Prvi plotun
Odjutros se krenule naše trupe iz Pirota ka Suvom Mostu. Rečeno nam je, da je rat objavljen; i deveti puk, koji je bio na pograničnoj straži, sigurno je već upao u neprijateljsku zemlju.
Od jutra pa do mraka pirotski svet stajao je po ulicama, prateći nas sa saučešćem. Starci su mahali zlovoljno glavom za nama, babe brisale suze, mome nas ispraćale nežnim pogledima, a deca pristajahu uz nas, duvajući u pesnicu marš, ili vičući „bum! bum!“…
Sa lica vojnika — ne, tek sa lica onih koji su nas ispraćali, mogao si da pročitaš, kamo se to ide.
U puščanoj cevi svakom čitava kita cveća, iz šajkače viri žuti šeboj, šimšir ili jelovina; šajkača jal’ na oko, jal’ naerena — preko uha; ranac utegnut, šinjel tvrdo savijen, a čuturica, udarajući o tesak, čini po koraku ono svoje jednovremeno „cingara“ „cingara“…
Vojnici hitri i veseli, svačiji ti pogled nešto kaže, svi idu korakom, svi kao na svadbu. Hiljadu se raznih glasova ukrstili; onaj napred utanjio „Jova Ružu kroz svirale zove“; oni opet pomešali glasove, pa tokorse pevaju „Onamo’ namo, za brda ona“; jedan opet sam sebi zapevao „Ala j’ lep ovaj svet“, neki đaci opet „Čašo moja, čašice!“ A čas po čas zaori se smeh; kakav đak dobrovoljac nema ranca, nego ispraznio jastuk, pa ga napunio stvarima, te mu se vuče i udara ga po nogama; ili kakvom rezervisti naišle suze na oči, te mu se svi smeju i pružaju prst na nj.
Tome, nekako prirodno, sleduje ono komandirovo: „Mirno, u korak! Ti, ti, drugi, tebi kažem, što me gledaš, promeni nogu!“ — Pa kao nastane za jedan čas mir, a zatim tek jedan, za njim drugi, pa onda svi, te se nanovo nastavi ona stara vika. Čuješ mehanske, varoške pesme, one ravne seoske, dok tamo kakav podnarednik ili kaplar, otpoče, kao bajagi, ubojnu pesmu „Rado ide Srbin u vojnike“; pa se to sve tako smeša, ukrsti sa drugim uzvicima, sa kakvom izbačenom šalom, sa smehom, dževom i razgovorom.
Sa neba prži sunce, drum prav i beskrajan, na njemu leži čitav sloj prašine, koji se za nama kao oblak diže. Prah te obasipa, te ti brada, brkovi i obrve sve više bele, a sunce ti umara oči. Ali je još sve veselo i hitro.
Po kakav mladi rezervista ne zna, šta je to borba, kako to počinje, kako se svršava, pa propituje; a podnarednik, sa zlatnom spomenicom iz Srpsko-turskog rata, pošao uz njega, pa mu priča čudne priče, kao da se borio za vreme Kraljevića Marka, a ne pre osam godina.
Drugi se opet pokunjio, kao dete kad ga silom vuku u školu, a zna, da ga tamo čeka učiteljsko „milovanje“, sve raspituje: da li to baš svaki da pogine, da li sme i da se sakrije, pa ovo, pa ono… Jedan iz „stalnoga kadra“, kršan momak, silan na oči, sa tankim vratom ali snažnom rukom, — veli, kako će da zove Bugare na megdan.
Jedan kaplar priča, kako je to najlepša smrt na bojnom polju; drugi se vajka, kako ima ženu, pa decu, pa rod; jedan opet veli, da mu je baš svejedno, poginuo ili ne; treći dodaje i da pogine, ali da mu je, da ga ujedanput sastavi sa zemljom, da se ne muči; peti kaže, kako bi najvoleo, ako je već da se gine, da pogine od granate; šesti veli: „Aja, lakše je od kuršuma, kad u srce udari“.
Pogdekoji se već i umorili, nekom se uzica odrešila, drugom ranac spao; a trećem se šinjel odvio. Izostaju da nameste, pa ih evo trče, a u fišekliji im zalupaju metci.
Žega… žeđ… prašina… pa je ipak još sve veselo.
Od prašine već svi beli, misliš, čovek osedeo, prah po bradi, prah po kosi, prah po haljinama i praha puna usta, Gotovo u svima čuturicama nestalo vode, u pogdekojoj se još rakija zadržala, jer se ova štedljivije gucka. Sumorna žeđ opet, ono cveće što viri iz puščanih cevi oborilo glave, ruke podnadule, oči čisto sanjive, kapci na očima malaksali, ne mož’ lako da ih krećeš, pa još je sve veselo, još traje pesma, još se ukrštaju šale, još se ide „u nogu“.
Kod podnarednika Jove i ne mož’ drukčije, ne da on nikome da bude „buba“. Nije to bio rđav čovek, mogao si kod njega sve da „zabušiš“, ali samo ne smeš da mu ne ideš u „nogu“. Lepo je pevao, uvek je on počinjao, a, Boga mi, sam je i sastavljao pesme. Još u prošlom ratu pevale su se dve tri njegove pesme, pa i sad, celim već putem, peva samo svoju pesmu:
Novo žito, ceo džak!
Ej, ja sam majkin baš pešak,
Čekaj, Bugo, majkin sine,
Ej, dok te Srbi stigne!
Ujedanput prekide pesmu, te viknu čisto radosno:
— Granica!
A odmah zatim komandir strogim glasom: „Mirno!“
I zaista, s leve strane druma beše jedan kamenčić, na njemu dve strelice, pod jednom piše „Srbija“, a pod drugom „Bugarska“.
Svaki redom zagleda u taj kamen, posle koga je svako stao nogom na neprijateljsko zemljište. Svaki je kao primoran pročitao ono, što je pisalo na kamenu, a koji nisu pismeni, drpali su čas jednog čas drugog za mundir, da im kažu šta to piše.
Ali do granice beše drukčije, a od granice bogme drukčije. Nešto se ćutalo. Onaj napred, što pevaše Jova Ružu, ama ni da se čuje; na i ona gomilica, što pevaše Onamo ’namo, umuče namah. Podskočica nestalo, šale još manje, kao da je svako zaboravio poskočice i šalu. Tek se pogdeko još drži, šali se, peva, rekne što, pa vidiš neki usiljeni smeh, ali ga tek još traje.
Podnarednik Jova podvikuje kao i pre i peva svoju pesmu.
Onaj podnarednik sa zlatnom medaljom još jednako priča rezervisti čitava čuda iz rata; onaj opet „stajaćak“ kao vajka se, trgao bi čisto što je kazao da će Bugare da pozove na megdan.
Ne ide se više ni u nogu, pokvarili. Podnarednik Jova se zadubio, sastavlja pesmu za prelazak srpske vojske preko granice, pa i ne pazi da li se ide u nogu. I taman da nam otpeva što je sastavio, a otud — grunu plotun.
To beše prvi neprijateljski plotun!
Podnaredniku se preseče pesma u grlu, i nasta. neka svečana tišina, ućutasmo kao nemi i zgledasmo se. Podnarednik, sa spomenicom iz prošlog rata, umuče; onaj „stajaćak“ zaboravi da pozove koga na megdan; kaplar, što pričaše kako to nije ništa poginuti, ušunji se nekako, pa sve gleda preda se; onome, što se vajkaše celim putem, kako ima ženu i decu, naiđoše malo suze, ali se brzo ohrabri; onaj opet, što pričaše, kako mu je svejedno: poginuo ili ne, uvijaše sad nekako, te dodade: „Baš bi to dobro bilo, kad bi čovek znao napred, ’oće l’ poginuti ili ne!“
Ali komandirovo svečano „Mirno!“ ućuta sad baš sve, pribrasmo se nekako ubrzo u redove i lica nam dobiše drugi izraz.
Sunce još jednako žeže, pred nama nije više onaj pravi drum, ima gde da se zaustavi oko. I ako se, umorni od žege, zaklopci na očima teško kreću, svako zveraše na onu stranu, odakle dođe pucanj.
Uvele kite cveća iz puščanih cevi popadaše u prašinu, baci svako iz šajkače onaj žuti šeboj, šimšir i jelovinu, svaki priteže jače pušku uz rame, i opet nastade svečan mir… još samo podnarednik Jova po koji put podvikuje i tera u nogu da se ide, a čuturice, udarajući u tesak, čine ono svoje jednovremeno „cangara“ „cangara“…