Bela zastava
Sinoć uđoše naše trupe u Caribrod, a danas ih već eno na visovima Videna. Mi smo ostali u osvojenoj varoši.
Ulice prljave, vrata pozatvarana, prozori zastrti, Pune ulice vojnika, al’ ipak mrtva varoš izgleda ti kao varoš koju je juče pokosio požar, ili još bolje, kroz koju je provala oblaka razlila. silnu reku, pa se sutradan iskupilo i zvano i nezvano u raseljenu i opustelu varoš.
Bolnica puna, mehana puna; kroz ulicu proleću konjanici, prolaze komordžijska kola sa hranom, konji natovareni municijom; geguca krajem po koji ranjenik, ili se odmara grupa zarobljenika, a oko nje se iskupili naši i razgovaraju. Viši oficiri, niži oficiri, intendanti, komesari, policaji, doktori, i mehandžije, i sve što se useljava u osvojenu varoš već se uselilo. Naš mehandžija, koji je sa našim kolima i burencetom rakije išao za pukom, stigao je među prvima, lupio nogom u vrata jedne mehane i vrata mu se otvorila. On sneo tu svoje burence, izvadio iz peći jedan ugarak, pa nad vratima ispisao krupnim pravilnim slovima: „Srpska kafana kod oslobođenja“ i dodao još jedan veliki znak divljenja i lepo otpočeo tu čovek radnju. I odmah se prikupilo tu sve što je prozeblo i ožednelo. I njemu već nestalo rakije, pa poslao kola sa burencetom u Pirot da napuni, a on lepo seo, gazda, na tuđu tezgu, klima nogama i ravnodušno peva: „Što je nekad bilo naše, opet mora biti naše!“
Komesar policije trči po ulici i izdaje neke naredbe: vuku se prtljazi neki; tamo na kraju se varoši već i neki most popravlja. Na jednoj se klupi, pred mehanom, uspela dva tri mlada oficira i preko krovova gledaju uzvišenje Dragomana i objašnjavaju se. Seizi stali pred mehanska vrata, raskoračili se i tresu kroz rešeto ječam, ponositi, što su već našli krov svojim konjima. Komesari vuku odnekud sa vojnicima pet šest ovnova; posilni vode tri oficirska konja pred jednom velikom kućom; pred bolnicom stovaraju se jedna kola slame, valjda za postelje; negde se u avliji čuje pravilno igranje čekića, potkivaju konja valjda; jedna furuna već pomirljivo digla ćepenke i vadi hleb, a gust joj i crn dim se spustio pa zagušio celu ulicu; u onom malom sokaku opravljaju jedna komordžijska kola, na kojima se točak skrhao; a na kraju varoši dug niz kola, idu ili po municiju ili nose ranjenike?
I sve to komešanje i sav taj nered izgleda ti kao da je upravo odvajkada i bio u ovoj varoši, te valjda si ti jedini, koji si ovde kao gost došao, pa ti je to malo neobično.
Pogde i pogde što zaostali stanovnici zastrli prozore gustim zastorom, iza kojega sa strahom izviruju da vide neprijatelje. Na po kojoj kući istaknuta bela zastava, beli peškir na štapiću udenutom u krov, i to znači, predaju se, samo da im neprijatelj ne bi kuću razorio.
Tako u jednoj krivudavoj uličici, na jednom jadnom kućerku, bez dimnjaka i bez čestita krova, koji se jednim svojim krajem već oslonio na zemlju. I u taj slamni krov udenut prutić, a o njemu parče prljave krpe — i to je bela zastava, znak predaje. Mala vrata dobro priprta, dvorište prljavo, po njemu još šeta po jednom direku visok i vižljav petao, kao da neće da sađe dole da gazi u močar, jer toga dana beše duhnuo topao vetar pa raskaljužio. Tamo i ovamo po dvorištu po jedno parče blatom umrljane bundeve, i jedno razlupano sito, i kraj barice one zvezdice od pačjih nogu. Jedan povrnut koš i jedno mršavo izgladnelo pseto, koje se do toga uvuklo u prokislu slamu od krova što se naslonio na zemlju, i ne miče otud ni toliko koliko je potrebno bilo zalajati, bar reda radi na neprijatelje.
Vrata su mi se sama otvorila i na prvi mah, kroz polutamu, koja je vladala u unutrašnjosti ove kuće, spazio sam samo jedne uzneverele, svetle oči, a tek zatim jednog postarijeg čoveka, koji je dršćući pribrao oko sebe dvoje troje dece na jednoj asurici i odmah skočio i pritrčao da nam celiva ruke i kolena.
Kolibica sva počađala, te se ona čađ čisto sjakti; u ćošku jednom malo korito i jedno parče ponjavice i još neke sitne stvari; u drugom ćošku kao mala barica i neke trske i jedna sekira. Težak zadah i smrad i neka vlaga.
On bos i podrt; duboko upalih očiju koje suze i pokorno mole; nekog pokajničkog lica, koje me opominjaše na jednu ikonu, a ruku krupnih i žilavih. Jedno devojče golo kao od majke, opaljene kože a lepih vlažnih očiju; ono drugo ogrnuto jednim ćilimcem dršće od studi i straha.
Upitasmo ga, jesu li mu ta dečica unučići; a on nas tupo, prestravljeno pogleda; prigrli čvršće onu dečicu uza se, naiđoše mu suze na. oči, a donja vilica poče da igra i promuklo odgovori:
— Ja se predajem!
On je istakao i belu zastavu kao znak predaje. Bednik! Mislio je zar, da sem njegove sudbine ima i većih neprijatelja na svetu. Bednik!…