Moj đak
Prošla je ratna huka, a došlo vreme da se malo odmorimo u suvoti, pod krovom.
Po naredbi, kojom je razmeštena vojska na stanove, trebalo je da se moja trupa nastani u selu Malči, na Knjaževačkome drumu.
Stigosmo tamo uveče, umoreni dugim pešačenjem, a prozebli; haljine na nama vlažne od snega, koji nam vazdan nije dao oka otvoriti. Zaustavili smo se pred seoskom školom; školu su konagdžije unapred odredili za štab. Tu su nas dočekali sa zapaljenim lučem. Tu je kmet objašnjavao nešto našem kapetanu, a nas su prebrojali na desetine, pa sve desetinu po desetinu upućivali s domaćinom ka njegovoj kući.
U tom priđe našoj desetini neki povisok starčić, mutna pogleda, pozdravi nas sve kao svoje goste, pa kako je već naučio da se svakoj desetini određuje starešina, što će biti i starešina od sobe, zapita:
— A koji će od vas da bude glavešina na moju sobu?
Umorni gosti, što se već kretoše za njim, pokazaše rukom na mene. On mi priđe, zagleda me čisto začuđeno, — jer sam bio najmlađi u mojoj desetini, pa reče:
— Imam na tavan i malo slame, će da vam dam, i sve će da vam dam; ma samo imam deca po kući, — da paziš, molim te, glavešino!…
Umirio sam čiču, i ako mi tad nije bilo ni malo do razgovora… Gazio sam umoran najlak za njim po dubokom snegu, što beše pokrio i brda i ravnine, po kojima se raširilo to veliko selo, s niskim kućama, pokrivenim trskom.
U tom se beše izvedrilo. Mesec se, misliš, spustio do samoga brda; sneg se prema mesečini presjajuje nekim čarobnim blistanjem, a za nama se vuku naše dugačke senke — produžene još i našim puškama na ramenu.
I tako stignemo do starčeve kućice.
Tu nas dočeka golem, mator rundov sa svojim promuklim lajanjem. Naš domaćin lupnu svojim zamašnim štapom u niska kutnja vrata, i zovnu:
— Ančo more, iskoči sa gasarče! Ade!…
Vrata se brzo otvoriše i pomoli se na pragu neka starica; u svojoj uzdrhtaloj staračkoj ruci držaše limenu kupicu, iz koje se povijaše smrdljivi gasni plamen.
Uđosmo u kuću. Starica nas gledaše čisto plašljivo i odgovaraše nekako kroza zube na naše pozdrave. Nasred kuće svetluca još pomalo pepelom zagrnuta vatrica ispod široka odžaka, a oko ognjišta dve tri seoske stoličice i poneki panjić. Odmah otprtismo svoje rančeve, pa ih složismo zajedno s puškama u jedan kutak, zatim zasedosmo oko ognjišta i stadosmo razgrtati vatru. Starica spusti gasarče na panjić, pa ode napolje, da donese malo suvadi. I domaćin iziđe nekuda s jednim zelenim bokalom.
Počesmo se otkravljivati u toj suvoti i pored vatre. Nastade razgovor, koji smo obično za podevali, kad smo god ugrabili makar malo vremena, da zaboravimo svoje vojničke tegobe… jedan se seća kuće; drugi se žali, da je gladan; trećem opet krivo, što je našoj trupi određeno selo za stanovanje; četvrti se jada, kako je nazebao, — i tako dalje, i tako dalje…
U tom se sobnja vrata polako otškrinuše i radoznala čeljad poče izvirivati — jedno po jedno. Svako je čudno merilo ove mnoge tuđine, što im zauzeše njihovo ognjište.
Starica se vrati sa suhim granjem, pa ga naslaga na vatru i propiri malo. Domaćin donese bokal pun vina i spusti preda me, rekavši:
— Neka vi je na zdravje!
Zatim se okrete sobnjim vratima i zovnu:
— Pejča! Pejča!
Na vratima se pomoli bosonogo dete, od svojih šest sedam godina, tegleći se i trljajući sanjive oči.
— Ade, sine, more na tavan, skini orasi!
Mališa progunđa nešto, pa se, kao malo zazirući, pope na tavan, i brzo nam skide pun sahan oraha, što je u njih najlepše meze uz vino.
Razgrevali smo se tako do ponoći, krckajući meke orahe i pijuckajući vina.
Domaćin, kao star čovek, ode ranije da spava, Starica stala do vrata, prekrstila skromno ruke, pa, ne govoreći ni reči, — dvorila nas tako do ponoći. Mali se Pejča pripitomio i priđe meni; poče me zapitkivati koješta i dirkati prstom čas u moju izbledelu kaplarsku zvezdicu, čas u žutu dugmad na mundiru. Kad mališa vide, da su ovi tuđini pitomi ljudi, posadi se između nas, pa radoznalo gledaše u svakog redom.
Kad nas već savlada umor, a i u bokalu nestade vina, zahrkasmo svaki na svom rancu, oko već dogorele vatre.
Tek smo se sutradan poznali s dobrim ukućanima. Beše to čitava zadruga u onoj niskoj, tamnoj, sa dva uska prozorčića sobici, gde smo se i mi sutradan smestili. Tu su neke snahe, čiji su muževi takođe u ratu, pa mlade i devojke, pa dečice toliko koliko i nas vojnika u kući. Pejča je sad već bio sasvim „moj čovek“. Dete neobične bistrine. Svaku mi reč pažljivo prati; za svaku me sitnicu zapitkuje vrlo razborito i pametno.
Svako smo se gotovo veče okupljali u kući oko one vatrice. Ja bih sedeo na najvišoj stolici. Prema mnom stoji bokal dobrog malčanskog vina, i meni se dodaje žarač da čarkam vatru, jer se u njih to zadovoljstvo ustupa najstarijemu, a ja bejah „glavešina“. Uz mene obično sedi Pejča, do mene deda Minča, naš domaćin. On nam priča priče iz turskog vremena. Iz polutame vire dečje i ženske glave, što nepomično stoje iza nas, a starica donosi bokal po bokal, što smo mi plaćali na „revenu“.
— A znaš li, kaplare, knjigu? — zapita me tako deda Minča.
— Znam, — odgovorih mu. — Učio sam mnoge škole!
— Eh… — zausti starac da rekne nešto, pa me tek pogleda i ućuta; čarnu vatru, opet me pogleda, pa reče: — Ne znam, a evo ’tedo’ da dajem i moga Pejču da uči, ama otide učitelj u vojsku, tako mlad kao ti!
— A hoćeš li ti, Pejča, da učiš knjigu? — upitah ja mališu…
Dete me pogleda radosno, kao da mi htede odgovoriti: „Što me pitaš? Kako ne bih?“
— Ja ću da te učim, Pejča; hoćeš li?
A dete tek skoči, pa starici, pa redom ostaloj čeljadi, sve radosno:
— ’Oće kaplar da me uči knjigu! ’Oće kaplar da me uči knjigu!
⁂
Sutradan sam baš rano otišao u Niš, svojim službenim poslom. Kad sam svršio posao, svratim se u knjižaru, te uzmem jedan bukvar.
Bio je nesretan mraz. Nisi mogao ni tri minuta podržati uzdu, a da ti se ruka ne skočanji. Tokorse ogranulo i neko sunce, pa se prema njemu belaska i svetlucka snegom pokrivena ravnica, a tanke telegrafske žice bacale senku preko tog mora od snega, pa ti sve igraju pred očima. Drum misliš da se usijao, tako se uglačao; a tvrda se parčad ugažena snega odvaljuju od konjskih kopita i preleću ti preko glave.
Kad stigoh u Malču, Pejča mi beše već uzvario medljanu rakiju. Utuvio zar, kako sam pre neko veče kazao, da volim popiti čašu varene rakije, kad god dođem s puta ozebao.
Kad sam mu dao bukvar i pokazao slike u njemu, mališa je sve poskakivao od radosti. Odmah se spremismo da počnemo.
Pejča mi donese stolicu, metnu je kraj malog prljavog prozora. — Ja sedoh, metnuh bukvar na koleno, a moj maleni đak skide lepo kapu i poljubi me u ruku, pa stade uz moje koleno.
Napolju počeo opet da veje sneg, a oštra ustoka diže s krovova čitave smetove. U prljavi prozorčić kuckaju sitne snežane iglice, a kroz pukotine svira vetar. U avliji tužno škripi stari otruhleli đeram, a onaj se matori rundov sakrio od zla vremena pod neke niske saonice.
Sve se živo zbilo u sobu. Sve se načetilo oko mene s neobičnom radoznalošću. Starica me gleda u oči, i baš mi se čini, — misli, da sam neki mađičar. Deda-Minči igraju oči, čas pogleda u mene a čas u knjigu, kao da pita: „Ama zar si ti kadar sve to pročitati?“
Njegov pomućeni starački pogled priča ti čitavu prošlost i svak je može lako pročitati iz njegovih očiju. Vidiš u tome pogledu neku tajnenost, nešto što te može čudno ganuti.
Ali valja početi učenje.
— Hajde, Pejča! Vidiš, ovo je oko. Je li to oko?
— Jeste!
— E, ovo je o. Vidiš o, o, oko! De, sad ti to kaži!
— O, o, oko!
— Upamti, kako je o!…
I prevrnem mu drugi list:
— E, nađi mi sad ovde o!
Bistrina detinja nije mnogo tražila; nađe o odmah u jednoj reči.
Deda-Minči se skupiše borice oko očiju, a zaigra mu brada. Starica me pogleda nekako iznenađeno, zbrčka joj se lice, navodniše joj se oči i kanu joj jedna suza.
— Da li si imaš majku?
To behu prve reči, što sam čuo od te ćutljive starice.
— Imam, bako!
Pa i meni se nešto navodniše oči.
— Da te poljubim, sinko, kao majka!…
I starica me poljubi s puno osećaja, a ja sakrih suze, koje mi izmami taj materinski poljubac.
⁂
Trajalo je to tako tri nedelje. Pejča je dobro napredovao. Već je znao toliko, da je mogao sričući pročitati sav bukvar. Naučio je, da napiše svoje ime.
Jedne noći dođe naredba, da se sutra zorom krenemo, i još je dosta bilo do zore, kad nas je zborna truba probudila.
Deda Minča je ustao prvi, pripalio gasarče i turio džezvu uz vatru, da nam uzvari malo rakije.
Sneg je opet vejao i njegove krupne kokice naslagale čitav sloj i po zemlji i po krovovima.
Kad sam uprtio ranac na leđa, priđe mi Pejča i pruži lepu, veliku jabuku. Mališa se teško rastade sa mnom.
Dobio dam jabuku u nagradu… Ali meni beše najveća, najmilija i najdragocenija nagrada — onaj materinski poljubac.
Kad smo se krenuli, stajali su svi kućani pred kućom i dugo, dugo gledali za nama, dok već nismo daleko odmakli…
Sneg je sve žešće vejao. Mi natukli šajkače preko ušiju, obesili puške o rame, ruke strpali u džepove, pa marširamo polako preko dubokoga snega…