja ga počeh snažno i lako da dišem, učini mi se, da na zvonari udarahu tiho zvona i oglašavahu službu božju.
Osetih neku lakoću u duši, i noge lakše, i puška i ranac i sve na meni lakše, i pogled mi odmoran i više snage u meni, i ja besvesno skidoh kapu i pogledah veselo oko sebe, a sve oko mene beše vedro. Nisam ni zapazio puške, već samo vesela ushićena i pobožna lica u mojih drugova, a nebo blago i milostivo. Prvi put mi je izgledalo, kao da sam se malo čas umio i očešljao, i svi moji drugovi izgledahu, kao da su se tek umili i očešljali, i čisto mi dođe, da priđem komandiru i da ga poljubim u ruku.
Do mene Petar Tomić. Okrenuh se, da ga veselo oslovim, ali, vidim, i on skide kapu i krsti se. Ja ga pogledah, a on se kao malo zastide, pa veli, i ako ga ne pitam:
— Gledam, gledam već poodavno u onu zvonaru, tamo dole u belu, pa mi se u jedan mah učini, kao da zazvoni službu, a danas je Sv. Aranđel Mihailo, pa se, znaš, prekrstih.
— Sv. Arhanđel Mihailo! — te zamolih Petra, da mi pridrži pušku, da se i ja prekrstim, ali se u tom času začu komanda, mirna i studena:
— Mirno, u front!
— A zatim dođe „Napred!“ — i za brdom čusmo tešku riku plotuna i topova…