Poglavlje 5: Nemanja odlazi u Sv. Goru. Doček od sv. Save i kaluđer. Njegovi darovi Vatopedu i po Sv. Gori. Putovanja Nemanje i sv. Save po Svetoj Gori. Njihov isposnički život
Posle malo vremena1, uzev mnogo teška zlata i sasude zlatne i srebrne, radi razdavanja manastirima i pustinjicima, odmah se krenu na put. A sin njegov samodržac Stefan pratio ga je sa visokim blagorodnicima sve do kraja, do grčke međe, i tako s mnogo plača zajedno, poljubivši se i poslednji put, vratiše se svojim kućama. I mnogi od blagorodnikâ, ostavivši svoje, iđahu s Prečasnim putem smernosti. I, stigavši u Svetu Goru, Aton, uđoše u manastir zvani Vatoped, od igumana i braće dočekani i časno primani. A kad u crkvu uđoše, nasta molitva i blagodarenje Bogu, pa primahu svetoga starca, i davahu mu celive u Gospodu.
I sin priđe k ocu da ga celuje, i kako su se udostojili videti što su izdavna želeli, o neshvatljive im radosti, što iskazati ne umem! Jer ne beše ni glasa u obojice, i, da ne bi zadržan, otac najednom hođaše pasti. I, kad otac dođe k sebi, mnogim suzama oblivaše željenu svetu glavu dragoga sina, grleći je i ljubeći i k srcu prinoseći. A božanstveni mladić kakve zahvalnosti radi toga ne govoraše Bogu, što je od onoga što vidi tako veselilo dušu njegovu. Ja govorim po Davidu: U širinu rastaše2, videv oca kako je zapovedi božje izvršio, i kako obojica, otuđivši se od svih svojih, njega3 radi zajedno tuđinuju u tuđim zemljama.
Kada se Prečasni s blagorodnicima, koji su s njim došli, odmorio, odmah iznesu manastiru sasude svete, zlatne i srebrne, i zavese časne; privedu i konje izabrane i tegleće mazge, i dva kabla, nasuvši srebrom, dadu, a igumana i svu braću, od prvoga pa do poslednjeg, obdariše dobri oci. I blagorodnici, koji su Svetoga srećno dopratili, već odlažahu svojim kućama, a mnogi od njih ostaše u manastiru, iako Prečasni ne davaše, ne hoteći ožalostiti sina samodršca, a oni mu odgovarahu: „U tebe smo u zemaljskom vojništvu najpre zasvetleli tobom, i kao odlični bismo upravnici svetom, i sada ćemo s tobom i mi da vojujemo nebeskom paru silâ, i ništa nas ne može od tebe razlučiti.“ I svi biše izvrsni inoci, da su se oni koji su bili s njima divili i govorili: „Dođite i vidite ove nove blagočestive4 kako prvi Bogu idu s toplijom ljubavlju.“
Rašču se po svoj pustinji o dolasku Svetoga u Svetu Goru, i svi, zadivljeni velikom smernošću, Boga proslavljahu. Dakle, igumani od manastira i iz pustinje svi dostojni muževi, s bogonosnim ocem protom, dolažahu da vide Prečasnoga. Jer im beše od početka sa sinom svojim poslužio u mnogim potrebama, i od svih bivahu blagoslovljeni dobri oci, i nasićeni rečima korisnim za dušu. A ovi bogati darovaoci neštednom rukom milosrdno sve obdarivahu,i pripadahu im k nogama da se mole Bogu za njih. I kako su mnogi dolazili da vide Prečasne, zbog zabrinutosti manastira i oni se zabrinuše, pa rekoše: „Da ne bude zbog nas teško braći?“, pa opet dadoše mnoštvo zlata u manastir, kupiše od manastira osam adrfata5 da se svakoga dana do života njihova daje, da oni koji im dolaze, i stranci i ubogi, jedu kupljeni hleb i piju vino.
Zažele prečasni Simeon da prođe Svetu Goru, da se u svima manastirima pokloni, da razgleda željena mu sveta mesta. Isprosiv molitvu od igumana, uze Savu sa sobom kao žezao6 starosti. A ovaj, po običaju, hođaše stati bosonog pred oca, a milostivi otac, ne mogući trpeti, zabrani mu to. A on ga moljaše plačući da dobije milosti, da tako ide dokle može. I nikako ne dopusti otac, moleći i govoreći: „Pomiluj me, čedo, srce moje biješ kamenjem koje dodiruješ nogama tvojim.“ A on, pokloniv se ocu, ne htede ga žalostiti, pa se odmah obu i na konja usede.
Kad dođoše u Mesi, tj. usred Svete Gore, u mesto zvano Kareja, i kad uđoše u crkvu prečiste i svebezgrešne Bogomatere, pokloniše se, pa, celivavši je s mnogim suzama, kako dolikuje, proti i svima u Gospodu dadoše celive, pa biše blagi primaoci od svih blagohvaljenih i korisnih po dušu reči, a ujedno i telesnih gozbi. Prinesoše svete sasude zlatne i srebrne i zavese časne, sa ovima veliku bljudu7 srebrnu, nasuvši je srebrom, pa dadoše crkvi. Upišu sebe u pomen s blagočastivim carevima, sa ovima i samodršca Stefana, ponaosob protu i crkovnike i sve koji su tu bili, tuđince i malomoćne, velikodušnošću i bogatom rukom obdariše časni oci pa, uzevši od svih molitvu, krenuše napred.
I tako i u Iverskom i u drugim manastirima učine dobra dela, upisujući se u knjige životne. Stigoše u Lavru Svetoga Atanasija, u podnožje Gore Svete, Atona. Na ovaj uziđe, dakle, srcem, verom i ljubavlju, i sagledav starac, pokloni se, jer mu se nogama zabrani, pošto starošću iznemogla kolena klecahu. A kad su ulazili u manastir, svi ih blago presretahu, i, ušavši u crkvu, pokloniše se, kako dolikuje, i, celivavši grob svetoga, igumanu i svima dadoše celive u Gospodu. I tu, više od drugih manastirâ, velike darove i počasti dadoše božjoj svetoj crkvi, obdarivši igumana i braću, i, davši mnogo zlata, upisani biše sa svetim ktitorima. Dolažahu iz pustinje mnogi da vide Prečasne, i od svih sveti starac bivaše korisno po dušu upućivan i učen, i svi, nagrađeni od njega, odlažahu u svoja mesta. Primljeni i ljubazno ugošćeni od igumana i braće, pošto se odmoriše, Prečasni se vratiše u svoj manastir Vatoped.
I useli se otac u ćelije koje je sin sazidao, i postadoše oba dobar jednohramni suprug, zajedno i živeći, jedno misleći i jedno gledajući u nadama, tražeći Boga trudima, i molitvama i postom. Ali starac, starošću iznemogao, ne mogaše se truditi kao mladić. A mladić dopunjavaše nedostatak starčev, te ne prestajaše truditi se i postiti za se i za oca. A i starac se nekako čudan javljao. Jer, kao što je u svetu najpre osvajao carstvo bez truda, pravdom i verom, milošću i obdarivanjima ubogih, tako se i u inočkim delima pokazao kao lihvar8. Ne mogući delati, on ležeći zbiraše plod. Velim, sa skrušenošću duše i smernošću izlivaše mnoge suze, i gledajući na njih, uzdišući i uzbuđujući se, truđaše se mladić, a starac saosećaše, jer ga u srce diraše gledajući kako udovi njegova sina padaju od mnoštva klanjanjâ, sastradavaše dušom u svenoćnom raspeću9 njegovu; udvostručavaše li mladić trude i poste za se i za starca, udvostručavaše i starac suze i uzdahe za se i za mladića. Jer oplakivaše mladost mladićevu, trudima mučenu, a oplakivaše i svoje zadocnjenje i što se toga lišava, i to mnogo, jer, ne mogući da zajedno sa sinom strada, bivaše tužan i neveseo, i, klimajući glavom, seđaše ukoravajući se. A opet mladić, kao starac govoreći, tešaše oca: „Ne tuguj, gospodaru i oče, ja sam tvoj post i stajanje i klanjanje. Ja sam tvoj trud, i to po duši trud; na meni je greh tvoj, ako ga ima, ja za te odgovaram; pošto si me poslušao, neka od mene dušu tvoju Gospod traži.“ A starac, slušajući ovo, mnogim se suzama potapaše i zbog mnoge smernosti i pokornosti prema njemu ne smeđaše ga nazvati sinom, nego, grleći ga i ljubeći svetu glavu njegovu, govoraše: „O gospodine moj, o srce moje, ja sam radi toga sve ostavio i tebi jedinom prionuo. Šta da ti dam zato što si me od taštega sveta otrgao, i tako se za moju dušu staraš i trudiš? Blagosloven od Boga i dan u koji si se rodio, ne moje čedo, nego božje čedo.“
I tako se u Gospodu starac radovaše, videći sina kao nekakva borca ili vešta vojvodu koji se za nj trudi, i, smatrajući sinovlje za svoje, ispunjavaše se blagim nadama o svem. Tako se trudi vrsnih otaca, i tako se ljubav u Bogu i prema Bogu i dvoguba molitva ujedinjavahu. I tako se u Gospodu veseljahu, i po duši širahu, izgrađujući Vatopedu sve razoreno i naseljujući zapustelo.
Napomene
- Prema sv. Savi, Nemanja je proveo u Studenici skoro dve godine.
- Poređenje sa drvetom koje širi grane.
- Njega, tj. Boga.
- Blagočestivi, pobožni.
- Adrfat, adelfat (grčka reč), vrsta poklona manastiru u vidu troškova za ishranu i odeću onih koji nisu iz samog manastira.
- Žezao, palicu, potporu.
- Bljuda ili bljudo, zdela, posuda.
- Tj. Nemanja je živeo od ranije stečenog moralnog kapitala.
- Tj. Nemanja je noćna klanjanja Savina poredio sa mukama Hristovim na krstu.