Kapetan Milić
Na dan dva, pre no što ćemo preći granicu, imao sam da odem u kancelariju treće čete, drugog bataljona, ne znam kog puka, da se raspitam o nekom zalutalom amanetu.
Posilni, omalen neki momčić, stojao je u hodniku, zevao i krvožedno hvatao muve po prozoru. Sve osobine posilnih krasile su i njega: nije dobro čuo, bio je prljav i neočešljan, a leno je odgovarao. Izmeđ’ ostalih osobina posilničkih pokazao je da mu ne izostaje ni ta: što nije fermao moju kaplarsku zvezdicu.
Kad ga zapitah: je li tu komandir, on me pogleda (kad sam ušao, nije se ni osvrnuo), pritište jednu poveću muvu uz okno, namignu od zadovoljstva, što mu ona poče očajno da zuji; i pošto je ugnjavi, okrete mi se, počeša se za uhom, pogleda me još jedanput odozgo do dole, i poče iznova razgovor:
— A… šta pitaš?
— Je l’ tu komandir?
— Jes’!
— Prijavi me!
On pođe pa zastade i poče me ponovo odmeravati, dok me ne izdade strpljenje, te se nabrecnuh:
— Ama ko ti je komandir?
— Pa kapetan Milić — odgovori leno posilni.
Milić, pomislih ja, moj dobar poznanik, naš kućni prijatelj. S kim se sve čovek ne sretne u takvom metežu, kao što beše tih dana u Pirotu!
Sećam ga se vrlo dobro, zar je malo puta dolazio našoj kući. Kao da sad gledam celo ono društvo. Dolazili su skoro svako drugo treće veče: gospodin doktor, gospodin pisar iz štedionice, kapetan, i još neki gospodin, koji je imao takvo nekakvo ime da se ne može upamtiti, a i takav je nekako po izgledu bio, da se ne može opisati.
Gospodin pisar iz štedionice, pomlađi čovek sa suhim licem, običnim crtama, kratkom kosom i malim mrkim očima, ama čovek onako uzet malo. Koji ga bolje znaju, kažu, da je nekad pisao pesme i nosio dugačku kosu, sad više niti piše pesme i nosi dugačku kosu. Jedanput samo, o nekoj iluminaciji, napisao je za opštinski prozor neke stihove, koji se svi svršavahu na „hoj!“ i „hej!“, pa ih i sad znaju deca napamet.
Ženske su ga smatrale za dosadna, a muški za ponesenog pa upuštenog, ali zato nema kuće i porodice, s kojom se on nije poznavao, i kojoj nije odlazio. Pogdekad napravi kakvu malu spletku, ali se to brzo svrši time što ga svi redom izgrde, a on se obično svima redom izvini, pa i dalje kod svih redom ide. Jedanput je tako pričao načelnikovici, kako zna nasigurno da apotekarica „šuruje“ s marvenim doktorom; načelnikovica to kaže đumrugdžinici, džumrugdžinica doktorici, a doktorica nije mogla da otrpi, nego kresnu u oči apotekarici. Napravi se galama izmeđ’ žena, te biće, te neće biti, te biće, neće biti, naposletku ko je kazao — gospodin pisar iz štedionice. Bilo je i povuci i potegli izmeđ’ njega i apotekara, al’ opet jednog dana dođe on njemu i veli: da je zato kazao, da samo „ujede za srce“ načelnikovicu, jer ona nešto „pogleduje“ na marvenog lekara; pa se to tako i svrši, i on je i dalje išao i kod načelnika i kod apotekara, još ponajgrđe je s njim, što je za čudo rasejan. Ma gde otišao, ili u goste ili u kafanu, nikad ne izađe sa svojim šeširom ili štapom, tako, da je kod nas već postalo obično: čim kome nestane šešir, otrči prvo u štedionicu: „Ama, g. Stevo, vi ste sigurno odneli moj šešir?“ — „Može biti, ne verujem, ali može biti, eno na čiviluku!“ — „Jes’, šta ne verujete, to je moj šešir!“
E, a kapetan već bio drugi čovek. Čovek, što kažu, bolja srca no pameti. Omalen, sa širokim maljavim licem, nekim melanholičnim ušima, kratkim i punim brkovima i obrijanim vratom. Kad ga pogledaš sa strane, liči na slovo „F“, a i ako nije bio stariji od 45 godina, imao je nekako tip starih kaznačeja kakvog nadležatelstva. Imao je još, kao osobite znake: široke nozdrve, veliki trbuh i dobru narav. Kad god je doktor bio oran za razgovor, okupio ga i zadirkuje šalama, pa se i samom njemu zatrese trbuh, a ne ljuti se. Malo je bio vojnik, o vojničkim stvarima nisam ga nikad čuo da govori. Jedanput nam je samo pričao, sećam se, da je snivao Napoleona, kao da mu je seo na trbuh i klackajući se izgovorio mu ovo: „Ja, kad sam u kapetanskom činu pomišljao na generalski, nisam imao toliki trbuh. Samo strpljenje, i mali trbuh a veliki stomak uslovi su ti, da dođeš do generalskog čina!“ To nam je pričao, pa se slatko smejao, a i mi se svi smejali.
Imao je kapetan i tu dobru stranu, što nikad nije čitao novine. Kad je izišao u „Srpskim Novinama“ njegov kapetanski ukaz, on je taj broj pročitao od kraja do na kraj. Ili po koji put, tako kad sedi uzaludan, pa vidi kakve novine od Bog te pita kad, on sedne pa ih pročita od naslova pa do potpisa urednikova. Jedanput je, sećam se, rekao: „Izmeđ’ žena i novina nema nikakve razlike; i jedno i drugo i košta te, i laže te, i opet voliš da ih imaš!“ A nije ni ženjen bio, nikad nije ni pokušavao da se oženi. Gotovo sve žene po varoši nakane su da ga žene, ama tako, čovek čudo plašljiv od ženidbe. Sve ga nekako tuga, sve nešto ne veruje, ne može nikako da se odvaži, pa to tako kroz tolike godine.
Jedanput je to već bila skoro svršena stvar. Ostala udovica Anka, pokojnog Lazarevića, nekakvog trgovčića, pa dobra prijateljica sa sekretaricom, te nije izbivala iz njene kuće, pa tako, po večeri, bio kapetan kod sekretarove kuće, pa će ona tu Bog zna kako da ga služi. Elem, sutra se kapetan sretne pred poštom sa sekretaricom, pa će, čovek, onako uz razgovor, da rekne neku dobru reč za udovicu Anku. To sekretarica primi za gotove pare, te okupi kapetana; Boga mi, tu pomognu jon neke komšike, te skoro gotova stvar.
Baš se sećam jednom po večeri, a došli svi, doktor, kapetan, pisar iz štedionice, a i onaj što mu je tako nekakvo ime da se ne može upamtiti.
A doktor šaljivčina čovek, povisok, suhonjav sa velikim očima i plavkastim brkovima. Bio je naš kućni lekar i dolazio je uvek posle večere. Pa tako, kažem, bili svi, te se doktor nešto raspričao, a povela se reč o ženidbi, te smo to veče, sećam se, poduže ostali.
— Ama nije da se ne bih ženio ja, — poče kapetan, — ali ko zna na kakvog đavola mogu da naiđem, pa posle, ne znam, konzistorija, pa sudovi, pa ovo, pa ono…
— Eh, koješta, — dodaće doktor, — ti ako počneš večito s tim, onda se, razume se, nećeš nikada oženiti.
— Upravo… da… — dodade pisar iz štedionice i u rasejanosti strpa u usta cigaru mesto krišku od jabuke.
Doktor se pritvorno nasmeja i ponudi pisara da srkne malo vina.
— Što se tiče gospođe Anke udovice, to je taman za vas prilika, — dodaće onaj, što mu se ime ne može upamtiti.
— Ja… upravo — uze reč opet pisar iz štedionice, — ja… upravo, eto, primam se za devera.
A čudo što je pisar iz štedionice bio nametljiv čovek.
— More, lako je za devera, — reći će kapetan ustežući.
Ali je njegovo ustezanje bilo uzalud. Sekretarica je već sve udesila. Kao, u nedelju posle podne, ići će udovičinoj kući sekretarica, kapetan i, ne znam kako se tu umešao i pisar iz štedionice, pa da se svrši zvanično stvar.
Jest al’ u subotu pre podne, raznese po varoši glas pisar iz štedionice, kako se sudija Radivojević razdvaja sa ženom i da je stvar već pred konzistorijom. Pljesnuše se sve žene rukama: „Ama zar oni, pa tako dobro živeli!“ Ču to i kapetan, pa prekrha čovek sa sobom, odjuri brže bolje sekretaru, pa ga besomučan spopade:
— Nema ništa od onoga, aja, neću da se ženim!
Dokazuje sekretar ovo, te dokazuje ono, aja, sve to ništa ne pomaže, čovek ostade pri svome. I od to doba niko mu više nije smeo da pomene ženidbu.
I nisam ga od toga doba video, čini mi se, ima godina dana. Kako me to iznenadi, kad mi posilni reče, da je on komandir čete, kojoj sam se uputio da raspitam za zalutali amanet.
Nisam ni hteo više da čekam na prijavu lenoga posilnog, već rupih sam u četnu kancelariju.
Četna kancelarija u ratu to je obično niska i jadna sobica, bez patosa i sa izbušenim tavanom, soba, do koje se čovek jedva progura kroz hodnik od silnog đubreta, pušaka, testija, porcija i kreveta posilnova, gde on u „nekancelarijsko“ vreme spava i hvata muve. Tako je bar izgledala četna kancelarija kapetana Milića. Tu jedan stočić, koji ti na prvi mah liči na nogare od korita; na stolu nekoliko parčeta hartije, jedna rakijska čašica, koja služi mesto divita, nekoliko službenih akta koja jasno svedoče, da služe posilnome mesto čaršava kad ruča; zatim jedno parčence crvenoga voska, jedan šraf od puške, kutijica sa palidrvcima i lojana sveća u grliću nekog stakleta od medicine, sa kog još nije otpala signatura sa natpisom „tri put na dan“.
U ćošku kancelarije poveliki beo sanduk, u kome je izvesno smeštena sva četna administracija, kaplar-pisarov ranac, i komandirova. puška, i sedlo s konja. Na sandukovu kapku mrljotine od krede; tu su računi od „bula“ pri sansu, tu izrađeni kvadratići, u kojima početnim slovima stoji zabeleženo: „Dama“ „Kralj“ i t. d. Na sanduku su još nabacane neke prljave čizme, četke od viksa, kašike i tesaci. Po podu rasturena slama, kosti od pečenja, sitne hartijice i druge za ovako društvo pristojne sitnice.
A za stolom mala tronožna stolica, na kojoj sedi kapetan onakav isti, kakvog sam ga poslednji put video.
Sa malo poviše truda, skočio je sa stoličice, čim me je opazio.
— Dakle, ti si! — reći će mi smejući se i stade me okretati, da me sa sviju strana razgleda, tako sam mu neobično izgledao kao vojnik.
— Ja, gospodine kapetane!
— Sedi, sedi, molim te, evo, ovde, — i posadi me na onaj sanduk, u kome stoji četna administracija. — Pa jesu li ti skoro pisali od kuće, šta rade? Kad pišeš, pozdravi ih.
Za ovim su otpočeli i običniji razgovori između nas; pitao me: je l’ mi teško pod mundirom; kazao mi je, da će dobiti komandu nad bataljonom. Pričao sam mu ja opet, kako sam se baš juče prekjuče setio njegova sna, kako mu se Napoleon, klackao na trbuhu, pa sam se slatko smejao itd.
Tako me i ponudio. Izneo iz sanduka, gde je bila smeštena administracija, jedan zavijutak u nekim starim novinama, sa malo slatkiša. Ja uzeo da jedem, a on uzeo one stare novine, pa po svojoj staroj navici poče da ih čita odozgo do dole (a novine od Bog te pita kad), pa mu se pogled zaustavio na jednom oglasu, pročita ga još jedanput, pa se zagleda u mene, a prstima stade dobovati po tom oglasu. Ama prvi put sam tada video na njegovu licu puno nekakvog smešnog izraza, koji baš ne bi’ mogao da opredelim.
Pročita još jedanput oglas, pa će mi tek dodati novine:
— Pročitaj, je li da je divno sastavljeno?
Beše to neki posmrtni oglas, još u starome „Istoku“, u kome je žena oplakivala svog muža, nekakvog poručnika, koji je poginuo u Srpsko-turskom ratu. Ja nisam uvideo, da je to baš Bog zna kako lepo, ali opet iz učtivosti rekoh da je vrlo lepo.
On se počeša po polućelavoj glavi i nekako mahnu rukom.
— Eto, to me žao, mene neće imati ko da ožali, ako slučajno poginem.
— Pa… — zaustih ja, da mu primetim: što se nije ženio, kad je sve bilo gotovo, ali on u taj par skoči sa stolice, povuče čakšire na više, zakopča donje dugme na mundiru i nekako, kao da je otpočeo kakvu komandu, reče mi odlučno:
— Sedi, piši doktoru, neka svrši stvar, ’oću da se ženim, čim se vratim odavde. Neka je prosi… Nju dabo’me… onu udovicu… što, čestita je žena… neka je isprosi. Piši mu, a pisaću mu i ja!
U tom uđe posilni, unese neku hartiju. On je razgleda i ostavi, a naredi posilnom, da skuplja sitnice u onaj veliki sanduk, da je svaki čas spremno za polazak.
⁂
Ja sam pisao doktoru iz Caribroda, ne znam, da l’ je i kapetan pisao. Šestog novembra video sam ga još jednom, ali na nosilima, — mrtva.