Pod šatorom
Još na Medoševcu, širokom i prostranom polju iznad Niša, otpočela je naša vojska svoju borbu. To beše borba s mnogim tegobama i ružnim vremenom: s drugom i silnom kišom, koja nas je često u ponoći poplavila i dizala ispod naših niskih šatora.
Sećam se dobro jedne take noći. Neobična kiša pljuštala je celo posle podne, pa se tama spustila još za dana… Mi se zabili svi, kao miševi, pod niske šatore, pa provirujemo samo kroz rupicu na platnu.
Podnarednik i moj „desni drug“ prekrstili noge, prilepili neku prljavu voštanicu na prevrnutu cokulu, metnuli preda se ranac mesto stola pa se kockaju. Iza njih legao naleđice moj drug u frontu „iz zadnje vrste“, pa metnuo na trbuh porciju, jer prokapljuje šator nad njim; kapljice mu polako pućkaju u porciju, a on, ne mičući se, puši i zadovoljno se smeši, što sutra neće biti učenja. Neko se tamo iz ćoška tuži, kako oseća da potočić već mili ispod njega.
Napolju lije kiša kao iz kabla. Iz susednog šatora čuje se pesma: „Katarina materina“ i „Majka Maru, hop, hop, hop!…“ Iz drugog nekog šatora opet očajnička vika: neki kaplar bio u varoši, pa, bežeći od kiše, ne može u mraku da pogodi svoj nego zalutao u tuđ šator, a tamo mu nema mesta; ljudi ga i mole, da izađe, a i silom ga teraju.
Kiša sve jača i jača, a pomrčina gusta, gušća no što si je ikad video. Izišli trubači da sviraju „soprošaj“, pa im kroz šuštanje one strahovite kiše čuješ tek po koji glas, kao kad okisao petao promuklo kukurene.
Požarci se posakrivali pod šatore, a kako li je jadnoj logorskoj straži, Bog će sveti znati!
Ja ogladneo, pušim cigaru za cigarom, a vadim polako iz susedova ranca neke suhe kobasice: opazio sam ih još posle podne, pa me eto dovedoše u iskušenje!… Do mene leži jedan mališan čak sa levoga krila u frontu, pa čisto žalostivo pogleda u moju cigaru.
— Ama, baš da mi daš jednu cigaru, nemam ni trunke! — progovori najposle levokrilni mališa.
— Pa da ti dam. Nego imaš li ti u čuturici malo vode, ja baš ožedneo!
— E, nema!…
I pripali cigaru, pa stade raspitivati sve unaokolo: da li ima ko vode. Hoće da mi vrati zajam. Niko nema ni kapi, a napolju se tolika voda propeva.
— Uh, ala sam ožedneo!
Htedoh da dokopam onu porciju s trbuha moga druga iz zadnje vrste, koja se već napunila kišnice; ali me zaustavi levokrilni mališa.
— Nemo’! Imam jednu jabuku u rancu; ono nisam baš hteo da je jedem, ali baš da ti ugasim žeđ… —
Izvadi lepu i poveliku jabuku, raseče je na dve pole, te mi dade jednu, a drugu strpa u ranac.
— A što ostavi to, bolan! Što ne jedeš? Hoće da ti istruli…
On me pogleda nekim pogledom, kao da bi rekao: „E, da znaš!…“
— Dao ti je neko od kuće, je li?
— Nije. Ovo sam dobio, znaš… onako… onako… onako od drugog!
Levokrilni je zdrav i lep momak, samo što je mali. Oči mu male, bistar pogled, a vedro čelo, mali brčići. Brije se kašto i po dvaput na nedelju, a šajkaču nosi malo na ero. U svoj našoj četi nisam video, da je kogod lepše obuvao opanke nego on; a kad nam praznikom zasvira vojna banda, niko nije lepše prepletao nego on. Na smotri je njegova puška bila svakad najčistija i dobro je radio puščane radnje, ama „ravnanje“ bi uvek on pokvario, pa ga je za to mnogo brusio komandir.
Kad mu ja ponudih i drugu cigaru, već je smatrao za dužnost, da bude poverljiviji spram mene.
— Znaš, ja sam iz Mirijeva. To je tamo preko brda, gde smo mi u Beogradu logorovali. Pa ima, znaš, u mom selu neka devojka, ime joj Kata; ali nije da kažeš da se mi volimo, nije Boga mi, brate, nego tako…
Pa tu prekide priču i osvrnu se da vidi, da nas ne sluša ko.
Nije nas niko slušao. Podnarednik baš izgubio tri groša, pa se buni i viče: „Na talonu je bio mak pop!“ A iz desnog budžaka neko počeo da pevuši. Napolju kiša čisto huji, a i ja osetih, što kaže onaj iza ćoška, „kako mi mili već potočić“ ispod nogu, pa trgoh noge i sa slašću počeh da jedem onu polu jabuke.
— Njena je kuća do popine kuće, — nastavi levokrilni, — a naša čak iza sudnice… Pa tako kud god pođem, sve me tamo nanese put… te prođem. Ne igram nikad u kolu do nje, ama opet sve. njoj gledam u oči. Ala da je nešto vidiš o blagdanu u kolu… E, ne znam, brate, šta mi je! Kad je vidim, ovde mi nešto dođe, pa se sav zaplamim. Nismo, da kažeš, ni reči progovorili jedno s drugim, ali tako, sve me nešto obuzme kad je ugledam, ne znam ni sam zašto i kako. Momci po selu misle da se mi volimo, a nije, Boga mi, nego tako, sve me nešto vuče da je vidim, sve bih voleo da sam pored nje; a i ona, vidim, sve u mene gleda, pa kad se pogledamo, a ona tek obori oči, pa se zarumeni. Ono, mladi smo oboje, mogli bi se i voleti, a nije, Boga mi, nit’ je ona meni kazala da me voli, niti ja njoj!…
Moj drug iz zadnje vrste diže mirno porciju s trbuha, otškrinu šatorsko krilo i prosu je, pa opet leže onako isto na svoje mesto, metnu opet onako porciju i nastavi zadovoljno da puši.
„Levokrilni“ se okrete na desni kuk, pa nastavi svoju priču:
— Pa kad nas ono pozva kmet, svu rezervu, morao sam i ja. I baš mi dođe teško, eto, nit’ volim tu devojku, niti ona mene voli; ama baš mi bi teško, što ću da idem. Sve obilazim oko njene kuće, obilazim, obilazim, pa je tek ugledah: sakrila se iza koša, pa izviruje za mnom, a ja joj priđem: „Kato“, velim joj, „hoćeš da ti kažem zbogom?“. Eto, to sam joj prvi put progovorio, a ona meni: „Pa zbogom, Niko!“ Baš se, vidim, zastidela. „Od, od bliže, Kato, ja opet idem u vojsku, u rezervu!“ A ona i hoće da priđe a i neće, pa tek otrča gore u vajat i donese ovu jabuku. „Evo ti, Niko“, veli, „a je li ti žao sela?“ „Žao me je, Kato.“ Pa mi dođe teško, a i usne mi počeše da gore, a oči mi navodnile, pa ne mogu čisto ni da gledam, kao da sam gledao u sunčevu zraku… „Žao mi je, Kato, i nane,“ velim joj, „i Jele, i strina-Soke.“ „A je l’ te još koga žao?“ pita me i gledi u zemlju. „Pa žao me je i tetka-Stanije, pa deda-Riste.“ „Ama još, još“ „Pa žao mi je, žao mi je i tebe, Kato, i tebe,“ — pa je dohvatim za ruku… Ne znam šta mi bi, kao da mi je sestra, a ’ajd’, ’ajd’ bar da se volimo, ali, Boga mi se ne volimo.
— Pa baš je uhvati za ruku, je li? — upitah ga ja, — a jamačno si je i poljubio?
— Nisam, Boga mi! — oteže „levokrilni“.
— Priznaj, priznaj!…
U tom baš zasvira truba kod našeg šatora „uzbunu“ drugoj četi prvog bataljona. Lom, čudo! Cokula se sa svećicom prevrte, i svećica se ugasi; ranac sa kartama, što se zatekoše na „sonu“, izleti iz šatora čak napolje. Onaj, iz zadnje vrste: skoči i preturi porciju punu kišnice na podnarednika. Podnarednik psuje, što ga je polio. „Levokrilni“ kuka, ne može da nađe šajkaču. Ona se svećica ugasila, gust mrak pod šatorom, a guranje i metež. Neko te pita: „Jesi li napipao moju šajkaču?“ Vreva, komešanje, guranje pod šatorima naše čete, a napolju kiša još jednako pljušti. Truba svira uzbunu, a požarci lupaju štapićima po mokrom platnu: „Ustaj, uzbuna!“
Moje jedne čizme nema; navukao je podnarednik, pa istrčao. Ja navučem onu cokulu pokapanu svu voskom od voštanice, uprtim nečiji ranac i istrčim.
Kiša, kao što Bog hoće, gusta pomrčina i napolju. Komandir se uvio nekim ponjavicama. Trubač stoji uz njega i drži jedan fenjerčić. Tu se brzo iskupi naša druga četa: ljudi mahom sanani a iznenađeni uzbunom.
Mislili smo, Bog zna šta je… Kad tamo, a puk, što je bio na dvorskoj straži, morao je sutra rano odmaširati, pa je valjalo smeniti stražu usred noći.
⁂
„Levokrilni“ mi nije hteo ni posle nikako priznati, da je poljubio Katu, a poginuo je siromah na Tri-Ušima…