Poglavlje 4: Sv. Sava, novcem, poslatim od oca, podiže višespratne ćelije i crkve u Vatopedu i Sv. Gori. Piše ocu da se pokaluđeri i dođe u Sv. Goru. Nemanja ga posluša, saziva sabor u Ras, na kom se odriče prestola, postavlja Stefana za vladaoca, a sam odlazi u Studenicu, gde se pokaluđeri; to isto čini i žena mu Ana
Opet roditelji Svetoga pišu mu, moleći ga i nagovarajući ga da dođe i da ih vidi, pa da se opet vrati. Pošlju mu i zlato, više od prvoga, prilože i posebno manastiru Vatopedu, gde je njihov sin izabrao živeti, mnogo zlato, i crkvi svete sasude zlatne i srebrne i zavese časne, zlatom išarane. Dovedoše i konje izbrane i druge, mnoge potrebe za manastir, tako da su svi koji su videli zavideli Vatopedu, pa i sam prota. Primiv Sveti pismo napisano od roditeljâ, ispuni se mnogom radošću radi života njihova, a ujedno i mnogim suzama, pa, zahvaliv Bogu, mnoge molitve radi njih istakaše. Primiv doneseno mu zlato, odeliv čest za uboge, ostalim poče zidati ćelije dvospratne i trospratne. I crkvu poče zidati na gradu Zigu, iza velike crkve u ime rođenja presvete Bogorodice. I drugu crkvu, u ime svetoga Jovana Zlatoustoga. Treću crkvu načini na velikom pirgu Preobraženja gospodnjeg. I s velike crkve skide ploče kamene, pa je olovom pokri, kako se i dosad vidi. Svršiv ovo sve u unutrašnjosti manastira Vatopeda, reče: „Ako ovaj koji gleda na me, pogleda i dadne mi Bog da ovde vidim gospodina oca mojega, useliću se s njim u svoje ćelije.“ Načini i mnogo drugo u manastiru, što nije lako izbrojiti, počem ga nazivahu drugim ktitorom.
Kad je ovo tako svršeno, napiše roditeljima i svojoj braći ovakvo pismo: „Vašim milostivim pismom, usled žalosti zbog mene, dušu moju iz mene vadite, jer ni meni zbog toga nije lako, niti sam neosetljiv. Ali nije korisno nikoga jače od Boga ljubiti, jer reče: „Onaj koji ljubi oca ili mater više od mene nije mene dostojan.“1 Radi tih poglavljâ2 ja sada zabranjujem sebi da vam dođem, nego, padajući vam k nogama, molim i umiljavam se, govoreći gospodinu mojemu svetome ocu: u zemaljskom carstvu si se apostolski podigao, zemlje ljudi svojih pravoslavljem si prosvetio, i, prognav vukove jeresi i porušiv hramove besovske, crkve si Bogu podigao; naučio si da je Sin Ocu jednak i saprestolan s Duhom, s ljubavlju si sačuvao ljubav prema strancima, i hranjenje ubogih, i sve što je blago od Boga Oca. Jedno ti još treba izvršiti, reč u Jevanđelju Sina njegova: „Ako ko hoće za mnom ići, da se svega odreče, i, uzev krst svoj, da smerno za mnom ide.“3 Dakle, primi savet moj kao blag4. Prezrev carstvo zemaljsko i bogatstvo kao nestalno i nestvarno, ostaviv svet i krasote sveta i sve vidljive dobrote kao tašte i malovremeno, primi krstonosno pripremljeni ti mnome put smernosti, pa pođi za mnom, i, izabrav tuđinu i život u pustinji sa mnom, poživećeš, gde ćeš, odvojiv se od svih, postom i molitvom čistije razumeti Boga, jer pohitav reče o tome preko Davida: „Usamite se i razumejte da sam ja Bog.“5 I kao što se udostoji apostolskih darova u životu zemaljskoga carstva, ukrasićeš se i u pustinji isposničkim vencima smernosti inočkog6 života. Moju ćeš pak dušu od tuge što sam te se lišio utešiti tvojom ljubavlju i viđenjem, kao što ću i ja tvoju u Gospodu. A dobra gospođa i mati moja na ovaj način da se među svojima od svega odvoji ka Bogu. Molim te, gospodaru moj, da te radi slave carstva i radi mnogog bogatstva ne ožaloste ove moje reči, kao što u Jevanđelju uči o svom delu7 mladi moj Isus. Dakle, kao pouzdano mi govorim ti, i nemoj ne verovati: mesto zemaljskog carstva, koje, ako mene slušajući, ostaviv k nama dođeš, biću ti posrednik za život nebeski. Ako li pak prezreš moje reči, ne nadaj se nikako videti me onde u životu tvom. Božji mir i ljubav svetih otaca pustinjskih, velim, molitva i od mene grešnog u Hristu Isusu sa svima vama. Amin!“ I odmah, saviv pismo, predade za oca poslanima od oca.
A kad bi doneseno pismo, samodržac otac ustade s prestola, i, klanjajući se ljubavi sinovljevoj kao svetima, primiv ga, celiva, i, razaviv ga, ne mogade pročitati, jer ognjene ljubavne suze pokrivahu zrake očiju njegovih. Posle, umiriv suze, mogade pročitati. Divljaše se sastavu i silini reči, i, kad razumede mladićev ukor da se on radi bogatstva ožalostio i da za Hristom nije pošao, smatraše za blažena radi toga — sina i učitelja.
O polasku svetoga Simeona u Svetu Goru
I odmah napiše zapovesti, i izađu po svoj vlasti države njegove, sazivajući ipate i vojvode8, tisućnike i satnike9 i ostale blagorodnike, i male s velikim, označivši naročiti dan sabora, i zapovedajući da niko ne može izostati, jer će veliki savet sastaviti. A on, dokle je poslanica obilazila, bogatstvom svojim dobro upravljaše, razdavaše ubogim a i malomoćnima, hromima i slepim, sirotnima i udovama, prokaženima i svima ništim.
I, kad dođe određeni dan, dolažahu i blagorodnici, sa svih stranâ sabrani, i kad se stekoše svi toga dana, kao na neki neiskazano veliki sajam, stav posred svih, naredi da se pročita poslanica njegova sina da svi čuju. A kad svi saslušaše, srcem se i dušom uzbuđivahu. I, uzev reč, samodržac svima blagorodnicima reče: „Drugovi, braćo, i čeda, čujte moju reč k vama. Vi znate iz početka moj život, kako s vama živeh, kako svakoga od vas kao sina othranih, i kao brata zavoleh, i kao druga primih. A i vi prema meni biste pokorni i vernošću dobroposlušni. I ja slušam10. I svi Gospodom sačuvasmo život svoj, i zemlju našu nerasipanu od najezde neprijateljâ; spasosmo se, nadajući se ne na luk ili mišicu,11 velim, nego verom u Oca i Sina i Svetoga Duha utvrđeni, i silom krsta ukrepljeni, neprijatelje naše obarasmo. I sad, dakle, svakoga od vas molim, i posvedočavam vam12, da sačuvate veru u svetu i jednobitnu i nerazdeljivu Trojicu, čijim se krštenjem prosvetismo, nepomešanu s jeresima, koje od nas izagnasmo, i onome koga vam mesto mene postavismo, da Bogom i vašom ljubavlju vlada, molim da budete pokorni i verni kao što biste meni samome, i dajte svaku čast božjim crkvama i služiocima u njima, i sve, dakle, što od mene videste i naučiste, to činite.“
Svi se čuđahu ne razumevajući reči samodrščeve. „I opet da vam kažem, reče. Dragi moji i Bogom darovani sabore, dakle, sada čuste sina mojega da me se u pismu odriče ako ne pođem za njim, da me u životu ne vidi. Neka mi je dovoljno s vama veselja i radosti, zemaljskoga carstva, ujedno i vojništva, jela i uživanja bogatih trpeza i svih krasotâ svetskih, nasićavajući se onoga što je malovremeno, pa molim, dakle, da vašom ljubavlju budem otpušten, i da, krstonosno pošav za sinom, otidem u pustinju, gde ću, usamiv se, ispitujući svoja zla dela, razumeti i o njima se postarati.“
Kad su ovo svi čuli, nastade od svih plač nalik groma, tako da se činilo da se podiže mesto na kom sabrani stajahu. I sinovi, i sinovi sinova, i svi blagorodnici, po Gospodu i krvi srodnici, plakahu i žaljahu i rize razdirahu, šta ne rađahu i kakve uzbudljive reči ne izgovarahu, čime bi ga mogli zaustaviti. „Ne ostavljaj nas, govorahu, gospodaru oče i učitelju! Ako li ne, i mi ćemo s tobom otići. Jer ako hoćeš da uzmeš krst Hristov, to te molimo da sediš u svom manastiru, da, gledajući časni tvoj obraz, budemo blago utešavani. Jer kakva ti pohvala da kao jedan od tuđinacâ u tuđini život svoj završiš, tako isto i u pustinji?“ A on im reče: „Šta radite plačući, te mi slabite dušu? Čuste danas kako me se sin u pismu odriče, da me neće u životu videti ako ne pođem za njim. Dakle, ko mi je drag, molim sve, umirite mi srce, ne zadržavajte me da ne idem, jer ne mogu više bez sina.“ I kad ovo reče, uveri one koji ga zadržavahu, pa mu svi rekoše: „Volja Gospodnja da bude!“13
I odmah dozva sina svojega Stefana. Ovoga Stefana vrlinâ i viteštva i razuma prema Bogu nije lako sada iskazati. Ovoga uzev otac samodržac, sa sveosvećenim Kalinikom episkopom i sa svima blagorodnicima, uđe u crkvu svetih i prvoprestonih apostola Petra i Pavla14. A kad je bila služba i molitva, samodržac otac sa svetim episkopom časnim, krstom i polaganjem ruku obojice na glavu, blagoslovi Stefana za velikoga župana, za gospodara i samodršca sve srpske zemlje. I svi se blagorodnici pokloniše, proseći mu od Boga života i govoreći: „Na mnogo letâ da bude!“, i biće. A kad su izišli iz crkve, sjajne bogate trpeze bile su postavljene. Samodržac otac svima blagorodnicima reče: „Priđite sa mnom da poslednji pir s vama provedem, pa da trpezu s mesom od mene odbacim, jer me trpeza, sjajna i s mnogo mesa, neće više s vama sakupiti, nikad.“ Otac primi saprestonika sina, imajući ga za satrpeznika, i svetoga episkopa, jer mnogo ljubljahu i čin svetiteljstva. I kad je pir bio veliki i mnogo veselje, iznesu se svetli darovi, i svakoga od blagorodnih prema godinama, prema vernosti i prema časti samodršci obdare, jedan što je vlast ostavljao, drugi što ju je primao, sve su zabavljali, veselili i gostili. I tako je to bilo.
Kad su sutradan izišli, otidoše u manastir presvete Bogorodice, koji je od samog tog Nemanje sazidan, u mestu zvanom Studenica, i tu, pokloniv se pred svetim dverima svetoga oltara, dade svoje zavete Gospodu. A kad je služba i molitva bila, rukom istoga episkopa Kalinika ukrasi se anđeoskim likom krstonosno, u kom nazvan bi Simeon monah. Tako isto i podružje njegovo, blagočastiva Ana primi od istoga episkopa svetoga Kalinika anđeoski i inočki lik, mesto Ana nazva se Anastasija monahinja, koja, sabravši zbor črnorizicâ15, provođaše u postovima i molitvama Bogu. A više pomenuti otac Simeon monah osta u manastiru svete Bogorodice u Studenici, i tu, s inocima od ranije, vršaše posni kanon16.
Napomene
- Jevanđelje po Mateju (10, 37, 38).
- Poglavlja, tj. jevanđelskog poglavlja koje je citirao.
- Jevanđelje po Mateju (16, 24).
- Blag, dobar.
- Psalam (46, 10).
- Inočki, kaluđerski.
- Aluzija na jevanđ. stih: „Ali teško vama bogati“… (Luka 6, 24).
- Vojne zapovednike.
- Tisućnik i satnik, zapovednik nad hiljadom (tisućom) i stotinom vojnika.
- Slušam, pokoran sam Bogu.
- Psalam (44, 6).
- Posvedočavam vam, jamčim vam svojim primerom, sobom.
- Citat. Jevanđelje po Luci (22, 42).
- Crkva u Rasu, u kojoj je Nemanja bio po drugi put kršten.
- Črnorizica, kaluđerica.
- Posni kanon, pravila o postu.