Poglavlje 15: Ugarski kralj Andrija napada na Stefana, što se ovaj krunisao za kralja. Sv. Sava odlazi u njegov stan i čudom ga odvraća od napada, zadobiva ga za prijatelja i prevodi u pravoslavnu veru
A đavo, koji od početka mrzi na dobro, bi im povod za zlo, jer podiže na njih kralja ugarskog zavišću zbog kraljevstva, jer pređe među njima nije bilo kralja, a sada se postaviše i nazvaše se jednaki njemu. Mnogima pretnjama u oholosti svojoj grdeći, Ugrin posla od svojih velikaša blagočastivome Stefanu kralju, odbacujući mir i ljubav, i objavljujući mržnju i rat preko njih. A blagočastivi Stefan s ljubavlju primi ljude koji su došli, a pretnje njihove u oholosti upućivaše Bogu, koji im se protivi i sveti ih. I odmah dozva svetoga arhiepiskopa, pa mu ispriča sve Ugrinove pretnje ratom i oholo hvaljenje bez straha božjeg, pa ga moljaše da pođe do Ugrina s velikašima koji su od njega došli. A Sveti, koji se ne lenjaše da se nađe na pomoći svakome koji je bez pravde i ožalošćen, kako još više da usrdno ne saoseća za otačastvo i brata, pa, ako bi što, ne nadajući se, i postradao, pomišljaše da s ljubavlju lako podnese? Posluša, dakle, brata i pođe. Smatram da ga je Bog tamo vodio da se i onde proslavi i udivi, učiniv čudo svojim ugodnikom.
Kad je došao kralju ugarskome, bi s velikom čašću primljen od njega. Jer beše unapred izvešten od ljudi koji su došli da je arhiepiskop koji dolazi brat kralja srpskog. Ugarski kralj beše sabrao veliko mnoštvo Ugara i Kumanâ1, i truđaše se da dođe srpskoj zemlji, i pomišljaše kako će je sebi pokriti. A Sveti se truđaše da prema svome oružju — pravednim, božanstvenim rečima, velim, obori visoku (oholu) namisao njegovu, jer mu bogorečitim svojim jezikom mnogo izgovori o pravdi i istini i ljubavi, „i što ne godi tebi, reče, i drugima ne čini.“ A Ugrin, gnevan kao ris, oholjaše se pred Svetim kao kiparis nesalomljiv, i ne slušaše nimalo blage reči njegove niti posluša da se ljubavi vrati. Sveti pak, uzdajući se u Boga, ne bojaše se Ugrinovih visokih hvalâ kao pâdnih2.
Tada je bilo leto, i žestok znoj mnogo dosađivaše, te Sveti, htevši da malo utoli žeđ od posta vinom i studenom vodom, poruči kralju da mu pošalje leda da se rashladi. A kralj s velikom radošću pošlje služioca svoga da mu da koliko traži onaj što je došao od Svetoga. A sluga izašav potraži u svima ledenicama, i nimalo ne nađe, jer se bejahu sve rastopile od velike žege sunčane. Jave kralju, i čuvari njegovi ga izveste da se nimalo nije našlo da mu dadu, „I ne samo, arhiepiskopu, nego ni samom kraljevstvu ti nemamo šta da donesemo.“
Ožalosti se kralj što ne imade dati Svetome što je molio. Ču to Sveti, i vrlo se obradova tome, pa svima koji su bili s njim zapovedi da iziđu iz stana. I, podigav svoje prečasne ruke u visinu k Bogu, govoraše sa suzama: „Gospode Isuse Hriste, Bože naš, uzdanje moje i utecište, pomoćniče moj i izbavioče, vidi sada one koji nas napadaju nasiljem da se ovi ljudi na nama pouče. Ne ostavi mene, Gospode Bože moj, molitvama prečiste svoje matere, uvek deve Bogorodice i svetoga tvoga ugodnika Simeona, oca našeg, učini sa mnom znamenje na dobro, da ga ugledaju oni koji me mrze, i da se postide3. Poslušaj mene, Gospode, poslušaj, kao što si nekada proroka tvojega ognjem i sada mene grešnoga, slugu svojeg, poslušaj gradom nebesnim, da i ovi razumeju da sam ja sluga tvoj, i da se užasnu i uplaše, i da se oni koji hoće da mi napakoste vrate, zadive i proslave ime tvoje, Oca i Sina i svetoga Duha, sada i uvek i na veke.“
A Bog, čineći volju ljudi svojih na dobro, još dok je bila molitva na ustima Svetoga, zapovedi, i biše vetrovi, blistanja, i munje i gromovi veliki, sumrak, i strah na samom kralju, na svim vojnicima njegovim, da se ovi poplašiše i govorahu: „Šta će ovo biti?“ I gle, odmah ne drugde nego na strani gde stajaše stan Svetoga, svesilni Bog koji proslavlja i udivljuje svojega slugu, odaždi prevelikim gradom ozgo, s nebesâ, okolo u veliku širinu, da mnogo pokri zemlju. A oni koji su bili sa Svetim, pavši mu k nogama, govorahu: „Pomiluj nas, jer od straha umiremo, i od naših konjâ neće nijedan ostati, niti znamo kamo se razbegoše.“
A Sveti, stojeći još na molitvi i zahvaljujući Bogu radi onoga što je bilo, govoraše sa suzama: „Slava tebi, Gospode, slava tebi čovekoljupče, slava tebi, preizdašni, slava tebi, dobroposlušni onih koji te prizivaju istinom i verom, i slava tvojemu milosrđu, što si i mene grešna poslušao. Dovoljno je, Gospode, tvoje milosti koju si pokazao radi mene, sluge tvojega, zapovedi opet svesilnom rečju tvojom da se ustavi grad koji slazi.“ I odmah s rečju njegovom ustavi se. Sveti, zahvaliv Bogu s mnogo veselja, završi molitvu. Zapovedi da se donese od Boga danog grȁda, i sam najpre okusi od njega kao od osvećenja, i razda svima koji su bili s njim. Potom, napuniv veliku srebrnu bljudu4 časnoga kamenja gradnog, dade kralju govoreći: „Pošto u kraljevstva ti prosih leda, i ne nađe se da mi dadu zbog vremena, bih prinuđen da prosim u Tvorca vremenâ, u svebogatog Boga. I, pošto mi dade od bogatih svojih skrovištâ, dadoh ti kraljevstvu na blagoslov. Pošlji ljude da uzmu koliko im treba.“
A kralj, čuv ovo od onih koji su došli od Svetoga, bi u užasu zbog čudnovatog glasa, primi donesenu bljudu sa svetlim grȁdom, i, razumev da mu se po molbi Svetoga od Boga dade, primi bljudu sa strahom, diveći se, i, celivajući gradio grumenje, reče: „Divan je Bog u svetinji svojoj.“5 Potom, metnuvši ga u vino, sam i svi s njim, zahvaljujući Bogu, ispiše ga blagorastvoreno i studeno. A sluge kraljeve i svih velmožâ, čuvši da je palo mnoštvo grada, hitahu svi da ga uzmu, i svi uzimahu koliko im trebaše. Po istini, čudni taj bogodani grȁd ostajaše zadugo kao kamenje nerastopljen, dokle ga uzimahu oni kojima trebaše. A kralj, došav k svesti o onim hvastavim rečima koje je u oholosti svojoj izgovorio Svetome, sramljaše se da ga pozove na lice.
Dogovori se sa svima svojim velikašima da njegovu molbu ispune, da imaju mir i ljubav s kraljem srpskim, i svi, utvrdivši reč, zajedno s kraljem dođoše Svetome, klanjajući mu se i odajući mu hvalu, govorahu: „Pošto uvidesmo da si ti božji čovek, budi naš prisni gost, a brat tvoj, kralj srpski, neka nam je uvek u ljubavi, mnogo više nego pre. Molimo tebe, božji čoveče, oprosti nam što ti rekosmo u prepirci, i ne spominji se toga k Bogu, da ne bismo što postradali, jer si ti božji čovek, kao što vidimo, i u svem te sluša.“ I svi potklanjahu glavu pod ruku Svetoga, hoteći se blagosloviti od njega, prilagahu oči svoje i lice ka kudeljnoj mantiji njegovoj, i, celivajući je, odstupahu od njega. Jer vrlina blagočašća ume da zadivljuje ne samo saplemenike nego i neprijatelje, naročito kada se Bogom čudesne stvari javljaju.
A Sveti, primiv ih i, kao iz božanstvenog skrovišta iznoseći, govoreći im stare i nove reči, učaše ih k Bogu, čemu se mnogo zadiviše, pa, klanjajući mu se, odlažahu svojima. A kralj, priljubiv se Svetome, češće ga prizivaše k sebi i naslađivaše se rečima njegovim o Bogu. I, uzbudiv se, reče Svetome: „Reči tvoje, oče, umeću mi u dušu moju neiskazanu želju da te ljubim. Hoću, ako me se ne gnušaš, da te uzmem, po Duhu svetom, za oca i učitelja, da ti ispovedim život u gresima i veru moju, da ako dobijem Boga, ili ću se sablazniti.“ A Sveti ga primi s veseljem duše i radošću srca, i kralj iskaže sve o sebi. Sveti se divljaše nesumnjivome njegovu ispovedanju grehova svojih s toplom ljubavlju prema Bogu, o kojima ga sveti arhiepiskop nauči da se pokajanjem dobro leči. Potom mu reče: „Odričeš li se jeresi?“ A on odgovori: „Odričem se, kako ćeš me ti naučiti.“ Po pouci Svetoga odreče se jeresi i vere latinske koju držaše6, i svih zlih jeresi i sramotâ njihovih, koje odreče sveta i saborna i apostolska crkva, i sveti i vaseljenski sabori prokleše, i on prokle i odreče se, obećavajući da će držati veru pravoslavlja, kao što je od Svetoga naučen. Reče mu da izgovori tri puta sveti simvol božanstvene svete vere, kako od njega čuje, i, pošto je na njemu svršio i sve ostalo što je uzakonjeno za takve, i pošto ga je svega obnovio verom pravoslavlja, udostoji ga da primi od presvetoga tela i časne krvi Gospoda Boga i Spasa našeg Isusa Hrista. Posle ovoga ga pouči o pravdi i istini, o ljubavi i milostinji k ništima, navedav mu Danila kao svedoka koji je Navuhodonosoru rekao: „Savet moj neka ti je na vreme, grehe svoje očistićeš milostinjom prema ubogim, a bezakonje svoje darivanjima ništih.“7 I, pošto mu sveti arhiepiskop izgovori mnogo drugo korisno i dostojno prijatno, i, pošto ga nauči dovoljno kako treba Boga moliti i zahvaliti mu i držati veru prema njemu, i pošto se mnogo o njem pomoli Bogu i molitvama utvrdi, blagoslovi ga.
Potom arhiepiskop reče da ga otpušta svome domu, a pred njime se klanjaše kralj i, držeći ga za ruku, govoraše: „Šta da vratim tvojoj svetosti, o oče, za sva dobra, kojima si me izveo iz tame laži i jeresi, i prosvetio svetlošću pravoslavlja, verom u Hrista? Da si svečasno blagosloven ti i dan u koji si nam došao, jer mi ukrepi dušu. Idi, Bogom čuvan, s mirom u svoju domovinu, pričaj o istinitoj ljubavi našoj bratu tvojemu i mojem, Stefanu kralju srpskom. Ne zaboravljaj da se moliš za nas, da tvoja nauka bude među nama i da Bog do kraja delom svrši. Umoli one koji nam dolaze od brata mojega8, kralja srpskog, da nas s pismom tvojim pohode, poučavajući ih da nas teše.“ Pa ljubazno dadoše jedan drugome celiv Boga radi, a kralj izli mnogo suzâ zbog rastanka s ocem. Zatim sa Svetim pošlje konje izabrane i borbeno oružje svojega tela s mnogim drugim svetlim darovima blagočastivome kralju Stefanu, i zasebno obdari Svetoga i one koji su došli s njim premnogim častima, i, isprativ ga sjajno, pusti ga u svoju zemlju. Posla i od svojih blagorodnih da ga sa svakom počašću doprate dok se i preko Save reke ne preveze.
A kad Sveti dođe u svoju zemlju, ispriča o miru i mnogoj ljubavi ugarskoga kralja i velmoža njegovih bratu svojemu, kralju srpskom, i svima blagorodnicima svojim. I svi, zahvalivši Bogu, primahu ga s radosnom dušom, i, dajući mu hvalu kao apostolu što se dobro trudio, govorahu: „Koliko su krasne noge onih koji blago objavljuju mir, koji blago objavljjuju ono što je dobro.“9 Govore i o tom ugarskom kralju kako je dobro sačuvao veru svetoga pravoslavlja po nauci Svetoga, i kako je poživeo po pravdi i istini, smernosti i ljubavi, kako je bio više milostiv prema mnogim, kako je bio vrlo usrdan i u svem izvrsno ugodio Bogu, kome je, umrev, otišao, a Bog ne zataji marljivo njegovo čuvanje njegovih zapovedi, tako da ga je udostojio da čini i po smrti čudesa, te se i dosad Ugri hvale i govore: „Imamo sveta i čudotvorna kralja, koji u grobu leži.“
Napomene
- Kumani, Tatari. Kumani nisu mogli u ovo vreme učestvovati u napadu na Srbiju, pošto su oni tek 1239. prešli jednim delom u Ugarsku. Najžešći napad Kumana na srpske zemlje bio je tek u Teodosijevo vreme (1290).
- Pâdnih, tj. hvala koja će pasti.
- Psalam (86, 17).
- Bljuda, posuda, zdela.
- Psalam (68, 35).
- Ovo preobraćanje ugarskog kralja iz katoličke u pravoslavnu veru ne odgovara istorijskoj istini. U stvari, Stefan se na sastanku sa ugarskim kraljem u Ćupriji sam izmirio sa Ugrima (1216).
- Savet koji je prorok Danilo dao caru Navukodonosoru, kada mu je tumačio snove (Knjiga proroka Danila 4, 27).
- Ovde brat u širem smislu (brat po rangu kraljevstva).
- Poslanica Rimljanima (10, 15).